Za jednog višestrukog laureata, dobitnika kanske Zlatne palme i nosioca titule filma godine po izboru FIPRESCI-ja, film Adèlin život francusko-tuniskog redatelja Abdellatifa Kechichea doista predstavlja poprilično iznenađenje. Ova kombinacija bildungsromana i ljubavne priče odvija se kroz neodređen slijed godina, a umješno uprizorenje vremenskih prijelaza i lapsusa u Adèlinom svijetu spada u možda najveća postignuća filma.
napisale smo

Muf chata o Girls (S3 E9)!
FLO
Maša: Hannah u ovoj epizodi ima nešto primjereniji stav prema smrti. Iako se činilo, kada na početku jede salatu dok telefonira s mamom, da će biti slično kao što je bilo s Davidom.
Asja: To je zato što je pod stresom, očito su željeli pokazati da jede kad je nervozna.
Maša: Stress eating! Like I need an excuse.
Lana: Ali uvijek jede.
Asja: Da, ali nekad više i s većim apetitom.
Maša: Meni je više izgledalo kao da joj se baš ne da sad s tim baktati: Can’t they do something about that?

Politika karnevala
Dok sam jučer čitala brojne uzrujane statuse i zgrožene članke o potencijalnom paljenju mesopusta u obliku “gay djeteta iz epruvete” u Selcu, mnogo me više od mogućnosti da se to događa u ovoj zemlji iznenadilo naknadno objašnjenje u kojem su organizatori iz lokalne Udruge mladih pokušali ustvrditi da je njihova poruka u potpunosti pogrešno shvaćena. Selce je, izvijestili su javnost, na referendumu o braku glasalo PROTIV te su organizatori ovim putem htjeli ismijati sam referendum koji smatraju “najgorom stvari u 2013”.

This is what makes us girls: muke po tinejdžerskim prijateljstvima
Kada mi je bilo trinaest godina, moje prijateljice i ja odlučile smo kako se više nećemo družiti s J. Više se ne mogu sjetiti točnog razloga te odluke; prilično sam sigurna da konkretan razlog nije niti postojao. Sjećam se da smo joj rekle nešto kao da „to više nije to“, da se nekako ne uklapa s nama, da se možemo i dalje povremeno čuti, ali da više nije dio našeg uskog i posebnog kruga. Ne sjećam se što je ona rekla; sve je trajalo vrlo kratko i nakon što je sve bilo rečeno otišle smo na svoju stranu, a ona na svoju. Više je nikada nisam vidjela.

Carrie strikes back
Obožavam horor filmove. Kada me kolega svojedobno optužio da sam djetinjasta jer gledam te “bedastoće”, slegnula sam ramenima i rekla mu: niti jedan horor nije toliko strašan koliko je strašna naša svakodnevnica! I to je ukratko odgovor na pitanje zašto se barem jednom tjedno, već dva desetljeća, ukopavam u fotelju i smirujem uz horore.
Ukoliko ste ljubiteljica horora, već znate da kvaliteta filma nije najvažnija stavka ovoga žanra.

Dodjela Oscara
Moje gledanje Oscara uvijek počne euforično, a završi loše. Na početku zlatne kipiće promatram radosno, ali do kraja prijenosa najradije bih ukrala koji, okrenula ga naopako i njegovim postoljem počela razbijati sve oko sebe. Ne zato što sam razočarana rezultatima glasanja, već zato što vrlo brzo uvidim kako Akademija opet šalje istu, već stotinu puta prežvakanu poruku da posebne, zlata vrijedne zasluge u društvu imaju isključivo ljudi zaposleni u filmskoj industriji. Posebice glumci i redatelji.