Nekoliko dana prije nego što sam s prijateljicom otišla pogledati Pepeljugu pročitala sam kritiku Nenada Polimca o tom najnovijem Disneyjevom filmu, objavljenu u Jutarnjem listu 16. ožujka 2015. Bila sam zaista zbunjena i šokirana kritikom, ali nadala sam se da će se moja prvotna reakcija promijeniti nakon gledanja filma. Međutim, gledanje Pepeljuge potvrdilo je moj prvi dojam o Polimčevoj kritici, dojam da je tekst više zamišljen kao društvena nego filmska kritika. Sam naslov teksta “Premda su u prvom planu haljine, ovo je ipak dobar film” govori tome u prilog.

Petra Collins

Na gotovo svim fotografijama snimljenima u razdoblju između moje trinaeste i petnaeste godine lice mi je okrenuto u stranu od fotoaparata. Nelagoda koju sam tada svakodnevno osjećala u suočavanju sa svijetom i osobito s drugim ljudima tako je dokumentirana i ovjekovječena. Uzrok mog zazora, vječno pognute glave i nevoljkosti prema gledanju ljudi u oči moji su roditelji tumačili kao uobičajene simptome tinejdžerske mrzovolje i otresitosti. Iako su djelomično bili u pravu, jedan od ključnih razloga takvoga ponašanja bio je jedan drugi pubertetski simptom, prema generalnom shvaćanju sasvim prozaičan i od strane odraslih (i vršnjaka/inja koje nije mučio) otpisivan kao prolazan i beznačajan. U tom dvogodišnjem periodu okretanja od kamere moji su problemi s kožom, naime, doživjeli svoj vrhunac.

Što je to relativni očaj? Kada dane, zapravo trenutni život, provodiš pregledavajući oglase za posao i pišući molbe. Zuriš u one fascinantne brojke na desnoj strani HZZ-ove web stranice kao u izabrane brojeve na Lotu 24/7: više od 330000 nezaposlenih koji se međusobno moraju klati za desetak tisuća otvorenih radnih mjesta. HZZ je arena, mi očajnici gladijatori, a carevi gledaju krvoproliće. Kapitalizam treba uvrstiti na listu fetiša, a darvinizam prestati povezivati s biologijom. Na kraju krajeva, džaba oštri zubi, kada je u toliko slučajeva potrebna oštra veza. Ili ono nešto, je ne sais quoi, što mnogi očito nemaju.