Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu

U posljednjih pola godine uspjela sam popratiti tri rasprave o seksizmu koje su eskalirale u Facebook krugovima lokalne pank scene. Iako mi se inače čini da toj sceni tek vrlo marginalno pripadam i da me ne diraju previše njene interne preokupacije, nakon ovih rasprava postalo je očigledno da neke prostore (fizičke, diskurzivne, simboličke) treba iznova braniti ili redefinirati kao sigurne prostore za socijalizaciju svih mojih (i svih ostalih!) drugarica, a jednako tako i lezbi, gejeva ili trans osoba. U svojoj tradiciji i samopercepciji pank subkultura jest ili bi trebala biti taj prostor. U svom svakodnevnom životu ta je življena subkultura vrlo često šovinistička i, u procesu unutarnjeg pregovaranja oko tog svog šovinizma, vrlo nekritična, samodopadna i ironična. Upravo to savršeno precizno pokazuju spomenute rasprave i čini mi se da vrijedi spriječiti ili usporiti njihov (na Facebooku inače zagarantiran) zaborav te kratku analizu diskursa i pozicija koje su u njima zauzete upotrijebiti kao povod ili nagovor na ideološko ili aktivističko samopropitivanje lokalne pank „zajednice“.

U fokusu prve rasprave bio je kalendar za 2017. godinu koji su prošle jeseni izradili jedan grafički dizajner i glazbenik i fotografkinja, a kojem su tema bile „balkanske djevojke na hardcore punk sceni u regiji“. Svaki mjesec ilustrirala je fotografija jedne od djevojaka iz hc/pank krugova (djevojke iz bendova, tattoo majstorice, skejterice). Dio sudionika rasprave inzistirao je na tome da je kalendar po svojoj formi identičan kalendarima namijenjenima „automehaničarskim radionicama“ koji prikazuju seksualizirane i objektivizirane žene i u tom smislu isključivo reproducira patrijarhat, a ne pomaže „podizanju vidljivosti žena na sceni“, što je navodno bila njegova intencija.

Odgovori jednog od autora kalendara na kritiku uglavnom su se pozivali na trud koji je uopće uložen u produkciju kalendara, a koji sada „pank ili feministička policija“ želi diskreditirati tražeći iglu u plastu sijena jer za nju „ništa nije dovoljno dobro“ ili su pak kritičarima poslali poruku da „ne moraju kupiti kalendar ako im se ne sviđa“. Osim toga, u raspravu se uključilo i nekoliko djevojaka iz domaćih bendova koje su se fotografirale za kalendar i osjetile napadnute od strane poznanika/ca sa same scene, iako su one poziranjem samo „radile uslugu prijatelju koji je izradio kalendar“. U njihovu obranu nekoliko sudionika rasprave napomenulo je da „cure nisu krive jer su lijepe i da se imaju pravo fotografirati“, iako su kritičari/ke kalendara napominjali/e da ne osuđuju djevojke, nego samu formu kalendara i činjenicu da je takav postupak uopće dopustiv i prihvatljiv u krugovima koji za sebe drže da su hc/pank, a koji bi trebali biti društveno progresivni i angažirani. Jasno je da autor kalendara i oni koji su stali u njegovu obranu uopće ne prepoznaju sadržaj i razinu kritike, nego se sam čin kritike diskreditira kao osobni napad koji je nesolidaran prema uloženom trudu (očigledno vrijednom samom po sebi) te se, istovremeno, nastoji diskreditirati političnost problematike i spustiti je na razinu individualne konzumacije proizvoda, odnosno osobne odluke o tome hoće li se kalendar kupiti ili ne.

Ovakav egoističan i u suštini ignorantski odgovor autora kalendara istovremeno si nisu mogle dozvoliti same djevojke koje su se fotografirale, a koje su preuzele na sebe „dio krivnje“ i nastojale se obraniti svojim dobrim namjerama. Jasno je da njihova potreba da se ispričaju proizlazi iz istog seta odnosa moći koji stoji i iza samog kalendara. Naime, participacija žena na sceni u dominantnom se diskursu odobrava, za što bi očigledno upravo muškarcima trebalo zapljeskati (izradili su i kalendar kao znak podrške!), ali su pritom očekivanja (koja za muškarce uopće ne postoje!) od njih kontradiktorna. Istovremeno u male dominated okolini trebaju izboriti priznanje da su u tom što rade jednako vrijedne/dobre kao i dečki, ali pritom moraju biti emancipirane i ne treba ih biti briga za tuđe mišljenje, dok bi se svojim izgledom istovremeno trebale ponositi i sramiti ga se, jer ženski izgled, upravo time što u toj subkulturi ostaje objekt fetišizacije, postaje i političko polje. Ova rasprava ukazuje i na dvije dodatne stvari: ideološku nekoherentnost „scene“ (barem kad je tema seksizam) te činjenicu da „subkulturna autentičnost“ za njezine pripadnike često ima primat u odnosu na šire društveno-političke konzekvence njihovih postupaka, kao što to ilustrira jedan od kritičara kalendara koji napominje da on „brani pank, a ne žene“. Ako je i mišljeno ironijski, vrlo je znakovito i – u patrijarhalnoj okolini – neduhovito i štetno.

Druge dvije rasprave međusobno su povezane. Prva se povela na Facebook najavi za događanje Pank romantika u veljači 2017., „tradicionalnu“ pank feštu koju svake godine organizira jedan od „protagonista scene“ najčešće u Mediki u Zagrebu, i koja, pozivajući na tulum, u poluironičnoj maniri zaziva kavalirstvo, „romantiku“ i „osvajačke manire“ među muškim dijelom svoje publike. Ove godine jedna od djevojaka uputila je kritiku na račun reakcionarnog i patrijarhalnog diskursa kojim se brendira event te zatražila od drugova da budu saveznici i ne reproduciraju opresiju. Odgovore koje joj je jednoglasno uputilo nekoliko desetaka „drugova“ (i pokoja drugarica) možemo svrstati u dvije dominantne linije: prozivku da se agresivnim feminizmom podriva ljevica te – naravno – ismijavanje i diskreditiranje cjelokupne rasprave lošim humorom. Među „ozbiljnijim“ prigovorima koji su se pozivali na zajedničku lijevu poziciju (taj se događaj deklarira kao antifašistički) najzabavniji su oni pod parolom „ljevico teška li si“ kojima se optužilo ovo „agresivno napadanje drugarskog antifa eventa jer se očito nema pametnijeg posla“ te (oprez, ide najurnebesniji!) oni koji su vrlo pretenciozno zaključili da smo „zbog ovakvog nejedinstva popušili ’36. u Španiji“. Jedan je drug upozorio i na to da ovakve „feminističke intervencije doprinose odvajanju (pseudo)ljevice od svoje baze u radničkoj klasi i svode ju na politiku identiteta i jezični fašizam“.

Razina artikulacije „lijeve pozicije“ i nesamokritičnost ovih argumenata jasno ukazuju na očigledno nerazumijevanje problematike odnosa feminizma i marksizma. Osim činjenice da su žene bile integralan dio povijesti antifašističke i socijalističke borbe i da su upravo marksističke feministkinje prepoznale strukturnu nužnost eksploatacije žena kroz obavljanje neplaćenog kućanskog rada za održavanje kapitalističkog sustava, jednako je potrebno priznati da se socijalizam nikada nije dovoljno pozabavio problematikom nasilja nad ženama u privatnoj sferi i da je zanemario činjenicu da unutar radničke klase postoji još mehanizama opresije.

Fotografija: Christina A. Long

No, iako je djevojka koja je uputila kritiku pozvala na savezništvo, pank ekipa taktički je izbjegla ozbiljniji razgovor i rasplinula diskusiju u duhovitim prvoloptaškim doskočicama, poput ironičnog komentara „when the squad gettin ready to go out and be opressed“ (koji želi uputiti na isforsiranost i pozerstvo feminističke intervencije u drugarskoj antifa okolini) ili prozivke da je ovakav „feminizam protiv ljubavi“, dok ti drugari pak zagovaraju „samo ljubav“. Vjerojatno je i suvišno napominjati da su duhoviti komentari eskalirali u pozivu drugarici na koncert na kojem će joj biti osiguran besplatan upad samo zato jer je žena i na prebacivanje rasprave na temu nogometne utakmice i osmišljavanje playliste za party poslije koncerta. Da je sudionike rasprave ova tema nastavila „zabavljati“ (ako već ne zabrinjavati) još neko vrijeme, dokazuje i to da se naknadna promocija događaja u više navrata ironično referirala na vlastito „reakcionarstvo i seksizam“, pokazujući tako da je feminizam poželjan samo ako se jako dobro zna smijati na vlastiti račun jer će inače biti optužen da histerično i nepotrebno „muti vodu“.

Organizatori ovog koncerta postali su protagonisti i treće spomenute rasprave, u ironičnom tonu „benevolentno provocirajući“ „nabrijane feministkinje“ na Facebook eventu za radionicu feminističke samoobrane u sklopu ovogodišnjih Trnjanskih kresova. Obzirom da je većina sudionica i sudionika ovog događaja bila iz dominantno feminističkih i aktivističko-antifašističkih, a ne pank krugova (iako se oni, srećom, katkada i dalje slabašno preklapaju), provokacije su naišle na raznovrsne i višestruke kritike, za razliku od prethodne rasprave u kojoj je djevojka bila prepuštena samoj sebi jer se u maskulinoj pank atmosferi nitko drugi nije htio ili mogao pridružiti toj feminist killjoy ulozi koja je višestruko ismijana i napadnuta.

Na problem ironije i lošeg šovinističkog humora koji drugovi s glazbene scene koriste kada pišu glazbene kritike nastupa ženskih bendova (jer su za otvoreni šovinizam ipak previše prosvijećeni) odlično je ukazala Lana Pukanić u tekstu “Glazba i ironični seksizam” iz 2014. godine, u kojem vrlo precizno piše:

Kao i sve drugo, humor je izraz moći, ili nemoći. Subverzivni i zaista efektni humor uvijek je onaj koji se iz pozicije nemoći ruga moćnome, nikada obrnuto. Ironični seksizam ili seksistička ironija dvaput pokazuje svoje sljepilo na vlastitu moć, odnosno vlastitu neduhovitost. Prvi put kad se seksistička ili mizogina šala priča – jer ne prepoznaje da je patrijarhat tu ironiju odavno kooptirao, da je pokvarena i da u njoj nema nikakvog subverzivnog naboja, pa tako ni humora. Drugi put kad se one koje se ne smiju uvjerava da ne razumiju šalu, odnosno da ne razumiju da je šala šala, i upravo one, a ne oni koji se loše šale, postaju problem i ubojice zabave. Jer se podrazumijeva da kao žena moram naučiti čitati sve u tuđem šaljivom/seksističkom kodu. Štoviše, podrazumijeva se da to već znam, i odbijam samo zato što želim raditi probleme.

Rasprava koju je Lanin tekst motivirao, u sličnoj maniri kao i rasprave oko pank kalendara i Pank romantike, vrvila je mansplainingom prozvanih drugova oko toga zašto se njihovo ponašanje nikako ne može nazvati šovinističkim i zašto su feministkinje neduhovite, agresivne i nesolidarne kada odbiju surađivati u smijanju na vlastiti račun. Umjesto toga, trebale bi biti zadovoljne jer drugovi pišu kritike o bendovima u kojima sviraju žene ili organiziraju koncerte na koje su dobrodošle i žene, bez obzira na koji način to rade. Izgleda da se od djevojaka, kada se priključuju ili na bilo koji način participiraju u određenim subkulturama koje su načelno lijeve, politički progresivne i otvorene, očekuje da potpišu nevidljivi ugovor o tome da tu okolinu neće opterećivati zahtjevima da ih se tretira baš posve jednako kao dečke. Naime, duhoviti seksizam koji će se potkrasti u glazbenoj kritici ili najavi koncerta ipak je nemjerljivo manje zlo od onog koje te djevojke čeka u ostatku društva, pa što im drugo preostaje nego smijati se zajedno s dečkima i ne kvariti zabavu?

Jasno je da se unutar prostora pank subkulture reproduciraju odnosi moći koji su dominantni u društvu, a koji se trude ostati zamagljeni njegovanjem iluzije o „pank besklasnosti“. O tome piše sociologinja kulture Sarah Thornton koja predbacuje birminghamskoj školi kulturalnih studija da je previše politizirala mladenačku razbibrigu, a pritom ignorirala suptilne relacije moći koje je ona sadržavala ili reproducirala. Thornton piše o „kulturalnom nadmetanju koje se odvija između snažnije povezanih društvenih grupa“1 i naziva ga distribucijom subkulturnog kapitala. U svojoj se analizi poziva na Bourdieuovu tezu da kulturne hijerarhije odgovaraju društvenima i da su ukusi oznaka klase. Nama je u ovom kontekstu zanimljivo da Thornton napominje da je među društvenim razlikama subkulturni kapital najpravilnije raspoređen, osim prema dobi, upravo po rodnoj osi.2 Kao primjer navodi da djevojke često unutar subkulture „brane“ svoj ukus ili naglašavaju svoje razlike u odnosu na „mainstream“ djevojke („nisam kao druge djevojke“) kako bi se priklonile dečkima, odnosno bile one of the boys (primjerice, bile duhovite kao i dečki). Tu je važno, kako Thornton ističe, da unutar subkulture pojedinci ne uživaju ugled samo jer imaju puno subkulturnog kapitala, nego i jer ga upravo oni (a to su uglavnom dečki) definiraju.3 Sudeći po spomenutim raspravama, feministička pozicija ne kotira visoko na lokalnoj pank ljestvici i velike su šanse da će biti diskvalificirana kao agresivna i neduhovita i to upravo pod zastavom iluzije o „besklasnom antifa pank drugarstvu“.

Pitanje seksizma i pozicije djevojaka u subkulturama prvi su put adresirale feminističke teoretičarke kulturalnih, a onda i djevojačkih studija. Upravo su one ukazale na to da su mladenačke subkulture za djevojke, povijesno gledano, bile polje neprekidne borbe i pregovaranja oko njihove tradicionalne smještenosti u privatnu sferu djevojačke sobe i njihove „tradicionalne“ uloge konzumentica (a ne aktivnih proizvođačica), obožavateljica ili nečijih djevojaka te oko kontradiktornih očekivanja u vezi s njihovim izgledom, seksualnošću i ponašanjem. U toj „rodnoj“ glazbenoj povijesti, upravo se pank najčešće smatra subkulturom koja je prva osigurala emancipaciju i ravnopravno sudjelovanje djevojaka, osobito u kontekstu politiziranog hardcore i anarhopanka i DIY etike koju je zagovarao i prakticirao. Za sudjelovanje u DIY pank društveno-kulturnoj mreži nikome nije bio potreban novac, moć, izvrsnost ili znanje da bi se izrazio, dobio glas i participirao u socijalizaciji.

Feminističke teoretičarke kulturalnih studija primjećuju da je za djevojke u DIY subkulturi puno lakše bilo sudjelovati u područjima u kojima već nisu vladali dečki i koja su se činila „prirodno ženskima“, kao što su izrada odjeće, kupovanje na buvljacima i u second hand dućanima, pravljenje pank frizura ili dijeljenje flajera.4 Iako su djevojke bile dobrodošle i u bendovima, tim su praksama još uvijek često vladala dvostruka mjerila ili različita ograničenja (primjerice, nasilni pogo na koncertima u kojem većina djevojaka nije mogla sudjelovati pa je bila osuđena na stražnje redove). Na nejednakosti, kojih se pank projekt na američkoj sceni nije uspio riješiti, ukazao je riot grrrl, feministički glazbeni pokret koji se javio ranih devedesetih u Washingtonu i odvojio od pank scene kako bi izborio i osigurao prostor u kojem djevojke mogu same definirati pravila, o čemu je pisao Vatroslav Miloš.

U Hrvatskoj ne možemo govoriti o riot grrrl naslijeđu ili uopće o snažnijoj feminističkoj tradiciji unutar pank scene, iako je bilo pojedinih bendova, fanzina ili barem tekstova s feminističkim predznakom ili pretenzijama. Primjerice, u fanzinima koji su se kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih izrađivali na domaćoj hc/DIY/pank sceni bile su česte teme slabog sudjelovanja žena na sceni, a nekolicina djevojaka koja je izrađivala fanzine tematizirala je probleme etiketiranja feminizma kao agresivnog i mizandričnog, dvostrukih standarda za cure i dečke, seksizma i kontradiktornih očekivanja od cura ili pak percepcije cura kroz njihove veze s dečkima na sceni.

U kontekstu anarhističke i pank scene važno je spomenuti Anfemu (Anarhofeminističku akciju), neformalnu anarhofeminističku skupinu, koja djeluje od 1999. i objavljuje fanzin WOMB, DIY ginekološki priručnik Vruće gaćice i letak Voli svoje tijelo te organizira niz radionica za žene za stjecanje vještina poput popravljanja bicikla, sitotiska, ozvučenja prostora i rada s miks setom ili rasvjetom, kako bi se omogućilo da se i djevojke uključe u poslove inače rezervirane za dečke. Marko Strpić u knjizi Dražena Šimleše Snaga utopije i Ankica Čakardić u intervjuu „Čitati, diskutirati i misliti anarhofeminizam“ kažu da se tad prvi i jedini put okupila anarhofeministička grupa i artikulirala feminističku poziciju unutar anarhističkog pokreta.5 Čakardić napominje da je za anarhističku ideju na ovim prostorima specifično to da se razvijala upravo kao sastavni element hardcore/punk scene, što znači da se na hardcore koncertima preko nezavisnih distribucija najčešće moglo doći do anarhističke literature i da su ti događaji „povezivali anarhiste/kinje u međuvremenu od konkretnijih teorijsko-političkih povoda“.

Dream Nails fanzin

Također, od feminističkih momenata subkulturne scene iz tog perioda poznata je akcija „Ja sam anarho-lezbača“ izvedena u studenom 1997. kao protest protiv diskriminatornog odbijanja vlasnika prostora u Hebrangovoj ulici da ga iznajmi Attack!-u nakon što je saznao da se među članicama Attack!-a nalaze i lezbijske i anarhističke grupe. Vesna Janković prepričava da su se dan nakon otkazivanja ugovora ispred ulaza u prostor okupili dečki i cure s prišivkama s natpisom „Ja sam anarho-lezbača“ te kaže da je to bio čin solidariziranja neanarhističke i hetero-ekipe te da je vjerojatno riječ o „jednoj od prvih simboličnih akcija iz repertoara politika identiteta izvedenih na ovim prostorima“.6

U istom intervjuu Marko Strpić depolitizaciju scene ilustrira upravo anegdotom vezanom za sudjelovanje djevojaka u preuređivanju kluba Attack! u Medici 2012. kad su poslovi bili jasno podijeljeni na „muške“ i „ženske“:

Iako je na to postojala reakcija, odgovor je bio „ma briješ“. Ne želim zvučati kao starkelja koji tvrdi kako je „nekad bilo bolje“, no ovo je svakako bilo nezamislivo tijekom prvih godina Attacka. (…) Kad govorimo o političnosti Attacka, tu treba dodati da je Attack gotovo u potpunosti prestao organizirati akcije na cesti, nema intervencija i reakcija koje bi barem na trenutak uzdrmale nametnutu normalnost, iako je vrijeme u kojem živimo na mnogo načina totalitarnije nego što je bilo prije 15 godina.7

Iako se pank scena, kao i spomenute Facebook rasprave, lako mogu proglasiti politički minornima i bezopasnima, važno je imati na umu da je prostor subkulturno-glazbene socijalizacije za mlade često i njihovo prvo političko iskustvo, kao i činjenicu da upravo pank nudi specifično historijsko naslijeđe progresivnih političkih stavova i mikropraksi koje su te stavove nastojale utjeloviti u svojoj „subkulturnoj svakodnevici“. U tom smislu čini mi se da je minimum „politike“, koji današnja domaća pank scena može i treba prakticirati ukoliko se ne želi u potpunosti apolitično uljuljkati u loš humor, da osigura svoje prostore (bili oni Medika, Močvara ili zid Facebook događanja) kao sigurne za sve drugove i drugarice, za sve klasne, rasne, nacionalne i rodne identitete. Taj safe space neće biti postignut seksističkim mansplainingom, agresivnom ironijom ili ušutkavanjem prigovora. Jednako tako neće biti osiguran kavalirstvom, plaćanjem piva i lošim humorom, nego savezništvom. Ono, na kraju krajeva, ne znači samo priznavanje ravnopravnosti, nego zajedničku feminističku borbu za nju. Pankerski samozaborav naših drugova, koji feminističku kritiku danas tumači kao „mućenje vode“, a ne kao integralni dio svog političkog stava, jednako me razočarava kao što me i ljuti i uvjerena sam da ga ne treba pomesti pod tepih. Jednako tako uvjerena sam da će pank scena, dok god se bude željela graditi odozdo kao demokratičan i horizontalan prostor te, na kraju krajeva, kao prostor artikulacije lijevih, antifašističkih, antikapitalističkih i anarhističkih političkih ideja, u svoje temelje morati (iznova) ugraditi i feminizam.

 

*Tekst je skraćena verzija rada nastalog pod mentorstvom Maše Grdešić u sklopu Obrazovnog programa Centra za ženske studije 2016.-2017.

  1. Thornton, Sarah: “The Social Logic of Subcultural Capital [1995]”, u: The Subcultures Reader, ur. Gelder, Ken i Thornton, Sarah, str. 208.
  2. Thornton, str. 204.
  3. Thornton, str. 203.
  4. McRobbie, Angela: “Second-Hand Dresses and the Role of the Ragmarket”, u: The Subcultures Reader, 1989.
  5. Strpić, Marko: “Anarhizam u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća”, u: Snaga utopije: anarhističke ideje i kacije u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, ur. Šimleša, Dražen, 2005, str. 228.
  6. Janković, Vesna i Strpić, Marko: “Mi gradimo Attack, Attack gradi nas!”, intervju, u: 15 godina Attack!-a, 2013, str. 25.
  7. Janković, Strpić, str. 25.
Komentari
  1. Lalac
    • Petra
  2. Maša
  3. Petra
  4. drug
    • Petra
Feministički pristupi prevođenju
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Chat of Thrones (S07 E07)
Chat of Thrones (S07 E06)
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva