Šteta što je kurva

Glavna tema američkih portala koji se bave celebrity kulturom trenutno je najnovije poglavlje u turbulentnom odnosu Roba Kardashiana i njegove donedavne zaručnice Blac Chyne, točnije Chynine obnažene fotografije koje je Kardashian bez njezinog znanja plasirao u javnost putem društvenih mreža, poprativši ih optužbama o zloporabi narkotika i biranim riječima o Chyninim karakternim osobinama i postupcima. U priču su se uključili i drugi celebrityji poput 50 Centa i Snoop Dogga pružajući Kardashianu moralnu podršku koja bi se mogla svesti na konstataciju kako onaj tko s oportunističkom droljom liježe, popišan se budi. Domaćim pak terenom posljednjih nekoliko dana dominira sukob između Brune Šimleše i Lidije Bačić koju je započela kolumna u Jutarnjem listu u kojoj se poznati autor knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti zabrinuto zapitao je li prihvatljivo da pjevačice/manekenke/voditeljice poput Bačić, Nives Celzijus i sličnih, koje popularnost grade objavljivanjem golišavih fotografija na društvenim mrežama, odnosno „prodavanjem svojih tijela“, budu uzori „našim kćerkama i unukama, a ponekad čak i odraslim ženama“.

Kakve uopće poveznice mogu postojati između najgoreg oblika revenge porna zbog kojeg Kardashian može snositi i konkretne pravne posljedice i vapaja zabrinutog oca? Kako se uopće mogu dovoditi u pitanje dobre namjere muškarca duboko ražalošćenog činjenicom kako su zategnuta ženska tijela na daleko višoj cijeni od pronicljivih ženskih umova i dobrog srca? Mislim da je važno napomenuti kako zaista ne vjerujem da je Šimleša svjesno svoju kolumnu pisao iz mizogine pozicije, jednako kao što vjerujem da je on istinski uvjeren u ispravnost svojih namjera. Problem je, međutim, s namjerama poput Šimlešinih to što obično nisu u stanju sagledati problematiku kojom se bave šire, dublje ili iz drugačije perspektive, uglavnom zbog toga što za time ni nemaju potrebe. Kao problematične se stoga ističu individualne prakse, pojedinačni dekoltei i stražnjice žena, a ne cjelina sustava koji s jedne strane potiče komodifikaciju i objektivizaciju ženskog tijela i na njemu ekonomski profitira1 da bi s druge isto to tijelo i žene koje ga odlučuju prezentirati prema tržišnim pravilima igre omalovažavao, ponižavao i demonizirao. I Kardashianov revenge porn i kvazimoralizatorska Šimlešina kolumna potječu iz istog toksičnog mjesta u srcu patrijarhata, rezerviranog za diskreditiranje žena na temelju njihove percipirane seksualne (ne)dostupnosti.

Bruno Šimleša, izvor: faH

Mnogo je lakše moralizirati o lošim uzorima i ispraznosti utegnutih tijela naspram prepunih srca i umova, nego se uhvatiti u koštac sa složenošću reprezentacije ženskog tijela unutar patrijarhalnog sustava u cjelini. Teško je navigirati mutnim vodama sustava koji kod žena iznad svega vrednuje fizičku i seksualnu privlačnost, strogo i precizno propisujući parametre poželjnosti, a istovremeno omalovažava i ponižava žene koje vlastitu seksualnost odlučuju koristiti u profesionalne svrhe ili je u javnosti prezentirati na načine koji se smatraju kršenjem tradicionalnih normi. To je sustav koji počiva na stereotipima o fundamentalnoj suprotstavljenosti (ženskog) tijela i uma/duha, poput onih iz Šimlešinih tekstova koji rezultiraju računicom uvijek nepovoljnom za žene. Lijepe smo, isprazne i jeftine ili smo, ukoliko se opiremo normama ljepote ili se u njih ne uklapamo, neprivlačne frigidne vještice. Zbog toga i jest tako komplicirano govoriti o načinima na koje se žene odlučuju prezentirati svoju pojavnost. Ako svjesno pristajemo na vlastitu seksualizaciju, djelujemo li subverzivno suprotstavljajući se ustaljenim društvenim predodžbama o tome kako bi se „pristojne žene“ trebale ponašati i izgledati ili jednostavno igramo po patrijarhalnim pravilima? Radi li se o osnaživanju ili pristajanju na objektifikaciju?

Najlakši je put zato često upravo licemjerje nalik onome iz Šimlešinih tekstova, koje prividnom uvažavanju autonomije odluke o načinu raspolaganja tijelom suprotstavlja slabo prikrivenu moralnu osudu. „I uopće ih ne osuđujem“, piše on, „jer svoje tijelo imaju pravo koristiti kako god žele. Znaju da će tako dobiti lajkove, srčeka i klikove i znaju da će to uspjeti naplatiti. Imaju pravo prodavati svoja tijela. Neki ih prodaju izravno za pare, a one za lajkove i klikove koje onda kasnije naplate preko koncerata, sponzorstava…“ Gađenje koje Šimleša izražava prema monetarizaciji tijela, a koje potpuno isključuje iole suvislu širu analizu njegove komodifikacije žalosno je tipičan. „To je moderna verzija ne tako modernog zanata“, zaključuje Šimleša, kako ne bi bilo zabune o kategoriji u koju pripadaju žene o kojima piše, uz sve društvene implikacije o njihovoj moralnoj sumjivosti.

Facebook status Borisa Rogoznice napisan kao podrška navedenim kolumnama pak funkcionira kao savršena razrada najproblematičnijih elemenata Šimlešinog rezoniranja. Rogozničin se tekst temelji na dihotomiji javnog i privatnog, kao i tipovima žena koje nastanjuju jedan, odnosno drugi prostor. „A vi ste svoju privatnost i intimu potpuno prodali“, piše Rogoznica, zgrožen zbog amoralnosti praksi prelijevanja onoga što bi trebalo biti privatno (ženskoga tijela) u sferu javnoga. Ono što je ovdje zanimljivo selektivnost je onoga što Rogoznica, ali i šire društveno gledište, percipira kao područje intimnoga i, kao takvog, nečega što je zazorno iznositi u javnost. Naime, Rogozničina supruga, glumica Doris Pinčić, već nekoliko godina aktivno brendira vlastito majčinstvo i roditeljska iskustva. Pinčić u tome nije nikakav izuzetak – radi se o iskušanoj strategiji mnogih stranih i domaćih poznatih osoba. Marketinška je industrija majčinstvo odavno prepoznala kao izuzetno lukrativnu nišu, prilagođavajući ga promjenama statusa žena i majki u društvenoj sferi i plasirajući ga na tržište kao dio lifestyle paketa. Strana su tržišta, s naglaskom na američko, mnogo dalje dogurala u ovakvom plasiranju majčinstva kao/i potrošnje, pa je tako uobičajeno da novopečene holivudske majke imaju vlastite linije dječje odjeće ili higijenskih potrepština. U Hrvatskoj (za sada) takve prakse nisu uobičajene, ali majčinski su statusi i iskustva naših pjevačica, voditeljica i glumica neodvojiv dio njihovih javnih narativa i formiranja željene slike u javnosti. Pa ipak, obitelj i roditeljstvo tradicionalno se percipiraju kao sfera intimnosti i privatnosti, štoviše, najveće privatnosti. Pristajanje na brendiranje vlastitog majčinstva (prisjetimo se na trenutak lajkova, srčeka, klikova i sponzorstava iz Šimlešinog teksta) pristajanje je na prelijevanje (barem dijela) te intime u sferu javnog, s ciljem da se na njoj na različite načine, koji svi naposljetku vode do onog ekonomskog – kapitalizira. U čisto kapitalističkom smislu nema baš mnogo razlike između „prodavanja“ intimnih radosti majčinstva i intimnosti vlastitog tijela.

Boris Rogoznica, izvor: YouTube

Razlozi zbog kojih su neke javno podijeljene intimnosti moralno prihvatljivije od drugih povezani su s drugom razdiobom na (svačije) javno i (ekskluzivno) privatno žensko tijelo kojom se bavi Rogoznica. Nema dihotomije do one između drolje i svetice/supruge/majke – na to nas redovito podsjećaju crkvene propovijedi, udžbenici iz glazbene kulture i tekstovi poput ovih. „Znam to jer su mi pričali kolege, vaši svirači iz benda koji to moraju gledati i nakon toga doći kući svojim ženama i zahvaliti Bogu što ih imaju takve a ne onakve kao što ste vi!“, piše Rogoznica, jasno suprotstavljajući javne drolje privatnim anđelima domaćeg ognjišta (osobito mi je zabavan detalj moralnog zazora članova pratećeg benda koji je velik, ali ipak ne toliko velik da bi ih spriječio da i sami ekonomski profitiraju u takvoj „rasprodaji“ ženske intime). „I svjesne ste da više nikada nećete naići na pravog muškarca koji će vas gledati kao majku svog djeteta, kao ženu njegova života“, zaključuje on, jer je, naravno, prirodno da je cilj svake žene pronaći muškarca svog života te postati supruga i majka, a poznato je da se muškarci s droljama možda zabavljaju, ali ih ne žene. Status drolje poništava sve šanse za idilu obiteljskog života, a čak i ako drolja postane ili već jest majka, nije to ono wholesome majčinstvo koje se smiješi s naslovnica Glorije i piše kolumne o svojim majčinskim iskustvima – takve se majke njezina „sadašnja ili buduća djeca“ mogu samo sramiti.

Pristojni muškarci koji su prisiljeni gledati kako se žensko tijelo izlaže pogledima „krkana, seljačina i morona“, izlaganje intime očima javnosti, muškarac koji će nas gledati kao majku i ženu – ključni motiv upravo je muški pogled, čija simbolička snaga ženu obilježava kao jeftinu ili dragocjenu, čime se Rogozničin tekst pozicionira kao istinski epigon propovijedi o štracama kardinala Puljića, odlazeći pri tome i korak dalje. Nisu samo konkretni fizički činovi „isprobavanja“ partnera2 ono što mogu kazaljčicu našeg štracometra pogurnuti u pogubnom smjeru, već i odluke da pokazujemo previše prevelikom broju očiju. Problem zapravo nije postojana i nemilosrdna prisutnost muškog pogleda koji premjerava i vrednuje svijet, problem je isključivo njegova (ne)ekskluzivnost. Nije problematično to što se muška žudnja uporno pozicionira kao razlog ženskog postojanja, važno je jedino to da osiguramo da nas premjerava samo jedan, izdvojeni muški pogled, nikako na stotine ili tisuće njih. Profanost ženskog tijela koje se radi ekonomske dobiti javno prodaje pogledu mnoštva tako se suprotstavlja svetosti tijela koje se iz (ekonomije) ljubavi podaje pogledu samo jednog muškarca.3

Na kraju, zašto uopće pridavati pažnju nečem tako trivijalnom poput medijskog rata Brune Šimleše i Lidije Bačić? Zato što i ovakvi „trivijalni“ incidenti mnogo govore o načinu na koji naše društvo percipira i vrednuje žene. Šimlešini su komentari možda banalni i sitni dijelovi javnog diskursa o ženskosti, ali upravo su te sitne stvari, spokojno združene s mnogo krupnijim i opasnijim primjerima društvene mizoginije, ono što mu omogućuje da neometano teče dalje svojim udobnim tokom. Osim toga, važno je jer, kako ističe Zrinka Pavlić, „nije sasvim beznačajno obratiti pozornost na to kako u javnosti sa ženama komuniciraju i kako ih doživljavaju čak i nominalno najtolerantniji i liberalniji“. Bilo bi lijepo kada bi takvi, kada im se ukaže na problematičnost onoga što su napisali ili izjavili, barem jednom odustali od defenzivnih reakcija i pokušaja uvjeravanja kako su krivo shvaćeni i kako je problem u drugoj strani. Ono najgore kod Šimlešinih komentara nije prvi tekst, već njegovo daljnje tvrdoglavo inzistiranje kako u onome što je napisao nema baš ničega pogrešnog, svjesno oglušivanje na riječi koje dolaze od druge strane. Što je prilično razočaravajuće: s obzirom na njegovo profesionalno djelovanje, bilo bi za očekivati da gospodin Šimleša ima daleko bolje razvijene vještine slušanja.

 

  1. Nema te situacije ni konteksta u kojem nije prikladno iskoristiti žensko tijelo kao vizualni prilog – primjerice, članak o muškarcu uhićenom zbog masturbiranja na plaži i napada na policajca objavljen na portalu Jutarnjeg lista popraćen je slikom dviju žena koje se sunčaju na plaži, od kojih je jedna skinula gornji dio kupaćeg kostima. Nemam dovoljno prostora ni snage trenutno objašnjavati svu strahovitu pogrešnost ovakvih vizualnih i tekstualnih jukstapozicija.
  2. Uvijek vrijedi podsjetiti na različita mjerila koja se po pitanju promiskuitetnosti primjenjuju na žene i muškarce, velikim dijelom i zbog toga što ih je tako lako potkrijepiti svježim primjerima. Čitajući prepisku Šimleša-Bačić na Jutarnjem sam naišla na članak o mogućoj novoj ljubavi Borisa Novkovića, znakovitog naslova „Najveći romantičar estrade opet ljubi“. Niti jedan od komentara koji su popratili tekst nije se doticao njegove seksualne „potrošenosti“.
  3. Ciničnije među nama u ovom bi trenutku možda posegnule za, primjerice, Spolnim ugovorom Carole Pateman kako bismo se podsjetile koliko je slojeva značenja prisutno u naizgled jednostavnoj ekonomiji (bračne) ljubavi.
Komentari
  1. Sara
  2. marko
  3. marko
  4. Ivan
  5. Tanja Nanzer
  6. Nome
  7. Ws
    • barbara pleić tomić barbara pleić tomić
      • Ws
          • Ws
  8. Pussy Envy
  9. Ws
    • Ws
Feministički pristupi prevođenju
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Chat of Thrones (S07 E07)
Chat of Thrones (S07 E06)
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva