14/12/2013
?!
14/12/2014
?
14/12/2015
…?
Dvije godine raskidanja i mirenja s jednim od najznačajnijih albuma desetljeća natjerale su me da postavim jasno, konačno pitanje: “Što je Beyoncé?” i pokušam dati koherentan odgovor. Cjelovitosti i dalje nema. Beyoncé (i Beyoncé) je sve – temelj kolegija koji za mnoge student(ic)e znači prvi susret s crnim feminizmom ili njegovo dublje proučavanje, problematična točka u diskusijama crnih feministkinja, manifest sve uzbudljivijeg i glasnijeg millennial-feminizma, album privatnog, a potom i globalnog oslobođenja, marketinški fenomen i, možda najvažnije, soundtrack za živote tisuća žena.
Najteže je pisati o ljudima koje volimo jer ljubav čini jezik teškim, pogotovo onda kad tih ljudi koje volimo više nema da nas čuju. Žao mi je što ne mogu točno opisati osjećaj izgubljenosti koji osjetite kad vidite nekoga na tabutu: golo je tijelo umotano u plahtu, položeno na daske i taj vas prizor okrutno suočava s činjenicom da je ljudsko tijelo krhko, da je ono tek prah i da, vjerovali vi u Boga ili ne, tog tijela kad ga jednom spuste u zemlju više neće biti da ga zagrlite, nasmijete ili mu kažete koliko ga volite. Gubitak je još teži kad to tijelo ima četrnaest godina, kad vam je to tijelo bilo drago, kad ste mu znali ime i prezime, kad ste znali da ne voli markiranu odjeću jer je preskupa, kad znate da je to tijelo bilo pametnije od nekih drugih, puno starijih tijela, da je znalo stvari, da je to tijelo znalo da nije ništa doli tijelo.
Drage čitateljice i čitatelji,
od danas pa do početka siječnja Muf je na malom zimskom odmoru. Nadamo se da ćete se i vi uspjeti odmoriti, i želimo vam sretnu, svijetlu i hrabru 2016. godinu!
Što god mislili o njoj, 2015. je na izmaku. Danas s vama želimo podijeliti stvari koje smo gledale, slušale, čitale i jednostavno voljele u ovoj godini. Možda otkrijete nešto što vam je promaklo. A onda nam napišite vlastite favorite!
Učili su me da budem dobra. „Budi dobra djevojčica“, slušala sam, i prihvaćala sve ono što je taj koncept dobrote uključivao. Dobre djevojčice imale su odlične ocjene u školi. Dobre djevojčice bile su poslušne i pomagale pri kućanskim poslovima. Dobre djevojčice bile su pristojne i bez iznimke poštovale starije od sebe. Dobre djevojčice nisu se svađale, vikale niti tukle. Dobre djevojčice bile su nesebične i nikada nisu ogovarale prijateljice iza njihovih leđa. Dobre djevojčice uvijek su bile spremne pomoći. Dobre djevojčice bile su jednostavno dobro odgojene. A budući da su me znatan dio ranog djetinjstva prvenstveno odgajali djed i baka, naglasak na „staroj školi“ formalnih karakteristika „dobrog odgoja“ i pristojnosti bio je osobito izražen.
Rijetko se koji hrvatski redatelj u svojim filmovima toliko često, dosljedno i dubinski bavio ženskim likovima kao Krešo Golik, ujedno jedan od naših najboljih redatelja. 
Golik je radio i na filmu i na televiziji, i kao mnogi drugi kreativci tog, ali zapravo i svakog vremena određeni je period svog rada trpio zbog neslaganja sa sistemom u kojem je stvarao. No ovo nije tekst o redatelju, već o junakinjama koje je stvorio i kojima je dao glas. Ono što slijedi moj je osobni izbor najdražih i najupečatljivijih protagonistkinja pet Golikovih filmova čije su priče, iako desetljećima stare, u mnogim svojim segmentima zastrašujuće suvremene.
