Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi

Nikad nisam željela imati djecu. Nikad. Dok sam išla na kurs šivanja moja me učiteljica-šnajderica upozorila da zbog toga što djecu ne želim nikad neću biti voljena. Rekla je: nikad nećeš spoznati pravu ljubav. Time je potvrdila ono što sam puno puta prije i poslije nje čula od drugih žena. Nema ljubavi bez rađanja. Nema ljubavi izvan majčinstva. Nema ljubavi za žene koje nisu i ne žele biti majke. Nema ljubavi za žene koje ne žele imati djecu. Ili si majka i imaš ili si nevoljena. Stoga, drage čitateljice i čitatelji, moje je ime Asja i ja ne znam što je to ljubav. Znam nespretno sašiti pidžamu, haljinu ili suknju, ali voljeti, oprostite, to ne znam. Prava ljubav nije za nas nemajke koje, budale kakve jesmo, ljubav tražimo u stvarima koje s rađanjem nemaju nikakve veze. Uvijek sam mislila da ljubav postoji izvan klistiranja i akušerstva, ali što mi nevoljene uopće znamo o istinskoj ljubavi?

Kao osobi koja ljubav ne shvaća olako, uvijek mi je bilo važno da svaka žena ima pravo sama odlučiti želi li biti majka ili ne. Po nekima život počinje začećem, za mene život počinje vađenjem šnita iz Burde, u trenutku kad pune i isprekidane linije koje iscrtavamo po papiru spajamo u glavi, kad ih rukama i vještinom pretvaramo u nešto konkretno, u hlače ili majicu. Može li ljudski zametak skrojiti haljinu? Može li embrij uopće razumjeti što to haljina jest? Zadržati trudnoću znači od embrija uzgojiti čovjeka i živjeti dalje s tim ljudskim bićem koje će nas navodno naučiti ljubavi i nakratko nas spasiti od menstrualnih tegoba. Ne roditi čovjeka znači živjeti život bez ljubavi, pogrbljeno nad linijama, nad riječima, u apstraktnim mislima koje ne možemo uvijek s lakoćom prenijeti na papir. Mi nevoljene zauvijek ostajemo u liminalnom prostoru u kojem se nešto apstraktno može, ali i ne mora konkretizirati. No, nisu li i ljubav i život također u istom tom prostoru, na pola puta između šnita i gotove odjeće? Nisu li i ti pojmovi kompleksni i nesvodivi na kratku osudu šnajderice izrečenu iznad polovne industrijske šivaće mašine?

Postoje ljudi koji sve svode na vlastitu mjeru, ljudi koji bi sve žene obukli u haljinu iste veličine i boje, u haljinu istog kroja, ljudi koji priznaju samo jednu vrstu ljubavi i koji traže da budem nevoljena jer se ne slažem s njima. Ti ljudi, izgleda, uglavnom naseljavaju Hrvatsku. Ima ih, naravno, svugdje, ali rekla bih da im je Hrvatska trenutno uz Poljsku hotspot, mjesto umrežavanja i razmjene tog jednog te istog kroja koji je pretijesan za žene jer u njega ne stane čak ni novorođenče, već samo embrij. Govorim o pro-life ekipi koja vodi računa o životu samo u trenutku u kojem ga zapravo nema, dok živote odraslih žena koje su itekako u stanju voljeti posve podređuju potencijalnom životu zametka. Ti ljudi koji se organizirano bore za prava embrija zapravo žele ukinuti pravo žene na slobodno odlučivanje o vlastitom tijelu, jer je žena koja je slobodna da odlučuje slobodna da sama bira krojeve, slobodna da razmišlja apstraktno, a ne samo u zadanim gabaritima majčinstva. Majčinstvo je okej, ali ono nije sve. Majčinstvo može biti ljubav, ali i ne mora. Majčinstvo može biti i postnatalna depresija i mjesto duboke diskriminacije, šikaniranja, ili razlog za dobivanje otkaza na poslu. Život ne žele embriji, već žene koje ga, za razliku od zametka, majčinstvom itekako mogu izgubiti.

Pro-life udruge u Hrvatskoj vrše pritisak na Ustavni sud i pokušavaju zakonski ženama onemogućiti pravo na pobačaj i to ne samo prijetnjama da će raspisati neustavni referendum, već konkretnije, sudjelovanjem u Radnoj skupini koja treba raspravljati i odlučivati o ljudskim pravima žena. Govorimo o udrugama čije je predstavnike u politički mainstream uveo bivši premijer Tomislav Karamarko. Ni trenutna vlada premijera Andreja Plenkovića ne krije svoje simpatije prema ideji da ženinu sudbinu trebaju krojiti Katolička crkva, različite pro-life udruge i inicijative, ginekolozi, ministri financija, ali nikako same žene koje bi zabranom pobačaja bile ozbiljno ugrožene. Iste te pro-life udruge protiv medicinskog prekida trudnoće, a uz svesrdnu institucionalnu podršku, bore se i na ulicama, reklamnim plakatima, porukama tipa: „Dok vi slavite Božić, mene moja mama planira ubiti“, loše isproduciranim i grotesknim videosnimkama u kojima nam se embrij obraća glasom desetogodišnjeg djeteta, pro-life fanaticima okupljenim ispred vodećih hrvatskih bolnica, ali i liječnicima unutar tih bolnica koji se pozivaju na prigovor savjesti i odbijaju obavljati pobačaje. Isto tako, te se udruge protiv abortusa bore pjesmom. A kad je raspjevan, upravo je tad pro-life pokret najopasniji jer njegov optimistični i prijeteći ton podsjeća na numeru „Tomorrow belongs to me“ iz filma Cabaret. Ti ljudi koji pjevaju o životu i ljubavi glasonoše su smrti i nije nikakvo čudo što zazivaju morbidan imaginarij ubijanja, komadanja i prizore koji s ljubavi nemaju nikakve veze.

Tekst pro-life pjesme „Želim živjeti“ poput jeftine konfekcijske robe raspada se nakon prvog pranja. Beba, Nebo, nevina i lijepa ljubav, šavovi su po kojima pro-life poruka prvo puca zato što ljubav, čak ni u Hrvatskoj danas, ne možemo svesti na patetična opća mjesta i lošu glazbu. Problem je, međutim, u tome što Hrvatima očito ne smeta nositi trećerazredne prnje jer ne žele sami krojiti i šiti, a i nije da im je otac države, Franjo Tuđman, postavio visoke estetske kriterije dok je bio živ. Da on nije na brzinu skrojio Hrvatsku, ne bi je njegovi nasljednici morali stalno krpati desničarskom demagogijom i ugnjetavanjem žena i manjina. Čim RH krene pjevati o nevinoj i lijepoj dječici i ljubavi, mene prođu žmarci jer od tako raspjevane gomile prvo stradamo mi nevoljene. I stradaju, naravno, djeca na koju, navodno, s velikom ljubavlju misle svi osim nas koje nismo majke.

Voljena predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, takozvana kraljica Balkana, izmijenila je nedavno Pravilnik o vojnim odorama kako bi nesmetano i legalno mogla nositi uniformu Oružanih snaga RH, čime se jaz između žena koje poznaju iskrenu ljubav zahvaljujući djeci i domovini i nas koje tu ljubav nikad nećemo spoznati samo produbio. Predsjednicu inače hrvatska javnost učestalo kritizira što odjećom ne prati najbolje vlastite protokolarne obveze. Često je obučena u neprimjerene haljine, rodoljublje i je ne sais quoi. Sad kad može obući vojnu odoru, iskrena ljubav koju poznaje još će više doći do izražaja. Mi nevoljene ne živimo svoj život između trudničkih haljina i vojnih odora, već nastojimo skrojiti nešto drugo, nešto što se ne može navući na ženu kao mrtvački pokrov. Naravno, najlakše je moju nevoljenost objasniti strahom od porođajnih muka jer to su konkretni razlozi, a mnogima se puno lakše baviti konkretnim stvarima, nego nekakvim apstrakcijama koje nas tjeraju da o djeci, majčinstvu, životu i smrti razmišljamo dalekosežnije, izvan vlastitih fizioloških potreba.

Teško je apstraktno razmišljati o budućnosti kad znamo da u njoj neće biti naših potomaka. Ali ta će se budućnost, konkretizirali je mi djecom ili ne, svejedno dogoditi bez nas jer djecom u budućnosti, koliko god se upinjali, ne možemo osobno biti prisutni. Ta djeca nismo mi. Stoga mi je užasno odbojno kad ljudi koji u toj budućnosti neće živjeti opsesivno rade na tome da je prilagode vlastitim prohtjevima, da je drugima skroje po démodé šnitovima jer ne mogu i ne znaju o budućem vremenu razmišljati bez sebe i onoga što osobno poznaju. Majčinstvo nije, dakle, samo „ljubav“, već i potreba da buduće vrijeme sebi predočimo djecom, da konkretno u budućnosti sudjelujemo i oblikujemo je. Ljudi često kažu da žive za svoju djecu. Nije u pitanju tek kolokvijalan izraz: ljudi za djecu žive da bi sutra ta djeca živjela za njih i poživjela ih. Ljudi žive za djecu jer je to jedini način na koji vlastitu budućnost uopće mogu zamisliti. Ono što pri tom zaboravljaju jest da se preko djece u budućnost ne protežu samo oni, već i opasna ideja da je roditeljstvo jedni ispravan način da budućnost mislimo i da volimo. Pro-life inicijativa ne crpi, dakle, svoju snagu iz ideje da ženama treba zabraniti pobačaj, već iz inercije po kojoj majčinstvo prihvaćamo kao najveću i neupitnu ljubav. Ako ljubav majke prihvatimo kao ideal, logično je da žene koje majčinstvo odbijaju postaju slika i prilika mržnje. Društvo nemajke denuncira kao vještice i ubojice, ne samo vlastite, već i tuđe djece. I to ne u prenesenom smislu, već vrlo konkretno.

Prije nekoliko godina imala sam, na primjer, vrlo nezgodnu situaciju s jednom poznanicom koja nije mogla pojmiti da moje apstraktno razmišljanje o majčinstvu nema konkretne posljedice po njezinu djecu. Bila je uvjerena da moji negativni stavovi o majčinstvu nužno znače da ne volim njezinu djecu, štoviše da s mojim mejlom u kojem sam napisala da od mene poljubi svoja dva sina nešto nije u redu jer kako mogu htjeti dobro njezinoj djeci ako odbijam imati vlastitu? Nekolicina mojih prijateljica i prijatelja ima klince koje obožavam, ali tu ljubav kao iskrenu mogu prihvatiti samo oni koji razumiju da osjećaj ljubavi nije uvjetovan majčinstvom. Moji prijatelji znaju da volim njih, da volim njihovu djecu, jer su poput mene u stanju o ljubavi razmišljati apstraktno, izvan vlastitih roditeljskih uloga. Njima je savršeno jasno da govor protiv majčinstva nije govor mržnje. No, oni su u manjini. Poput moje poznanice koju sam maločas spomenula, većina o roditeljstvu ne može razmišljati izvan vlastitog iskustva. Kad kažem, na primjer, da se mizogina prošlost reproducira opresivnom idejom da je majčinstvo jedini način da se žena realizira u životu, ili da djeca definitivno nisu naša budućnost, ne kažem da mrzim djecu, ali ljudi čuju upravo to: mrzim njih, mrzim njihovu djecu, mrzim život, mrzim Hrvatsku.

Razlog zbog kojeg se u 21. stoljeću mučimo s ljudima koji žele zabraniti pobačaj taj je što je i 21. stoljeće prošlost. Ono reproducira nazadne ideje o majčinstvu i ljubavi, o tome što žene trebaju i ne smiju biti. Serija Girls, na primjer, koju sam predano gledala i voljela, završava temom majčinstva, konkretno scenom dojenja i blaženog smiješka mlade majke. Majčinstvo je i dalje sinonim za pravu ljubav. Čak i kad je disfunkcionalno i netipično, majčinstvo je the odnos i mjesto preko kojeg žena uči iskreno i ispravno voljeti, pa tako i samu sebe. Koliko smo samo puta čitale izjave žena koje su se preporodile majčinstvom, koje su zavoljele vlastito tijelo, koje su spoznale „moć“ ženskog tijela tek u trudnoći i nakon što su se porodile? Koliko je samo ljudi ushićeno reklo da su se zaljubili u vlastitu djecu, da je to neopisiva ljubav, jača od svega? Ali stvari za mnoge ne završe na tome, zar ne? Ti ljudi koji su iskreno zaljubljeni u svoju djecu, zaljubljeni su iskreno i u domovinu, u ognjište na kojem su nekad i sami bili djeca, zaljubljeni su iskreno u predsjednicu, u vojne odore, u međunarodne koncerne. To su ljudi koji bezuvjetno i ispravno vole i mogu suditi o tome osjeća li netko drugi tu pravu ljubav ili ne. Ti ljudi mogu bez problema ocijeniti jesam li ja nevoljena i „osjetiti“ da mrzim njih i njihovu djecu, da sam zavidna na njihovoj ljubavi, da samo govorim lijepo o njihovoj djeci, a zapravo želim da ona umru. Njihova konkretna ljubav traži konkretnu mržnju, a slabo da će je tko prepoznati u sebi.

U Burdi su šnitovi iscrtani jedni preko drugih, mnoštvo se linija preklapa, neke su linije nedovršene i isprekidane, različita odjeća i različite veličine prikazane su na istoj površini, i onda ih polako interpretiramo i spajamo, izvlačimo ono što nam je potrebno, ali ne brišemo time ono što nam u tom trenutku ne treba ili nam se ne sviđa. Različiti krojevi postoje istovremeno i jednako su stvarni skrojili mi na kraju po njima odjeću ili ne. Budućnost uvijek zamišljam tako, kao mnogostrukost koju je nemoguće poništiti jednim izborom, koju ne možemo svesti na vojnu odoru i trudničku haljinu, koju zapravo ne možemo svesti na čovjeka. No, još je radikalnije razmišljati o ljubavi na jednak način, govoriti o budućnosti u kojoj prava ljubav nisu nužno majka i njezino dijete. Zamislimo na trenutak što bi bilo kad bismo žene oslobodili opsesivno-kompulzivnog majčinstva i ideje da one moraju voljeti i mrziti najviše? Kakvu bi prijetnju ženinom zdravlju i dobrostanju u takvom društvu, u takvoj budućnosti uopće mogle predstavljati pro-life udruge, te kliconoše prošlosti? Da bismo, dakle, riješili konkretne probleme sadašnjosti, o budućnosti moramo razmišljati apstraktnije. Trebamo živjeti i voljeti apstraktnije. Ne racionalno i nacionalno kako to Bruna Esih želi. Takva rimovanja spadaju u prošlost, zajedno s paljenjem vještica i žena koje su bile nevoljene čak i kad su bile majke.

Komentari
    • propro
  1. buba mara
  2. Pussy-Whipped
  3. aleksandra nikic
  4. aleksandra nikic
  5. natasa
  6. Lilika
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Napokon superžena
Treba li feminizmu Wonder Woman?
Povratak “Twin Peaksa”: 1.-4. epizoda
Ljepotica i zvijer
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Hrvatska kujica
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Pivo s neonacistom
Hrvatska kujica
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva