Čitati Sylviju

lana pukanić | 01/12/2015 11:30 | best of, curke, književnost, poezija

Nisam naišla ni na jednu čistu snimku. Uvijek je isto: dok izgovara zadnju riječ zadnjeg stiha pjesme „Daddy“ („daddy, daddy, you bastard, I’m through“ ), glas Sylvije Plath postaje izobličen, neljudski dubok, kao da ju je stotinku prije nego je uspjela završiti neka stvar van ovoga svijeta povukla natrag u bezdan. Zamišljam da se to dogodilo slučajno, iz nestrpljivosti druge strane čiji su je krakovi uhvatili oko struka prebrzo, i mislim na kameleonov jezik koji poleti i zalijepi se za kukca pa ga potegne u kameleonova usta, što sam gledala na televiziji. Vidim je, usporeno, kako uz trzaj leti prema gustoj tami koja je upija – leđa pa kosu i Sylvijine šake na kraju – sve dok površina nije tek mirna nafta, crnilo.

Tko nema svoju priču o Sylviji? Mnogi, ali ja imam.

Bila je 1999. i naš me mladi, vrlo ambiciozni profesor engleskog pripremao za natjecanje. Uz svežanj vježbi iz gramatike dobila sam i list papira s natipkanom pjesmom „Mirror“. Imala sam trinaest godina. Voljela bih reći „ovako je to bilo, pročitala sam osamnaest stihova i sve je nezaustavljivo krenulo, moj život kao tobogan do ovoga trenutka“, no istina je da se uopće ne sjećam. Na županijskom sam osjetila nešto čudno i u WC-u zatekla sramežljivu menstruaciju, a na državno smo putovali busom kroz slavonska polja, i to je otprilike to iz te linije radnje.

Sljedeće sam godine na kazeti gledala 10 razloga zašto te mrzim (Heath Ledger 4ever!) i Kat je izgovorila njeno ime, i poslala me u potragu po ladicama i fasciklima. Čitala sam te dvije strofe ponovno i ponovno, ne mnogo bliža razumijevanju, ali uspješna u inkorporaciji, onako kako je sama pjesma opisuje: „I have looked at it so long / I think it is a part of my heart“.

Malo začuđuje da me s Plath upoznao muškarac, profesor; djeluje kao neočekivana pirueta sudbine, i poput svih sudbonosnih trenutaka navodi na pitanje: što bi bilo da se nije dogodilo? Ali naravno da bi se dogodilo.

„We didn’t find her – she found us. / She sniffed us out. The Fate she carried / Sniffed us out“, napisao je Ted Hughes¹ o neminovnosti s kojom je Assia Wevill stigla njemu i Sylviji, jer je vjerovao da budućnost piše u kartografiji neba. Ja ne, ali znam da nije lako biti djevojka, i biti lomljiva na određenim mjestima. Sve koje u djevojaštvo stasaju nakon Sylvije rade to uz dobre šanse da ih nanjuši – ne kao pas, nego kao pčela, njena omiljena životinja – i ako su prava vrsta cvijeta, puna obećanja meda, sleti im na glavu, zastrašujuća i neophodna.

Sylvia Plath s maslačkom

Tada je već bilo prošlo više godina od dana kad smo čuli da je netko skočio s nebodera. Umjesto da igramo graničara, na odmoru smo pobjegli preko ceste i s ugla promatrali hitnu pomoć, uznemirene susjede i ravnodušne ptice, i tamnu mrlju pokrova na pločniku. Bili smo uzbuđeni jer smo znali tko je: jednom je bio došao u školu da nam kao bivši učenik priča o svojoj karijeri. Vikanje učitelja potjeralo nas je natrag u dvorište. Cijeli dan i danima poslije osjećala sam se mudro, i staro, i bremenito, kao statua Bude.

Usporedba je prikladna jer dočarava moj tadašnji osjećaj metafizičke rotundosti; solidnosti, nepomičnosti – nedodirljivosti. Nitko, naravno, nikada nije živio prije mene. Fascinacija smrću, a samoubojstvom pogotovo, dijelom je proizlazila iz činjenice da sama neću morati umrijeti. Tužno je što drugi hoće, ali naprosto će se tako odigrati. Bio je to dobar plan. Šteta što je imao rupe, onu vrstu kroz koju smrtnost sipi, a život se osipa.

Postoji običaj da se Sylviju Plath doživljava i predstavlja negativno, trivijalno. Pišući kako je Susan Sontag nazvala Diane Arbus „Sylvijom Plath fotografije“, Maggie Nelson zajedljivo dodaje: „Da ne zaboravimo, biti nazvana Sylvijom Plath bilo čega loša je stvar“.² Njeno su čitateljstvo u popularnoj kulturi i imaginaciji dramatične tinejdžerke i depresivne žene, a život šala s punchlineom o guranju glave u pećnicu. Publika Plath u stvarnosti je raznovrsnija, no ipak, kao i inače kad je u pitanju „ženska književnost“, većinom je čine čitateljice.

Djevojaštvo sam ranije spomenula zbog vlastitog iskustva i dobi u kojoj mi je došla, ali i zato što je svoju najbolju poeziju pisala s intenzitetom bez ostatka, kakav vezujemo za tinejdžerstvo. Njeno pisanje i njegova volatilna emocionalnost stalno su u pokretu („The blood jet is poetry, / there is no stopping it“³), ne mogu se obuzdati („Now I break up in pieces that fly about like clubs. / A wind of such violence / Will torelate no bystanding: I must shriek“⁴) i eskaliraju. Sylvia uvijek govori o sebi, bilo autobiografskim Staklenim zvonom ili poezijom koja je duboko intimna, i zbog toga je se (kao i mlade djevojke) optužuje za miopičnu zaokupljenost sobom, narcisoidnost i plitkost njenog književnog projekta, zumiranog na vlastitu patnju. „Živimo u kulturi koja kažnjava i pokušava disciplinirati nesređene žene i njihova tijela i književnoj kulturi koja kažnjava i disciplinira previše autobiografsko (jer je previše ženstveno, previše djevojačko, previše emocionalno)“, piše Kate Zambreno.⁵

Tumblri diljem svijeta danas pokazuju ono što je desetljećima bilo izvan pogleda: da tisuće mladih žena žele sjesti za Sylvijin stol i kusati beznadnost i srdžbu koju je ubacila u većinu pjesama Ariela, poput prevelike količine nekog aromatičnog začina. No čini mi se da je i to faktor njena obezvređivanja: kao da je kult Plath među ženama i djevojkama posljedica njene jeftine ostrašćenosti i ženske emocionalnosti, koja nas čini nekritičnim čitateljicama, a ne opsesivno brušene tehnike i iznimne maštovitosti njene metaforike, bez kojih sva silovitost osjećaja ne bi mnogo značila. U vječnom otklizavanju u trač i kuriozitet, nekad se zaboravlja da je Sylvia Plath dio olimpa, da je jedna od ljudi koji su najbolje radili to što je radila: pisali, pogotovo pisali poeziju. She did it exceptionally well, i svatko je tko kaže suprotno budala.

Sylvia s crvenom trakom za kosu

Bilo je prohladno proljeće 2004. i sjedila sam sama na balkonu potpuno praznog kina Europa, tada još dijela Kinematografa, na večernjoj projekciji Sylvije. Opčinjeno sam gledala kako se nižu svi oni događaji o kojima sam čitala u dnevnicima i žućkastim pismima iz knjižnice Ženske infoteke, jer naravno da me zanimala biografija. Njen život i pisanje sve su vrijeme bili u simbiotskom odnosu, živjeli jedno od drugoga i zajedno skončali („The woman is perfected. / Her dead // Body wears the smile of accomplishment“, počinje njena posljednja pjesma⁶). Pokušavala sam shvatiti Sylviju, uhvatiti sve o njoj u mrežu i iscijediti esenciju.

Jacqueline Rose ističe da se u traženju razloga i uzroka za njenu smrt i crne teme sve svodi na dvije opcije: „krivnju“ same Plath (p(l)atologija, depresija, bipolarni poremećaj) ili krivnju muškarca (Hughesa, koji predstavlja patrijarhat), i ni u jednoj nije „prihvatljivo da postoji komponenta psihičke negativnosti bez jedinstvenog porijekla, koju nam nitko ne može oduzeti, za koju se nikoga ne može okriviti“.⁷

Iako Sylvia nije tako dobar film, tada sam se svejedno nadala da će me gledanje dogurati do neke konačne, definitivne, „ipak je u ovome stvar“ istine o tome zašto je sve bilo tako kako je bilo, i da ću je onda zapisati u svoj maturalni rad. Drago mi je što sam ipak napisala da baš nisam sigurna da išta razumijem, jer još uvijek nisam sigurna. Mnoge pjesme Plath i danas čitam kao da su more pred kojim stojim i bacam žabice: moje misli i razumijevanje jure lijepom površinom teksta, povremeno je dotaknu i odskoče dalje, a ispod su sjene i struje koje ne mogu vidjeti.

Poezija Plath nema frajerski, humoristični odmak kao ona njene prijateljice Anne Sexton („Even crazy, I’m as nice / as a chocolate bar“⁸), ali ne govori nam ni iz mesijanskog ili sveznajućeg položaja koji brojni muški kolege zauzimaju bez problema. Stakleno zvono, pak, izrazito je duhovit roman o mentalnom slomu mlade djevojke i poprište mog direktnijeg razumijevanja i poistovjećivanja sa Sylvijinom kazivačicom, pogotovo u dijelovima poput ovog:

While we were standing up behind our chairs listening to the welcome speech, I had bowed my head and secretly eyed the position of the bowls of caviar. One bowl was set strategically between me and Doreen’s empty chair.
I figured the girl across from me couldn’t reach it because of the mountainous centrepiece of marzipan fruit, and Betsy, on my right, would be too nice to ask me to share it with her if I just kept it out of the way at my elbow by my bread-and-butter plate.

Mrzim kad se Sylviji odriče humor, i kad ga se prešućuje. Humor, dovitljivost, energija, ogroman interes za ljude, stvari, prirodu, nevjerojatan apetit za život – ta su obilježja Sylvije kao osobe, ali i dijela njena pisanja, pogotovo dnevničkog, bila jednako snažna i važna kao ona druga. Ironično, Plath je zapala uloga mračnjakinje zapadne kulture, a voljela je živjeti više od većine.

Sylvia i jelen

Važno je stalno imati u vidu: mrak u ženi mnogo je gora dijagnoza od mraka u muškarcima. Kako piše Maggie Nelson, „ženu koja istražuje dubine svog očaja i depresije tipično se ne cijeni kao junakinju u neustrašivoj potrazi da učini svaku ‘tamu vidljivom’, već je se doživljava kao suvišan primjer ženske ranjivosti, krhkosti ili autodestruktivnosti. Žena koja živi, kao što je živio Artaud, poput lude životinje na krajnjim rubovima zdravog razuma nije šamanska putnica na tamnu stranu, nego ‘luđakinja na tavanu’, jezivi spektakl. ‘Kosa joj je imala snažan miris, oštar poput životinjskog’, rekao je jedan posjetitelj londonskog stana Plath, mjesec dana prije njenog zimskog samoubojstva“.⁹

Sylvia me naučila većinu toga što znam o čudovišnosti i bezizlaznosti, i moram se zapitati: čemu? Iščitavala sam Ariel i njene sabrane pjesme toliko puta, uvlačila se za njom u taj tamni uski prostor, i možda je pitanje glupo, ali što imam od toga? Ne želim reći da književnost treba imati svrhu i biti korisna. Pitam se samo, doslovno, što mi je to vrijedilo?

Kad mi je najviše trebala, Sylvia je zanijemila. Sva je njena poezija bila beskorisna. Tolike pripreme i nisam bila spremna u trenutku kad sam sama izgubila nekoga zbog samoubojstva.

Možda nas poezija poput njene ne može utješiti, samo uvjeriti da se zaista nema kamo otići, da ne možemo pobjeći iz vlastita uma. Možda čitajući Sylviju nisam gradila imunost na patnju, već sposobnost da predugo gledam u mrak. Možda, odnosno sigurno, Sylvia nije ništa kriva jer ja sam ipak odabrala nju, ne ona mene, i nisam odabrala slučajno, nego kao u onim stihovima Tomasa Tranströmera – „Friends! You drank some darkness / and became visible“ – jer sam je iz razloga bez jedinstvenog porijekla tražila.

Vjerujem da je njeno pisanje unatoč svemu afirmacija života. Neobična afirmacija, fokusirana gotovo fanatično na njegovu suprotnost, ali nemoguće je toliko uporno istraživati i opisivati tamu bez neke vrste svjetlosti. Plath ju je nosila u sebi i ostavila rasutom kroz svoju poeziju poput krijesnica („I shall not entirely / Sit emptied of beauties, the gift // Of your small breath, the drenched grass / Smell of your sleeps, lilies, lilies“¹⁰). Mislim da je vrijedilo ljepote njenih prskalica u noći, iskri u prsima dok je čitam.

A tu je i ona druga edukacija Sylvije Plath. Sylvia štreberica, marljiva radnica koja je brusila svoje umijeće neumorno, dok nije bilo poput bodeža. Sylvia koju nisam slučajno pronašla baš između rojeva zadataka, rješavanih s uzbuđenjem, s predanošću, s osjećajem svrhe. Raditi i gorjeti za nešto (ili nekoga) voljeno(g), to je recept za besmrtnost. Ne Sylvijinu, zloglasnu (radije ne), nego onu dječju, magičnu, zbog koje se osjećamo nedodirljivi; ne zato što nećemo umrijeti, jer hoćemo, nego zato što smo plamen – ravnopravni suncu.