Visinske tegobe: dvije perspektive

Prvi razred osnovne škole. Stojimo u vrsti (čemu to zapravo služi?). Ja sam najviša i to me na čudnovat način ispunjava ponosom. Odmah do mene moja prijateljica, tek zatim jedan dečko. Nakon par godina bezbolno „padam“ na drugo pa na treće mjesto.

Prvi razred srednje škole, razredna ekskurzija u Istru. Sjedim s prijateljicom (obje tad otprilike 1.76 m), sastavljamo popise odlika za nas savršenog dečka. Poluduga kosa, svira gitaru (iz današnje pozicije vrištim: neeee!), voli čitati (oprez: klišej!). I — vrlo važno — viši od mene 5-8 centimetara.

Četvrta godina faksa. Moj novi dečko tek nakon nekoliko mjeseci iznenađeno uviđa da sam viša od njega (3 centimetra). Tu je nepobitnu činjenicu dotad prikrivala moja lagana pogrbljenost i brižljivo aranžiranje visinskih razlika. Stepenice? Pusti njega da prvi ide prema gore, ti se pohitaj spuštati. Fotografiranje? Iskoristi prirodnu nizbrdicu! Frustriralo me što se visinu baš nikako ne može promijeniti (osim posezanjem za slabašnim optičkim varkama), nema nade u čarobnu transformaciju. Mogu li se pomiriti s tom meni tad užasavajućom i još stravičnije nepromjenjivom činjenicom — da sam viša od svog partnera? Hoću li ikad preći preko toga? Pomisao na više slučajeva veza koje su upravo zbog toga pukle nimalo ne pomaže.

Ilustracija: Peter Judson

Ilustracija: Peter Judson

Nešto se bitno promijenilo u luku između bezbrižne neopterećenosti visinom (uključujući radovanje svakoj novoj crtici koja bilježi moj rast) i odlučnog zahtijevanja razlike u srednjoj školi. Moja predodžba visine strelovito se približila dominantnim normama — postala je bitno relacionalna (kategorije „visok/a“ „nizak“/„niska“ imaju smisla samo u odnosu na druge osobe) i rodno obilježena. „He was exactly seven inches taller than me, which you know is very important to me“, kaže Mindy već u prvoj epizodi serije The Mindy Project definirajući svog idealnog partnera kroz visinsku razliku. Ova opsesivna kvantifikacija naših i tuđih tijela — mjerenje i odmjeravanje težine, visine, opsega struka, dužine penisa — pogubno reducira ljudskost na brojke koje se zatim interpretiraju astrološkom vjerodostojnošću. Visina — još jednom, mjera na koju ama baš nikako ne možemo utjecati — postaje indikator psiholoških svojstava. Upadljiva je diskurzivna poveznica između pretpostavljenih svojstava nižih muškaraca i punijih žena, pri čemu su obje grupacije imaginirane kao toplije osobe koje se u ljubavnim odnosima više trude i zahvalnije su — jer su svjesne vlastite nedostatnosti koju moraju kompenzirati.

Već je srednjovjekovna ikonografska perspektiva posezala za uvećanjem simbolički važnih figura poput Krista, sugerirajući da je ono što je veće ujedno i važnije. Dok je muževnost konstruirana kao težnja velikom (više, jače, duže!), ženstvenost se krije u težnji redukciji (manje, lakše!). Kako ističe Laurie Penny, standardi ljepote koji ženama sugeriraju mršavljenje nužno impliciraju da bi žene trebale zauzimati čim manje prostora — najbolje nestati. Ne čini mi se slučajnim da manekenstvo — jedino područje u kojem su iznadprosječno visoke žene beziznimno poželjna pojava — tolerirajući ekspanziju u vertikalnoj, prisiljava na redukciju u horizontalnoj dimenziji (težina, opseg struka, grudi, bokova).

Ilustracija: Peter Judson

Konotacije heteronormativne rodne razlike pretočene na os visine dosadno su prozirne: muškarac i žena su komplementarni par; on jači i veći, ona manja i slabija, viši muškarac može nas bolje zaštititi, dominacija je utjeha, a jasna razlika okrepljujuća potvrda identiteta. Promotrite li čak i suvremene reklame i plakate koji teže inkluzivnosti te prikazuju ljude različite boje kože, dobi i roda, visinske razlike iznenađujuće su postojane. Moje mi iskustvo šapuće nešto drugo: svakodnevno prolazim pokraj desetaka — možda i stotina — muškaraca nižih od mene. Naravno, ovime ne tvrdim da u prosječnom slučaju muškarci nisu viši od žena, ali nastojim ukazati na brojne odmake od prosjeka u praksi te na štetnost „visinskog apsolutizma“, kako za iznadprosječno visoke žene, tako i za ispodprosječno visoke muškarce.

Preferiranje muškaraca viših od sebe (u kontekstu heteroseksualne veze) nije samorazumljivo i prirodno, već društveno uvjetovano i osnaženo tvrdokornim ponavljanjem. Kao što dating politika „no Asians, no black people“, kontroverzna praksa primijećena u angloameričkoj gay zajednici, nije pitanje ukusa, već nedvojbeno rasistički kriterij, naš zahtjev za muškarcem višim od nas — koji smatram(o) neupitnom odlikom našeg individualnog ukusa — zapravo je proizvod patrijarhata.

Konačan raskid s visinskim kompleksima doima se mučno dugotrajnim procesom. Za početak, bitno je osvijestiti postojanje predrasuda i njihove šuljajuće i banalne reprodukcije. Fraze „sigurno je nizak“, „šteta što je (pre)nizak“, „ne bi trebala nositi visoke pete na svoju visinu“ ili prišivci „patuljak“ i „žirafa“, pa čak i ustaljene formulacije „biti na visini zadatka“ i „niskost“ samo su neki manje ili više bezazleni primjeri automatiziranog heightisma. Ublažavanju heightisma doprinijelo bi i odricanje od neumornog medijskog isticanja žena koje su više od svojih partnera — stvarno nije big deal što je Katie Holmes viša od Toma Cruisea i nema potrebe uključiti tu informaciju u svaki članak o njima. Francuska romantična komedija Un homme à la hauteur (2016.), ljubavna priča o paru sa znatnom visinskom razlikom, polovično je rješenje na putu destigmatizacije. Iako pohvalno progovara o pritisku okoline i problemu internaliziranih predrasuda i zazora, istovremeno poseže za već spomenutim kompenzacijskim metodama: nizak rast muškarca „iskupljen“ je materijalnim te profesionalnim statusom. Nadalje, jednako problematično poput činjenice da transrodnu ženu u Dankinji glumi cis muškarac, glavni glumac u Un homme à la hauteur u stvarnosti je višeg rasta od glavne glumice, čime je vidljivost glumaca niskog rasta u suvremenom filmu i serijama (izuzmemo li Igru prijestolja) i dalje poražavajuća.

Ilustracija: Peter Judson

Odustanak od tvrdoglavog i slijepog inzistiranja na visinskoj razlici, jednog od najtvrdokornijih prežitaka patrijarhata u mojoj svakodnevici, za mene je bila jedna od zadnjih velikih changes of heart motiviranih feminizmom, označavajući ujedno i kraj patetično-neurotičnih pretraživanja po šabloni „slavna osoba height“. U redu je uživati u prednostima svoje visine (više osobe prirodno trebaju više hrane, nadam se!) i žaliti se na nedostatke (zašto su pokrivači uvijek prekratki?), odričući se pritom otrovnih komentara visine drugih. Neovisno o tome radi li se o pitanju ponosa, konstantne frustracije ili potpune indiferentnosti, visina je biološka karakteristika koju je gotovo nemoguće promijeniti. Ono što se ipak može korigirati individualno je ponašanje svakoga od nas koje, umjesto da održava netrpeljivost i diskriminaciju spram tuđih osobina i identiteta, treba stremiti slavljenju razlika, čak i kada tu razliku sačinjava tek nekoliko centimetara više ili manje.