Zamke pristojnosti

Na ovogodišnjem Australian Openu sportski komentator Ian Cohen tražio je tenisačice Serenu Williams i Eugenie Bouchard da se okrenu oko sebe kako bi pokazale svoje sportske outfite. Nakon tog incidenta brojni su mediji prozvali Cohena zbog seksizma jer se slična stvar nikad ne bi mogla dogoditi u muškom tenisu, dok se tenisačice redovito procjenjuje i na temelju njihovog izgleda, seksualne privlačnosti i modnih izbora. Obje su sportašice odbile pripisati dublje značenje tom događaju, pa je stoga Guardianova novinarka Erin Riley u svojoj reakciji prozvala komentatora koji nas je svojim činom podsjetio da se ženska tijela tretiraju poput javnog vlasništva, kao da postoje samo zato da bi drugi mogli u njima uživati i komentirati ih, ali i samu Bouchard koja je, kako kaže, suodgovorna za taj događaj. Bouchard je još mlada i tek se uči izlaziti na kraj s medijima, piše Riley, no nije trebala pristati da sudjeluje u tome. Trebala je reći “Ne. Neću se okrenuti”.

Puno mi je misli prolazilo kroz glavu dok sam čitala taj članak: dijeli li uistinu Bouchard odgovornost za to što se dogodilo, treba li podcjenjivati nekoga zbog njegove ili njezine “mladosti”, koliko je godina razgovora o dizajnerskim haljinama i frizurama trebalo proći da bi hollywoodske glumice počele odbijati te teme, zahtijevajući da ih se pita o njihovim ulogama. No jedna se riječ probila kroz te različite misli i sve ih zasjenila: pristojnost. Ne namjeravam nagađati zašto se Eugenie Bouchard stvarno okrenula, no znam zašto bih ja u sličnoj situaciji (i sličnoj dobi) vjerojatno napravila isto ili bih se nelagodno nasmiješila te tako pokušala prijeći preko pitanja. Ne bih se snašla na vrijeme, gužva je, tu su kamere i neki mi stariji čovjek nešto govori. Pristojnost. To je moja prva reakcija – ne odbiti nikoga, ne uvrijediti nikoga, usrećiti druge. Poslije znam bolje, poslije mislim na sebe i svoje interese, svoju sigurnost, no poslije je kasno.

laura2

Autorica svih ilustracija: Laura Callaghan

Dok sam studirala, na mom je fakultetu predavao profesor za kojeg se pričalo da studenticama dobacuje lascivne komentare, zahtijeva da na ispit izađu odjevene u kratku suknju te ih tjera da se pred njim okreću oko sebe. Tada se kod nas još nije puno govorilo o seksualnom uznemiravanju, a mnoge djevojke koje su ga slušale na njegovo su ponašanje odmahivale rukom. Ja ga nisam morala slušati, no te su me priče uznemiravale i htjela sam vjerovati da bih ga na njihovom mjestu prijavila. No bih li zaista? I kako bih reagirala na licu mjesta? Porazan odgovor na to pitanje dobila sam dvije godine kasnije kad je na okretištu Dubrava za mnom iz tramvaja izašao muškarac, pratio me do mog (zadnjeg, noćnog) autobusa, sjeo pored mene i obznanio da želi vidjeti gdje stanujem. Pokušala sam se što više odmaknuti od njega, približiti prozoru, praviti da sam zadubljena u knjigu i ignorirati ga, no on nije odustajao. Čak me pitao što čitam, praveći se da poznaje roman. Još uvijek pokušavam shvatiti i samoj sebi oprostiti taj strašan osjećaj slabosti i bespomoćnosti koji me u tom trenutku obuzeo. Nisam znala kako da se oduprem, činilo mi se da sam na dnu bunara iz kojeg nikad neću izaći. Ipak, vjerojatno zato što sam se nalazila u osvijetljenom autobusu u kojem je bilo još nekoliko ljudi, uspjela sam smoći snagu i izderati se što sam glasnije mogla: “Nema šanse! Je li vam jasno?” Nakon nekoliko sekundi oklijevanja muškarac je izašao iz busa. Vrata su se odmah zatim zatvorila i autobus je krenuo.

Imala sam sreće. Bila sam na javnom mjestu, okružena svjedocima, baš kao i Krista Burton koja u svom tekstu “How to Tell Creepy Dudes to Leave You Alone” na Rookieju prepričava sličan događaj. Njezin savjet, koji također uključuje vikanje i posramljivanje napasnika, primjenjiv je samo u situacijama koje se odvijaju na javnom mjestu gdje se nalazi veći broj ljudi. Moja priča podsjeća na Kristinu te upućuje na postojanje određenog obrasca koji će, sigurna sam, mnoge žene prepoznati. Ona se također upustila u okrivljavanje same sebe, osjećajući grižnju savjesti jer mu je odgovorila na prvo pitanje, jer ga je pogledala u oči, jer nije odmah ustala i otišla, jer se nasmiješila. Njegovo je ponašanje pak započelo ležernom komunikacijom koja je ubrzo prešla u agresiju i uvrijeđenost što ponuda nije prihvaćena. Ta uvrijeđenost koja mi je sada dobro poznata – vidjela sam je i na licu jednog drugog koji mi je, u mnogo “benignijem” kontekstu, objašnjavao kako će mi biti žao što propuštam krasnu priliku za novo poznanstvo – posljedica je, objašnjava Krista, njihovog propalog pokušaja da iskažu svoju muževnost polaganjem prava na žensko tijelo, očekujući da ta invazija bude prihvaćena kao kompliment. Pri tom itekako računaju na našu društvenu kondicioniranost kao djevojaka, žena ili načelo pristojnih osoba koje će im dopustiti takvo grozno ponašanje. Računaju na to da ćemo kao dobro odgojene djevojke biti prepristojne da izazovemo scenu.

laura1

Komična, no svejedno jeziva varijanta ženske pristojnosti nedavno je ovjekovječena u sceni iz humoristične serije Unbreakable Kimmy Schmidt koja započinje nakon što Kimmy i tri druge žene spase iz bunkera u kojem ih je 15 godina držao zli propovjednik. Spašene žene zatim sudjeluju u televizijskoj emisiji te jedna objašnjava: “I had waited on Reverend Richard at a York Steak House I worked at, and one night he invited me out to his car to see some baby rabbits, and I didn’t want to be rude, so… here we are.” Novinar na to kaže kako ga uvijek zapanjuje što su žene sve u stanju napraviti jer se boje da će ispasti nepristojne. Nije, doduše, nimalo smiješno kad serijski ubojica Martin Vanger u Larssonovom romanu Muškarci koji mrze žene tumači svoj užitak u razočaranju koje dožive njegove žrtve u trenutku kad shvate da se njihovo ugađanje otmičaru, igranje po njegovim pravilima i dobre manire nisu isplatili jer će svejedno umrijeti. Ovu gradaciju jezivosti završit ću izjavom stvarnog ubojice Winstona Moseleyja da preferira ubijati žene jer je s njima lakše izaći na kraj zato što “ne pružaju otpor”.

Kako piše Kate Zambreno, odgoj djevojaka često podrazumijeva “otrovno obrazovanje o tome kako biti pasivna, pristojna, dobra, kako ne iskazivati bijes, kako internalizirati društveno nasilje ili iskustva opresije u prozaičnim ili spektakularnim oblicima”. Emily Heist Moss u članku “Women: What Would Happen if You Weren’t Afraid to Make a Scene” na Everyday Feminism također upozorava da se djevojke uči da ublaže svoje stavove kako ne bi zvučali radikalno i ljuto, da ne budu glasne i izravne kako ne bi preplašile i od sebe otjerale muškarce, da ne prave scene. Djevojkama bi trebalo biti važnije da budu dopadljive, da se svima sviđaju, nego da ih se poštuje zbog njihovih postignuća. Ta prisila ima svoje podrijetlo u podjeli uloga unutar patrijarhalne obitelji, gdje je muškarac – riječima Henryja Tilneyja u romanu Northanger Abbey Jane Austen – bio zadužen za uzdržavanje žene, a žena je dom trebala učiniti ugodnim za muškarca. “On treba opskrbljivati, a ona se treba smiještiti” – u skladu s devetnaestostoljetnim idealom “anđela u kući”. Nije stoga čudno što je radikalna feministkinja Shulamith Firestone pozivala žene na “bojkot osmijeha”:

“In my own case, I had to train myself out of that phony smile, which is like a nervous tic on every teenage girl. And this meant that I smiled rarely, for in truth, when it came down to real smiling, I had less to smile about. My ‘dream’ action for the women’s liberation movement: a smile boycott, at which declaration all women would instantly abandon their ‘pleasing’ smiles, henceforth smiling only when something pleased them.”

laura4

Pristojnost i od nje neodvojiv smiješak i danas služi kao zaštita od društvene kazne koja može stići one žene koje na bilo koji način odbace propisanu ulogu pasivne dobre djevojke, pri čemu ih se smatra čudovišnima, nepojmljivo neženstvenima, naziva ih se hladnim kučkama ili histeričnim luđakinjama, prijeti im se silovanjem ili smrću, proglašava psihopatkinjama. Pri tome su nebijele žene, lezbijke i trans žene u još većoj opasnosti. Da je ženina društvena uloga i dalje u velikoj mjeri dekorativna te da se vrti oko stvaranja tuđe sreće, Zambreno pokazuje uspoređujuću ulogu žene i Drugog s radom u prodaji: biti djevojka slično je zanimaju prodavača ili prodavačice u kapitalizmu – uvijek trebaš biti sretna, trebaš usrećiti druge ljude.

No osmijeh se istodobno često shvaća kao poziv muškarcu da priđe, da mu je ženska osoba na raspolaganju. Čini se da je zbog toga jedan od popularnijih oblika dobacivanja, odnosno uznemiravanja na ulici nešto u stilu: “Nasmiješi se!”, “Zašto se ne smiješiš?”, “Lijepa si dok se smiješiš!” Upravo je borba protiv tog oblika uličnog uznemiravanja potakla umjetnicu Tatyanu Fazlalizadeh na pokretanje projekta “Stop Telling Women to Smile” u okviru kojeg plakate s crtežima stvarnih žena postavlja u javnim gradskim prostorima. Svaki od crteža sadrži i moćnu tekstualnu poruku:

Women are not outside for your entertainment.

Women do not owe you their time or conversation.

My outfit is not an invitation.

I am not your property. You’re not in control of my body.

Stop telling women to smile.

Dok su te poruke važne i osnažujuće, u praksi se mnogo teže riješiti internaliziranih obrazaca ponašanja pristojne djevojke čiji identitet ovisi o tuđem dobrom mišljenju. Ponekad je to dovedeno do nepodnošljivih ekstrema, kao u slučaju prijateljice Kate Zambreno koja je prije samoubojstva ostavila poruku sa smajlićem.

Međutim, mijenjanje našeg ponašanja kako bi udovoljili tuđim željama i očekivanjima također je oblik neiskrenosti, na što je nedavno upozorila Chimamanda Ngozi Adichie u svom govoru kojim djevojkama poručuje “Likeability is bullshit!” U govoru kaže da se djevojkama dopadljivost predstavlja kao esencijalan dio njihovog identiteta, no ako pristanu na to da ih primarno određuje tuđe mišljenje, nikada neće moći iskreno i pošteno ispričati svoju priču.

laura

Ponekad mi je drago što sam pristojna i vidim važnost pristojnosti – od toga da one četiri čarobne riječi “hvala, molim, izvoli, oprosti” trebaju funkcionirati kao temelj međuljudske komunikacije pa sve do toga da smo u stanju čuti kritiku, uzeti u obzir tuđu perspektivu, da težimo inkluzivnosti i podupiremo različitost. Ponekad se pak bojim da će mi pristojnost doći glave jer su je ljudi skloni interpretirati kao pristanak na to da im na neki način pripadamo, da imaju pravo na nas, da im uvijek trebamo biti na usluzi. No također sam itekako svjesna da mogu biti pristojna jer se nalazim u privilegiranom položaju, imam platformu s koje govorim, a moj se glas neće tako često i toliko brutalno ušutkivati kao drugi, manje privilegirani glasovi kojima je bijes, pa i nasilje, često jedina metoda borbe na raspolaganju. Pristojna sam jer si smijem dopustiti taj luksuz, a ne zato što sam osobito dobra i smirena osoba koja zna konstruktivno izaći na kraj sa svojim bijesom. Svjesno pokušavam oblikovati svoje argumente što pažljivije, uravnoteženije, racionalnije jer ako se prepustim crvenilu lica i drhtanju glasa, povišenom tonu, čak i suzama, tek me se onda neće čuti. Vidjet će me se, to da, na mene će se pokazivati prstom, no argumenti će pasti u drugi plan.

Pristojnost tako može biti forma u koju ćemo zaodjenuti feminističke argumente, no čim je riječ o feminizmu, jasno je da tu pristojnost ne služi tome da usreći druge ljude. Feminizam je i nastao kao pobuna protiv ideje da je glavna ženska uloga kultivirati tuđu sreću, kako kaže Zambreno. Mnoge feministkinje stoga naglašavaju upotrebu ljutnje u političke svrhe. U tekstu “The Uses of Anger: Women Responding to Racism” Audre Lorde govori o svojoj ljutnji kao načinu borbe protiv rasizma, kao sredstvu preživljavanja. Ta ljutnja nije upućena samo rasistima, već i kolegicama, bijelim feministkinjama koje nisu u stanju uvidjeti da sudjeluju u njezinoj opresiji stoga što smatraju da im njihova vlastita potlačenost garantira moralnu ispravnost koja ih štiti od “hladnih vjetrova samokritike”. Na tom tragu Sara Ahmed prisvaja figuru “feminist killjoy”, feministkinje koja time što upozorava na problematičnost onog što je netko izrekao sama stvara problem – sama postaje problem. Politički aktivizam tako za Ahmed znači sudjelovanje u borbi protiv sreće. Feministkinja je ona osoba koja sve ostale baca u depresiju jer ukazuje na seksizam, tako razotkrivajući da se sreća održava brisanjem znakova koji upućuju na neslaganje. Feministkinje se zato shvaćaju kao nesretne osobe umjesto da se fokus stavi na situacije sukoba, nasilja i iskazivanja moći zbog kojih su nesretne. Feminist killjoy također može “ubiti radost” samih feministkinja koje odbijaju vidjeti tuđu opresiju. No to je u “prirodi” feminizma, kao i svakog političkog aktivizma: kad pomislimo da smo riješile problem, da znamo što sve feministička borba treba uključivati, da smo konačno utjelovile ideal “dobre feministkinje”, to je siguran znak da nešto ne vidimo. Ahmed citira Lorde koja upozorava na to koliko brzo sloboda da budemo sretni postaje sloboda da skrenemo pogled od onog što kompromitira našu sreću.

Pritom nas pristojnost ne smije spriječiti da progovorimo o tome što izaziva našu ljutnju i našu nesreću – fašizam, seksizam, rasizam, homofobija, transfobija, klasizam i sva druga mržnja. Pristojnost može ostati forma kojom se obraćamo jedni drugima u svakodnevnoj komunikaciji, no ako pristojnost znači pristajanje na nepravdu i sudjelovanje u vlastitoj i tuđoj opresiji, moramo biti u stanju reći: Ne, hvala.

 

Autorica naslovne ilustracije: Laura Callaghan

Komentari
    • vala
  1. Mme Le Vivisecteur
  2. tremolo
  3. Ivana
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva