Nekoliko sam mjeseci skupljala hrabrost prije nego sam se, potaknuta inspiracijom koju su mi pružili fitspo blogovi, prijavila u klub za dizanje utega. Iskustvo koje je uslijedilo zauvijek je promijenilo moj odnos prema tijelu. Prvotni strah od nepoznatog i nelagoda zbog sumnje u vlastite tjelesne sposobnosti, obilježili su moje početne mjesece treninga. No, s vremenom, teretana je postala moja zona sigurnosti, u njoj sam nadvladala svoje strahove i pronašla prostor za upoznavanje i ovladavanje određenom vještinom.
napisale smo
Samo mizandrično, molim!
Optužbe za mizandriju rutinski se već pojavljuju u komentarima (pretežno muškaraca) na Mufu. „Ni malo nisam sumnjao da će gospođica Pukanić uz svojstvenu joj aroganciju u svoj odgovor suptilno upakirati i mizandriju“, piše jedan komentator, dok mi jedan drugi imputira „netolerantnu mizandričnu površnost“. Mizandrija je, kaže rječnička definicija, „patološka mržnja žene prema muškarcima“, a mizandra „žena koja iskazuje neprijateljstvo prema muškarcima“.
Trenutna popularnost mizandrije kao etikete među antifeministički nastrojenom ekipom neodvojiva je od uzleta ironične feminističke mizandrije u posljednjih nekoliko godina.
Odgoj čitateljice
Na početku svoje sjajne knjige The Woman Reader Belinda Jack kaže da je povijest ženskog čitanja prilično koherentna. Od samog je početka pristup žena pisanoj riječi predstavljao poseban izvor tjeskobe muškarcima, kao i nekim ženama. Kroz stoljeća – od antike do danas – zabilježeni su brojni pokušaji da se kontrolira njihova pismenost, ali i tome suprotstavljene akcije poput individualnih i kolektivnih kampanja koje su promovirale žensku pismenost te slobodan pristup knjigama kao nužan uvjet za ostvarenje društvene i političke jednakosti.1
Premda postoji i duga tradicija nadzora nad čitanjem pripadnika radničke klase te pogotovo djece i mladih, najtrajnija predodžba “lošeg” i “budalastog” čitatelja upravo je predodžba – čitateljice.
Franz kapka ili Sylvia Platfus? Otkrijte svoju (književnu) boljku!
Unatoč neporecivim uspjesima tradicionalne zapadnjačke medicine, ista se pokazala bolno neadekvatnom odgovoriti na izazove koji nadilaze granice tjelesnog i dodiruju sfere duha i umjetnosti, odnosno književnosti (kao iznimku istaknuti možemo tek maestralni opus cijenjenog dr. Ostojića). Za danas sam stoga pripremila vodič kroz tjelesna stanja koja vas vrlo vjerojatno muče, a dosad su vam bila posve neshvatljiva.
Odahnite – u sigurnim ste rukama!
Makeover stila, makeover života?
Otpor koji sam u začecima svoje strasti pružala prema formatu reality makeover1 emisija vrlo brzo se pokazao nedovoljnim da me spriječi u tome da se nakon hinjenog mlakog nećkanja udobno smjestim na kauču i utonem u verziju svijeta u kojemu se svi problemi rješavaju pravilnim odabirom haljine i cipela. Ipak, moj neporecivi gledateljski užitak premrežen je točkama prijepora i nelagode. Dio nelagode očekivano proizlazi iz toga što se temeljne postavke ovog formata nužno kose s (barem nekim) stavkama mojih feminističkih uvjerenja, te ju je prema tome lakše kategorizirati, a i opravdati kao „osviješteni“, „analitički“ i „kritički“ pristup još jednom u dugom nizu fenomena popularne kulture.
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Šutnja nije, kako Herta Müller kaže, pauza u govoru, već stvar sama za sebe. U eseju iz kojeg sam prethodnu rečenicu preuzela, Müller piše autobiografski o škrtosti na riječima, piše o antagonizmu između seoske šutljivosti i gradske brbljivosti, i možda najvažnije, o tome kako pisanje nalikuje govoru samo površno, izvana. Iznutra je pisanje stvar samoće. Napisane se rečenice odnose prema proživljenom onako kako se šutnja odnosi prema pričanju. Müller, dakle, šutnju i napisano stavlja na istu stranu jer po njoj pisanje od proživljenog pravi rečenice, ali nikad (raz)govor. Pisanje stvari ostavlja nedorečene i po Herti je upravo ta nedorečenost mjesto poetskog šoka, mjesto onoga što bismo nazvali: osjećajem.
