Upoznaj me na internetu: ekonomija dijeljenja, socijalizacija, rod

Negdje tijekom 2000-ih moja je generacija počela koristiti računala i nije nam dugo trebalo da s čari Painta prijeđemo na istraživanje drugih, uglavnom internetskih sadržaja. Tehnološko je opismenjavanje udžbenički primjer obrnute socijalizacije u kojoj starije (roditeljske) generacije uče od mlađih, često kaskajući za njima u otkrivanju mogućnosti i opasnosti koje vrebaju iza tehnoloških dostignuća. Ipak, s određenim zakašnjenjem, moralna je panika dotaknula polje virtualne komunikacije. Univerzalno upozorenje “ne razgovaraj sa strancima” počelo je sve izrazitije uključivati različite oblike internetske komunikacije, a takav je tehnoskepticizam redovito sa sobom povlačio izrazito nepovjerenje u online transakcije, simptom “nevidljive” ekonomije. Virtualni sugovornici i sugovornice u maniri prvog vala internetske moralne panike nejasna su, gotovo dijabolična obličja koja nam “žele zlo”, redom notorni zločinci poput silovatelja i pedofila.

Prvi socijalni kontakti na internetu odvijali su se u prostorima koji su se danas pretvorili u virtualna groblja (MySpace, blog.hr) ili pak u chat roomovima (uspješnica chat.hr sad se zove chat.geek.hr i još uvijek okuplja ekipu s izgleda vječnim nadimcima poput on_ZG, za_dame_20cm, milf_hunter_zg, prirodan, sportašica, CutieLovemaja). Neke od mojih prijateljica započele su svoje prve veze upravo u internetskim vodama, a mnoge nas je dotaknula i blogerska groznica koja je također često vodila do upoznavanja u stvarnom životu.

Autor: Mariano Peccinetti

Autor: Mariano Peccinetti

Ono o čemu zapravo želim pisati jesu nešto noviji internetski socijalni servisi koji u promjenjivim omjerima miješaju ekonomiju dijeljenja (uštede, racionalizirajuće podjele troškova) i socijalizaciju (stvaranja novih poznanstava različitoga trajanja u rasponu od jedne večeri do dugogodišnjih prijateljstava ili ljubavnih veza). Servisi za dijeljenje prijevoza (Carpooling, njegova njemačka ispostava Mitfahrgelegenheit) dominantno su utilitarni; druženje je najčešće u drugom planu, ali ne i zanemarivo. Carpooling se tako na svojoj početnoj stranici hvali tisućama prijateljstava sklopljenih na cesti, uključujući 22 vjenčanja. Za korisnike i korisnice Couchsurfinga, pak, uglavnom je podjednako važna ušteda novca za smještaj kao i provođenje vremena s domaćinom od kojeg se očekuju insajderske preporuke te i on(a) sam(a) postaje dijelom avanture putovanja. Nešto su novijeg datuma servisi poput Meal Sharinga koji se fokusiraju na hranu. Kao i na Couchsurfingu, željenom domaćinu možete poslati zahtjev i pozvati se kod nje(ga) na besplatnu večeru, na vama je samo da donesete poklon (na profilu domaćina možete i praktično (i neavanturistički) provjeriti, primjerice, koje piće preferira). Meetup je u prvom redu platforma za druženje, skup različitih aktivnosti (planinarenje, fotografiranje, večera u nekom restoranu i sl.) kojima se možete priključiti ili pak kreirati vlastitu. Dating siteovi i aplikacije (Iskrica, Tinder, Grindr) izrazito su fokusirani na socijalizaciju, odnosno partnerske aranžmane, interes koji je u dosad nabrojenim servisima uglavnom latentan, neizgovoren, nenapisan, ali ne i nepostojeći.

Većinu sam nabrojenih servisa i sama isprobala. Vozila sam se sa simpatičnim poslovnjakom od Düsseldorfa do Amsterdama, prespavala sam kod nekoliko kaučsurfer(ic)a u Rabatu, Ouarzazateu i Budimpešti, ispijala kave u Reykjaviku, Zagrebu, Gdyniji, Istanbulu, Casablanci, Lisabonu, Marrakechu i Novom Sadu te ugostila jednu studenticu iz Barcelone na Mealsharingu u Berlinu. Iskustva su varirala od fantastičnih (osoba koje poželite kao “prijatelj(ic)e za svaki dan”) preko zanimljivih (negdje između pozitivno i negativno čudnih) do nelagodnih, ispunjenih neugodnim tišinama, dosadom ili pak nizom izjava s kojima se izričito ne slažem. O tim dojmovima relativno često razgovaram, bilo s novim prijatelji(ca)ma upoznatim online (naposljetku, što je bolje za početak razgovora s neznancima od tematiziranja okvira tog susreta koji nas je povezao?), bilo s prijatelji(ca)ma kojima reklamiram neki novitet na tržištu internetskih socijalnih servisa. Ipak, imam osjećaj da mi izmiče nešto temeljitije promišljanje tih fenomena. Socijalne avanture poput Couchsurfinga imaju tendenciju biti prezentirane kao hegemonija dobrog provoda, slično maturalcu, proslavi rođendana ili dočeku nove godine, događanja pri kojima su dosada i osrednjost tabu.

Autorica: Eugenia Loli

Prvi moment kojeg se želim dotaknuti jest entuzijazam za tzv. economy of sharing, kolaborativnu potrošnju, solidarnu podjelu troškova, zaobilaženje korporativnih, službenih puteva (prolazak ispod radara oporezivanja i državnih mehanizama kontrole). Pritom je rezultat često ekološki prihvatljiv(iji), primjerice u slučaju dijeljenja troškova za prijevoz, a kontakt osjetno ljudskiji (za materijalno dobro daje se nematerijalno – pažnja, vrijeme, slušanje). Taj model iskorištava već postojeće materijalne i ljudske resurse stvarajući platformu za njihovo povezivanje, uglavnom putem vizualno privlačnih, dizajnerski svježih sučelja u duhu startupa. Sklonost takvim “ljudskijim” mehanizmima i često nepredvidljivom rezultatu, doživljaj sličan potrazi za blagom, možda je najbliži entuzijazmu za buvljake i rabljenu robu (vidi Asjin tekst) te često izaziva dvojake reakcije: gorljivo oduševljenje ili skeptičnost, pa čak i zgađenost.

Ipak, nad idealom naizgled savršene dijeljene ekonomije nadvila se sjena komercijalizacije. Servisi poput Couchsurfinga i Mitfahrgelegenheit prestali su biti neposredni, uvedena je stanica za zaradu negdje u prostoru između ponude i potražnje. Online zajednica žestoko je protestirala protiv komercijalizacije ovih gotovo utopijskih otoka te se dio korisnika i korisnica preselio na neki od novih odlučno nekomercijalnih servisa iste namjene (npr. BeWelcome, alternativu Couchsurfingu). Ipak, snaga Couchsurfinga i njemu sličnih upravo je u ogromnoj bazi članova i članica (devet milijuna u slučaju CS-a), prednost koja rastakanjem u manje frakcije ubrzano iščezava.

U paketu s promjenama dolazi i mit o “zlatnom dobu”, utopijskom zajedništvu djetinjstva Couchsurfinga, navodnoj autentičnosti i uhodanom narativu “nekad je sve bilo bolje”. Čeznući za Nokijom 3310 ili pak spartanskim sučeljem ICQ-a nerijetko žudimo za nekom boljom prošlošću koja se nikad nije ni dogodila, slično Davidu, glavnom junaku Pleasantvillea koji iz perspektive devedesetih u pedesetima vidi obećanu zemlju. Bloger Nithin Coca u sličnom tonu u tekstu The Rise and Fall of Couchsurfing oplakuje izumiranje “pravog duha Couchsurfinga“, autentičnih kaučsurfer(ic)a i osjećaja zajedništva. Paradoksalno, za te probleme okrivljuje omasovljivanje, popularizaciju te stranice. “Prodor rulje” sa zemljom je sravnio početno sakrosanktno zajedništvo, utopiju u kojoj preporuke nisu bile važne (Nithin ističe primjer djevojke koja je bez oklijevanja kaučsurfala u stanu trojice muškaraca), a zajednica se širila organski, usmenom predajom među prekaljenim svjetskim putnicima i putnicama. Djetinjstvo nabrojanih servisa tako nije bilo neproblematično kako bi se iz rasprave o komercijalizaciji dalo iščitati, pravila i horizont očekivanja tek su se formirali i situacije poput diskriminacije tek su se počele prepoznavati i klasificirati kao takve. Učestale diskusije u Facebook grupi Tražim prijevoz / imam slobodno mjesto u autu o tome je li takav način prijevoza sličniji autostopu (besplatan, iskustvo u središtu) ili javnom prijevozu (plaća se prema unaprijed određenoj tarifi, naglašenije poslovan odnos) dobar su primjer konflikata proizašlih iz nedoumice korisničkog tijela kako tretirati te servise.

Paula Bialski u tekstu Not on My Couch. The Limitations of Sharing in the Age of Collaborative Travel and Hospitality Networks iznosi važnu tezu o prividnoj inkluzivnosti spomenutih servisa. Kao prvu razinu diskriminacije Bialski ističe intenziviranje mobilnosti dijela korisnika i korisnica kojemu parira imobilizacija ostatka. Kaučsurfanje kroz različite zemlje i kontinente nije dostupno svima na isti način (odluče li me, primjerice, moji marokanski domaćini posjetiti, moraju proći kroz dug, naporan i neizvjestan proces dobivanja vize). Drugi diskriminacijski mehanizam funkcionira unutar zajednice. “Supermarket prijatelja” koji se nudi korisnicama i korisnicima zahtijeva selekciju, odbacivanje onih koji nam se čine dosadnima, neautentičnima, opasnima ili pak na bilo koji drugi način neprivlačnima. Bialski navodi tragikomičan primjer selekcije potencijalnih gostiju poljskog kaučsurfera Adama: “Razlozi za odbijanje uključivali su profilne slike koje su izgledale ‘čudno’, nedovoljno informacija u profilu, previše informacija, loš izgled, previše dobar izgled, prestari, premladi i, posebno zanimljivo – činjenica da su iz Poljske. (…) ‘To me stvarno ne zanima. Nisu dovoljno drukčiji. Ne mislim da bih išta imao od tog iskustva.'”

Adamov možda i ne tako ekstreman slučaj ističe važnost samoprezentacije, profila popunjenog pravim odgovorima i pogađanja “ispravne”, poželjne varijante bourdieuovskoga kulturnog habitusa. Ironično, redovito opće mjesto u autobiografskoj crtici, danas već dobrano parodiran klišej ispražnjen od značenja, bilo je odrediti se kao “open-minded”. Kreiranje vlastitog profila, stiliziranje projekcije svoje ličnosti u maniri selfieja, visoko je konvencionalizirana operacija pri kojoj autori(ce) nastoje optimalno pomiješati uvriježena pravila (odgovori na sva pitanja, pribavi si pluseve, pozitivne kritike, uploadaj slike na kojima si esencija zabave, dodaj prijatelje) s daškom originalnosti. Lov na prve preporuke bez kojih vas, prema svim (meni) dostupnim internetskim i neinternetskim glasinama, nitko neće ugostiti, proces je miljama udaljen od eskapističke Into the Wild fantazije i više nalikuje “bildanju” životopisa i korporativnoj kompetitivnosti.

Autorica: Eugenia Loli

Uz problem diskriminacije usko su vezani razni često previđani oblici zlostavljanja i stvaranja nelagode. Iako postoje i ekstremni slučajevi (primjerice, silovanje kaučsurferice u Leedsu), ti su mehanizmi mnogo češće latentni, gotovo nevidljivi ili pak ostavljaju korisnike i korisnice u nedoumici: shvatiti ih kao diskriminaciju/zlostavljanje ili ne? Iz feminističke perspektive o rodnoj bi se asimetriji dalo govoriti već na online, tekstualnoj razini. Upadljiva je asimetrija ponude i potražnje – znatno više muškaraca ima profile i pokreće događanja. Kao i u rubrici oglasa Usamljenih srdaca na Forum.hr-u, žene su zatrpavane porukama, a muškarci inicijatori komunikacije i, u pravilu, postavljači oglasa. Takav tip komunikacije reproducira stare mitove poput muško-ženskog odnosa kao borbe spolova te pećinskih metafora lovca i lovine. Postojanje svijesti o na taj način nepisano ustrojenoj online komunikaciji odražavaju disclaimeri ugrađeni u mnoge ženske objave: izričito ograđivanje od datinga, izražena želja za girls night out ili pak eksplicitna napomena o imanju partnera. Takve taktike često služe kao obrambeni mehanizam, pokušaj zaštite od napadne seksualne ponude, otresanja ideje o seksualnoj raspoloživosti. Na jednu moju objavu s takvim disclaimerom, poziv za popodnevno druženje u Istanbulu, dobila sam otprilike trideset ponuda koje su nas već u djetinjstvu naučili smatrati sumnjivima (“kad padne mrak”, “uđi u moj auto”), a sličnu je sudbinu doživjela i moja prijateljica pokušavajući naći društvo za koncert Molly Nilsson u Veroni.

Osamnaestogodišnjakinja Brittney na svom blogu opisuje neugodno Couchsurfing iskustvo u Singapuru kad je njezin domaćin činjenicu da putuje sama interpretirao kao otvoreni poziv na seks. U životnost mita o seksualnoj raspoloživosti djevojaka koje putuju same u više sam se navrata i sama uvjerila, a slična su iskustva imale dvije djevojke iz Australije i Novog Zelanda koje sam na kraju izabrala za druženje u Istanbulu. Sljedeći dan Brittney je dočekala pozitivna kritika – zlostavljač ju je opisao kao “sweet and bubbly girl”. Proturječne emocije u tom momentu – izrazita nelagoda, feministički bijes, ali i osjećaj dužnosti slanja odgovora, skeptičnost oko vlastite procjene – tipične su za sivu zonu ovakve komunikacije.

Ranjivost koju osjećamo u ovakvim situacijama, osim pretakanja patrijarhalnih obrazaca ponašanja u nove medije, dade se interpretirati i kao problematičan odnos prema informacijama o nama koje puštamo u virtualni prostor negdje između privatnog i javnog. Žestoko kritizirana instalacija Wanna play? koju je nizozemski umjetnik Dries Verhoeven prije par tjedana postavio u Berlinu odražava sličan sentiment ranjivosti te kontroverzno problematizira naše povjerenje u neznance i potencijalne implikacije velikodušnog dijeljenja informacija. Verhoeven je na jednom berlinskom trgu projicirao poruke koje je dobio na Grindru (dating aplikaciji za homoseksualce), a akcija je okončana fizičkim napadom na performera i glasnim protestima.

dries

Wanna play?

U slučaju karakternih razmimoilaženja ili pak izraženo oprečnih stavova javlja se pitanje: kad se (i da li uopće) outati? Hoćete li već u svom profilu naznačiti svoju seksualnu orijentaciju kao jasno i glasno upozorenje homofobima da vas izbjegavaju? Hoćete li (kao što je to jedan moj domaćin učinio) upakirati tu napomenu u odgovor na Couch request? Ili taj dio svog identiteta uopće ne namjeravate podijeliti sa kaučsurferi(ca)ma, nevažnim, štafažnim likovima u vašem životu? Treba li domaćinu nešto odbrusiti na njegove glupe šovinističke šale ili pregristi jezik jer imate besplatan smještaj ili se vozite po iznimno povoljnoj cijeni? Teško je dati univerzalno rješenje i vjerujem da se većina nas nalazi u međuprostoru između dviju krajnosti u pristupu, osjećajući se pomalo krivima kako god postupile.

Jedan od pristupa koji nastoje spriječiti takve srazove nazora jesu siteovi koji formiraju mjehuriće od sapunice, mala staklena zvona nastanjena istomišljenicima i istomišljenicama. Na pitanje je li konflikt ekološki osviještenog veg(etarij)anskog životnog stila i oduševljenog mesožderstva, predanog recikliranja i ljubavi prema osobnom automobilu nepremostiva razlika među partnerima, njemački dating servis Gleichklang odgovara pozitivno. Donedavno aktivan dating servis ponešto bizarnoga naziva date-a-pet.de kao odlučujuću komponentu identiteta odredio je ljubav prema kućnim ljubimcima te je koristio kao polazišnu i odlučujuću točku u potrazi za partner(ic)om. “Miješanje sličnog sa sličnim”, težnja stvaranju malih frakcija, “zajednica duha”, još je izraženije darvinistička u dating servisu ElitePartner koji cilja primarno na “akademski obrazovane i(li) poslovno uspješne građan(k)e”. S jedne strane, ta se selekcija može činiti ugodnom uštedom vremena i živaca, osiguranjem da vas nitko neće pitati jedete li ribu ako ste vegetarijanka/vegetarijanac ili ismijavati vašu predanost karijeri. U svom je začetku i Facebook stranica Solo, al ne sama imala sličnu ideju druženja ograničenog na ženski rod kojom bi se doskočilo potencijalnim spojevima u momentu kad vas ne zanimaju i afirmiralo žensko druženje, ali projekt je, zbog nikakvog odaziva, promijenio smjer.

Autorica: Eugenia Loli

S druge strane, takva selekcija, još radikalnija od one “uobičajene” koju, poput Adama, često i nesvjesno provodimo, opasno ukida mogućnost konflikta, ali i dijaloga, ograničava interakciju na tautološko ponavljanje u krugu istomišljenica/istomišljenika. Potezanje pitanja sigurnosti može poprimiti i antifeministički ton, isti onaj koji se prepoznaje u stigmatizaciji samotnog noćnog kretanja po gradu, ograničavanja prava na javni prostor pod krinkom brižnosti i zaštite, retorike dobro poznate iz “rata protiv terorizma”. U tom su duhu i zabrinjavajuće česti komentari muškaraca koji bez problema koriste, primjerice, Carpooling, ali ističu da bi im bilo izrazito nelagodno da njihova djevojka ili sestra na taj način sama putuje.

Proturječni osjećaji prema internetskim socijalizacijskim servisima još me uvijek zbunjuju. Jesmo li moja prijateljica i ja trebale biti oštrije prema našem domaćinu u Budimpešti, naratoru po modelu “dosta o meni, ajmo sad o mom bavljenju sportom”? Zašto se nismo suprotstavile njegovim agresivnim zapovijedima da do kraja pojedemo ono što nam je spremio? Samo par dana kasnije i par metro stanica dalje druga nam je kaučsurferica ležerno prepustila stan, ostavivši nam ključeve i MacBook, te nas je eksplicitno poticala na korištenje kozmetike, posudbu njezina nakita ili modnih dodataka. Zašto prvo iskustvo zatomljujemo i(li) olako transformiramo u smiješnu anegdotu, a drugim se hvalimo? Zašto smo u oba slučaja ostavile pozitivnu kritiku? Je li 99.6% pozitivnih kritika na Couchsurfingu realno stanje stvari? Riječima Paule Bialski: “Prakse odbijanja, usamljenosti, otuđenja, nepovjerenja, osjećaj nelagode i izolacije također su dio mobilnosti i društvenog umrežavanja i moraju se raspraviti ako želimo uhvatiti cjelovitu sliku masovno mobilnog društva.” Uz pozitivne tendencije spomenutih servisa, poput idealistične shareconomy, moramo biti u stanju prepoznati i artikulirati i njihove manjkavosti, izjalovljivanja te diskriminacijske elemente koji, ostanu li nevidljivi “problem bez imena”, neće jednostavno ispariti.

 

Naslovni kolaž: Eugenia Loli

Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Chat of Thrones (S07 E01)
Povratak “Twin Peaksa”: 5.-9. epizoda
Napokon superžena
Treba li feminizmu Wonder Woman?
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva