Hrvatska kujica

Otkako sam prije više od mjesec dana pogledala onu, rekla bih, genijalnu, fenomenalnu, epohalnu, kultnu, epsku epizodu Girls koja je inspirirala i naslov ovog teksta, prati me neki neobjašnjiv osjećaj ushita. Kao što sam otada nebrojeno mnogo puta ponovila prijateljicama, prijateljima, poznanicima i poznanicama, ma zapravo bilo kome tko je bio zainteresiran za razgovor o toj temi, Lena Dunham u tih je trideset minuta savršeno demonstrirala suvremeno funkcioniranje patrijarhata. Iako sam i inače odani fan serijala, ta epizoda u mojoj je bilježnici instantno i s lakoćom zasjenila svih ostalih šest sezona, a s obzirom na to da u tom oduševljenju nisam jedina, vjerujem da neću pogriješiti ako zaključim kako je riječ o zbilja dragocjenom momentu televizijske odnosno online streaming povijesti.

Naravno, kao najbitnija scena čitave epizode ističe se ona pretpretposljednja, ona u kojoj joj on stavi svoj kurac u krilo, a ona ga automatski uhvati, da bi ga tren poslije ispustila. Taj dick pic je istovremeno narativni cherry on top i neki bizarni oblik MacGuffina, savršena metafora toga kako se, vjerujem, svaka od nas u patrijarhatu osjeća. To je slika onog nesvjesnog pristajanja, nevoljke pristojnosti, prisilne patrijarhalnosti na koje smo kao curice, djevojke, žene naučene jer se naš “dobar” odgoj pobrinuo za to da nam te “vrijednosti” od malih nogu usadi. Iako je moj scenaristički mozak za vrijeme gledanja neprestano pokušavao odgonetnuti kako će izgledati kraj tog pripovjednog puzzlea, istovremeno oduševljen iznevjeravanjem stereotipa i sumnjičav prema njima, Lena je tom scenom još jednom nadmašila moja očekivanja.

I dok se komentiranje epizode s ostalim curama, djevojkama i ženama tako uglavnom svelo na razmjenu oduševljenja, uzajamnog kimanja glavom i redundantnog redanja preuveličanih epiteta kakvi krase i prvu rečenicu ovog teksta, indikativno je da su jedino moji prijatelji muškog roda imali nešto problema s njezinom interpretacijom, a posebno s razumijevanjem te kurac-u-ruci scene. Jedan je tako u prvi mah pomislio da je kurac uhvatila jer je to zapravo i željela, pomalo naginjući onom sama je to htjela rezonu, a drugi taj Chuckov potez nije shvatio kao klimaks čitave epizode nego kao, eto, samo practical joke koji mnoge od nas, pa tako ni Hannah, nisu shvatile. Pa iako sam inače, barem deklarativno, na strani slobode interpretacije i volim tvrditi da je značenje u očima gledateljice, u ovim sam se slučajevima ipak potrudila malo preusmjeriti njihova čitanja. I ne samo da sam tu dvojicu prijatelja tako izvela na pravi put nego sam, zahvaljujući njihovom male gazeu, i nešto konciznije uspjela artikulirati vlastite argumente važnosti navedene epizode, koje neću ovdje ponavljati jer su ih druge ovdje i drugdje sročile bolje od mene.

ipak

Izvor: Muf

Onaj dio vlastite recepcije koji mi je pritom najzanimljiviji tiče se činjenice da u vlastitoj biografiji zapravo nisam mogla pronaći momente tako opipljive manifestacije seksizma. Kroz onaj dio njihova jezičnog nadmetanja koji je on shvatio kao predigru, a ona kao razgovor, prolazila sam često, dvaput sam doživjela dobacivanje na cesti, ali kurac u krilu od kolege pisca, to nisam nikad doživjela! A kako je onda moguće da ga tako dobro osjećam, kako je moguće da sam se tako lako poistovjetila s Hannom kad mi nitko nikada nije stavio kurac u krilo?

Bila sam svjesna da sam se uhvatila u najgluplju moguću zamku traženja materijalnih dokaza, kao da samo direktno nasilje ima “legitimitet”, kao da sam uspjela zaboraviti da je perfidnost patrijarhata između ostalog i u njegovoj “suptilnosti”, u toj “efemernosti” mizoginije koja neprestano lebdi oko nas. Ova je epizoda samo na brutalan način eksplicirala taj seksizam koji titra u svakodnevici, ali nije stvar u tom singularnom primjeru, stvar je u sistemskoj podršci koju on ima. To je ono što sam objašnjavala onoj dvojici prijatelja, to je ono što ću pokušati ovim tekstom objasniti i piscu s kojim sam prošlog tjedna nastupala na jednoj književnoj tribini.

Događaj koji ću ispričati daleko je od kurca u krilu, ali njegovi protagonisti upravo fascinantno zrcale protagoniste ove epizode. S jedne strane on, pisac srednje generacije (49), autor sedam romana, esejist i prevoditelj, dobitnik dvije književne nagrade, docent, doktor znanosti, heteroseksualac. S druge strane ja, mlada spisateljica (33), autorica jedne prozne knjige, nekoliko izvedbenih tekstova i scenarija, umjetnička asistentica, doktorandica, lezbijka. Da ponovim, nitko nikome nije stavio kurac u krilo, sve je ostalo samo na razini jezika, onog verbalnog, ali događaja koji ću prepričati i dalje se sjećam s nevjericom s kojom je Hannah napustila stan Chucka Palmera.

hanawalt

Ilustracija: Lisa Hanawalt

pticekojedijeletekst

Razgovor se održavao u centru Zagreba, u jednoj od gradskih knjižnica, a nas dvoje smo odabrani zbog navodnih sličnosti u tematskim preokupacijama naših djela. S obzirom na to da sam, otkako mi je krajem 2015. godine izašla knjiga, imala prilike nastupati u raznim začudnim kombinacijama, u raznim književnim kontekstima, već sam navikla da govorim s ljudima s kojima zajedničkog imam otprilike koliko imaju Adam i Shoshanna.

(Možda mi je najdraža od svih tih situacija ona u kojoj sam se našla s jednom belgijskom spisateljicom. Dok smo prije zajedničkog nastupa razgovarale o svojim knjigama, pokušavajući dokučiti što je, osim našeg roda, organizatore nagnalo da baš nas dvije na program stave zajedno, jedna od nas u nekom je trenutku slučajno spomenula da ima djevojku i stvar je odjednom bila savršeno jasna – obje smo lezbe.)

No, vratimo se u knjižnicu. Ondje sam trebala nastupiti s osobom za koju sam mislila da je heteroseksualni muškarac, ali ispostavilo se da ona za sebe misli da je homoseksualna žena.

Ali krenimo redom.

Pred nama se okupilo dvadesetak ljudi, mahom žena, razgovor je tekao uobičajenim, pomalo monotonim rukavcima, razgovaralo se o procesu pisanja i recepciji, književnim utjecajima i odgovornosti, likovima i autoreferencijalnosti… Relativno rano tijekom razgovora shvatila sam da se sa svojim sugovornikom razilazim u mnogim pogledima, ali kako događaj nije bio zamišljen kao debata nego kao razgovor, nisam imala potrebe intervenirati ni komentirati njegove poglede na svijet i pisanje. Dodatno me začudila činjenica da je jedan od moderatora zamijetio kako on svoje ženske likove obično opisuje raznim “sočnim” pridjevima jer sam u tome namirisala tragove već spomenutog seksizma, ali kako je on tu sočnost zanijekao, razgovor je tu stao. I tako je sve teklo mirno i bez uzbuđenja, sve dok on nije izgovorio rečenicu koja mi još uvijek odzvanja u ušima.

Dok sam ja odgovarala na pitanje o svojim junakinjama te svojem i njihovom seksualnom identitetu, on je iz vedra neba, uz lagani podsmijeh, objavio da je i on isto lezbijka. Točno tim riječima: I ja sam isto lezbijka.

Tako je, muškarac srednjih godina, proćelav, sveučilišni profesor, nagrađivani pisac, izjavio je da je i on, eto, lezbijka, baš kao i ja. Za ostale ne znam, ali ja sam to “autanje” u prvi mah shvatila kao vrlo neuspio practical joke koji se, eto, može dogoditi svima kad pokušavaju na silu biti smiješni. Zato sam i odlučila tu rečenicu ignorirati, praviti se kao da se nije dogodila i mirno nastaviti s odgovorom na pitanje koje mi je bilo postavljeno.

Pitala sam se ima li ta njegova izjava možda veze s načinom na koji je tvrdio da piše. Naime, kao što je nešto ranije objasnio, za njega su pisci samo mediji: Mi ne odlučujemo o svojim rečenicama, one nam se same od sebe nameću. Iako mi je takvo mistificiranje pisanja prilično daleko i nejasno, možda je kroz njega i u tom trenutku samo emanirao taj homofobni patrijarhalni svemir, pomislila sam. A on me trenutak kasnije ponovo prekinuo i rekao da je on to mislio ozbiljno, ali da ga nikad kad to kaže ne shvaćaju ozbiljno.

lisa2

Ilustracija: Lisa Hanawalt

Pitam se zašto, suho sam komentirala i izazvala salvu smijeha u publici, jednim dijelom sretna zbog uspostavljenog pakta, drugim dijelom gnjevna jer očito nije bila riječ o one-off šali nego uigranom show programu u kojem on pretendira na lezbijski identitet, potpuno nesvjestan implikacija te pretenzije.

Od tog trenutka razgovor sam nastavila pratiti samo jednom polovicom mozga, dok sam u drugoj čekala priliku da ga upitam znaju li to njegovi kolege na faksu, je li ikad dobio batina i ide li na Prajd, htjela sam ga suočiti sa svim onim s čim su i LGBTIQ osobe suočene nakon vlastitog autanja u nadi da će ga to nagnati da drugi put dvaput promisli prije nego tuđi identitet iskoristi kao pošalicu. Iako se razgovor udaljio od teme roda, gnjev je u meni rastao paralelno s nevjericom da odrasla obrazovana osoba može biti toliko nesvjesna vlastitog parodiranja bitnih identitetskih pitanja. Naivno, znam. Gledala sam svog sugovornika i mislila kako je preda mnom školski primjer bijelog strejt muškarca koji nema pojma što proces autanja podrazumijeva, koji nema pojma kako je to biti manjina, seksualna ili rodna.

A onda je, baš kao i u American Bitch, nastupio neočekivani twist. Prilikom postavljanja idućeg pitanja, moderatorica je spomenula kako je on već prilikom prepiske mejlom spomenuo da može nastupati i kao autorica te ga je, zaključivši kako je iz njegovih romana razvidno njegovo besprijekorno razumijevanje ženske psihologije, zamolila da ukratko komentira svoj odnos prema rodu. Njegov je odgovor zagrabio u ono stereotipno polje u kojemu je ženski spol predstavljen kao tankoćutniji, osjetljiviji, pažljiviji, dok je muški vezan uz macho principe agresije, borbenosti i ratobornosti, a samog je sebe tom prilikom smjestio bliže tom nježnijem, ženskom polu spektra što je bila i osnova za njegovo “autanje” od maloprije.

Bilo je nešto gotovo naivno u njegovom odgovoru, nešto što je podsjećalo na Chuckovu “ranjivost”, tako da me tim odgovorom nagnao da i ja ponovno posegnem za vlastitom naivnošću. I tako sam se u trenu posramila same sebe i, kao dobra, ma kao najbolja djevojčica, pomislila: Jasna, on je možda zbilja trans, samo ne zna kako to hendlati, trebaš ga podržati, a ne poniziti, trebaš mu dati podršku, a ne ga spuštati, možda se jednostavno ne snalazi. Iako mi je i samoj ta ideja već u tom trenutku zazvučala smiješno i neuvjerljivo, zbog onog “dobrog” odgoja koji je u mene ucijepio izbjegavanje incidenata do kraja se razgovora zbog te mogućnosti nisam više vratila na temu, kao ni moderatori, kao ni onih petnaest žena u publici. Umjesto toga, svi smo mu zajedno metaforički nastavili lagano pridržavati kurac.

lisa1

Ilustracija: Lisa Hanawalt

Naravno, kad smo poslije sjeli na piće, moja je dvojba u tren oka riješena. Kad sam ga upitala ona pitanja koja nisam onda kada je trebalo, njegov je odgovor bio upravo odvratno očekivan, baš kao i kurac u Hanninom krilu. S onim istim podsmijehom i šaljivim tonom otkrio je, naravno, da je ono s lezbijstvom bila samo dobra fora pa objasnio kako zapravo podržava mušku homoseksualnost (Pederi su mi super), ali da sa ženskom ima problema jer mu, citiram, predstavlja konkurenciju, smanjuje šanse. Iz njegove perspektive, sigurna sam, bio je to još jedan practical joke, samo, stvar je u tome da kad ih zaredaš toliko u jednoj večeri, to prestaje biti šala i postaje problem. A ja sam shvatila da je njegovo “šaljenje” zapravo samo iskaz tipične frustracije time što postoje žene koje ne žele njegov, ni ičiji tuđi, kurac u krilu.

Kad je otišao na WC, jedan je od moderatora pokušao umanjiti težinu njegovog iskaza, usporedivši ga s fag hagušama koje za sebe često kažu da se osjećaju kao pederi, ali ja mislim da okolnosti njegove izjave, od konteksta knjižnice preko njegovog društvenog položaja do tog podsmijeha, njegovoj izjavi pridaju nešto drugačije konotacije. Marinko Košcec, naime, nije lesbro, on je samo tipični hrvatski književni bro.

pticekojedijeletekst

Otkako sam prije nekoliko dana ispisala sve, neprestano se preispitujem, razmišljam jesam li ipak malo pretjerala. Na kraju krajeva, zbilja mi nije stavio kurac u krilo, nije me ni silovao ni prebio, rekao je samo tu jednu nespretnu, idiotsku, uvredljivu rečenicu.

Jesam li trebala sve ovo napisati samo zbog te jedne rečenice?

Činjenica da sada čitate ovaj tekst jasno govori da je moj odgovor: Da.

Jer još intenzivnije nego što se preispitujem jesam li trebala sve ovo napisati, žalim za tim da ga na samom događaju nisam suočila sa svim ovim. Ako je tada prevladao moj dobar odgoj, sada će prevladati moj osjećaj odgovornosti i ponosa jer, iako će i to nekima zazvučati naivno, ja vjerujem da se upravo zato što svakodnevno prelazimo preko ovakvih glupih rečenica, one i dalje događaju.

I ne, ove mi se rečenice nisu dogodile “same od sebe”, dobro sam promislila svaku od njih, svjesno sam odlučila da ću je napisati i svjesno stojim iza svake od njih.

 

Sve ilustracije preuzete s websitea Lise Hanawalt

Komentari
  1. I
  2. natalija iva stepanović Natalija
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Chat of Thrones (S07 E01)
Povratak “Twin Peaksa”: 5.-9. epizoda
Napokon superžena
Treba li feminizmu Wonder Woman?
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva