Zastrašujuća, začudna, prekrasna: “Lemonade” i afektivna kritika

Veljača je i izvan sebe sam. Upravo je izašao Formation, svijet je zadržao dah. I sama sam ga zadržala. Gotovo pet minuta i nekoliko fantastičnih vizuala kasnije, želim kriknuti: „DA!“, kao što je svijet kriknuo. Ali. Istrenirana da uočim klizava mjesta, šutim. Formation me tako u prvih par slušanja/gledanja neodoljivo podsjeća na Beyoncé – poruke su eksplicitne, zvuk kreće prema eksperimentalnom, slika je veća od života, a problematični su momenti, više-manje, isti (slavljenje kapitalizma: „Best revenge is your paper“, i natjecateljskog duha: „Okay, ladies, now let’s get in formation/Prove to me you got some coordination/Slay trick or you get eliminated“). U stanju stalnog hoda po rubu – između plesa uz video i promišljanja o liberalnom feminizmu – zakoračila sam u travanj. Uljuljkana u tužnu kolotečinu preispitivanja vlastitih stavova, uspjela sam se suzdržati od reakcije na do bola seciranu promociju singla, suradnje s Topshopom i nečeg najavljenog, budućeg, misterioznog. 23. travnja izlazi Lemonade, Beyoncéin šesti studijski album. Puštam da me preplavi jer je neočekivan, i zadivljujuć i neopozivo važan. Tek nekoliko dana kasnije počinjem razmišljati. Ono o čemu razmišljam nije sestrinstvo, duga linija afroameričkih majki i njihovo nošenje s bijelim patrijarhatom, Beyoncéin i Jayev brak, policijska brutalnost i svaka odjevna kombinacija nošena u filmu (Lemonade je film!). Dobro, razmišljam o svemu tome, ali ono što me stvarno kopka je – kritika.

Lemonade je album o razvoju emocija, o propasti i ponovnoj uspostavi jednog odnosa. Subjektivniji je i osobniji od svih Beyoncéinih albuma. Iz maestralnog crescenda emocija izrasta njegova političnost, raznovrsnija i bujnija od svega što je Beyoncé dosad ponudila. Prema Sari Ahmed, jezik emocija duboko je socijalan i ovisi o vječnom kretanju objekata emocija. Riječi nikada nisu u potpunosti odvojene od tijela.1 Spajajući krajeve i početke pjesama poezijom Warsan Shire i dodajući im vizualnu podlogu, Beyoncé riječi doslovce „lijepi“ na tijela te ih tako dopunjuje i produbljuje. Više nije potrebno istaknuti feminizam velikim tiskanim slovima ili citirati njegovu užu definiciju. Važno je govoriti o emocijama koje feminizam pokreću, zbog kojih feminizam postoji. Beyoncéina je poruka slojevita zato što je subjektivna.

Nova je kritika osudila subjektivnost. Prosuđivanje umjetnosti pomoću emocija nazvala je  afektivnom zabludom i pokrenula lavinu straha od subjektivnosti. I danas, više od pola stoljeća kasnije, „ozbiljna“ kritika ne dopušta rečenicama da počnu s „ja“. S druge strane, suvremena popkulturna kritika ne zazire od mišljenja, impresija i recenzija koje ne trebaju biti utemeljene na nekoliko teorijskih knjiga i pokojem recentnom članku iz akademskih krugova. Ili, još bolje, ona daje šansu svemu. Ali nije „ozbiljna“.

Je li Lemonade ozbiljan album?

Je li moja kritika neozbiljna?

Pobrojimo emocije!

bey1

Strah

Where do you go when you go quiet?

Kao uvertira u Lemonade stoji Beyoncéino lice sakriveno krznom, crno-bijeli kadar lanca i vjetar u prigušenom zelenilu. Pray You Catch Me, koja otvara album, u prvim sekundama zvuči hororasto. To je strah na počecima – početak slutnje, početak priče, početak albuma/filma. Taj uvodni trenutak, hladan i stran, priprema teren za ono što strah jest – emocija koja anticipira, koja se proteže u budućnost, kaže Ahmed. Ono što se približava (vremenski i prostorno), a ne može se vidjeti izaziva strah u: gledatelji(ca)ma koji/e ne znaju što slijedi; subjektu koji počinje svoju priču o sumnji u suprugovu vjernost, priču koja će neminovno završiti otkrićem izdaje. Kako narativ odmiče, spektar straha se širi. Ahmed također navodi da je to osjećaj koji ovisi o blizini, odnosno udaljenosti od objekta. Osoba koja strah osjeća ta je koja uspostavlja odvojenost od objekta. Odsutnost muškaraca u Lemonade gotovo je opipljiva. Iako je svaka pjesma lirički posvećena muškarcu, vizualno dominiraju žene. Takva neproporcionalnost u blizini/daljini muškaraca i žena ukazuje na strah daleko veći od onog koji Beyoncé-pripovjedačica osjeća kada preispituje svoj brak. Strah je to koji (crne) žene osjećaju u svijetu organiziranom prema nacrtima (uglavnom bijelih) muškaraca. Njihova prisutnost nije samo poziv na jačanje sestrinstva, ona je dokaz odsutnosti muškaraca „jednakih“ ženama, odnosno podsjetnik da žene ne zauzimaju ista mjesta u kućanstvu/zajednici/svijetu kao muškarci.

[Žene i popularna kultura dijelom su trivijalizirani upravo zbog povezanosti s emocijama. Zašto dodavati još emocija? Jednostavno. Ako se ne dodaju, riskiramo čitati jednu te istu kritiku poezije T. S. Eliota zauvijek. Zastrašujuće je pisati u strahu od emocija.]

bey3

Sram

Tried to be softer. Prettier. Less. Awake.

Beyoncé gleda Beyoncé kako spava dok Beyoncé-pripovjedačica nabraja što je sve radila kako bi se riješila zle slutnje s početka priče. Sram se potkrao u riječi, ona osjeća da istovremeno nije dovoljna (treba biti „ljepša“) i da je previše („pregruba“, „prebudna“). Značajno je da se upravo u tom odsječku javljaju dvije Beyoncé – sramu je potreban svjedok da bi se aktivirao. Ahmed tvrdi da se, osjećajući sram, subjekt nalazi u poziciji protiv samoga sebe, zbog čega je pojava dviju Beyoncé još značajnija. Naravno, i ova emocija ima svoju širu važnost. Ma kako kratak trenutak autorefleksije i srama bio, on obuhvaća kolektivan sram koji žene osjećaju zbog „preglasnog“, „preotvorenog“ izražavanja svojih emocija, zbog toga što nisu tiše i poniznije ili, najjednostavnije, zbog toga što nisu ono što se od njih očekuje da budu.

[Sram se osjeća i u razgovoru o popularnoj kulturi. Postoje serije/filmovi/pjesme koje je sramotno slušati, koji su „nevrijedni“ dublje analize. Ono što, u nedostatku boljeg termina, nazivam afektivnom kritikom trebalo bi poslužiti kao prostor u kojem nema mjesta sramu ili hijerarhiziranju sadržaja.]

bey4

Mržnja

Her sternummy BEDAZZLED cane.

U poglavlju naslovljenom Anger našlo se mjesta i za mržnju. Dok je bijes koji izmiče kontroli glavna tema bombastične Don’t Hurt Yourself, Beyoncé-pripovjedačica prije same pjesme govori agresivne stihove u kojima ljubavnicu svog supruga rastavlja na dijelove. Prema Ahmed, mržnja se sastoji od pregovaranja između subjekta i imaginarnog drugog. U drugo se projiciraju sve negativne karakteristike bez svijesti o samoj projekciji. U rečenicama poput: „If this is what you truly want, I can wear her skin over mine. Her hair over mine. Her hands as gloves. Her teeth as confetti.“ Beyoncé-pripovjedačica radi puni krug i vraća se iz projekcije na samu sebe – ovdje mržnja igra ulogu u prepoznavanju vlastitih „nedostataka“. Kao i kod srama, Beyoncé nabraja što je sve na njoj nedostatno (kosa, koža, zubi…), ali sada to radi osvetnički, zlobno. Sorry spaja zajedljivost (#sorrynotsorry) i apatiju („So what are you gonna say at my funeral now that you have killed me?“), a obje pjesme čine najuvjerljiviji tematski blok nesavršenstva i rasula u nizu Beyoncéinih pokušaja da prikaže ranjivost ili spontanost. Mržnja se javlja i u Daddy Lessons, ali u nešto mekšem, love-hate obliku. Mogućnost zadržavanja takve dihotomije bez nagrizanja cjeline još je jedna impresivna karakteristika kada je emocionalna ravnoteža Lemonade u pitanju. Beyoncé se ograđuje od konačnih sudova te, osim na vrhuncu usijanja (Don’t Hurt Yourself), u svaku pjesmu ugrađuje emocije s obiju krajnosti spektra, što samo doprinosi uvjerljivosti albuma/filma.

[Kada bi svijet bio pravednije mjesto, kritika bi se ugledala na Rookie, tj. na entuzijastičan dijalog koji se tamo vodi. To ne znači da bi kritika trebala slaviti sve što popularna kultura iznjedri, već da bi trebala biti što raznolikija, tako da svatko može naći nešto što ga zanima. Ili barem da svatko može naći jedan stvarno dobar i zanimljiv tekst o određenom sadržaju popularne kulture, ma koliko god autor/ica teksta kritizirao/la ono o čemu piše. Ovo je odgovor Regine Spektor na negativne kritike: „It’s all, ‘Oh, this sucks, that sucks, blah.’ I don’t want that. I want you to write poetically about how bad I suck.“]

bey6

Bol

Pull the sorrow from between my legs like silk. Knot. After knot. After knot.

Lemonade se kupa u boli. Toliko je bolećiv da čak ni završne, trijumfalne pjesme ne donose olakšanje. No bol ne razara – ona povezuje. Za Ahmed bol je osjećaj koji definira i postavlja granice, ali ih isto tako i miče. Ona je ujedinjujući faktor. Uistinu, Beyoncé je koristi da bi ujedinila raznolika iskustva crnih žena. Bol koja se proteže kroz bračni brodolom pa sve do opreznih stihova: „Give you some time to prove that I can trust you again/I’m gonna kiss up and rub up and feel up on you“ širi se na bol koju crne majke osjećaju zbog ubijenih sinova, na bol koju crne žene osjećaju zbog godina i godina višestruke opresije, na bol koju sve žene osjećaju u ulogama koje su tako svakodnevne, a iziskuju toliko snage, vremena i rada. Od balade Sandcastles koja se fokusira na onaj najintimniji aspekt Lemonade pa do udarne Freedom koja poziva na metaforičko kidanje lanaca bol se prometnula u centralnu emociju drugog dijela albuma i samim time bacila novo, turobnije svjetlo na prvi, ratoborniji dio.

[Zastrašujuće je bolno pisati u strahu od emocija.]

13

Ljubav

A flower. Blossoming. Out of the hole in my face.

Baš poput boli, ljubav je vezivo. Dok Ahmed razmatra kako ljubav postaje „način povezivanja s drugima u odnosu na zajednički ideal“, što često dovodi do grupa koje propagiraju sve samo ne ljubav, Beyoncé se okreće klasiku: „Nothing real can be threatened“ i odgovor pronalazi u „pravoj ljubavi“. Koristeći (prekrasne!) metafore Beyoncé-pripovjedačica ponovo snagu i mudrost pripisuje svojoj majci, i njezinoj majci i njezinoj majci promičući generacijsku solidarnost i sestrinstvo: „Grandmother, the alchemist, you spun gold out of this hard life, conjured beauty from the things left behind. Found healing where it did not live. Discovered the antidote in your own kitchen. Broke the curse with your own two hands. You passed these instructions down to your daughter who then passed it down to her daughter.” Ultimativna poruka Lemonade jasna je i glasna – ljubav prije svega. Naravno da se odgovori na pitanja postavljena na albumu nalaze i na drugim, nešto mračnijim mjestima. Odlazak iz braka, najavljen na Sorry, legitimno je rješenje, baš kao što je to i bijes/mržnja na Don’t Hurt Yourself. Izvan konteksta ljubavne veze, rješenja su još kompleksnija, ali All Night sa svojom pomirbenom, idiličnom notom zapravo je najlogičnije mjesto zaključka. Ljubav je ljubav je ljubav.

[Pišite o onome što volite. To je super.]

pticekojedijeletekst

Želim (ja, 1. lice jednine, subjekt, ona(j) koja/i osjeća) da kritika bude meka i savitljiva. Elastična. Da obuhvaća sve glasove i uvažava njihove emocije. Želim biti dovoljno snažna i ne posustajati u skretanju pažnje na probleme koje je patrijarhat utkao u popularnu kulturu, ali isto tako želim moći kriknuti „DA!“ bez isprika, kada osjećam da takav krik navire. Želim i da me netko drugi uvijek može podsjetiti na perspektive koje sam u svom ushitu previdjela. Želim biti upozorena na slijepe pjege svoje ljubavi isto kao što želim nepokolebljivo drugima svraćati pogled na mjesta koja dotad nisu uočili. I zato neću ustuknuti ni na trenutak, ni pred drugima, ni pred sobom: Lemonade je ispunjenje mojih najluđih, najskrivenijih snova. Nisam neozbiljna.

 

*Prvi dio naslova preuzet iz pjesme For Women Who Are Difficult to Love pjesnikinje Warsan Shire. Rekla bih „nema na čemu“, ali Beyoncé me pretekla. Čitajte Warsan!

  1. Sara Ahmed, The Cultural Politics of Emotion, 2004.
Komentari
  1. Petra
Tjeskoba ženskog autorstva
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Logan, Wolverine i ljepota muža
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Mufov Girls tribute!
Muf chata o Girls (S06 E10 FINALE)!
Mit o nasilju
“Vodi ih žena. Što žena zna?”
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Hrvatska kujica
Logan, Wolverine i ljepota muža
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Pivo s neonacistom
Hrvatska kujica
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva