Drage čitateljice i čitatelji,
Ljeto je pobijedilo pa od danas napuštamo internet na mjesec dana. Pisale smo cijelu godinu i dijelile se na komadiće, sad ćemo se zavući u morski hlad i obnoviti, kao morske zvijezde ili krastavci.
Sve D&D entuzijastice nek polako lašte svoje oštrice i vježbaju inkantacije jer s prvim jesenskim vjetrovima stiže i Mufov D&D dan! Više o tome u rujnu.
Veselimo se svemu što pripremamo za povratak pa nećemo odugovlačiti s ovim rastankom na zvizdanu. Vidimo se uskoro!
Voli vas Muf
„Otok“ je priča Sane Perić koju je na Mufov poticaj ilustrirala Ena Jurov. Kliknite na slike!
I
bila sam jako tužna. sjela sam na klupicu i uskoro primijetila: uz obalu stoje i sjede ljudi i pobojala sam se – istovremeno se ponadavši da je to stanje možda izvedivo, jer oni su svi bili tako mirni – oću li bit sama ko ovaj starac kojem je sigurno umrla žena, al onda vidim: on nije u crnini, dapače, ima yachting attire i uskoro je odšetao prema lučici s jahtama. skrenila sam pogled na onoga šta je sjedio sam na stijenama upitavši se oću li bit sama kao on, al kraj njega je u međuvremenu sjeo prijatelj. pogledala sam trećega i skužila da on uopće ne kontemplira nego piša u more. počeli su došetavat trudni parovi, sjela sam na bajk i otišla. obala me iznevjerila.
Znamo da sve počinje od obitelji. Na sreću ili na žalost, tko to može znati, ali baš se zato o funkcijama i disfunkcijama te primarne zajednice treba govoriti, pogotovo iz perspektive njezinih pojedinih članova. Hana Jušić, nagrađivana i hvaljena redateljica, koja će upravo početi sa snimanjem svog prvog dugometražnog filma Ne gledaj mi u pijat, u svakom se svom dosadašnjem kratkometražnom filmu bavi pojedincem, uvijek se dotičući njegovog odnosno njezinog položaj u obitelji. Da, glavni likovi svih Haninih filmova mahom su žene, djevojke, tinejdžerke. Ali ne, ne pišem tekst o filmovima Hane Jušić samo zato što im je redateljica žena i jer se bavi ženskim likovima isto kao što se Hanini filmovi ne bave djevojkama i ženama samo zbog toga što pripadaju ženskom rodu. Pišem tekst o filmovima Hane Jušić zato što mislim da se bave važnim pitanjima, da je u njima vidljiv jedan zaokret koji se odvija u hrvatskoj kinematografiji, za koji, najiskrenije govoreći, jedva čekam da uzme maha.
U vrijeme mog odrastanja serija Ksena: princeza ratnica zaokupljala je velik dio mojeg tinejdžerskog života i života mojih prijateljica. S uzbuđenjem sam palila televizor i čekala nove nastavke te se nadala da danas nije dan kad bi emitiranje moje omiljene serije izostalo zbog izvanrednih vijesti. U igrama smo pokušavale imitirati njezin bojni poklič, moja bivša najbolja prijateljica imala je mačku koju je okrstila tim imenom, a ona je sama svake godine išla u maškare kao Ksena. Osim Ksene, tijekom 1990-ih godina malim je ekranima vladala i Buffy, ali ona nije zauzimala tako važno mjesto u mom životu kao Ksena jer sam je, u strahu od vampira (tada još nisu svijetlili), izbjegavala. Ali moćne žene poput Buffy i Ksene, koje su uspostavile novi reprezentacijski model žene koristeći kreativno miješanje žanrova i karakterizaciju likova, utjecale su na ulogu i prikaz žene u popularnoj kulturi te reprezentaciju seksualne orijentacije, pridonijevši vidljivosti lezbijskog pokreta.
1. Život je izašao iz mora tako da je tu početak: nalazimo se pored puste, stjenovite obale mora. Sunce blješti. Procijenite želite li dlanom zasjeniti oči ili škiljiti (nemate sunčane naočale). Procijenite intenzitet vjetra, s obzirom na to kad vam kosa izgleda najbolje i koliko ste dramatični. More je ovdje možda metafora za više stvari.
2. Metafore su oruđe feminističkih tekstova jer teorijske koncepte čine opipljivima. Crna američka feministkinja Kimberlé Crenshaw piše o raskrižju u kojem promet dolazi iz svih smjerova. „Diskriminacija, kao promet na raskrižju, može teći u jednom smjeru i može teći u drugom. Ako se na raskrižju dogodi nesreća, mogu je uzrokovati auti koji putuju iz različitog broja smjerova, a nekad i iz svih. Slično tome, ako je crna žena ranjena jer je na raskrižju, njezina ozljeda može biti rezultat spolne ili rasne diskriminacije“. Tako njen pojam intersekcionalnosti (eng. intersection – raskrižje) dobiva slikovitost.
Ova će recenzija, odmah da vas upozorim, biti moje feminističko svođenje računa s filmom koji me ove godine uspio najviše nanervirati. Nakon što sam pogledala ekranizacije 50 nijansi sive i Gone Girl bila sam uvjerena da sam dotakla hollywoodsko dno, ali američka aka engleska me kinematografija opovrgnula precjenjenim filmom Alexa Garlanda Ex Machina (2015). „Was will das Weib?“, pitao je Freud, a Garland požurio pokazati svojim redateljskim prvijencem da, kao i većina muškaraca, nema odgovor na to pitanje jer o ženama ne zna ništa. To ga, međutim, nije spriječilo da snimi deterministički film o „diskretno-kompliciranoj“ ženi koja „nije“. Psihoanalizu nisam slučajno spomenula jer je Garland posegnuo za figurom maske, oca i, naravno, za seksom. A kad na istom mjestu govorimo o seksu i ocu, ne možemo nažalost bez psihoanalize.
