Govor mržnje, govor ljubavi
Prije točno pet mjeseci održan je referendum na kojem su hrvatski građani odlučili da je brak životna zajednica muškarca i žene. Ovom prilikom ne želim se baviti brojkama, političkim akterima i rodnom ideologijom, nego osjećajima koji su nas uvukli u sadašnji položaj – osjećajima mržnje i osjećajima ljubavi. Skoro pola godine nakon pobjede obitelji nad njezinom suprotnošću, morate si postaviti jedno pitanje: „Osjećam li se voljeno?“. Pa osjećate li se?
I ZA i PROTIV strana sigurno bi se složile da je referendum o braku bio vrlo emocionalan. U mjesecima koji su mu prethodili često se činilo da intenzitet pobuđenih emocija onemogućava artikuliranu i argumentiranu raspravu, posebno onoj strani koja se morala suočavati s retoričkom magijom dr. Željke Markić. Upravo se zato činilo i pomalo nepotrebnim ukazivati na važnost emocija za cijeli demokratski proces u kojem smo sudjelovali. A one su mu se od prvog dana nalazile, naravno, u samom srcu.
Pišući o ključnosti osjećaja za stvaranje svijeta, Sara Ahmed tvrdnju o kulturnoj politici emocija razvija „ne samo kao kritiku psihologiziranja i privatizacije emocija, već i kao kritiku modela društvenih struktura koji zanemaruje emocionalne intenzitete“. Većinu svojih teza izvlačit ću i citirati iz njene sjajne knjige, koja u svom uvodu ističe presudnu stvar: „[d]avanje pažnje emocijama dopušta nam da se posvetimo pitanju kako se subjekti investiraju u određene strukture toliko da njihovu propast osjećaju kao neki oblik živuće smrti“.
Kad sam u ljeto 2013. prvi put čula za inicijativu U ime obitelji, nisam vjerovala da bi njihovi zahtjevi mogli biti usvojeni. Sad smo vidjeli da velik dio hrvatskih građana vjeruje da se struktura (katoličke) obitelji i na njoj temeljene strukture države, nacije, heteroseksualnosti i svetosti života nalaze u smrtnoj opasnosti. Prijetnja koja se nad njih nadvija nije apstraktna – pojavljuje se u obličju onoga koji je Različit, u ovom slučaju zato što nije heteroseksualan. Obitelj, Hrvatsku i život stoga treba obraniti. No stotine tisuća hrvatskih građana u njihovu obranu nije mobiliziralo prazno uvjerenje, već ono što ga je rasplamsalo – emocija mržnje.
Naglasimo dvije važne stvari vezane za tu mržnju. Prva je da Ahmed mržnju promišlja kao model afektivne ekonomije, što znači da mržnja ne obitava u pojedincu – ne nalazi se unutar pojedinog subjekta koji je njegovo ishodište ili odredište, već je subjekt samo jedna točka u protoku emocije. Cirkulacijom mržnje materijalizira se „površina“ kolektivnog tijela, a mržnja (odnosno atmosfera straha i prijetnje koja budi negativne osjećaje) pojačava se ponavljanjem određenih fraza i riječi, koje Ahmed naziva ljepljivima jer spajaju subjekte. Obitelj. Budućnost. Ljubav. Za. Protiv. Mi. Oni.
Druga je važna stvar ta da bi mizeran postotak glasača ZA prihvatio tvrdnju da je djelovao iz mržnje. Upravo suprotno, glasači ZA ti su koji ponavljaju da djeluju iz ljubavi, i to vrhovne, katoličke ljubavi, odnosno ti koji se osjećaju kao žrtve mržnje. Oni su subjekti koje ugrožavaju „drugi, čija blizina prijeti ne samo oteti nešto od subjekta (…), već i oteti mjesto samog subjekta. Prisutnost toga drugoga zamišlja se kao prijetnja objektu ljubavi“, tj. heteroseksualnoj obitelji, tj. naciji. 
Citirat ću posebno relevantan ulomak iz Ahmed: „[m]ržnja se preimenuje u ljubav. To pretvaranje mržnje u ljubav omogućava grupama da se povezuju s ‘dobrim osjećajem’ i ‘pozitivnim vrijednostima’. Štoviše, takve grupe postaju one koje zanima dobrobit drugih (…). Te se grupe definiraju kao pozitivne u smislu borbe za druge, i u ime drugih. Taj narativ sugerira da je jedino zbog toga što su za nužno da budu i protiv nečega. Stoga se one koji mrziteljske skupine identificiraju kao mrziteljske prikazuje kao da propuštaju obraniti tijela onih koje ljubav prema naciji čini ranjivima. Time što su protiv onih koji su za naciju, takvi kritičari mogu biti samo protiv nacije; mogu biti samo protiv ljubavi.“
Image: uimeobitelji.net
Ljubav je također ono što međusobno lijepi članove skupine – pojedinci se povezuju s kolektivom kroz svoju identifikaciju s idealom, a poklapanje s njim oslanja se na postojanje drugih koji ideal ne uspijevaju doseći – neheteroseksualaca. U ovom slučaju, objekt je ljubavi obitelj = katolička hrvatska država. Ahmed piše kako ljubav može biti „od posebne važnosti u slučaju neuspjeha nacije da ispuni svoje obećanje boljeg života. Neuspjeh nacije da subjektu ‘uzvrati’ ljubav rezultira povećanjem ulaganja u naciju. Subjekt ‘ostaje’ s nacijom, unatoč odsutnosti povrata (…), jer bi napuštanje značilo prepoznati da cjeloživotno ulaganje u nacionalnu ljubav nije donijelo rezultate/vrijednost. Osoba, stoga, voli naciju iz nade i s nostalgijom za onime što je moglo biti. Nastavlja voljeti umjesto da prepozna da ljubav koja je dana nije i neće biti uzvraćena.“
„Ne iznenađuje da se povrat investicije u naciju zamišlja u obliku buduće generacije. Nacionalna ljubav polaže svoju nadu u sljedeću generaciju; odgađanje ideala održava fantaziju da je povrat moguć“. Očito je da ljubav/mržnja izvire iz boli, usko vezane s neadekvatno liječenim nacionalnim traumama i disfunkcionalnom društvenom sadašnjošću, no umjesto kritičkog lociranja mjesta te boli, kao krivac i uzrok rane prepoznaje se Drugi. (Svjedočimo jednom obliku toga kad u internetskim komentarima čitamo javna mišljenja o političarima – problem nikad nije u sustavu ili čak samoj prirodi vlasti, već u tome što je dotični političar/ka Jugoslaven, Srbin ili peder.) Mržnja prema onome koga subjekt vidi kao prepreku da mu se ispuni obećanje i da primi zasluženu ljubav/sreću/bolji život stoga djeluje pravedno.
S obzirom na rečeno, ne čudi pravednička ogorčenost s kojom su poklonici U ime obitelji reagirali na inicijativinu optužbu Queer Zagreba za govor mržnje.
Pišući o strahu, Ahmed ga opisuje kao emociju koja otvaranje tijela svijetu čita kao opasno. Otvaranje anticipira buduću bol ili ozljedu, pa se tijelo uvlači u sebe, čineći se što manjim kako bi izbjeglo dodir s onime čega se boji. Strah u glasačima ZA stvara osjećaj da su ugroženi, stisnuti, stjerani u kut iako je stvarnost potpuno drugačija. Vjerujem da to ima veze i s jednim uobičajenim čitanjem LGBTIQ tijela koje ta skupina nudi.
LGBTIQ osobe u homofobnim se diskursima nerijetko prikazuje kao nastrano fokusirane na vlastiti spolni užitak. Za razliku od straha, bilo kakav oblik užitka otvara naše tijelo svijetu kroz „otvaranje tijela drugima. Kao takvi, užici tijelima omogućuju da zauzmu više prostora.“ Možemo zamisliti koliko prostora LGBTIQ osobe zauzimaju u uplašenim očima onih koji ih gledaju kao robove devijantnog užitka.
Lakoća kojom neki ljudi svijet vide u negativu – a to su oni koje ugnjetava agresivno prisutna LGBTIQ manjina – posljedica je nevidljivosti njihovih privilegija, odnosno osjećaja udobnosti kojega su nesvjesni. Ahmed to dočarava metaforom fotelje. Zamislite da sjedite u fotelji koja već poznaje vaš oblik, u kojoj vam je toliko udobno da više ne znate gdje vaše tijelo završava, a fotelja počinje – tako funkcionira heteronormativnost. Kao oblik udobnosti kretanja i bivanja u prostorima koji već imaju odgovarajuće konture jer su površine javnog prostora odavno poprimile oblik vaših/heteroseksualnih tijela. Ahmed citira Gill Valentine koja piše da je ‘heteroseksualizacija’ javnih prostora naturalizirana ponavljanjem različitih oblika heteroseksualnih ponašanja koji su heteroseksualnim subjektima posve neprimjetni, poput slika na billboardima, ljubavnih pjesama koje sviraju ili razmjena hetero nježnosti. Oni koji nisu hetero takva ponašanja trebaju čuvati za svoja četiri zida jer u vladarima javne sfere proizvode loš osjećaj: neugodu, nelagodu, gađenje. Osjećaj gađenja koji ispunjava pojedinca suočenog s onim koji mu se gadi doživljava se kao dokaz istine da drugi zaista jest oduran i vrijedan gađenja, odnosno neljudski ili manje ljudski u odnosu na njega.
Katolička tradicija na koju se nadovezuje U ime obitelji daje legitimitet gradaciji ljudskosti i hijerarhizaciji ljudi (i njihovih prava) na temelju blizine bogu ili katoličkom idealu, barem u očima onih vjernika kod kojih koncepti grijeha i kazne imaju primat nad onima oprosta i univerzalne, sveprožimajuće božje ljubavi za sve. Katolički narativ također ohrabruje na korištenje pa i monopoliziranje pojmova poput dobra, zla i istine na način koji korisnike tjera da vjeruju da je njihova interpretacija tih ideja najtočnija, a njihovi vrednosni sudovi najispravnjii, kao što čine i svi drugi ideološki narativi. A poput emocionalnog ulaganja u naciju, ulaganje sebe u određenu religiju ili ideologiju postaje još intenzivnije u kriznim vremenima poput ovog u kojem živimo.
Kako je, na kraju, moguće da i jedni i drugi vjerujemo da djelujemo iz ljubavi, za dobro i dobrobit bližnjih te protiv mržnje, ako se uopće ne slažemo? Moguće je tako što jedna vizija svijeta izrasta iz straha, a druga iz osjećaja čudesnosti u susretu s novim i dosad nemogućim. Jedna vizija želi ograničiti i okovati svijet, a druga ga širom otvoriti. Zapravo, samo je jedna zaista vizija boljega svijeta, druga je tek reprodukcija viđenoga. Od koje se osjećate voljeno?
