Mama kuha ručak, tata čita novine

Odnos književnosti i „stvarnog svijeta“ recipročan je: osim što se u književnim djelima zrcali društveno-kulturna struktura trenutka u kojemu nastaju, ista su ta djela i sama sposobna bilo za reprodukciju i održavanje, bilo za subverziju i otpor stereotipima i okoštalosti navedene strukture. Takav dvostruki položaj nužno dovodi do ideološke obojenosti književnih djela, bez obzira na to ograđuju li se autori/ce od takvog poimanja ili ga aktivno prihvaćaju i koriste. U slučaju književnosti za djecu i mlade ovaj je ideološki dio osobito naglašen: za razliku od književnosti za odrasle, od ove se vrste književnosti mnogo strože očekuje da ispunjava svoju klasičnu dulce et utile zadaću, s naglaskom na ovu drugu komponentu, a ona djela za koja nadležni (odrasli) autoriteti ocijene kako ne ispunjavaju taj uvjet, ili ga ispunjavaju manjkavo, o(t)pisuju se kao „loša književnost“. Daljnja institucionaliziranost književnih djela za djecu i mlade koja se očituje njihovom uključenošću u kanon školske lektire stavlja njihovu pedagošku, društvenu i moralnu poruku u poseban fokus.

Budući da se radi o romanima namijenjenima djeci i mladima, prikaz obiteljske strukture u njima zauzima  istaknuto mjesto. Prikazana se struktura uglavnom tretira preskriptivno, kao zadovoljavajuća ili nezadovoljavajuća s obzirom na uvriježeno društveno poimanje „zdrave obitelji“, a njezina se (ne)adekvatnost često definira kao ključna motivirajuća sila koja stoji iza svih postupaka glavnog/e junaka/inje i uspješnosti rješavanja konfliktnih situacija u kojima se on/a zatječe. Osim toga, obitelj funkcionira i kao ishodišna i reproduktivna sila koja ujedno i stvara i održava postojeću, generalno prihvaćenu i normaliziranu, raspodjelu i (ne)ravnotežu rodnih uloga.¹

Maria Nikolajeva ističe kako je u dječjoj fikciji „rad odraslih suštinski beznačajan“ te kako je „zanimanje roditelja rijetko od važnosti za zaplet“.² Objašnjenje ove teze Nikolajeva pronalazi u klasnim, povijesnim, ali i estetskim razlozima, navodeći kako je „jedna od najsnažnijih konvencija fikcije za djecu odsutnost svih značajnih aspekata ljudske (odnosno odrasle) civilizacije, što uključuje zakone, novac i rad“. „Rad kao životna nužnost, kao način zarađivanja novca“, nastavlja Nikolajeva, „uobičajeno je izvan sfere dječjeg interesa ili zabrinutosti.“ Gotovo svi u ovom tekstu navedeni romani predstavljaju snažnu opreku ovom karakterističnom elementu klasičnog dječjeg romana – materijalna obiteljska slika i veći ili manji financijski problemi zauzimaju istaknuto mjesto u svijetu junakinja i junaka svakog od romana. Razlozi za to leže u njihovoj žanrovskoj odrednici, kao i dobnoj skupini kojoj pripadaju njihove protagonistkinje i protagonisti. Svi analizirani romani pripadaju niši književnog „realizma“, dok su njihove protagonistkinje mahom adolescentice ili predadolescentice. „Realistični“ model romana za djecu i mlade zahtijeva obradu svakodnevnih zbivanja i briga, u kojima materijalna kultura i klasna određenost igraju krupnu ulogu. Dobna pak odrednica protagonistkinje svrstava u izuzetno značajnu skupinu potrošačica, dob u kojoj zahtjevi za materijalnim dobrima funkcioniraju kao važna odrednica (i) u konstrukciji željenog identiteta djevojčice/djevojke u pubertetu.

Spomenuti romani prilično stereotipno prilaze problematici obrade djevojačke supkulture koja se mahom definira žudnjom za „krpicama“ i šminkom, dok jaz između materijalističkih želja protagonistkinja i financijske stvarnosti njihovih obitelji često dovodi do sukoba s roditeljima, sukoba koji predstavljaju gotovo neizbježno opće mjesto u ovome tipu književnosti za djecu i mlade. Glavna junakinja romana Sanje Polak Pobuna Pauline P. tako ratuje s roditeljima oko odlaska u Graz, u dućan H&M koji njoj i njezinim prijateljicama predstavlja gotovo mitsko mjesto potrošačke žudnje, dok Kata u romanu Jasminke Tihi-Stepanić Imaš fejs? zdvaja nad otporom koji općeprihvaćenom konzumerizmu pružaju njezini roditelji: „’Mi smo obitelj na kojoj liberalni kapitalizam neće brusiti svoje zube’, kaže on ponosno. Tata je potrošačkom društvu rekao ne. Baš se ima čime dičiti!“,³ a protagonistkinja romana Sanje Pilić Hoću biti posebnaaaaa! bolno je svjesna razlike u imovinskom stanju između nje i njezine najbolje prijateljice Slatkice. Izgled životnog prostora i osobne vanjštine roditelja ne funkcioniraju isključivo kao jasni pokazatelji materijalnog statusa, već su usko povezani i s emocionalno-psihološkom stabilnošću i osobnim zadovoljstvom roditelja, čega su dječji protagonisti itekako svjesni: „Najgore mi je što su starci loše volje. Nezgodno kad smo svi troje u našem malom stanu u isto vrijeme. Tata gleda političke emisije i onda se živcira. Tvrdi da su svi političari lopovi. Ne brije se subotom i nedjeljom. Mama se prestala šminkati i više ne kupuje novu odjeću. Kosa joj je prošarana sijedima, ali ne haje. Roditelji su mi se u posljednjih godinu dana zapustili. Više ih ne fotografiram.“⁴

Niti jedan od navedenih romana, s eventualnim izuzetkom Debele Silvije Šesto Stipaničić, ne predstavlja, niti pokušava predstavljati, značajnije odstupanje od ustaljenih rodnih uloga roditelja, s osobitim naglaskom na sferu domaćinstva. Većina roditelja u romanima visoko je obrazovana i radi, a ukoliko je jedan od roditelja nezaposlen ili obavlja povremene, nedefinirane poslove, riječ je o ocu – simptomatično je da se u potonjem slučaju radi o razvedenom roditeljskom paru i ocu koji svoje roditeljske dužnosti obavlja manjkavo i nezadovoljavajuće. U sustavu „skladne“ nuklearne obitelji majka i dalje bez prevelikih propitivanja obavlja većinu kućanskih poslova; doprinos očeva sastoji se ili u pomaganju ili potpunom nezadiranju u ono što se smatra „ženskom sferom“.

Roman Dnevnik Pauline P. izvrstan je primjer ovakvog okoštalog pristupa rodnim ulogama: osim što stavove o opreci „ženskih“ i „muških“ poslova zastupa otac, afirmacija ustaljene raspodjele dužnosti odvija se i u sferi formalnog osnovnoškolskog obrazovanja, kada Paulinin učitelj pečenje kruha za proslavu Dana kruha naziva „domaćom zadaćom za mame“. Djevojčica učiteljev zahtjev za majčinim doprinosom ne propituje, štoviše, nesposobnost njezine majke da ispeče kruh (budući da zna peći samo kremaste kolače) dovodi do krize uzrokovane strahom o djevojčičinoj vanjskoj percepciji, ozbiljno narušenoj majčinom nesposobnošću: „’Sad ću se zbog tebe osramotiti!’ ljutila sam se i na mamu i na učitelja, i na sve mame koje to rade bolje od moje. ‘Sve mame će ispeći kruh. A ti?’“⁵ Nadalje, Paulinino nabrajanje kućanskih poslova koje svaka „dobra žena“ mora znati savršeno obavljati njezini roditelji ne propituju niti joj nude alternativni model podjele rodnih uloga u bračnoj/partnerskoj zajednici; uspješno obavljanje kućanskih poslova tako za Paulinu (p)ostaje jedan od ključnih elemenata uspješno izvedenog identiteta odrasle žene, majke i supruge: „’Tata, ti ništa ne kužiš!’ strogo sam ga pogledala i počela objašnjavati. ‘Još mi se ne peru njegove majice i ne glačaju traperice. Skuhati ne znam ništa, a na usisavanje sam alergična. Dok perem ili brišem suđe, uvijek nešto razbijem…’ Nabrajala bih ja još puno toga, ali me mama prekinula pitanjem: ‘Smije li se to događati udanoj ženi?’ Promatrajući svoju spretnu i vrijednu mamu, zaključila sam da ne smije.“

Roman Imaš fejs? narativni zaplet gradi na opreci između „tradicionalnih“ i „modernih“ vrijednosti i svjetonazora glavnih junakinja koje, kako je iz brojnih primjera u romanu vidljivo, proizlaze iz odnosa koji vladaju unutar njihovih obitelji, a koje su prilično tipski prikazane. Tako Katino „staromodno“, tradicionalno ime funkcionira kao simbolički predstavnik i označitelj njezine tipične nuklearne obitelji, koja se unutar određenog dijela korpusa hrvatskog dječjeg romana podrazumijeva kao samorazumljiv normativ. Katini roditelji obavljaju ono što se doživljava kao „ozbiljni“, „odrasli“ poslovi (odvjetnik i socijalna radnica u popravnom domu), a usprkos posvećenosti profesionalnim dužnostima (posvećenost poslu i samomotivirana želja za napretkom u usavršavanju čine primjer Katine majke gotovo endemičnim u sferi opisivanja roditeljske karijere), Katina majka nipošto ne zanemaruje niti svoje dužnosti domaćice.

One se unatoč određenom inzistiranju na rodno ravnopravnoj podjeli kućanskih poslova, kako od strane Kate, tako i Katinog oca, još uvijek doživljavaju kao primarno njezine zadaće. Štoviše, sitna otklanjanja od majčine „domaćinske“ norme Kata doživljava kao smetnju i frustraciju, bez prevelikog interesa i razumijevanja za majčinu profesionalnu (pre)okupiranost: „Tata je otvorio hladnjak. Tražio je sok, ali soka nije bilo. ‘Pa u ovoj kući nema soka’, ustvrdi. ‘Ti, Mucek, danas nisi bila u dućanu?’ pita. ‘A kad bih bila? Pa vratila sam se poslije tebe’, pitanjem na pitanje uzvraća mama. Neće se, valjda, početi svađati! Samo bi mi to trebalo – da imamo ratnu zonu doma i da se moram svrstati na neku liniju. Mama je nekako nervozna u zadnje vrijeme. Povezujem to s njenim prekovremenim radom i onim danonoćnim pisanjem na kompu. Radi se o nekom projektu, tako je rekla, ali mene ne zanimaju pojedinosti.“ Osim toga, komponenta samožrtvovanja/samozanemarivanja snažno je prisutna u poimanju normativne majčinske/supružničke uloge. Ovo je samozanemarivanje u romanu simbolički snažno prikazano u odnosu prema materijalnim dobrima – majčina kupovina nove odjeće i promjena frizure Kati predstavlja snažan otklon od uobičajenog, očekivanog majčinskog ponašanja, otklon toliko ekscentričan da joj izvanbračna afera predstavlja jedino objašnjenje majčinog ponašanja.

Relativnu opreku ovakvom „tipskom“ modelu požrtvovne, a time automatski i uspješne majčinske uloge predstavlja Ladina majka u romanu Debela Silvije Šesto-Stipaničić. Usprkos posvećenosti „neozbiljnoj“ karijeri i podbačaju na planu ispunjavanja svojih tipičnih zadaća kućanice, Ladina je majka (i otac) prikazana u pozitivnom svjetlu, premda glavna junakinja odgovornost za svoje nezdrave prehrambene navike i posljedičnu prekomjernu težinu dijelom svaljuje i na nedostatak svježe skuhanih obroka u djetinjstvu. Iako je nužno napomenuti kako Debela predstavlja svojevrstan fenomen kompleksnošću glavne junakinje i (relativnim) nezaziranjem od obrade u hrvatskoj književnosti za djecu i mlade tabuiziranih tema, i ona ovim kulinarskim primjerom suptilno ukazuje na nemogućnost održavanja očekivanog roditeljskog standarda na svim područjima djelatnosti; strastvena predanost poslu oca i majke rezultira nezdravom prehranom i posljedičnom debljinom glavne junakinje.

S obzirom na ključnu ulogu koje igraju u sferi kućanstva, ali i psihološke i emotivne potpore protagonistkinjama, majke su u narativima romana daleko prisutnije od očeva. Poseban pak primjer predstavljaju romani koji se bave alternativnim obiteljskim modelom, koji je rezultat razvoda roditelja, nepoznavanja očeva identiteta, smrti roditelja te suživota s nekim od ostalih članova uže obitelji. Paradoksalno, očevi unutar romanesknog narativa zauzimaju to više mjesta što su odsutniji iz života protagonistkinja i protagonista; u tom slučaju, nezadovoljavajući/nepostojeći odnos s ocem postaje jedan od ključnih dijelova zapleta.

U romanima Što mi se to događa? i Sasvim sam popubertetio Sanje Pilić majka na sebe preuzima cjelokupni odgojno-financijski teret roditeljstva, dok su očevi predstavljeni kao nezreli, neodgovorni i profesionalno nedefinirani. Jednoroditeljska uloga prikazana je kao izuzetno zahtjevna, a njezin je teret vidljiv kako na materijalnim pokazateljima (životni prostor, majčina vanjština i odjeća), tako i na emotivno-psihološkom planu, koji se zapravo simbolički izjednačuje s izvanjskom sferom materijalne oskudice: „Mama je sjela u naslonjač, odjednom sam vidio da je umorna. Imala je na sebi jadnu, iskrzanu haljinu koju je nosila po kući. Koso svjetlo upadalo je u sobu i izdajnički je osvjetljavalo. Zamijetio sam izglodan namještaj, zastarjeli kompjutor, televizor malog ekrana, izblijedjele jastuke i potrošen tepih“.⁶ S druge strane, roman One misle da smo male Julijane Matanović i Anke Dorić nudi primjer majke koja usprkos tome što nominalno igra ulogu samohrane majke zapravo ne ispunjava u potpunosti svoju majčinsku funkciju. Ulogu hraniteljice obitelji na sebe preuzima baka, dok se majka u romanu sustavno prikazuje u infantiliziranoj ulozi djeteta, a ne roditeljice; ova je infantilizacija provedena i odabirom majčinog zanimanja (još jedno u nizu umjetničkih, „neozbiljnih“ poslova, nasuprot bakinog zaposlenja u banci), kao i fizičkog izgleda.

Osobito dobar primjer utjecaja majčinog iskustva na protagonistkinju unutar romanesknog narativa predstavlja roman Pobuna Pauline P. u kojemu su dnevnički zapisi junakinje sup(r)otstavljeni isječcima iz dnevnika koji je u njezinim godinama vodila Paulinina majka. Svaka od narativnih epizoda u kojoj se opisuje pojedino iskustvo protagonistkinje (školske brige, prva ljubav, potrošačke čežnje) na taj način biva „prokomentirana“ komplementarnim iskustvom junakinjine majke iz prošlosti. Usprkos vremenskom odmaku, iz navedenih je primjera jasno kako se u prirodi djevojačkog sazrijevanja malošto promijenilo, te kako se djevojaštvo usprkos manjim i većim promjenama društvene strukture i dalje može svesti na zajedničke, dobro poznate nazivnike. Protagonistkinja se na taj način može uspoređivati i prepoznavati sličnosti s narativom majke, dok je očev narativ iz romana izbrisan; štoviše, u romanu je očev lik sveden na shematizirane uloge korektora „ženskog“ ponašanja, bilo da se radilo o „kršenju pravila“ Pauline ili njezine majke, te posrednika između suprostavljenih „ženskih strana“.

Očeva odsutnost za junaka romana Sasvim sam popubertetio tako predstavlja olakšanje, iako junak upozorava na razliku između čežnje za očinskom figurom te nedostatka želje za vlastitim ocem: „Možda mi nedostaje otac, ali ne on, u tome je bitna razlika.“ Međutim, čak i ukoliko je razvod od strane protagonista doživljen kao olakšanje i poboljšanje kvalitete života, obiteljska se slika ipak sustavno registrira kao „necjelovita“ i manjkava u odnosu na tradicionalne obitelji. Roman One misle da smo male tako poseže za gotovo „sapuničastim“ raspletom koja odsutnog i nepoznatog oca dovodi natrag u život protagonistkinje. Za razliku od neodgovornih očeva iz dva prethodna romana, do tada posvemašnja odsutnost Matijinog oca iz njezina života opravdana je neznanjem o njezinom rođenju. Figura oca koji se usprkos razvodu braka i dalje trudi adekvatno ispunjavati svoje roditeljske obaveze, kako one materijalne, tako i emotivne, na taj je način izgnana iz romaneskne sfere.

Zanimljivo je da su religija i vjera gotovo u potpunosti odsutne iz analiziranih tekstova, unatoč važnosti koja im se pridaje u javnom diskursu te njihovog snažnog, gotovo uzročno-posljedičnog povezivanja sa sferom obitelji.⁷ Svojevrsna su iznimka romani Pobuna Pauline P. u kojoj se pitanju vjerovanja i vjerskog odgoja unutar obitelji pristupa neproblematično, kao samorazumljivom prenošenju tradicionalnih obiteljskih obreda. Otpor koji se kod protagonistkinje javlja prema obavljanju očekivanih vjerskih praksi ne proizlazi iz dubinskih propitivanja istih, već osjećaja narušenog komoditeta (prisila ranog ustajanja na mise zornice), dok je obred krizme manje prikazan kao prilika za dublju analizu vjerskih osjećaja, a više u sferi materijalnih priprema (kupnja haljine, pravljenje frizure) i obiteljskih rituala (ručka i poklona) koji iza tog čina slijede. I sama junakinja priznaje kako je „toga dana o Duhu u duhovnosti jako malo razmišljala“, nastavljajući kako „ni sama ne zna što bi s tom duhovnošću“ i kako je „ne razumije baš do kraja“, ali usprkos tome zaključuje kako „vjeruje u Boga i skoro mu se svake večeri moli“.

Za razliku od njega, roman Nade Mihelčić Bilješke jedne gimnazijalke problematici religije i vjerovanja pristupa znatno kompleksnije, u skladu sa svojim konceptom romana-ideje u kojemu opisi svakodnevice funkcioniraju kao asocijativna podloga podrobnim analizama tema u rasponu od gorespomenute religije i vjerovanja, preko seksualnosti, politike i općeljudskih odnosa. Valja napomenuti i kako za razliku od svih prethodno navedenih junakinja i junaka, protagonistkinja romana Bilješke jedne gimnazijalke i njegovog nastavka Napokon brucošica ne posjeduje ono što i sama naziva „zaštitnom mrežom“ roditeljske skrbi, budući da su joj roditelji poginuli, a stariji je brat pomorac koji je često odsutan. Atipična obiteljska slika ipak ne uzrokuje reakcije na traumu uobičajene u kontekstu romana za djecu i mlade (ovisnosti, emocionalne krize i psihološki lomovi). Romani Nade Mihelčić tako predstavljaju opreku ustaljenim matricama prethodno analiziranih romana u kojima se, manje ili više suptilno, tradicionalna obiteljska slika doživljava kao preduvjet uspješne adaptacije protagonistkinje društvenim strukturama, a uzrok svih eventualnih otkliznuća od normiranih emocionalnih i psiholoških matrica pronalazi se u onome što se definira kao manjkava i problematična obitelj.

Tematika seksualnog zlostavljanja nije tabuizirana u navedenim primjerima recentnije hrvatske književnosti za djecu i mlade. Štoviše, čini se kako postaje svojevrsno opće mjesto koje dijeli s ostalim „izazovima odrastanja“ (drogom, alkoholom, vršnjačkim nasiljem), koje svojim prisutstvom u tekstualnom tkanju čitav narativ pretvara u cautionary tale, namijenjen da upozori prvenstveno adolescentice na pogubne ishode nepromišljenih odluka. Usprkos dobrim namjerama, duboko problematična ostaje neravnoteža između posljedica s kojima se mora nositi naivna protagonistkinja te onih koje se (ne) događaju zlostavljaču.

U romanu Imaš fejs? muškarca koji pokuša silovati protagonistkinjinu najbolju prijateljicu Nataly snalazi zakonska kazna, ali naglasak nije toliko na osudi počiniteljevog ponašanja koliko na tome da se mučne psihičke i fizičke posljedice koje Nataly doživljava dovedu u vezu s neadekvatnim obiteljskim modelom u kojemu ona živi te njezinim vlastitim neprimjerenim ponašanjem. Nataly je od početka romana postavljena kao antagonistkinja „dobroj djevojci“ Kati: (prekomjerna) liberalnost Natalynog odgoja očituje se u imenu stranog podrijetla te „neozbiljnim“, „umjetničkim“ zaposlenjima njezinih roditelja (slikar i glumica u lutkarskom kazalištu) čiji je odnos ukratko opisan kao ne pretjerano harmoničan. Osim svojim zanimanjem, Natalynina majka od norme majke/supruge/domaćice u Katinim očima odstupa i svojim odnosom prema rutinskim kućanskim poslovima: „Natalynu mamu nikada nisam zatekla u nekim zemaljskim poslovima, kao što je ribanje kade ili kuhanje, u čemu je moja mama velemajstorica. Nisam je oslovljavala s teta. Ta je riječ bila rezervirana za obične mamine prijateljice koje s placa nose povrće u plastičnim vrećicama i onda kuhaju ručak za svoje obitelji.“ Svi ovi simbolički potentni čimbenici Natalynu lakovjernost, neopreznost i sklonost romatničnom/seksualnom eksperimentiranju čine gotovo samorazumljivima. Alternativni model obitelji u kojemu odrasta Nataly tako se očekivano pokazuje neuspješnim, a trauma koju doživljava funkcionira kao konačna potvrda moralne prevage koju odnosi „staromodni“ model Katine obitelji. Razumljivo je, stoga, da je Natalyn psihički i fizički oporavak, ali i oporavak sveobuhvatnih odnosa u njezinoj obitelji moguć jedino pod uvjetom prihvaćanja tradicionalnog modela obiteljskih struktura; simbolički, ovaj je korak prema novouspostavljenoj cjelovitosti prikazan „kompletnim ručkom“ koji nakon Natalyine nesreće po prvi put kuha njezina majka.

S druge strane, u romanu Nije fer autorice Maje Brajko-Livaković seksualno se zlostavljanje uopće ne prepoznaje kao takvo, i to u tolikoj mjeri da funkcionira kao savršeno (iako, nažalost, nenamjerno) literarno oprimjerenje društvenog odnosa prema navedenim transgresijama i njegovim žrtvama. Zaplet romana vrti se oko zaljubljenosti četrnaestogodišnjeg Ivana u razrednu kolegicu Anicu, koja je istovremeno u tajnoj „vezi“ s Ivanovim četrdesetdvogodišnjim očuhom. Kada ih Ivan slučajno vidi zajedno, posljedice su dramatične, ali nikako dovoljno dramatične: Ivan se otruje alkholom i završava u bolnici, Anica shvaća kako je izmanipulirana i iskorištena, Ivanov očuh priznaje svoj „izvanbračni izlet“ Ivanovoj majci. Kraj romana je otvoren, ali u skladu s eksplicitnim porukama o važnosti snage vjere (u sebe, Boga, druge), oprosta i ljubavi, naslućuje se da će se Ivanov duševni mir, kao i njegova obiteljska situacija, postupno vratiti u normalno stanje.

Na činjenicu kako je „romantična veza“ odraslog četrdesetogodišnjaka s četrnaestogodišnjakinjom pedofilsko zlostavljanje maloljetne osobe ne osvrće se niti autorica, niti ijedan od likova romana kojima je situacija poznata, od kojih je dvoje odraslih: Ivanova majka i pater Zvonko kojemu se ispovijedaju i Ivan i njegov očuh. Očuhovo (i Aničino) ponašanje otvoreno se osuđuje kao nemoralno, ali ne zbog očuhovog neprimjerenog (i zakonski kažnjivog!) ponašanja, već zbog elementa prevare bračnog partnera/dečka. Pitanje Aničine promiskuitetnosti (a samim time i krivnje) povlači se i implicitno (od strane Ivana i njegovih prijatelja) i eksplicitno (od strane samog očuha, koji je po raskidu njihove „veze“ naziva „kurvicom koja bi se jeftino prodala“), a sama Anica uviđa vlastitu naivnost, dvoličnost i želju za brzom kartom u svijet manekenstva i luksuza, ali ni u jednom trenutku ne uspijeva prepoznati očuhovo ponašanje kao seksualno zlostavljanje.⁸ Štoviše, Aničino se „zavodničko ponašanje“ klasificira u skladu s mitom o adolescentici-zavodnici, manipulativnoj spletkarici pred provalom čije monstruozne seksualnosti razumni odrasli muškarci nemaju šanse. To što se seksualno zlostavljanje Nataly, za razliku od Anice, prepoznaje kao takvo, povezano je i s činjenicom da je Nataly prikazana kao „prava“ žrtva: zbog opiranja svom napadaču završila je u bolnici, s vidljivim (i dugotrajnim) fizičkim posljedicama.

Kako ističe Nikki Gamble,⁹ pišući o romanesknoj produkciji za djecu engleskoga govornog područja, čini se kako je „najveća promjena koja se dogodila u ‘obiteljskoj fikciji’ poslije 1960-ih ta što se počela propitivati sama nuklearna obitelj“. Međutim, to ne znači da je u vrednovanju i vrijednostima navedene obiteljske strukture došlo do osobito tektonskih pomaka: paradoksalno, „upravo ovakvi prikazi obiteljske raznolikosti uvelike pojačavaju atraktivnost ‘normalne’ nuklearne obitelji“.¹⁰ Veliki broj „obiteljskih narativa“, u koje se tematski uklapaju i naslovi hrvatske dječje književnosti analizirani u ovom tekstu, tako zapravo opisuje „rasap umjesto cjelovitosti obitelji“,¹¹ odnosno poremećaje obiteljske dinamike koji mogu biti veći ili manji, ali svakako presudno utječu na razvoj i postupke dječjih junak(inj)a. Literarno putovanje u velikom broju navedenih tekstova tako funkcionira prije svega kao putovanje k (ponovnom) uspostavljanju primjerene obiteljske ravnoteže, pri čemu se u sretnom završetku obiteljske harmonije upravo tradicionalna podjela rodnih uloga često razotkriva kao presudni sastojak.

1. Važno je napomenuti da se, zbog žanrovske homogenosti te potrebe za sužavanjem područja analize iz praktičnih razloga, navedeni romani mogu definirati kao primjeri književnog „realizma“, odnosno obrađuju teme i problematiku iz „svakodnevnog života“. Time se, nažalost, u ovome tekstu eliminiraju romani drugih i drugačijih žanrovskih odrednica, poput, primjerice, spekulativne fikcije, čiji raznovrsni primjeri u novijoj hrvatskoj dječjoj književnosti često nude i drugačiji pristup podjeli rodnih uloga.
2. The Rhetoric of Character in Children’s Literature, Scarecrow Press, Inc., 2003.
3. Imaš fejs?, Alfa, 2011.
4. Hoću biti posebnaaaaa!, Mozaik knjiga, 2010.
5. Dnevnik Pauline P., Mozaik knjiga, 2007.
6. Sasvim sam popubertetio, Mozaik knjiga, 2002.
7. Roman Nije fer Maje Brajko-Livaković jedini predstavlja literarni primjer pokušaja istinskog „življenja vjere“ svojih protagonist(kinj)a.
8. Daleko rafiniranije razrađena je reakcija protagonistkinje Dnevnika jedne gimnazijalke, koja na pokušaj napastovanja od strane prijatelja njezinih pokojnih roditelja reagira uvjerljivom kombinacijom zbunjenosti, straha, tjeskobe i samookrivljavanja. Prikaz adolescentice koja nije sasvim sigurna što joj se zapravo dogodilo i kako bi se zbog toga trebala osjećati dirljiv je i pronicljiv te funkcionira kao izvrstan primjer zbog čega je toliko važno da adolescenti/ce znaju prepoznati seksualno nasilje kao takvo i što učiniti ukoliko im se ono dogodi.
9. Family Fictions, Continuum, 2001.
10. M. O. Grenby, Children’s Literature, Edinburgh University Press, 2008.
11. Isto.