Izvor: twitter.com/bouckap, autor: Peter Bouckaert
Kad sam bila izbjeglica devedesetih, Schengena kakav je danas još uvijek nije bilo: od Bosne do Španjolske prešli smo gomilu kontrolnih mjesta, a najviše njih u samoj BiH koja je svakih nekoliko kilometara postavljala improvizirane balvan-granice koje su Bosance i Hercegovce dijelile od drugih Bosanaca i Hercegovaca. Naravno, potrebne papire nismo imali. Samo pozivno pismo lokalnog arnedanskog nogometnog kluba da kao mladi stolnoteniseri iz Tuzle budemo njihovi gosti mjesec dana. Ostali smo devet. Talijanski carinici i policajci nisu rekli ni riječi: pustili su nas da prođemo kao da imamo sve dokumente. Ukrcali smo se u kombi Crvenog križa i računali da nikakvih problema više neće i ne bi trebalo biti. Onda smo došli do Francuza.
Svašta se dogodilo u proteklih tjedan dana. Riješite ovaj kviz i saznajte kako ste preživjeli.
Sve fotografije: iz serije “Where Children Sleep”, autor James Mollison. Na fotografiji: Tristan, 7, New York, SAD
Društvene predodžbe o djeci premrežene su višestrukim proturječjima. Te predodžbe ne ostaju samo na razini teorije, već uvelike utječu na konkretni položaj koji djeca zauzimaju u našem društvu, kao i svakodnevne postupke odraslih koji o njima brinu ili ne brinu, žele ih ili ne žele, vole ih, toleriraju ili ignoriraju. Generalizirane parole i “zdravorazumske” pretpostavke tako se prokazuju kao šuplje, višeznačne i neočekivano slojevite. Djeca su anđeli, ali batina je iz Raja izašla. Na mladima svijet ostaje, ali neodgojena će ga mladež odvesti u propast. O čemu se zapravo govori kada se govori o djeci, i što je još važnije, kako se to zrcali u onome što se s djecom radi?
Jutarnji list sinoć je objavio istinski užasan tekst Tomislava Čadeža, u kojem osuđuje direktoricu Yahooa Marissu Mayer zbog odluke da ne koristi porodiljni dopust. Od teme koja ilustrira neoliberalni feminizam i prilično je zanimljiva za feminističku obradu, Čadež je uspio stvoriti samozadovoljnu odu mizoginiji. Taj dio – mizoginija – jedini je kao sunce jasan u tekstu, jer su se njegove druge namjere izgubile u vrtlogu autorove gorljive nekoherentnosti. Poklonik sam tekstualne analize radije nego osude i parola, ali ovo je jedna od onih rijetkih situacija kad želim reći samo: ako ovaj tekst isprva ne doživite kao zastrašujuće mizogin, problem je u vama.
Mjesto radnje: Međunarodni festival književnosti, dupkom puna velika dvorana Berliner Festspiele — modernistički pravokutnik s kapacitetom od 999 mjesta, udobnih tamnožutih sjedala
Vrijeme radnje: nedjelja, 13. rujna 2015., 19:30 do približno 22:00
Glavne junakinje:
LAURIE PENNY — britanska novinarka i antikapitalistica koja je nakon djela Meat Market: Female Flesh Under Capitalism (2011) postala globalno poznata. Penny u dotičnom tekstu analizira četiri kapitalističko-patrijarhalna aspekta kontrole nad ženskim mesom: seksualni rad / erotski kapital, poremećaje u prehrani, patologizaciju trans* tijela i neplaćeno obavljanje kućanskih poslova. U posljednjoj knjizi Unspeakable Things: Sex, Lies and Revolution (2014) fokusira se na seksualnost i pitanje zašto seksualna revolucija 1960-ih ženama nije donijela žuđeno oslobođenje.
Ljeto je, srećom za neke, s tugom za druge, pri kraju. Ima li boljeg načina da se oprostimo od njega od najpoznatije morske katastrofe i jednako tako poznate ljubavne priče koju je oko nje ispleo James Cameron? Ime je nesretnog broda, naravno, Titanic, a njegove su glavne zvijezde Jack i Rose koje su utjelovili Leonardo DiCaprio i Kate Winslet u istoimenom filmu davne 1997.
Titanic je baš nedavno ponovno prikazan na televiziji i ambivalentni stavovi koji su mi se javljali u glavi dok sam gledala najavu potakli su me da ga još jednom pogledam. S jedne strane radi se o filmu koji je osvojio jedanaest Oscara, epskom djelu na koje je potrošeno dvjesto milijuna dolara i koje je postiglo uspjeh kod kritike i publike.
