Prošloga sam tjedna slučajno naletjela na epizodu Jane the Virgin i gledajući je počinila interpretativnu pogrešku, indikativnu za moje poimanje „stanja roditeljstva“ – naime, nakon što je Janein novorođeni sin spašen iz otmičarskih šapa i sretno vraćen u njezino naručje, junakinja koja se zlopati s dojenjem pita svoju majku: „Gotovo je, zar ne?“
Jane u tom trenutku konačno shvaća kako je traumatično iskustvo sinove otmice uistinu iza njih i kako je dijete kraj nje, sigurno i zaštićeno. Moja interpretacija Janeinih riječi bila je radikalno drugačija – jasno izražena junakinjina spoznaja kako je njezin dotadašnji život, s naglaskom na osjećaj (relativnog) spokoja zauvijek završio.
Dragi čitatelji, u svjetlu recentnih političkih događanja, odlučile smo okrenuti novi, hrvatski list, bez duhova (feminističke) prošlosti. No hard feelings, ali moramo i mi od nečega živjeti.
Danas donosimo premijernu epizodu Mufovog post-ideološkog serijala „Malleus Mamuficarum“, kojom slavimo imenovanje našeg novog resornog ministra. Uzdravlje!
Možete li vjerovati da Muf postoji samo, odnosno već dvije godine? Ni mi. Sve se dogodilo tako brzo, a nekad se svejedno osjećamo staro nekoliko stotina godina.
Budućnost je možda neizvjesna, ali danas slavimo proteklu godinu i prisjećamo se onoga što smo napisale i napravile u ovih 365 dana. Slavite s nama, jer bez vas Muf ionako ne bi imao smisla.
Onwards and upwards!
Kritika, poput umjetnosti, ne može pobjeći od vlastite subjektivnosti. Na tu nas činjenicu upozorava i Svetozar Petrović kad, propitujući prirodu kritike, kaže da „kritiku moramo smatrati djelatnošću koja je osnovana na subjektivnom, privatnom sudu o djelu“. Stoga kad o kritici (u ovom slučaju književnoj) počnemo govoriti kao o nečemu inherentno subjektivnom, moramo potegnuti i pitanje kritičarskog autoriteta koji se bitno naslanja na iluziju o objektivnosti. Ako je kritika, kako Petrović s pravom kaže, uvijek zasnovana na privatnom sudu o djelu, što jedno kritičko čitanje čini autoritativnijim ili važnijim od nekog drugog? I još važnije, čemu uopće kritičarski autoritet služi danas kad je stručnu (novinarsku i akademsku) kritiku na internetu izgurao čitateljski senzibilitet koji preferira izrazito subjektivna, neposredna čitanja koja stanu u 140 znakova na Twitteru, ili u dvije-tri rečenice na Goodreadsu ili Facebooku?
Sve fotografije: iz filma “Ljubav” Gaspara Noéa
Svaki redatelj koji drži do sebe mora barem jedanput u životu snimiti film o ljubavi. Tako se i poznati enfant terrible novog francuskog filma, Gaspar Noé, primio posla i ove godine obogatio svjetsku kinematografiju za još jednu viziju ljubavi u filmu koji je jednostavno naslovio – Ljubav. S dodatkom 3D. Prašina koja se podigla oko nadolazećeg filma bila je posve očekivana, uzimajući u obzir Noéovu kontroverznu reputaciju koju je stekao filmovima Nepovratno (Irreversible, 2002.) i Ulaz u prazninu (Enter The Void, 2009). Šokantne eksplicitne scene nasilja i seksa, upakirane u dojmljiv napadni vizualni izričaj, glavne su sastavnice redateljevog opusa koje su podijelile kritiku i publiku. Jedni su ga nazivali vizionarom, a drugi degutantnim. Bez obzira na podjele, ostaje činjenica da ravnodušnih nije bilo.
