Proturječja potrošnje
Izvor za sve fotografije: muf.com.hr
Hrvatski su mediji u posljednjih nekoliko godina, negdje od početka gospodarske krize, počeli sve otvorenije pisati o kapitalizmu kao glavnom krivcu za tešku ekonomsku situaciju u kojoj se država nalazi. Tu novu praksu, međutim, i dalje ne prati priznanje vlastite sprege s kapitalizmom, kao ni jednoznačna osuda moćnih predstavnika sustava najodgovornijih za sve veću društvenu nejednakost. Štoviše, iznenađujuće se često krivnja svaljuje na “narod”, “ljude”, odnosno potrošače. U takve tekstove spada bukvica koju je “zavidnim” Hrvatima iz privilegirane pozicije “ispravne” popularne kulture očitao Zlatko Gall povodom Tedeschijeve organizacije privatnog koncerta Bretta Andersona u Zagrebu, kao i niz još svježih reakcija na nedavno otvorenje prve Ikee u Hrvatskoj.
Najveće moralno zgražanje nad interesom Hrvata za Ikein namještaj iskazali su Ante Tomić i Gordan Duhaček. Duhaček tako, služeći se klasičnom retorikom moralne panike, smatra da ima nešto “bolesno” i “uznemirujuće” u najavi da bi Ikeu već prvi dan moglo posjetiti 25 tisuća ljudi, da nije “normalno” i “poželjno” skupljati bodove u DM-u i Konzumu, da je zabrinjavajuće što “prosječan građanin Hrvatske zna više o opcijama na svojem mobitelu nego o ekonomiji ili politici”, a pogotovo kulturi, te na kraju propovjednički – u skladu sa svojim pozivom na ponovno uvođenje neradne nedjelje – objašnjava da nam shopping neće donijeti sreću, ali će nas lišiti “komadića duše” koji se, “poput ljubavi i takvih sitnica”, ne mogu kupiti novcem.
Ante Tomić pak iskazuje svoj duboki osobni sram zbog tog “velikog narodnog veselja” te, zazivajući Rudolfa Bićanića i njegovu knjigu Kako živi narod, ustvrđuje da narod “živi kao stoka” jer ga je ponovno ugrizlo “ono čudovište bijede i zatucanosti, za koje smo mislili da je davno umrlo”. No, očito nije umrlo baš jako davno jer je prije četiri godine Tomić objavio vrlo sličan članak na temu otvorenja prvog H&M-a u Zagrebu. Tada mu je, mnogo više od samog Horvatinčićeva “projekta”, smetalo otvorenje “trgovine drugorazredne konfekcije”. Tomić zaključuje da se “nikad, baš nikad u Donjem Prološcu kod Imotskog” nije “ni približno osjetio tako ponižen, tako provincijski frustriran” kao kada je čuo da će se u centru Zagreba otvoriti “jedan dućan s jeftinom konfekcijom”.
U ovim i sličnim tekstovima autori se postavljaju u položaj izvan i iznad ljudi o kojima pišu, prisvajajući ulogu moralnih arbitara koji znaju kako treba živjeti, iskazujući zabrinutost, prezir i gađenje prema onima koje smatraju žrtvama konzumerizma, kao da sami nikada u životu nisu ušli u trgovinu kupiti WC papir ili pastu za zube. Osim očitog “šejmanja” potrošača, još nekoliko stvari upada u oči. Prva je elitizam koji, kao i obično u takvim raspravama, počiva na razlikovanju “pravih” i “lažnih” potreba, pri čemu se žudnja smatra manje “autentičnom” i manje “stvarnom” ako se zadovoljava putem materijalnih predmeta i popularne televizije, a ne putem političkih i kulturnih aktivnosti. Kako upozorava kulturna teoretičarka Mica Nava, sve se žudnje konstruiraju i interpretiraju kroz kulturu te je nemoguće uspostaviti hijerarhiju autentičnosti i moralne korektnosti1.
Druga je klasizam, uočljiv u govoru o “narodu” s visoka, kao i inzistiranje na “jeftinoći” H&M-ove i Ikeine robe. I Tomo Luetić u svom tekstu spominje “potrošačko tijelo” koje se u Ikei “jeftino opija dizajnom i stilom”, dok se čini da je jedino Goranu Borkoviću jasno da je čak i Ikea, sa svojim nižim cijenama, još uvijek nedostupna velikom broju hrvatskih građana koji su nezaposleni ili ne primaju plaću. I treće, iz tekstova se može iščitati i seksizam koji je također opće mjesto rasprave o potrošnji. Ne čudi stoga što se u Luetićevu tekstu pojavljuje usporedba Ikee s “blještavim Barbie dvorcem” i princem koji dolazi u kočiji te što Duhaček kao primjer besmislene potrošnje izdvaja upravo “Jersey dress za 149 kuna” kada znamo da su i moda i uređenje doma u našem društvu još uvijek pretežno “ženska” domena.
Ne dovodim u pitanje duboku problematičnost samog procesa Ikeina dolaska u Hrvatsku o kojoj piše Borković, kao ni neprimjerenost ceremonije njezina otvaranja koju kritizira Luetić, no ovdje me zanima problem potrošnje i to iz pozicije nekoga tko u tom procesu sudjeluje svakodnevno, od jutarnjeg Nescaféa i provjeravanja Facebooka do večernjeg gledanja nove sezone Mindy i spavanja na “jeftinoj” Ikeinoj posteljini. Potrošnju ne shvaćam olako, za mene je to duboko kontradiktoran proces koji se sastoji od niza svakodnevnih, uglavnom sitnih odluka koje donosim u stalnom pregovaranju s kapitalizmom i koji u meni izaziva kako užitak, tako i bol, sram i krivnju, osjećaj slobode kao i prisile, kreativnosti i dosade, privilegija i podređenosti.
Dva su glavna razloga zašto su potrošači/ce tako laka meta, kako objašnjavaju feminističke kulturne teoretičarke poput Meaghan Morris, Rite Felski, Rachel Bowlby ili Joanne Hollows. Prvo, dugo se smatralo da je od potrošnje mnogo važnija proizvodnja, te da proizvodnja određuje potrošnju tako što se značenje upisuje u proizvod tijekom procesa proizvodnje, a potrošači ga jednostavno pasivno prihvaćaju i reproduciraju. Hollows podsjeća da prvenstvo proizvodnje ima podrijetlo u Marxovoj ideji o proizvodnom radu kao o temeljnoj ljudskoj aktivnosti koja je također odgovorna za proizvodnju našeg osjećaja identiteta2. U tom smislu potrošnja nije “rad” niti je izvor našeg “stvarnog” identiteta. Nešto drugačiji tip privilegiranja proizvodnje uočljiv je i u recentnim domaćim raspravama o zaposlenicima u javnom sektoru kao “parazitima”, pri čemu se “pravim” radom smatra jedino rad u privatnom sektoru dok se potrošnja tretira kao da uopće nije dio kružnog tijeka kapitala. Međutim, proizvodnja ne može magično opstati bez potrošnje, kao ni obrnuto.
Drugo, tradicionalno se proizvodnja pozitivno vrednovala kao maskulina djelatnost dok se potrošnja doživljavala negativno kao feminina domena. No spomenuta opreka između “pravih” identiteta koji proizlaze iz aktivnog rada i “lažnih” identiteta koji su posljedica potrošnje nije dostatna za analizu ženskog rada u domu gdje potrošnja i proizvodnja nisu jasno odvojene. Da potrošnja nije rad, piše Hollows, iznenadilo bi svakoga tko je petkom navečer stajao/la u redu na blagajni supermarketa i tko je zadužen/a za pretvaranje kupljenog špeceraja u obrok za sebe ili svoju obitelj! Još od sredine 19. stoljeća tipična reprezentacija potrošača zapravo je potrošačica, a muškarac je – ako se uopće pojavljuje kao potrošač – prikazan kao racionalan, proračunat i učinkovit kupac, nerijetko kao pripadnik supkulture i nositelj otpora protiv vladajućih struktura, za razliku od potrošačice koja je pasivna, impulzivna i iracionalna.
Rita Felski tvrdi da je pozicija potrošačice od samog početka proturječnija od pozicije potrošača jer su žene svojim ulaskom u javnu sferu rada i potrošnje sredinom 19. stoljeća istodobno same označene kao roba (prostitutka kao javna žena) i kao potrošačice masovno proizvedene robe3. Ni danas pozicija potrošačice nije ništa manje proturječna. Od žene se tako očekuje da se kupovinom skrbi o sebi i svojoj obitelji te se njezin “uspjeh” velikim dijelom procjenjuje upravo kroz rezultate te potrošnje: vanjski izgled, odjeću i šminku, kao i izgled njezina doma i njezine djece. Kao kada je posrijedi pitanje mode (“Šminkerica”) te ženske i djevojačke seksualnosti (KJV), i ovdje se ženu osuđuje zbog onog što se smatra “pretjeranim” interesom za stvari kojima joj društvo određuje vrijednost.
Danas se stavlja velik pritisak na sve potrošač(ic)e, majke pogotovo, da budu što upućenije i obrazovanije potrošačice, etične potrošačice, čija je obaveza svojoj obitelji priuštiti najzdravije i najkvalitetnije namirnice, proizvedene u skladu s fair tradeom. Stjecanje znanja o, primjerice, veganskoj i makrobiotičkoj prehrani, isprobavanje DIY projekata i oživljavanje tradicionalnih “ženskih” vještina može osnažiti konzumentice i pružiti im užitak, no za takve poduhvate treba imati i vremena i financijskih sredstava.
Ne mogu zanijekati da potrošnja u slučaju da raspolažemo viškom vlastitog novca može izazvati osjećaj slobode i užitka, bez obzira “pravog” ili “lažnog”. Evo (crvenim se dok ovo pišem): prve marte za koje sam teti opeglala golemu hrpu veša, CD Live Through This od 100 kuna koje mi je dala baka uz dodatak od skromnog džeparca, knjige u antikvarijatu od prve stipendije na faksu, blijedoružičasta suknja iz neprežaljenog X-nationa od prve plaće, pa čak i povremena čokoladica u zadnji čas ubačena u košaricu na blagajni trgovine. Mnogo se pisalo o slobodi, užitku i otporu potrošača, pri čemu prednjače tekstovi Johna Fiskea. Treba spomenuti i niz dragocjenih tekstova kulturnih teoretičarki koje su istražile različite slučajeve složene povezanosti potrošnje i rasta ženskih “sloboda”: Rita Felski je tako pisala o prodoru žena iz srednje klase u javnu sferu tijekom 19. stoljeća upravo zahvaljujući njihovoj novoj ulozi potrošačica, Jennifer Scanlon je istraživala “neartikulirane čežnje” čitateljica časopisa The Ladies’ Home Journal početkom 20. stoljeća koje su istodobno žudjele za potrošačkim proizvodima koje je magazin reklamirao i za osobnom slobodom, ekonomskom neovisnošću i društvenim priznanjem4, Erica Carter je analizirala važnost artefakata američke potrošačke kulture, poput najlonki, crvenog ruža, uskih suknji i štikli, za Njemice koje su nakon Drugog svjetskog rata htjele javno odbaciti fašističku predodžbu ženstvenosti5, Angela McRobbie je proučila kako su mlade djevojke sredinom 1990-ih iskoristile svoje supkulturno DIY znanje da bi zaradile novac ili se zaposlile6, a Paula Black je pisala o važnosti kozmetičkih salona za zapošljavanje i samozapošljavanje crnih žena i žena iz radničke klase7.
Međutim, svi ovi tekstovi vode računa i o naličju priče o potrošnji, o načinu na koji potrošnja dokida neke stare zabrane istodobno uvodeći nove, manje primjetne oblike kontrole i samokontrole. Također, potrošnja ne nosi jednak osloboditeljski potencijal za svaku ženu: dok si jedne mogu priuštiti krupnije ili sitnije užitke, druge im te užitke posreduju, s druge strane blagajne ili stola za manikuru. Nekima je skupljanje bodova u DM-u “nenormalno”, a drugima je svaka kuna važna. Ako su teorije potrošnje tvrdile da potrošnja iz rasprave uklanja pitanje klase, a uvodi kategoriju “životnog stila”, klasa se kao bitan čimbenik identiteta vratila u javni diskurz u vrijeme početka gospodarske krize. Potrošnja je danas ponovno prije svega pitanje dostupnosti i nedostupnosti, pitanje klase i načina na koji se klasa siječe s rodom, rasom, geografskom lociranošću i drugim odrednicama identiteta.
Ako raspravu o potrošnji fokusiramo na pitanje (ne)dostupnosti, kao što to čini teoretičar potrošnje Daniel Miller8, uvidjet ćemo da su potrošačke prakse društveno podređenih skupina prije zaokupljene dobivanjem pristupa resursima nego korištenjem potrošnje kao vrste “otpora”. Beverly Skeggs u svojoj je knjizi o “emocionalnoj politici klase” opisala kako je za (britanske mlade bijele) žene iz radničke klase potrošnja često vrlo bolna djelatnost, kako zbog svijesti o nejednakim mogućnostima, tako i zbog neuspjeha u postizanju željenog učinka priličnosti, doličnosti, odnosno stvaranja privida pripadnosti srednjoj klasi9.
Prema Milleru i Hughu Mackayu10, većina potrošač(ic)a nisu ni pasivne žrtve ni oslobođeni hedonisti, već nešto između, “kreativni, aktivni pojedinci koji rade s različitim materijalima i, kroz različite potrošačke prakse, konstruiraju i osmišljavaju svakodnevni život”. Oni inzistiraju na istraživanju svakodnevnih, prozaičnih, gotovo banalnih potrošačkih praksi, poput kupovine prehrambenih proizvoda u Konzumu, koje prije izazivaju osjećaj dosade i iritacije nego užitka.
Upravo zato što je potrošnja dio naše svakodnevice, interesantna je feminizmu koji se osobito zanima privatnom sferom i za koji Meaghan Morris – u jednoj meni dražoj definiciji feminizma – kaže da je to “pokret nezadovoljstva ‘svakodnevicom’ i naivnim definicijama svakodnevnog kao onoga ‘kako stvari stoje'”11. Potrošnju se stoga ne može promatrati kao trivijalnu aktivnost, već se o njoj treba razgovarati imajući na umu njezinu ambivalentnost i višestruku uvjetovanost, psihičke i društvene izvore, kao i međusobnu povezanost klase i roda, prije svega kada je posrijedi pitanje njezine (ne)dostupnosti pojedincima i društvenim skupinama.
Potrošače i potrošačice lako je posramiti, no javna rasprava nikako ne bi trebala ići u smjeru njihova šejmanja kada odgovornost u prvom redu leži na moćnim predstavnicima sustava – kapitalistima, poduzetnicima, poslodavcima. Podlost je spomenutih članaka iz Jutarnjeg lista i s tportala u tome što osuda potrošača dolazi iz medija koji su nas godinama sustavno podučavali upravo potrošnji i njezinim užicima, a sada se zgražaju nad tim “velikim narodnim veseljem”. Isti mediji također “objektivno” izvještavaju o privatnoj zabavi odabranih Tedeschijevih gostiju i zdušno je brane. Ono što mi je na kraju najodbojnije u reakciji Zlatka Galla autorova je nesposobnost da zamisli da ima ljudi koji ne priželjkuju gomilu love da plate privatni nastup Bretta ili Brene, već jedino žele biti pošteno plaćeni za svoj rad. I možda još da ih se ne naziva stokom jer su poželjeli novu posteljinu iz Ikee.
- Nava, Mica: “Consumerism Reconsidered. Buying and Power”, u Feminism and Cultural Studies, ur. Morag Shiach, 1999.
- Hollows, Joanne: Feminism, Femininity and Popular Culture, 2000.
- Felski, Rita: Gender of Modernity, 1995.
- Scanlon, Jennifer: Inarticulate Longings. The Ladies’ Home Journal, Gender, and the Promises of Consumer Culture, 1995.
- Carter, Erica: “Alice in the Consumer Wonderland”, u Studying Culture. An Introductory Reader, ur. Ann Gray i Jim McGuigan, 1997.
- McRobbie, Angela: “Zašuti i pleši: kultura mladih i mijene modusa ženskosti”, u Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, ur. Dean Duda, 2006.
- Black, Paula: “Discipline and Pleasure: The Uneasy Relationship Between Feminism and the Beauty Industry”, u Feminism in Popular Culture, ur. Joanne Hollows i Rachel Moseley, 2006.
- Miller, Daniel: “Consumption and Its Consequences”, u Consumption and Everyday Life, ur. Hugh Mackay, 1997.
- Skeggs, Beverley: Formations of Class and Gender: Becoming Respectable, 1997.
- Mackay, Hugh, ur.: Consumption and Everyday Life, 1997.
- Morris, Meaghan: “Što da se radi s trgovačkim centrima”, u Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, ur. Dean Duda, 2006.
Zanimljiv i čitanja vrijedan tekst. Diskurs moralne panike, dociranje i propovijedanje s visine su (ne jedini) standardi mojeg pisanja i ostat će, te mi je drago što su od autorice takvima i prepoznati. No, postoji jedan dio teksta koji smatram potpuno promašenim, a to je optužba za seksizam. Konkretno, riječ je o ovome: ‘I treće, iz tekstova se može iščitati i seksizam koji je također opće mjesto rasprave o potrošnji. Ne čudi stoga što se u Luetićevu tekstu pojavljuje usporedba Ikee s “blještavim Barbie dvorcem” i princem koji dolazi u kočiji te što Duhaček kao primjer besmislene potrošnje izdvaja upravo “Jersey dress za 149 kuna” kada znamo da su i moda i uređenje doma u našem društvu još uvijek pretežno “ženska” domena.’ Naime, autorica tu podrazumijeva da ja na modu i uređenje doma gledam jednako kao hrvatsko društvo, što jednostavno nije slučaj. Uređenju doma nisam još posvetio ni jednu misao u životu niti ću to vjerojatno ikada učiniti, dok na modu mnogo više gledam kao da gej domenu nego žensku. Također, haljina za mene nije nikakav simbol žena nego rodno neutralan odjevni predmet. Zapravo posve isto kao i hlače. Čini mi se da je u tom dijelu teksta autorica iščitavala iz vlastite glave i predrasuda a ne mojeg teksta. Ako bih iščitavao njeno iščitavanje na isti način, iščitao bih da se u njenom tekstu nalaze homofobija i transfobija, jer mi je kao gej muškarcu oduzela mogućnost i pravo nošenja haljine, te mi je nametnula ‘naše društvo’ kao kriterij mojeg razmišljanja i percepcije mode.
U svakom slučaju, kada i ako u mojim tekstovima bude seksizma, neće ga biti potrebe iščitavati odnosno izmišljati nego će biti vrlo jasan. Baš kao i već spomenute i posve točne dijagnoze diskursa moralne panike, pisanja s visoka i sl.
To što si u svom tekstu od svih stvari koje se mogu kupiti u H&M-u izdvojio “jersey dress” bilo mi je dosta znakovito u okvirima rasprava o potrošnji koje sam čitala jer se najčešće mlade djevojke i žene optužuje za pretjeranu i nepotrebnu, često patološku kupovinu. Nije mi bila namjera tebe ekplicitno optužiti za seksizam, već predložiti da taj tvoj naglasak na haljini odražava šire društvene predsrasude koje se stalno u tim raspravama ponavljaju. Stavila sam ovo “ženska” pod navodne znakove upravo da naznačim da nije riječ o nikakvoj esencijalnoj, biološkoj ženskosti, već kulturno konstruiranoj ženstvenosti preko koje se onda ženama pripisuje interes za modu i uređenje interijera, ali i obaveza da se za to područje brinu. Na mufu nam je iznimno stalo do inkluzivnosti, kreiranja prostora gdje će se što više čitatelja i čitateljica osjećati dobro i sigurno, i stalno pokušavam/o još učiti i dodatno osvijestiti svoj privilegij, neznanje i predrasude. No, svejedno mislim da je tvoj pokušaj optužbe za homofobiju i transfobiju ovdje promašen. Trebao si onda u svom tekstu na bilo koji način naznačiti da haljina može imati subverzivni i emancipatorski potencijal za određene društvene skupine, no nisi – već si je stavio u potpuno apolitični kontekst još jedne besmislene i nepotrebne kupovine. Također, mislim da si u krivu kada kažeš da su haljina i hlače neutralni odjevni predmeti; meni se čini potpuno suprotno, da su do krajnosti kulturno kodirani, pogotovo haljina. Baš zato i nose takav subverzivni potencijal za homoseksualce i transrodne osobe, kao što su hlače krajem 19. st. i početkom 20. nekada nosile za žene. Šteta što to u svom tekstu nisi naglasio, barem minimalno. I na kraju, moj se tekst postavlja protiv toga kako “naše društvo” vidi ženstvenost i muževnost, poanta je i bila da moda i uređenje doma ne bi trebale biti dominantno predstavljene kao feminine djelatnosti, već bi ih se trebalo osloboditi od te “stigme” tako da u njima mogu sudjelovati svi koji žele i ne sudjelovati svi koji to ne žele.
“Ono što mi je na kraju najodbojnije je nesposobnost da zamisli da ima ljudi koji ne priželjkuju gomilu love da plate privatni nastup Bretta ili Brene, već jedino žele biti pošteno plaćeni za svoj rad.” Kao i sve te bangladeške i kineske švelje koje šiju robu za 5 centi na sat da bismo kupili još jednu novu “jersey dress” ne gledajući dalje od vlastitog nosa.
Slažem se da je to najvažnije pitanje – to je pitanje kapitalističkog sustava. Dok se to ne riješi sustavno, dok se svima ne omogući pristojan život, svi ovi naši razgovori mogu biti više ili manje besmisleni (pa tako i moj tekst). Kao što mogu biti više ili manje besmislene naše pojedinačne odluke da negdje ne kupujemo. U tom smislu sam htjela samo reći da ne možemo od svih ljudi tražiti da budu “etični” potrošači jer je “jeftina” haljina i “jeftina” posteljina često jedino što si mogu priuštiti. Oni koji si mogu priuštiti nešto više i nešto drugo često su zapravo oni kojima ovakav sustav i odgovora.
Nisam dovoljno istraživala da bih mogla ovo tvrditi, ali čini mi se da smo mi koji si možemo priuštiti nešto drugo, a to ne činimo, popriličan dio problema – ako ni zbog čega onda jer imamo veću kupovnu moć. Mislim da pojedinačne odluke, ma koliko bile pišanje u ocean, nikad nisu besmislene, kao ni ovakvi tekstovi. Nema tu više manje, svaka akcija je dobrodošla. 🙂
Pozlatilo ti se 🙂
Članak je odličan. Što se tiče društvene percepcije seksizma, bolje rečeno njena manjka, treba ustvrditi kako je rodna diskriminacija prilično dobro utkana u društvo i da je u temelju gotovo svake polarizacije društva i društvenog realiteta. Svakako bi osoba koja svoje svjetonazore smatra uznapredovalima, u odnosu na većinske, trebala biti svjesna da u kontekstu društvenih odnosa još ne postoji rodni neutralitet. Najmanje u jednom, za moderno zapadno društvo, tako rodno tipičnom odjevnom predmetu kao što je haljina. Korištenje određene sintagme koja nosi rodnu težinu i očekivanje da će je čitatelj shvatiti rodno neutralno je iznimno neozbiljno, a tvrditi da je ta ista sintagma, pa i čitavi diskurs lišen seksizma, krajnje je naivno, samozavaravajuće i obmanjujuće.
odlično, hvala!
gallovo branjenje tedeskija i svođenje pitanje klasa na pitanje ukusa mi je zadalo želučanu kiselinu dugu nekoliko dana. ili je kriva šalša od k+ paradajza a ne muttija? nikad neću znati.
moja mama je za otvaranje ikee iskomentirala: “i poslijednja žudnja kapitalizma mi se konačno ostvarila” – i mislim da je pitanje 15000 ljudi u ikei prvi dan u samoj suštini upravo to. kada sam prvi put bila u ikei s 10 godina, mislila sam da sam u zabavnom parku u drugoj dimenziji, i to je velikim dijelom ono po što idem tamo.
mislim da ikea i H&M nisu nimalo obični primjeri u raspravi o potrošnji i potrošačima/cama, već snažna i brutalno transparentna reprezentacija toga kako “narod” vapi za time da se ideja i praksa ekonomskog sustava spoje u jedno. kupovina u ikei nije narodsko veselje kao klanje svinja na kolinje (ikonografija koja tomiću plaća račune), već utažavanje žeđi za onim što se svaki dan servira kao norma sustava, a ograničavano je isto tako svakodnevnom praksom ekonomske nedostatnosti.
ikea i H&M simboli su “prelaženja granice”, kako geografskih, tako i ekonomsko-političkih. pa kao što su prije deset godina mame i studentice išle busevima za graz ne samo kupiti, već i ukrasti odjeću koju u hrvatskoj ne mogu nigdje ni pronaći niti si ju priuštiti – u austriju, gdje niže rangirane prodavačice i konobari pričaju istim jezikom kao one – te se iste žene danas osjećaju osnaženo time da u svom gradu kupuju paket od 6 gaćica za 39,90.
tako da mi se čini da su citati beverly skeggs u ovom tekstu odličan smjer analize, jer upućuju na bolno samopriznanje kako su potreba za gaćama i posteljinom istovremeno i nužnost, i platforma za samoreprezentaciju u društvenom poretku.
a gordanu duhačeku poručujem to da čak i ako “uređenju doma nikad nije ni ne namjerava posvetiti nijednu misao” i dalje ne znači da je njegov odabir primjerice sivog “bezličnog” kauča naspram stiliziranog kožnog, jedan slučajan odabir, već da je tržište itekako spremno i za takve “buntovne” konzumente.
Slažem se sa svime, hvala na super komentaru. Najiskrenije, pokušala sam iz ovog teksta izbaciti gotovo sve što sam htjela reći o Ikei i H&M-u jer je puno toga osobno i iracionalno, jednako sentimentalno (moj prvi ulazak u H&M 1994. sa 15 godina kada mi se činilo da je SVE napravljeno za mene), koliko i embarrassing i bolno (kad nas je austrijski carinik pitao idemo li tamo krasti, moje roditelje!). Toliko je tinejdžerskih želja i žudnji, nadanja, čekanja i uzbuđenja, pa i razočaranja, isprepleteno s tim odlascima u Graz da sam se bojala da će sve ispasti nesuvislo ako previše inzistiram na tome. Slažem se potpuno da su Ikea i H&M simbolički drugačiji od odlaska u redoviti špeceraj, no htjela sam staviti naglasak na taj obični aspekt potrošnje, svakodnevni, baš zato što se iz drugih novinskih tekstova činilo kao da su njihovi autori potpuno netaknuti tim konzumerističkim “baukom”. Ikea i H&M se baš super uklapaju u Skeggsinu teoriju o želji da se bude “respectable”, pa su i kod nas najbolji primjer za ono što Duda stalno spominje: san (ili mit) o hrvatskoj srednjoj klasi. I samo još što se tiče ovog doslovnog prelaska granice: puno ljudi mi je reklo da im je žao što više neće ići u Graz u Ikeu ili da će barem povremeno otići tamo u ime starih vremena. Zanimljivo mi je to jer ukazuje na jednu dodatnu dimenziju koju nisam spominjala, iskustvenu: odlazak u shopping s obitelji kao izlet, iskustvo, a kasnije sjećanje. Mislim da su mnogima zato Ikeina hrana (mesne okruglice) toliko bitne, jer ih podsjećaju na te obiteljske izlete. (Btw, Sonja, napiši/te nešto za nas!)
🙂 vrlo rado, samo da smislim o čemu! 🙂
Možda o nekom realityju ili ono predavanje o pogledu u filmu? 🙂