Popkulturna mržnja

ghost world hate 2U stripu Ghost World Daniela Clowesa Enid i Rebecca, ali u prvom redu Enid, mrze jako puno toga. Slučajnim odabirom: časopis Sassy, trendovske frizure, dečke koji igraju football, Melorru i njezine prijatelje, ljude koji se zanimaju za politiku, ljude koji idu u art school, telefonske sekretarice, Enidinu pomajku Carol, pjesmu You’ve lost that lovin’ feelin’ i (skoro sve) muškarce. Enidina mržnja prema brojnim društvenim i kulturnim fenomenima toliko je naglašena da ono što voli često pada u drugi plan, a i ta je ljubav većinom zasjenjena ironijom. Sviđa joj se “Hubba Hubba”, lažni “original 50s diner”, opsjednuta je parom za koji misli da su sotonisti, slabog komičara Joeyja McCobba proglašava svojim bogom i zanima je creepy astrolog Bob Skeetes. Jedine stvari za koje se čini da izravno dopiru do nje vezane su uz relikvije iz djetinjstva (igračka Goofie Gus, pjesma A Smile and A Ribbon) ili pripadaju sentimentalnom svijetu neprilagođenih tinejdžerki (“umire” kada vidi dvoje jako zaljubljenih “ružnih” ljudi ili djedicu koji u cekeru nosi napola uvenulo cvijeće za svoju ženu).

Takvi emocionalni ekstremi u rasponu od strahovite mržnje prema stvarima za koje u našem trenutnom svjetonazoru nema mjesta do neutješnog ridanja zbog prosjaka na cesti, pregažene mačke ili reklame za neku humanitarnu akciju dobro su poznati svima koji su više ili manje uspješno preživjeli adolescenciju. Za razliku od ljubavi i suosjećanja (koje, doduše, također može imati narcističke korijene), mržnja nije osjećaj koji naša kultura odobrava premda joj se i sama često odaje, i to u tolikoj mjeri da bi se moglo govoriti o kulturi mržnje – kolektivnom nabacivanju blatom na figure koje smo velikim dijelom sami pomogli učiniti slavnima, od Paris Hilton do Kim Kardashian, od Ante i Simone Gotovac do Modnog Mačka.

O mržnji se danas govori na razne načine. “Govor mržnje”, kao što je poznato, podrazumijeva napad na neku osobu ili skupinu zbog specifičnih identitetskih odrednica (klasnih, rasnih, rodnih, seksualnih, etničkih, vjerskih itd.) koje je čine različitom, drugačijom od dominantne skupine te zato stranom, uznemirujućom i opasnom. U svijetu popularne kulture pak “hejtanje” također znači napad na nekoga ili nešto iz mržnje, odnosno bez pravih argumenata, iracionalno, zato što nam se nešto iz određenih razloga ne sviđa. Dakako, i popkulturni hejteri mogu biti neugodni i nasilni, te mržnja utemeljena na popkulturnim razlikama često završava tragično. Zato oklijevam jer ne želim da me se krivo shvati kada kažem da je mržnja – ili, ako je to prejaka riječ: nesviđanje, odbijanje, razlikovanje – konstitutivan dio funkcioniranja popularne kulture, kao i naših identiteta. Kako je napisala Wendy McClure, kolumnistica feminističkog časopisa Bust, u kolumni o Rebecci Black (jesmo li je već zaboravili?): Don’t get me wrong – hate can be a beautiful thing, particularly when it comes to pop culture. The day I realized I despised the Journey power ballad my classmates were swooning over (“Open Arms”, ugh) was a formative moment of my young life. So much of our identities are forged by a searing dislike of the various songs, bands, shows, movies, and genres that represent whatever it is we’re against. Loathing keeps you steadfast in the face of popular opinion and endless marketing (Bust, aug/sept 2011).

ghost world hate 4U 90-ima sam i ja intenzivno mrzila, na primjer, sve one komercijalne inačice techno glazbe koje su se mogle čuti na MTV-ju i hrvatsku zabavnu glazbu, no najviše sam prezirala glazbu koja je bila žanrovski i tržišno pozicionirana tako da bi mi se trebala svidjeti, poput Skunk Anansie, Garbage, No Doubt ili Alanis Morissette, no meni je tada značila samo blijedu, neautentičnu kopiju stvari koje sam uistinu voljela. Ta ideja izvornosti i autentičnosti danas mi se čini naivnom iluzijom, no bila je ključan preduvjet stjecanja kakvog-takvog identiteta u adolescenciji. Mržnja je tu, stoga, odigrala ključnu ulogu u mom formiranju – ja sam ono što mrzim, jednako kao ono što volim – i nije nikakvo čudo da su moji tadašnji popkulturni izbori bili strogi, rigidni i sveti jer me ta čvrsta podjela na ono što obožavam i ono što prezirem gotovo jedina držala na okupu. Mnogi kulturni teoretičari naglašavaju da je identitet proces koji djeluje preko razlike i da mu je za funkcioniranje potrebno upravo ono što je iz njega izostavljeno. Kako piše Stuart Hall u tekstu Kome treba “identitet”?, to znači da se “pozitivno” značenje identiteta konstruira samo preko odnosa s Drugim, u odnosu prema onome što ono nije, prema onome što mu nedostaje, prema onome što se naziva konstitutivna izvanjskost. Tijekom njihova razvoja identiteti funkcioniraju kao točke identifikacije i pripajanja samo zato jer imaju sposobnost da isključe, izostave, izbace “van” prezreno. Premda Hall primarno govori o stjecanju rodnih i rasnih identiteta, i popkulturni identiteti grade se isključivanjem prezrenog, onog što smatramo neprijateljskim, ali i manje vrijednim – lošim, “smećem” – istodobno u okviru te igre moći potvrđujući vlastite interese kao ispravne i vrijedne.

S obzirom na to da su identiteti stalno u procesu konstituiranja, fragmentirani, razlomljeni i ugroženi, mržnja također funkcionira kao svojevrsni obrambeni mehanizam kojim pokušavamo sakriti našu duboku nesigurnost oko toga tko smo i što bismo mogli postati. Moja adolescentska žudnja da održim privid urednosti i smislenosti svojih popkulturnih izbora, iluziju jedinstvenog identiteta, tako me dovela do toga da ne želim priznati da mi se zapravo sviđa neka pjesma ili bend koji mi se ne bi “trebao” sviđati (Pet Shop Boys, oprostite mi!). I Enidina mržnja u Ghost Worldu proizlazi iz duboke nesigurnosti te iz činjenice da više od svega mrzi samu sebe. Možda se baš zato svrstava uz jadnike, čudake i luzere, jer je među nemoćnima i ismijanima na sigurnom; to su njezini ljudi, kako izravnije kaže u filmu, no u isto ih vrijeme koristi kao svoja “otkrića”, uglavnom ih tretirajući ironično. Za razliku od Johna Ellisa koji “mrzi svakoga jednako”, Enid svoju mržnju usmjerava prema dominantnoj, mainstream popularnoj kulturi, ali se istodobno ne obavezuje u potpunosti ni luzerima, držeći ih na sigurnoj distanci ironije.

ghost world hate 5

Ironični odmak prema popkulturnim fenomenima može nas zaštiti od pretjerane izloženosti i ranjivosti, od toga da smo konstantno prisiljeni svoje izbore braniti i opravdavati pred tuđim mišljenjem i tuđom mržnjom. Kada poznanik ismijava njezin “izvorni” punkerski izgled inspiriran 1977., Enid reagira bijesno i defenzivno, odmah navlačeći kapu preko zelene kose. Upravo je zbog takvih situacija mnogo lakše njegovati ironičan stav prema kulturi kako nikada ne bismo ispali “jadni”, te odmah napuštati stvari koje volimo čim postanu prepopularne za naš ukus. Doduše, ta dva načela kojima se obično definiraju suvremeni hipsteri također su postala metom ismijavanja i mržnje.

Nadamo se stoga da Enid na kraju stripa odlazi u potragu za novim, drugačijim identitetom koji neće biti većinski izgrađen na mržnji – same sebe ili drugih, već primarno na pozitivnim određenjima kojih se neće sramiti. Za mene je dio odrastanja svakako uključivao i veći eklekticizam u pop kulturi, popuštanje one tinejdžerske žanrovske strogosti, dopuštanje sebi da volim različite, često međusobno proturječne i suprotstavljene stvari. Što sam bila sigurnija u sebe, to sam manje morala drugima dokazivati da je ono što mi se sviđa dobro, a i sve sam manje bila opterećena tuđim izborima. Već dugo mržnja nije aktivan dio mog popkulturnog identiteta, iako još uvijek ima stvari koje me živciraju, zbog kojih mijenjam program ili radiostanicu. Povremeno se zaboravim pa znam u razgovoru strastveno uzviknuti kako mrzim Doorse ili kako mi je Happy bezvezna stvar, ali se brzo zaustavim i pitam je li to stvarno bilo nužno i nisam li time uvrijedila sugovornika (kao što se to i sada pitam). Popkulturna mržnja odigrala je ključnu ulogu u formiranju mog identiteta, no danas na nju gledam samo kao na gubitak vremena, kao nepotrebnu smetnju koja me odvlači od tolikih stvari koje još želim pročitati, pogledati, poslušati, jednom, dvaput, bezbroj puta.

Komentari
  1. Ivy Lee
Feministički pristupi prevođenju
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Chat of Thrones (S07 E07)
Chat of Thrones (S07 E06)
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva