Jagannath, priče za crne dane
Razlog zbog kojeg su distopije i filmovi katastrofe in u posljednje vrijeme jest taj što odlično korespondiraju s opresivnom atmosferom koju su stvorile borba protiv terorizma i sustavno nadgledanje građana te neselektivno prikupljanje njihovih osobnih podataka, što je direktna posljedica tog „rata protiv terora“. Društvo u kojem živimo postalo je, spomenutim skupljanjem podataka i dobara, oligarhija i stoga je jasno zašto ga je najlakše prikazati žanrovski: ono je nesvakidašnje, izvan iskustva prosječnog, potlačenog i deprimiranog čovjeka koji se u njemu nikako ne može prepoznati. Društvo nam više ne pripada i stoga ga najlakše predočavamo sebi i drugima koristeći elemente fantastike. Oligarhija nam, također, prijeti, a sve što nam prijeti, kako su nas bajke naučile, najbolje je kodirati pripovijedanjem kako bismo se s njime lakše nosili i iznašli jednako fantastično rješenje.
Kad spominjem deprimiranost, mislim dakako i na sebe. Zadnja dva tjedna sam provela u svojevrsnoj intelektualnoj hibernaciji iz koje me „izvukla“ zbirka fantastičnih pripovjedaka Jagannath švedske spisateljice Karin Tidbeck. Preporučile su je pohvale Ursule K. Le Guin i Chine Miévillea, ali i njezina priča Sing koju sam za vrijeme nesanice u krevetu pročitala na mobitelu. Čime je moje neraspoloženje izazvano? Poplave koje su prethodnih dana zahvatile dijelove Bosne, Srbije i Hrvatske na vidjelo su iznijele potpunu nekompetenciju i patologiju ovdašnjih političara i medija, sav „mulj“ koji obavezno prati tuđu nesreću – i ponovno nas suočile s devedesetima: s krađom humanitarne pomoći, ljudskim žrtvama, valom izbjeglica, ogromnim materijalnim štetama i propagandom. Čak je i Dobrica Ćosić iskočio u vijestima.
Izvor: weirdfictionreview.com
„In some places, time is a weak and occasional phenomenon“, piše Tidbeck u svojoj priči Aunts. „Unless someone claims time to pass, it might not, or does so only partly; events curl in on themselves to form spirals and circles.“ U spomenutoj je priči riječ o tri debele sestre, Tetke, koje imaju samo jednu jedinu zadaću, a to je da se stalno debljaju – od čega popucaju i iz njih izađu nove Tetke koje nastavljaju prežderavanje. Hranom ih nude Nećakinje koje ne mogu zauzeti njihova mjesta jer su predodređene za služenje. Puno je lakše podnijeti stvarnost sublimiranu u fantastičnu književnost nego je pratiti preko socijalnih mreža. Nisam, čitajući Tidbeck, bježala od poplava, samo mi je trebao drugačiji način da se uhvatim u koštac s našom verzijom Tetaka koje se neprestano prežderavaju i Nećakinja koje ih bespogovorno opslužuju jer ne znaju drugačije. Književnost može, dakle, pomoći, a ne samo odmagati kao što je bio slučaj sa sranjima koja je pisao Ćosić.
Pripovijetke koje su mi se najviše dopale, Some Letters for Ove Lindström i Brita’s Holiday Village, tematski se podudaraju. Obje su ispričane epistolarno, u prvom licu jednine, što omogućava pripovjedačici da jezu lakše prenese na čitatelje jer su zbog tog prvog lica pripovijetke neposrednije. Riječ je o pričama koje se bave temom obitelji i roditeljstva (kao i mnoge druge jer je Tidbeck opsjednuta reprodukcijom). Pisma preminulom ocu otkrivaju, retrospektivno, komunu u kojoj je naratorka odrastala, ali i činjenicu da je njezina majka, koja je iznenada nestala, isto tako došla niotkuda. Bez obzira što nam pripovijetka daje politički kontekst, lik majke njime nije moguće ispričati ni objasniti jer izmiče povijesti. Kod Tidbeck majka općenito nadilazi ograničenje linearnog pripovijedanja, pa tako i linearnog tumačenja povijesti: sve što je vezano uz reprodukciju – događa se ciklično. U priči Brita’s Holiday Village, također smo suočeni s prirodnim ciklusom kroz koji se obnavlja čitava jedna obitelj i to incestuoznim orgijama u prirodi. U drugim pričama, stvorenja s osobinama djece nastaju u konzervama natopljenim menstrualnom krvlju i pljuvačkom (Cloudberry Jam), spojem mesa i mašine (Jagannath, Beatrice). Sve se reproducira, pa tako i sama jeza. Obuhvaća nas u koncentričnim krugovima.
Dok sam čitala Jagannath, poplave su na ulazu u Doboj otkrile novu masovnu grobnicu. Ljudi su prešutjeli, ali je voda izbacila na površinu. Da je kojim slučajem vlast Republike Srpske vodila računa o stanovnicima grada, do poplave nikad ne bi došlo. Zaštite, međutim, nije bilo. Niti je bilo upozorenja. Paradoksalno, političari se lakše organiziraju da ubiju ljude nego da ih zaštite. Možda se ponašaju tako jer je na našem podneblju, za razliku od Švedske, svaka majka književno, ali i povijesno ograničena: ne vidi dalje od uloge koju joj je namijenila politika. Jedina stvar koja je kod nas ciklična jesu kotači na Golfu Dvojki. Sve drugo zadržava privid linearnog razvoja i napretka, iako je jasno da se loše stvari neprestano ponavljaju.
Karin Tidbeck se bavi čudovištima unutar obitelji, hibridnim bićima i rubnim zonama koje se protežu kroz nepregledne šume na sjeveru Švedske. Autorica vjeruje da je realnost nestabilna i zato piše spekulativnu, čudnu prozu. Tidbeck zanimaju vanzemaljska stanja, neobične situacije – ipak, u njezinim pričama često u prvi plan izbijaju odnosi koji su posve realistični: niz likova prima socijalnu pomoć, neki od njih su usamljeni – izopćeni iz društva, dok drugi bespogovorno pristaju na jezu koju doživljavaju kao prirodno stanje. Čini se da rubni svijet koji je švedska autorica fantazirala već postoji na prostoru bivše Juge. Trebali bismo joj to možda dojaviti.
