Pukotine putopjesničkog subjekta

Kada smo prisiljene na sjedilački život, ili barem sjedilačkiji od onoga na kakav smo u ranijim životnim periodima bile navikle, čitanje o tuđim mukama i radostima putovanja rezultira poprilično mazohističkom kombinacijom zavisti, žudnje i užitka. Takva se čitateljska odrednica zapravo čini sasvim prikladnom, s obzirom na to kako su i sama putovanja, a posljedično i tekstovi napisani o njima, gusta tkanja proturječnih osjećaja. Točke napetosti rasute po stranicama putopisa često ne moraju biti rezultat nekakve objektivne, izvanjski uvjetovane neugode, već unutarnjih prijepora i pregovora koje putnički i autorski subjekt obavlja s tuđinom u koju se zaputio, suputnicima i onima koji iščekuju njegov povratak te, konačno, sa samim sobom.

Ono što povezuje putopoetske zbirke Život u ruksaku i Quinta Pitanga putopjesnikinje Maje Klarić i poetične prozne zapise Prolazi i pukotine Dorte Jagić upravo je intenzivno promišljanje sprege putničkog i autorskog subjekta, tim više što je poticaj na putovanje, kao i samo njegovo omogućavanje, povezan s spisateljskim radom autorica. Iako ovakva „putovanja s povodom“ naizgled brišu problem „dokoličarenja“ iz putničke jednadžbe, nelagoda autorskog subjekta u tekstovima ipak je snažno prisutna. Naime, osim nerazdvojne društveno-kulturne povezanosti putovanja s dokolicom, a samim time i klasno-ekonomskom povlaštenošću, predodžba o pisanju kao aktivnosti vezane uz dokolicu, ili kao dokolicu samu, također je društveno i kulturno uvjetovana. Svrhoviti karakter putovanja poništava se dvostrukom razinom privilegija kojeg putospisateljski subjekti uživaju – preobilju (protraćenog) vremena i za putovanje i za pisanje, a nelagoda koju ta pounutrena izvanjska predodžba izaziva poništava (i paradoksalno, potkrepljuje) iskaze koji potvrđuju kako se aktivnost pisanja najčešće ostvaruje „uzgred i usprkos“: „Ovdje sam da bih nešto napisala, i to dobro. Prvi put u životu ne moram misliti ni na što drugo, samo promatrati i pisati.“ („Graz na Muri“, Prolazi i pukotine)

66cce5e178a63356adbb4aa12b177cff

Fred Calleri

Zbirka Quinta Pitanga, nastala tijekom dvomjesečnog rezidencijalnog boravka na otoku Itaparica u Brazilu premrežena je upravo takvim točkama nelagode, u trenucima kada se zatvoreni, zaštićeni, privilegirani svijet spisateljske dokolice suprotstavi prizorima „stvarnog svijeta“ izvan njega. Riječima Jamesa Clifforda, „putovanje nosi neizbrisivu mrlju lokacije po klasi, rodu, rasi i određene literarnosti.“1 Putnički (i autorski) užitak (U snolikom prepuštanju prvom tjednu na otoku/Još uvijek ne možemo vjerovati/Da je priroda bila baš toliko darežljiva/Prema ovim obalama/Prema nama) tako narušava svijest o nezasluženosti i neautentičnosti čitavog iskustva. Kao autentično, za razliku od simbolički, a i doslovno, prostorno, izdvojenog svijeta „lijepe književnosti“, poezije kao visoke kulture, shvaća se svakodnevica marginaliziranih društvenih slojeva, siromašnih i beskućnika: Po podu povlače se goli, bez kartona/Čistači salvadorskih javnih površina/Uglavnom sredovječni muškarci ili starije žene/Mršave poput drški metle./Ulica zaudara po mokraći,/Otpacima koji su se užegli na tropskom suncu. Svaka romantična (ili bolje rečeno, avangardna) ideja o književnosti kao potencijalnom zamašnjaku društvene promjene dotučena je (još jednom) kao licemjerno samozavaravanje: Ja i moja želja da nešto promijenim/A to nikada ne radim/I saznanje da ne mogu ništa promijeniti/I da se nikada ništa ne mijenja.2

„Putovanje“, piše Dean Duda, „jest doista mjesto distinkcije, i to ne samo putnika u odnosu na one koji ne putuju nego i između putnika samih jer sociokulturno ili pak socioekonomski uspostavljena hijerarhija destinacija pretpostavlja različit ‘putnički kapital’.“ Pojednostavljeno tumačenje putničkih praksi tako određenu vrstu iskustva putovanja čini „autentičnijima“ od ostalih, snažno inzistirajući na razgraničenju putnika i turista kao vrijednosnim kategorijama, nauštrb one potonje. Međutim, napominje Iva Kosmos u članku „Tamni turizam i traganje za ‘pravom’ Bosnom u putopisu Tišina je šum Juli Zeh“, „[u]vriježeno je mišljenje da se backpacker i low budget putovanja razlikuju od običnog turizma koji nudi unificirana i standardizirana iskustva. Ipak, treba primijetiti da je ‘spontanost’ i ‘nepredvidivost’ backpackerstva također institucionalizirana: nesigurnosti i poteškoće na putu integralni su dio ‘backpakerskoga turističkog paketa’, pri čemu su određena iskustva predvidiva, kao i koordinate puta, a neugoda je dopuštena samo do određene granice“. Ovakvo „pripitomljavanje“ putovanja kao traume, traume tuđih prostora u svom najpopularnijem žanrovskom obliku pojavljuje se u manje ili više duhovitim i uspjelim štiklecima o nezgodama koje nepripremljenu putnicu zaskaču u srazu s drugim kulturama, na čemu počiva, primjerice, putopisna proza Dvine Meler.

Henry Bacon (American artist, 1839–1912) goodbye

Henry Bacon – “Goodbye”

S druge strane, inzistiranje upravo na iščitavanju traume prostora kao „ključu“ (narativnog) putovanja i vlastitog traumatskog sklopa uz suprotstavljajnje hodočasničkom optimizmu u obliku svojevrsnog mračnog parnjaka obilježje je putopisa njemačke autorice Juli Zeh Tišina je šum.3 Razlozi zbog kojih se subjekt odlučuje na putovanje poratnom Bosnom i Hercegovinom nejasni su i neshvatljivi kako pripovjedačici samoj, tako i njezinim sugovornicima („’Šta vi, dovraga, tražite ovdje?’ To mi je pitanje upadljivo često postavljano, a najčešće sam ga postavljala sama sebi (…) Čak ni vlastiti život nisam dosad našla. Zbog toga s vremena na vrijeme moram otići iz zemlje. Kužiš?“). Pa ipak, kako ističe Kosmos, „[p]utovanje Juli Zeh izvedeno je i zamišljeno kao projekt, točno je određeno vremenskim razdobljem i geografskim koordinatama: mjesec dana u Bosni i Hercegovini“, a „[a]utoričin interes za rat i razaranja nije, dakle, vezan za razumijevanje rata kao društveno-političkog ili moralnog problema, nego za činjenicu da prisutnost rata djeluje kao katalizator za provođenje intenzivnih osjećaja pomoću kojih se autorica prije svega suočava sama sa sobom.“ Katalizacija „intenzivnih osjećaja“ ipak ne rezultira destilatom velikih, konačno otkrivenih životnih istina, što ni ne bi bilo u skladu s općim tonom čitavog narativa. Tekst Juli Zeh zapravo počiva na nelagodnim čvorištima i otvorenim pitanjima o kreiranju i percepciji Drugoga, osobito u svjetlu postkolonijalne književne kritike.

U poeziji Maje Klarić napetost uzrokovana potencijalnim izvanjskim prijetnjama s kojima se putnički/autorski subjekt može susresti na svome putovanju (poput bolesti, nezgoda, i ponajviše, čimbenika drugih ljudi) gotovo je u potpunosti premještena na unutrašnji plan – unutrašnje, nevidljive krize iščitavaju se kao glavna prijetnja integritetu subjekta. U pjesmi Mračne ulice i druge opasnosti Klarić izvrće upravo uvriježena poimanja doma kao sigurnog prostora i putovanja/tuđine (a osobito mračnih ulica, intenzivno rodno obilježenih) kao mjesta nesigurnosti. Pjesnički subjekt odlazi na put Upravo zato kako bih pobjegla/Od stvari kojih bi se trebalo čuvati. Na ovo rezoniranje razvija se u zbirci Život u ruksaku dalje ideja o putovanju kao bijegu, oslobođenju, pokretnoj točki s koje je moguće svakodnevna iskustva, pa i samu bit subjekta uronjenog u njih, spoznati s dragocjenim odmakom: Sve je već daleko/Loše stvari koje već dugo želiš zaboraviti/Lijepe stvari koje te tište jer su prošle/Uspomene od kojih si se morala udaljiti geografski/Da bi postale prošlost. (Brzina zaborava); Rastemo najviše/Tamo gdje nas poznaju najmanje./Mi se prostiremo. (Istraživači); Prestali smo ičemu pripadati/I pronašli smo svoju slobodu/Hodajući svijetom. (Granice). I putopoezija Maje Klarić tako se pokazuje čvrsto povezanom uz tradiciju putovanja kao hodočašća za smislom i prosvjetljenjem, a čiji je trenutni trend američkih putopisa o „putovanju koje mi je spasilo život“ tek najnovija u nizu beskonačnih varijacija.4

chair-car-1965

Edward Hopper – “Car Chair”

Čini se kako određena udaljenost, bez obzira na konkretnu kilometražu, ostaje nepremostiva; onaj „višak putničkog iskustva“, suštinski neiskaziv onima koji su ostali (Prepuni doživljaja/Koje nikad nikom nećemo uspjeti prepričati/Vječno izgubljeni/Za one koji su nas čekali.) pokazuje se podjednako neuhvatljivim i kada se putovanje dijeli, s obzirom na nemogućnost istovjetnog repliciranja dvaju paralelnih (su)putničkih iskustava: Pa se pitam/Da li nas lijepe stvari koje se događaju/Spajaju ili još više udaljuju/Dok na ulicama/Otkrivamo različite svjetove (O suputnicima), ili razilaženja u izboru onoga što se želi iskusiti unutar vremena i prostora zajedničkog putovanja: „Odustala je. Ostala je gore sama, zateturana poput pelikana u savršenoj geometriji tankoga čelika i blještavog stakla pod trećim nebom. Nije bilo mogućnosti dijeljenja blaženstva prostora s ljudima.“ („Dobre vode Amsterdama, Prolazi i pukotine)

Temeljna razlika između „kćeri Elizabeth Gilbert“, kako je poplavu autorica s naslovima na tragu bestsellera Jedi, moli, voli okrstila Ruth Davis Konigsberg u časopisu Time, i putopisa Klarić i Jagić ta je što se ideja o putovanju, kao i putovanje samo, ne doživljava (i ne živi) kao privremeni projekt, omeđen manje ili više prostorno i vremenski razdvojenim točkama, kao svjesno odabrana i odrađena stranputica istrgnuta iz svijeta „stvarnosti“ s ciljem „popravka“ subjekta i njezinog života (praksa utjelovljena u klišeju kako je „ponekad potrebno izgubiti se da bi se pronašlo“). Za njihove autorske subjekte putovanja jesu „stvarni život“, neprekidno gubljenje i pronalaženje, postavljanje beskrajnog niza pitanja, iznalaženje manje ili više zadovoljavajućih odgovora. „Antiputopis“, posljednje poglavlje Prolaza i pukotina, najavom novih „vjetrova putovanja“ tako simbolički onemogućuje završetak i putovanja i pisanja, anticipirajući buduća čitanja. Vjerojatno najslabija točka recentnog američkog putopisnog fenomena, svojevrsna zacementiranost konačno pravog i ispravnog subjekta po završetku putovanja, izbjegava se upravo sviješću o putovanju/putovanjima kao nedovršenoj životnoj aktivnosti – „projekt“ putovanja, kao i sam putopjesnički subjekt, ostavlja svoj kraj vječno otvorenim, neurednošću nedorečenosti opovrgava žanrovski klišej hodočasničkog (i životnog) happy enda.

 

Naslovnica: Augustus Leopold Egg – The Travelling Companions

  1. Citirano u Dean Duda: Kultura putovanja; Naklada Ljevak, 2012.
  2. Važno je napomenuti kako, za razliku od pjesničkog subjekta (dijelova) Quinte Pitange, autorica Maja Klarić svojim pjesničkim aktivizmom ipak pokazuje manje obeshrabrenosti.
  3. U izvorniku Die Stille ist ein Geräusch, objavljeno u izdanju Durieuxa, u prijevodu Štefice Martić.
  4. A tu se uklapaju u deskriptivno-kategorijalni model hodočašća Victora i Edith Turner i njihove definicije putovanja kao „aktivnosti koja se odvija preko granica svakodnevnog iskustva i zadanih društvenih normi, u vremenski ograničenom trajanju“; u Dean Duda: Kultura putovanja.

Tjeskoba ženskog autorstva
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Logan, Wolverine i ljepota muža
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Mufov Girls tribute!
Muf chata o Girls (S06 E10 FINALE)!
Mit o nasilju
“Vodi ih žena. Što žena zna?”
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Hrvatska kujica
Logan, Wolverine i ljepota muža
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Pivo s neonacistom
Hrvatska kujica
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva