Boyhood = Odrastanje?

Jedne poslovično turobne nedjelje navečer dala sam se navući na eskapistički odlazak u kino bez ikakva znanja o filmu koji ću gledati osim perifernog sjećanja da je upravo Boyhood naslovni film tada aktualnoga broja besplatnoga magazina Indie Kino Berlin. Nisam znala ništa od navedenog: da ga je režirao Richard Linklater, da traje tri sata (i da nakon toga neću uspjeti pročitati ništa od hrpe tekstova koja me čekala za ponedjeljak), da je sniman dvanaestak godina s istom ekipom glavnih glumica i glumaca. Takvu nepripremljenu recipijenticu znatno bližu ideji tabule rase nego idealnom modelu gledateljice film je zabavio, ali ne i impresionirao. Himničke, hvalospjevne kritike koje sam zatim u nevjerici čitala (“kor hosana”, kako ih Sam Adams u tekstu “Why the Unanimous Praise for ‘Boyhood’ Is Bad for Film Criticism — and for ‘Boyhood'” pogođeno naziva, referirajući na impresivne kritičarske ocjene 99%, odnosno 100% na portalima Rotten Tomatoes i Metacritic), kao ni oduševljenje ili barem blaga simpatija mojih prijatelj(ic)a za film nisu se slagali s mojim laganim negodovanjem. Prvi odlomak u entuzijastično afirmativnim kritikama redovito je posvećen maestralno epskoj dimenziji filma koja se može shvatiti i kao ambiciozna tendencija filmu koji je više od filma, autentičnosti zajamčenoj paralelizmom odrastanja glumaca i glumica s njihovim likovima, prelijevanjem fikcije u stvarnost.

c06_01_boyhod.jpg_thumbnail0

Pozamašan vremenski raspon u sprezi s kronološkom organizacijom filma daje jednu ubrzanu evolutivnu crtu koja obuhvaća naizgled univerzalne ključne formativne događaje u odrastanju glavnog lika Masona (pubertetska prva veza, obiteljski brodolomi manjih i većih razmjera, matura, upis fakulteta). Jedna moguća nefikcionalna paralela kompilacijski su filmići nastali od svakodnevnih fotografskih autoportreta u rasponu od nekoliko godina, čest internetski efemerni sadržaj. Analognu strukturu ima i roman Davida Nichollsa Jedan dan koji u svakom poglavlju donosi događaje iz jednog 15. srpnja u rasponu od dvadeset godina te tako sondira uspone i padove prijatelja/ljubavnika Emme i Dextera od završetka koledža do srednje dobi. Ekranizacija toga romana u režiji Lone Scherfig ima strukturu vrlo sličnu filmu Boyhood, no zbog nedostatka izvanfilmskog jamca autentičnosti (ali, istini za volju, i beznadne osrednjosti filma) nije doživio usporediv uspjeh. Pozamašan vremenski opseg radnje ključan je oslonac za proizvodnju monumentalizacije, epičnosti – strategija na koje se Linklater obilato oslanja i u svojoj glasovitoj romantičnoj trilogiji (Before Sunrise, Before Sunset, Before Midnight), također zadržavajući isto glumački par (Julie Delpy + Ethan Hawke).

Takav kontinuitet stvara i određenu nostalgiju, koju je u meni pokrenula Coldplayeva pjesma Yellow na foršpanu, izašla prije 14 (!) godina. Taj me moment dirnuo i drugi put, kao pozadinski zvuk na Motovun film festivalu (na kojem je Boyhood bio glavna zvijezda) koji sam čula tek usputno, žureći na drugu projekciju. Ova sitnica, kao i drugi popularnokulturni artefakti (primjerice, Britneyna uspješnica Oops!… I Did Again, danas također četrnaestogodišnjakinja) zastupljeni u filmu otvaraju posebnu vezu prema publici koja je, poput mene, u srednjim dvadesetima. Boyhood tako potiče na autorefleksiju vlastita odrastanja početkom 2000-ih te bliže prošlosti, svojevrstan gorkoslatki splet memento mori, uživanja u činu prisjećanja i nagona za historizacijom (vidi i Mašin tekst o nostalgiji za 1990-ima).

boyhood mama

Moja druga slobodna asocijacija na Boyhood bili su mozaični filmovi koji načelo vremenske sekvencijalnosti transponiraju u prostor. Riječ je o filmovima koji istovremeno prate više priča međusobno labavo povezanih likovima, modelu posebno omiljenom u romantičnim komedijama koje oko Valentinova vrebaju u multipleksima. Love Actually, Valentine’s Day i He’s Just Not That Into You neki su od mojih omiljenih primjera. Iako su takvi filmovi moj redoviti guilty pleasure, ipak imam i određeni problem s njima: konotaciju univerzalnosti. Ta tvrdnja na prvi pogled djeluje apsurdnom: upravo ti filmovi donose različite priče (par u procesu zaljubljivanja, rastava, jednostrana ljubav i slično), balans u strukturi ostvaruje se protutežom dominantnom modelu happy enda u vidu manjinskih nesretnih ili emocionalno neizvjesnih svršetaka. Sve su te priče ipak uklopljene u jedan široki okvir koji sugerira ujedinjenost u različitosti po modelu “United Colors of Benetton” – niz pojavnih oblika ljubavi koji u suštini dijele mnogo toga zajedničkog.

Ta me primjedba dovodi do još jedne nešto slobodnije asocijacije. Isti je princip “uravnilovke” prisutan, primjerice, u kultnoj izložbi Magiciens de la terre (1989), navodno prvoj izložbi suvremene globalne umjetnosti u organizaciji kustosa J.-H. Martina, ondašnjega ravnatelja pariškoga Centra Pompidou, oštro kritiziranoj iz postkolonijalne perspektive. Umjesto isticanja razlika i kontekstualiziranja djela pedeset “zapadnih” i pedeset “nezapadnih” umjetnika i umjetnica, težište je stavljeno na humanistički ideal zajedništva, esencijalizam ljudske vrste koja plače i smije se, stvara i uništava. Takva slika svijeta isključuje problematizaciju globalnih nejednakosti te sistemskih asimetrija u odnosima moći, zadržavajući se na populističkoj premisi “svi su ljudi braća”. Apstraktni pojmovi poput kreativnosti i ljubavi postaju općim mjestima čovječanstva, kao što je i odrastanje individualno, ali uvijek isto.

Nekonfliktno pretendiranje na opće važenje vidljivo je već u pretencioznu naslovu filma. Opća imenica dječaštvo sugerira upravo postojanje esencije odrastanja koja se dade izlučiti iz konkrektnoga slučaja. Hrvatski prijevod filma – Odrastanje – još je zornije problematičan. Naglašeno maskulino inscenirano odrastanje “guta” i žensko iskustvo: odrastanje se dominantno reprezentira kao stasanje muškoga subjekta. Problematizacija procesa muškoga subjekta u nastajanju opće je mjesto mnogih Bildungsromana, kao i proze u trapericama. Jedan od najslavnijih i najzornijih primjera svakako je Holden Caulfield, glavni lik Salingerova Lovca u žitu. Moglo bi se govoriti i o, primjerice, Adrianu Moleu ili pak Stephenu Dedalusu u Joyceovu Portretu umjetnika u mladosti. Takvo je muško iskustvo odrastanja upisano u strukturu kurikuluma književnosti u hrvatskom nižem i srednjem obrazovanju u kojem upadljivo prevladavaju upravo autori i junaci, a žensko je iskustvo (i mogućnost identifikacije) uglavnom svedeno na povezivanje s muškim likovima. Taj je fenomen posebno jasno vidljiv u nedavnom Facebook trendu kratkoga daha, listi od deset knjiga koje su vas obilježile (#BookChallenge), u kojem su se upravo takve knjige iz pubertetskoga, formativnoga razdoblja našle na većini popisa koje sam imala prilike vidjeti. Nemam ništa “osobno” protiv takvih romana, štoviše, i sama ih rado čitam, ali ipak želim ukazati na postojeće asimetrije i simptomatičan izostanak slojevit(ij)e artikulacije djevojaštva, kako u navedenim romanima, tako i u činjenici da ženskih romana sličnoga tipa i(li) funkcije (gotovo da i) nema u službenom nastavnom programu. Problem (nemogućnosti) identifikacije ističu i neke od feminističkih kritika Boyhooda, najdoslovnije Alyx Vesey u tekstu “Disidentifying with Boyhood“.

boyhood tata

Na ovaj bi se moj argument moglo odgovoriti da Boyhood upravo i jest film o dječaštvu te se od njega ne treba i ne smije tražiti da zadovoljava i potrebu za kompleksnom reprezentacijom djevojaštva. Ipak, djevojaštvo tako prešutno postaje Drugo dječaštva, njegovo naličje. U filmu se pojavljuju tri ključne ženske figure (funkcije): majka, sestra i djevojka. Upravo odnos sestrinske i bratske funkcije daje prve naznake rodnoga razdvajanja tijekom puberteta. Na početku filma brat i sestra, Mason (Ellar Coltrane) i Samantha (Lorelei Linklater) sjede zajedno na stražnjem sjedištu auta samohrane majke Olivije (Patricia Arquette), što upućuje na relativno ravnopravan statusu pretpubertetske, ne izrazito rodno kodirane djece. Za nekoliko godina događa se rez: Samantha s prijateljicom odlazi u sobu slušati Lady Gagu ili Britney Spears, čitati ženske časopise i lakirati nokte, gotovo joj se gubi svaki trag i prisutna je tek u inicijacijskim, ceremonijalnim momentima, Masonovim “zvjezdanim trenucima” poput mature ili rođendana. Za to vrijeme Mason se odaje filozofiranju, potrazi za smislom života, razvijanju strasti za fotografiju – ukratko, formiranju i otkrivanju vlastita identiteta. Doduše, usputno saznajemo da Samantha studira, ali ne znamo što – njezin je profesionalni život izostavljen iz fabule (njezin dečko, simptomatično, nije). Izvjesna šturost, nedorečenost Samanthina lika onemogućava identifikacijski kontakt gledateljice s njom svodeći je sve više i više na štafažnu figuru, rutinsku uzvanicu na obiteljskim slavljima.

Najsloženiji ženski lik u filmu Masonova je majka Olivia. Paralelno s profesionalnim uspjehom (napredovanjem od obavljanja nekvalificiranih poslića iz nužde do strastvene i omiljene predavačice na community collegeu) pratimo njezine ljubavne katastrofe – muževe nasilnike i alkoholičare. Pandan njezinoj ulozi otac je njezine djece, Mason Sr. (Ethan Hawke), “vikend-zabavljač” koji očarava djecu, ali njegova je čarobnost kratka daha. Takav model cool, neuhvatljivog oca, “fantoma slobode”, avanturističkoga junaka za kojim djeca čeznu (“super-awesome-fun-weekend dad”), kontrapunkta požrtvovnoj majci kojoj preostaje monotona svakodnevica i nespektakularni odgojni zadaci, čest je tip u popularnoj kulturi (npr. Don Draper u epizodi Hands and Knees (S4E10) kompenzira svoju očinsku odsutnost vodeći Sally na koncert Beatlesa). Mason Sr. udobno se skrasio s ultrakonzervativnom, bezazlenom suprugom, uzornim oličenjem ženstvenosti, te priča iz njegove perspektive završava sretno. Olivia, s druge strane, doživljava mali emocionalni slom prilikom Masonove selidbe na kampus, ostaje sama u nevjerici se pitajući je li to sve što će dobiti od života, čeznući za “nečim više”: “This is the worst day of my life. I knew this day would come, except why is it happening now? First I get married, have kids, end up with two ex-husbands, go back to school, get my degree, get my masters, send both my kids off to college. What’s next? My own fucking funeral? I just thought it would have been better.” Upravo ovu situaciju ističe i kritičarka Livia Valensise za Zeit, interpretirajući Boyhood kod prizmu sve izraženijeg prodora nespektakularne svakodnevice u književnost i film.

992c0b0a7ff7cc4edf229faefa054f74_w960_h2048

Treća je varijanta prisutnosti žene u Masonovu životu figura djevojke (Zoe Graham). Njegova prva romantična veza, highschool sweetheart, primarno je karakterizirana upadljivom ljepotom. Indie romantika par excellence (npr. noćna sjediljka na krovu zgrade), blaža verzija one viđene u Submarine, ne zadire pod površinu. Nova veza je na pomolu u završnoj sceni, na čudnom spontanom izletu u četvero (Mason-cimer-cimerova cura-njezina cimerica) na početku koledža. O toj djevojci ne doznajemo ništa osim osnovne, upravo navedene relacije s drugim likovima, dominira tišina i Masonovo prepuštanje novostečenoj slobodi u divljemu američkom krajoliku. Takva završna apologija sazrelog subjekta u afirmativnoj sredini kapitalističkoga SAD-a ostavlja dojam da će se on i nakon posljednjeg kadra, u imaginarnom izvanfilmskom prostoru, i dalje uspinjati na ljestvici konvencionalnih must-do životnih događaja.

U filmu mi je nedostajao složeniji prostor muško-ženske komunikacije, prostor koji se ne ograničava samo na romantično-seksualne te obiteljske kontakte, već uključuje i, primjerice, muško-žensko prijateljstvo, rodno heterogene uzore i olabavljivanje konstrukta “samotnoga jahača”. Ukratko, željela bih da se putevi muškoga i ženskoga odrastanja u mnogo većoj mjeri i na plodonosnije načine ukrštavaju, čak (pogotovo!) u filmovima koji kreću iz ženske (vidi Bande de filles, Girlhood u engleskom prijevodu, obećavajući rasno osviješteni pandan Boyhoodu) ili muške perspektive. Tek takav film bit će dostojan opće imenice pisane velikim početnim slovom, Odrastanja s kojim ćemo se moći ili željeti barem djelomično identificirati.

Komentari
  1. Petra
      • Petra
  2. Anka
  3. Damir Radić
  4. Maja Valentić
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Chat of Thrones (S07 E05)
Chat of Thrones (S07 E04)
Chat of Thrones (S07 E03)
Chat of Thrones (S07 E02)
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva