Svi smo mi radnici

*Tekst sadrži načelne spojlere vezane uz napuljski ciklus Elene Ferrante, koji još nije preveden na hrvatski, i film Rosetta braće Dardenne iz 1999.

Ima jedan prizor u romanu Genijalna prijateljica, prvom dijelu napuljskog ciklusa Elene Ferrante, koji je na mene djelovao poput udarca u trbuh. Lila i Lenù, dvije djevojčice iz siromašnoga napuljskog kvarta rođene krajem Drugog svjetskog rata, razgovaraju o nastavku školovanja. Lili, premda je iznimno inteligentna i talentirana, roditelji nisu dopustili da nastavi ići u školu nakon petog razreda jer joj nisu mogli platiti dodatne satove potrebne za polaganje ispita. Kad im se pokušala suprotstaviti, otac ju je bacio kroz prozor i slomio joj ruku. Siromašni su, a ona je žensko dijete, zašto bi se dalje školovala, objasnio je otac. Lenù je imala više sreće jer su njezini roditelji pristali da ide u šesti, sedmi i osmi razred. Budući da je osnovnu školu završila s visokim ocjenama, učiteljica ih je uspjela uvjeriti da je puste i u srednju školu. Riječ “srednja škola” za nju je dotad imala samo nejasno značenje, a kada prijateljicu suoči s viješću da će nastaviti školovanje, Lila zaprepašteno pita:

“Što je to srednja škola?”

Djevojčica u školi u Brazilu, Yasuyoshi Chiba/AFP/Getty Images

I sama sam zaprepašteno buljila u tu rečenicu koja me ostavila bez daha svojom začudnom jednostavnošću i brutalnom ogoljenošću koje su tipične za autoričin stil. Lila se ne može školovati ne samo zato što si njezini roditelji to ne mogu priuštiti, nego i stoga što smatraju da joj znanje koje će tamo steći ne treba za život koji je sasvim sigurno očekuje. No ono što me još više pogodilo od ove očite društvene nepravde činjenica je da te dvije briljantne i neustrašive djevojčice ni ne znaju što je to srednja škola. Na taj im način zbog njihovog društvenog položaja nije samo otežan ili onemogućen nastavak školovanja, već im je uskraćen i pristup osnovnim informacijama o mogućnosti da taj položaj promijene.

Napuljski ciklus tako u prvom redu prikazuje, kako će kasnije napisati pripovjedačica Lenù, odnosno Elena, otpor traćenju ženske inteligencije. Lila i Lenù ostatak će svog života provesti u pokušaju da se odupru bijedi, brutalnom nasilju i korupciji koji uništavaju siromašni radnički kvart u kojem su odrasle. I to u prvom redu učenjem – i formalnim i neformalnim obrazovanjem. Njihova misija traje od trenutka u kojem od novca iskamčenog od lokalnog moćnika za kojeg su uvjerene da im je ukrao lutke umjesto novih lutaka kupe knjigu – roman Male žene Louise May Alcott koji čitaju same ili jedna drugoj naglas, mjesecima i toliko puta dok se knjiga ne raspadne – pa do zadnje rečenice ciklusa. Djevojčice prvo u svojoj naivnosti vjeruju da će im pisanje slične knjige donijeti bogatstvo, a bogatstvo zatim toliko žuđenu slobodu. Ubrzo shvaćaju da se od književnosti ne može obogatiti, no sve što su kasnije postigle proizlazi iz tog trenutka: iz potrebe za učenjem, znanjem i razumijevanjem, iz želje za samoizražavanjem. Učenje i rad za njih su način stjecanja autonomije od obitelji i kvarta, kao i muškaraca koji ih pokušavaju prilagoditi sebi, nužan korak na putu do slobode koja će podrazumijevati samostalno uzdržavanje sebe i svoje djece.

Australija, Anthony Johnson, Fairfax Media via Getty Images

Taj me prizor, koji mi još uvijek ne izlazi iz glave, podsjetio na Zagorkin roman Kamen na cesti koji mnogi tumače, barem jednim dijelom, kao njezinu “romansiranu autobiografiju”. Kako god bilo, stoji činjenica da Zagorkina biografija ima mnogo sličnosti sa životom Mirjane Grgić, glavne junakinje tog romana. Mirjana je, poput Zagorke, opsjednuta željom za učenjem i radom za koje vjeruje da će joj donijeti samostalnost i samoostvarenje. Mirjanina majka smatra da je školovanje ženske djece “grešno” jer “na pošten način žena ne služi nikakve novce”, međutim, o poštenju ne razmišlja kada je udaje za mnogo starijeg Mađara. Mirjana se svom podređenom položaju, u braku i u društvu, čitav život pokušava suprotstaviti bilo kojom vrstom učenja i rada koji bi joj mogli osigurati financijsku samostalnost: uči vesti, glumiti, pohađa tečaj brzojava, uči mađarski da bi i na tom jeziku mogla čitati i pisati. Njezin suprug ima potpuno različit odnos prema radu od nje, pa tako njezine pjesme, vezivo i učenje brzojava vidi isključivo kao veći priljev novca u kućnu blagajnu, dok za nju znače slobodu i autonomiju koje njemu kao muškarcu društvo već jamči.

Podsjetio me i na Rosettu, junakinju istoimenog filma braće Dardenne, koja toliko želi imati posao da je zato spremna na fizički obračun i na cinkanje jedinog prijatelja kojeg ima. Film počinje Rosettinom očajničkom nasilnom reakcijom nakon što je poslodavac odluči ne zadržati nakon probnog roka. Svim se silama opire poslovođi i policiji koji je žele udaljiti s radnog mjesta, istodobno ih preklinjući da je puste da se vrati na posao i uvjeravajući ih da je dobra radnica. Ta će se situacija kasnije ponoviti u dojmljivoj konfrontaciji s vlasnikom štanda s vaflima koji ju je otpustio da bi zaposlio svog sina jer je upravo izbačen iz škole. Sedamnaestogodišnja Rosetta uvjerena je da je upravo posao jedino što je može spasiti od života u trailer parku s majkom alkoholičarkom i svu svoju nevjerojatnu, eksplozivnu energiju ulaže u pokušaj ostvarenja takvog sigurnijeg, stabilnijeg ili, kako ona kaže, “normalnog” života.

Afganistan, Wally Skalij/Los Angeles Times via Getty Images

Za sve se ove junakinje ispostavlja, međutim, da stvari nisu tako jednostavne. Marljivo učenje i predan rad neće na kraju jednostavno rezultirati nagradom, često ni u obliku osobne sreće, a osobito ne u ispravljanju društvene neravnopravnosti. Rosetta će, nakon što izda svog prijatelja da bi dobila njegov posao te poslije pronađe majku onesviještenu od alkohola, nazvati poslodavca i reći da više neće dolaziti na posao. Mirjana neće ni nakon povratka u domovinu dobiti zasluženo javno priznanje za svoj često nadljudski rad – muškarci je doživljavaju kao grotesknu pojavu i nepotrebnu prijetnju, a žene je smatraju neženstvenom greškom prirode. Lenù i Lila krenut će različitim stranama: Lenù će se školovati i postati spisateljica, slijedeći put individualnog uspjeha, s mukom i grižnjom savjesti balansirajući između intelektualnog rada i samohranog majčinstva, a Lila će raditi sve što joj život nametne ili ponudi, samouka ali u svemu briljantna, no uvijek vođena idejom da svojim radom mora pokušati spasiti kvart iz kojeg je potekla, promijeniti ekonomske i društvene odnose koji njime vladaju.

Ne čudi onda da Elena, uz brojne poteškoće, koliko-toliko uspijeva ispuniti svoje ambicije i vidjeti svoje ime štampano na naslovnici knjiga i ispod novinskih članaka, dok Lila više puta lomi zube u borbi protiv nepravednog sistema koji se uvijek resetira na početne postavke. Utjeha s kojom nas ciklus ostavlja slatko-gorka je slika smjene generacija. Pri kraju četvrtog romana, naslovljenog Priča o izgubljenoj djevojčici, Elena promatra svoje kćeri i razmišlja o tome kako je jedino važno da se te pametne djevojke nisu susrele s istim teškoćama kao ona: “Imaju navike, glasove, zahtjeve, prava, samosvijest koje si ja čak ni danas ne bih usudila dopustiti.” One te poteškoće poznaju samo “kroz riječi” i za vlastiti uspjeh zahvaljuju svom ocu. “Ali ja”, piše Elena, “ja koja nisam imala privilegije, ja sam temelj njihovih privilegija.”

Kambodža, Stephen Jaffe/IMF Photograph via Getty Images

Čitajući taj dio, mrzila sam Lenùine kćeri, iako znam da i sama pripadam njihovoj ili još mlađoj generaciji. No ne želim zaboraviti da je to samopouzdanje rezultat činjenice da naše bake nisu mogle ići u srednju školu jer su bile ženska djeca u velikim, a siromašnim obiteljima, ali da su cijeli život radile tako da se njihove kćeri i unuke mogu školovati, te da su se naše mame često istovremeno obrazovale, radile i odgajale djecu u nadi da će nama biti lakše. Međutim, u isto sam vrijeme tjeskobna i zabrinuta jer je sve jasnije da zadah svijeta Lenùinog i Lilinog djetinjstva možemo ponovno dobro osjetiti u načinu na koji se danas u hrvatskom društvu tretiraju obrazovanje i rad.

Brojne se vrste rada danas na različite načine omalovažavaju, a radnici i radnice koji ga obavljaju izrabljuju se, degradiraju i ponižavaju: ljudi rade, a mjesecima ne primaju plaću, rade prekovremeno i nedjeljom bez kompenzacije, ovise o ugovorima na nekoliko tjedana ili mjeseci, trudnice dobivaju otkaze ili im se ugovori ne produžuju nakon povratka s porodiljnog, mladi su nezaposleni ili se “stručno usavršavaju” radeći iste poslove kao kolege koji primaju punu plaću, kućanski rad i brigu za djecu društveno se i dalje ne prepoznaje kao stvarni, produktivni rad, volontiranje i internship bez naknade smatraju se ulaganjem u budućnost, jednako su prekarni sezonski radnici u turizmu, kao i novinari, djelatnici u kulturi te vanjski suradnici na fakultetima koji žive od honorara do honorara. Nabrajanju nema kraja.

No umjesto da uvidimo da smo svi radnici u sistemu koji je namješten, odlučili smo se za tradicionalniji put uspoređivanja rada u javnom i rada u privatnom sektoru, proglašavajući ovaj prvi neproduktivnim, a sve one koji u njemu rade “uhljebima”, ne zbog vrste rada što ga obavljaju, već zbog toga što primaju plaću iz državnog proračuna – kao da pola plaće ne daju banci, a drugu polovicu ne ostave na blagajni Konzuma. Radnici u javnom sektoru, a posebno u kulturi i neprofitnim medijima, tako su uhljebi na državnoj sisi ili na jaslama državnog proračuna, paraziti, dokoličarski kulturni agitprop, profiteri, lezilebovići, pijavice, derikože i tako dalje u beskonačnost, ali iznad svega lijenčine i neradnici. Argumenti jednih zagovaraju prepuštanje cjelokupne kulture i medija tržištu, dok drugi zagovaraju državno financiranje “hrvatskije” kulture i medija. Ni jedni ni drugi, međutim, ne smatraju potrebnim suzdržati se od ponižavanja stalno i honorarno zaposlenih radnika i radnica u javnom sektoru, omalovažavajući njihov rad i proglašavajući sate, dane i godine provedene u radu – učenju, čitanju, pisanju, predavanju, umjetničkom radu, sviđao nam se on ili ne, slagali se s njim ili ne – potpuno bezvrijednim.

Kosovo, Chris Hondros/Getty Images

Bez obzira na to omalovažava li se intelektualni rad kao kod nas ili se smatra idealnim poslom koji vodi čovjekovu samoostvarenju i samoispunjenju pa stoga ponovno ne ulazi u kategoriju “pravog” rada, što je češće slučaj na Zapadu, odgovor treba biti jednak: svi smo mi radnici. I u ovom drugom slučaju treba inzistirati na tome da je intelektualni rad također rad. To je problem kojim se Miya Tokumitsu bavi u tekstu “In the Name of Love” u kojem dovodi u pitanje slogan “Do what you love”, “neslužbenu radnu mantru našeg vremena”.

Njezina je teza jednostavna i vrlo uvjerljiva. U kapitalističkom svijetu velik dio života provodi se u radu te smo naučeni vlastite identitete čvrsto povezivati s našim zanimanjima kako bismo podarili smisao takvom načinu života. Međutim, mantrom “Ako voliš to što radiš, nećeš raditi ni dana u životu” preoblikovanom u “Radi ono što voliš. Voli ono što radiš”, tvrdi Tokumitsu, prikrivamo eksploatacijske mehanizme rada. Proglašavajući jednu, privilegiranu vrstu rada, koja bi trebala voditi sreći i samoispunjenju, ne-radom, u isto vrijeme degradiramo tuđi rad i dehumaniziramo veliku većinu radnika, ali i sami od sebe skrivamo vlastiti rad, tako devalvirajući i sam taj rad koji pokušavamo uzvisiti: “No emocionalno zadovoljavajući rad ipak je rad, a to ga priznanje ne umanjuje ni na koji način. Odbijanje da se to prizna, s druge strane, otvara vrata najgoroj eksploataciji i škodi svim radnicima.”

Velik dio naših identiteta i samosvijesti vežemo ne samo uz rad koji obavljamo, nego uz plaću koju za njega dobivamo. Zato nezaposlenost izaziva toliko stresa, kako kod starijih radnika koji su izgubili dio svog identiteta, tako i kod mladih od kojih se očekuje da ga radom steknu. Opravdavamo činjenicu da moramo raditi za plaću kako bismo preživjeli na različite načine: to je znak naše zrelosti i odraslosti, tako uzdržavamo obitelj, to nam daje samopouzdanje i osjećaj ponosa jer smo nešto obavili, osjećamo određeno zadovoljstvo što vršimo neku ulogu u društvu, zarađujemo za slobodno vrijeme koje zatim provodimo kako želimo i, konačno, pruža nam osjećaj smisla. Kad je riječ o ženama i drugim podređenim društvenim skupinama, rad se često shvaća kao način stjecanja autonomije i put do pristupa većoj društvenoj vidljivosti i utjecaju.

Kenija, Tony Karumba/AFP/Getty Images

Budući da si većina ljudi ne može priuštiti odvajanje ideje rada od ideje plaće, a plaću od golog preživljavanja, zastrašujuće nam je zamisliti svijet bez plaćenog rada, a onda i svijet bez rada. Dokle god radimo za plaću, ne možemo reći što bismo, kako i koliko radili kada bi nužda rada za plaću nestala, ne samo za neke, već za čitavo društvo. Budući da velik dio naših identiteta povezujemo s onim što radimo, svako degradiranje i omalovažavanje tog rada i nas duboko vrijeđa. Kako Lila kaže u trećoj knjizi napuljskog ciklusa, Priči o onima koji odlaze i onima koji ostaju, govoreći o svom radu u tvornici mortadele, potreba za radom ne bi trebala ići ruku pod ruku s potrebom za poniženjem.

Zato Rosettine riječi, koje sama sebi šapće prije spavanja u pokušaju da odagna tjeskobu, mnogo više od onog “Voli što radiš” danas predstavljaju mantru svih radnika:

Zoveš se Rosetta. Zovem se Rosetta.

Pronašla si posao. Pronašla sam posao.

Imaš prijatelja. Imam prijatelja.

Imaš normalan život. Imam normalan život.

*Izvor fotografija: Huffington Post; naslovnica: Rosetta