(Slojevita) Nelagoda u kulturi

Ovog se naslova očito nisam prva sjetila, ali nekako osjećam da je više moj nego Freudov dok ga procjenjujem, brišem i ponovo pišem ista slova. Osjećam to zato što još mogu prizvati nelagodu, jer je još za mene opipljiva. Često ne moram kopati po svom nesvjesnom niti potiskivati svoje svjesno da bi se nelagoda prometnula u prvi plan. Ona je tu. Ponavljajuća, preplavljujuća. Uvijek se iznova rađa iz jednog trenutka jeze u koji kasnije više možda ne mogu uprijeti prstom, ali koji je svejedno mutno dug, kao u slow motionu. Nepogrešivo znam da ga doživljavam, znam da sam u njemu. Dok sama hodam gradom, čekam tramvaj, dok se mrači ili ulica naglo uroni u park. Ili, još strašnije, u prepunom dućanu, u društvu, u kratkom razgovoru s poznanikom, na poslu. Zato ću prisvojiti naslov – ja sam žena, on je moj.

http://www.rookiemag.com/2016/11/hide-seek/

http://www.rookiemag.com/2016/11/hide-seek/

Nelagoda ima slojeve i ima ruke (da zadrži, da protrese, da pusti, da sasiječe) i stoga je potrebno uhvatiti je za ruke i oguliti njezine slojeve. Tu je fizičko nasilje koje nelagodu pretvara u užas, a onda natrag u nelagodu. Nelagoda koja se provlači kroz svakodnevicu žena koje su pretrpjele silovanje ili neku drugu vrstu fizičkog napada uporna je unatoč razbijanju iluzije sigurnosti. Roxane Gay to i sama potvrđuje u eseju nazvanom upravo The Illusion of Safety/The Safety of Illusion navodeći niz situacija koje u njoj izazivaju nelagodu bez obzira na to koliko je godina od silovanja prošlo: “Kada nanjušim pivo u muškarčevu dahu. Kada nanjušim miris kolonjske vodice s potpisom Ralpha Laurena. Kada čujem hrapav smijeh. […] Kada vidim kako napadaju ženu na filmu ili televiziji. Kada sam u šumi ili vozim kroz šumovito područje.”1 Dođe joj zlo, ili povraća ili je oblije hladan znoj. To je nelagoda u kojoj se spajaju sjećanje na traumu i svijest o opasnosti od ponavljanja takve ili slične traume. Nelagodu se ne može “preboljeti”, ona je tu čak i kada se najgore već dogodilo.

Jedan sloj ispod nalazi se nelagoda od prijetnje. Događa se kada je nasilje na neki način najavljeno ili izvjesno. Nelagoda tada nije produkt slutnje, one koja mnoge od nas zaskoči gotovo svaki dan, one koja nam šapuće: “Nisi sigurna. Gledaj dolje”, već proizlazi iz tuđeg eksplicitno prijetećeg ponašanja. Kada se nepoznati muškarac nasilno umetne u život Maggie Nelson, njena je nelagoda daleko od apstraktne, ali, baš kao što to u većini slučajeva biva s uličnim uznemiravanjem, sve što službeno može dobiti jest slijeganje ramenima: “The bummer about stalkers, Lamprey told me when we first spoke, is that the best thing that can happen is nothing.”2 To je nelagoda bespomoćnog čekanja. Kao da su muškarci poput grmljavinskog nevremena koje možemo predvidjeti, za koje se možemo pripremiti, ali nadamo se da neće doći. I možda ponekad stvarno ne dođe.

http://www.rookiemag.com/2016/11/hide-seek/

http://www.rookiemag.com/2016/11/hide-seek/

Nitko nas ne uči da svoju nelagodu potisnemo ili samostalno razriješimo, uče nas samo da je učinimo nevidljivom. Naša je kondicionirana pristojnost odgovor na takvu kulturu. Prema Hanni Brooks Olsen, pristojnost može, u svoj svojoj pasivnosti i ranjivosti, djelovati kao štit:3

Radije bih da noću kući stignem sigurno nego da stanem na kraj muškoj povlaštenosti zato što moje povlađivanje ne uzrokuje njihovu povlaštenost kao što ni izostanak mog povlađivanja nije dovoljan da je dokine. Ako prestanem koristiti pristojnost kao oklop, neću ispraviti stoljeća kondicioniranja, pristajanja ili čak poticanja. Muškarca koji misli da mu je moje tijelo na raspolaganju moj stav neće natjerati da preispita cjeloživotno iskustvo koje mu govori suprotno.

Ipak, uz nju prianja još jedan sloj nelagode koji nas uvjerava da nismo neprilagođene zato što nam se prisilno smiješenje strancima na ulici čini pogrešnim. Osjećamo nelagodu čak i kad pribjegavamo jedinom načinu zaštite koji nam je oduvijek bio dostupan i možda je baš zbog toga najočitije koliko nas pristojnost zapravo iznevjerava. Možda nas “pričanje, smijanje, pasivno, pristojno, permisivno postojanje”, kako tvrdi Brooks Olsen, ponekad uistinu spašava, ali dodatna nelagoda onaj je signal koji nam ne dopušta da zaboravimo kako je naše djelovanje – djelovanje iz nelagode. (Bismo li to uopće mogle zaboraviti? Da.) To je utješna nelagoda, nelagoda-supatnica. Ona je suprotna klasiku “baš mi je nelagodno što mi je tako nelagodno” koji uvodi sluđenost vlastitom nelagodom na široka vrata. Kada smo stjerane u kut i ne znamo kako se drugačije ponašati nego pristojno i nasmiješeno, ovaj nam nelagodni štit neće dopustiti da pomislimo kako živimo u normalnom svijetu.

Kao Brooks Olsen, i sama sam nebrojeno puta muškarcu dala svoju ukroćenu, submisivnu pažnju. Od seksističkih opaski koje su strpljivo, uglađeno čekale moj smiješak do povika na ulici koji su računali na moj brz korak, na izostanak povratnih povika. Čuvala sam bijes, suze, podivljali strah za sebe. Iznad svega nisam dopuštala da uoče nelagodu koja se nastanila u meni puno prije negoli su zaustili nešto ili uopće ušli u moje vidno polje. Bojala sam se da će je nanjušiti poput pasa. Bojala sam se da će moja nelagoda biti ono za što će se uhvatiti. Da će ugristi i da neće puštati. Zato ne mogu objasniti kako sam točno došla do posljednjeg sloja, koji je možda i prvi. Bilo je to prošlog tjedna u dućanu, u redu za blagajnu. Ispred mene stajao je samo još jedan muškarac koji nikako da pokupi svoje vrećice i ode. Počinjem obraćati pažnju na ono što govori i shvaćam – opet slow motion, opet onaj razvučeni trenutak u kojem se formira odluka. Uživa dok izgovara šalu o lijepim konobaricama i gleda čas u prodavačicu, čas u mene. Sve osluškuje, sve čeka. Uhvatim njen pogled i odjednom shvatim da mu neće popustiti. Fokusiram se na obližnji Snickers. I tada, dok se njegova glava i dalje vrti, a pokreti mu postaju sve sporiji (neće otići, ostat će, želi slomiti naš pakt šutnje), počinjem osjećati ludu nadu. Dobacuje još nekoliko komentara o lijepim ženama, sada već implicitno vrijeđajući prodavačicu. One početne, ljepljive sekunde prolaze i drugim kupcima u redu postaje jasno da nešto predugo traje. Njegova je glava ružičasta mrlja koju vidim u kutu oka, pitam se hoće li se ispuniti proročanstvo Brooks Olsen: “Ako samo dam naslutiti da ne želim pričati, muškarac se u trenu transformira, kao kada okrenete igraću kartu, iz naizgled toplog i šarmantnog u nešto zastrašujuće i uznemiravajuće.” Caruje tišina. Isprva je ne prepoznajem. Ali onda se u nelagodnim pokretima i pristojnom, tihom „doviđenja“ ogledam kao u zrcalu.

http://www.rookiemag.com/2016/11/hide-seek/

http://www.rookiemag.com/2016/11/hide-seek/

“Za muškarce koji me uznemiravaju, koji upadaju u moj prostor i zahtijevaju moje vrijeme i pažnju, koji si dopuštaju da me dodirnu, takvo je iskustvo ugodno. Osjećaju da ih netko čuje, vidi, cijeni i daje im potvrdu.”4 Ako se usidrimo duboko u svojoj nelagodi, hoće li postati moćnija? Hoće li neskrivena nelagoda prijeći na drugoga? Postoji li čitav niz ljudi koje nelagodom možemo zaraziti? Pokvariti im “ugodno iskustvo”.

Neku sam večer gledala reprizu Everwooda, serije koja je kod nas bila popularna oko 2003. godine, i s tugom ustvrdila da su moji/e prijatelji/ce vjerojatno gledali/e epizodu u kojoj Andy Brown svojoj kćeri Deliji objašnjava da će djevojčice dječacima koji im se sviđaju ispeći kolače, a da će dječaci djevojčice koje im se sviđaju udariti. To su činjenice života, kaže nam patrijarhalna kultura. Kako da svom vršnjaku četrnaest godina i bezbroj patrijarhalnih stereotipa kasnije objasnim da, ako mi poželi svoj interes iskazati uličnim uznemiravanjem, ja njemu nikada neću ispeći kolače?

Lako je reći: “Neka i oni osjete nelagodu!” Teško je dopustiti nelagodi da postane vidljiva, da naša ranjivost u kulturi postane još očitija. Ponekad otpor pomoću nelagode djeluje onako kako je djelovao na muškarca u dućanu. Ne dijelimo istu nelagodu, to je nemoguće. No postoji pauza, postoji slow motion, možda će drugi put razmisliti. Aktivan otpor, onaj u kojem žrtva odbija osjećati nelagodu, glasna je i spremna na borbu, još je teži.

Nije prošao ni dan, a već sam slušala novog muškarca u novom dućanu s novim lascivnim komentarima i starim zahtjevom za pažnjom, za smiješkom. U dućanu je bilo nekoliko žena i sve su razmjenjivale brze poglede. Dok sam još usavršavala svoje ustrajanje u uskraćivanju pažnje, one su odlučile biti hrabrije i uhvatiti nelagodu za ruke. Vidjelo se da je dobro poznaju, ali nije ih sasjekla. Odlučile su.

Nelagoda je naša, mi ćemo je razoriti.

 

  1. Roxane Gay, Bad Feminist. London: Corsair. 2014.
  2. Maggie Nelson, The Argonauts. London: Melville House UK. 2016.
  3. http://everydayfeminism.com/2016/06/why-smile-sexual-harassment/
  4. Ibid.
Komentari
  1. iva radat iva radat
    • maša huzjak maša huzjak
  2. semua
    • semua
      • Mila
      • iva radat iva radat
        • semua
        • semua
    • semua
  3. semua
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva