Forsiranje feminizma
„Zamislite krletku. Ako iz velike blizine gledate samo jednu šipku, ne možete vidjeti druge šipke. Ako je vaša koncepcija onoga što je pred vama određena takvim kratkovidnim fokusom, možete proučavati tu šipku, odozgo i odozdo, cijelom njenom duljinom, i ne vidjeti zašto ptica ne bi mogla jednostavno proletjeti pored te šipke kad god želi otići nekamo. Osim toga, čak i ako biste svakog dana kratkovidno proučavali po jednu šipku, i dalje ne biste mogli vidjeti zašto ptica ima ikakvih problema s time da proleti pored šipki kako bi otišla. (…) Tek kad se odmaknete korak i prestanete gledati šipke jednu po jednu, mikroskopski, te cijelu krletku pogledate makroskopski, vidite zašto ptica ne može nikamo otići; i onda vam je jasno istog trenutka. Ne zahtijeva nikakvu posebnu istančanost vaših mentalnih moći. Posve je očito da je ptica okružena mrežom sustavno povezanih prepreka, od kojih nijedna nije smetnja njenom letu, ali koje je, zbog toga što su međusobno povezane, zatočuju jednako čvrsto kao zidovi tamnice.
Sada je moguće shvatiti jedan od razloga zbog kojih je podčinjenost teško vidjeti i prepoznati: netko može proučavati elemente opresivne strukture s mnogo pažnje i nešto dobre volje, a da strukturu i dalje ne vidi kao cjelinu, te stoga ne vidi ili ne razumije da gleda krletku i da postoje ljudi koji su zatočeni u njoj, čiji su pokreti i mobilnost ograničeni, čiji su životi oblikovani i umanjeni“1.
Prema bell hooks, feminizam je pokret za okončavanje seksizma, seksističke eksploatacije i podčinjavanja2. Kao feministkinje vjerujemo da je feminizam potreban jer su seksizam, seksistička eksploatacija i podčinjavanje još uvijek materijalni i simbolički uvjeti svijeta u kojem živimo. Svjesne smo da su nekim ljudima riječi „seksizam“, „seksistički“, „eksploatacija“ i „podčinjavanje“ dosadne jer im ih se ne da slušati ili jer u njih ne vjeruju, kao što mnogi ne vjeruju u rasizam ili globalno zatopljenje. Suočeni s primjerima tih riječi, odbacit će ih kao pojedinačne ekscese. Suočeni s analizom sustavne, institucionalizirane nejednakosti, odbacit će je kao neutemeljenu teoriju. Otpor prema feminizmu posljedica je cjeloživotne patrijarhalne indoktrinacije i nije iznenađujuć.
Od otpora i indoktrinacije neodvojiva je loša reputacija feminizma, većim dijelom nezaslužena, dijelom zaslužena. Loš je feminizam onaj feminizam koji sam održava seksizam, seksističku eksploataciju ili podčinjavanje. To je feminizam koji utišava i briše glasove žena koje nisu bijele, cis, hetero, able-bodied, srednja klasa, dovoljno stare ili dovoljno mlade, i tako dalje. Iako su to problemi koji bacaju najlošije svjetlo na varijante suvremenog feminizma, imaju, zapravo, vrlo malo veze s lošom reputacijom feminizma u široj javnosti, jer ih šira javnost najčešće nije ni svjesna.
Slika feministkinje koja cirkulira tim prostorom i dalje je slika glasne, ljutite, naporne žene koja neprestano prigovara jer je ogorčena i nevoljena. Zbog tog nepovoljnog imidža, mnoge feministkinje imaju potrebu pojasniti da se radi o neistinitom prikazu feminizma: brojne su feministkinje voljene i sretne, nisu agresivne niti bijesne, nisu ni po čemu vidljivo drugačije od vas. Da, neke su feministkinje uvijek ljute, no mnoge nisu i ne žele da ih se tako doživljava. Mnoge vjeruju da ta ljutnja šteti i njima i cijelom pokretu, cijelom sestrinstvu.
Jedna je od neljutih feministkinja Ida Prester, koja u intervjuu za Buku kaže: „Po meni je to upravo primjer zbog čega ljudi imaju negativan stav prema feminizmu, koji doživljavaju kao kruta pravila, bez mogućnosti zajebancije, ljute žene koje vrijeđaju i bijesne. Pogotovo kad vrijeđaju žene, bez ikakve ženske solidarnosti i ohrabrenja. Takav ‘feminizam’ sam sebi radi medvjedju uslugu“.
Prester je to rekla u svom drugom intervjuu u posljednjih nekoliko dana, reagirajući na napad koji je doživjela nakon intervjua za Modu Komodu, kad je Asja Bakić na vlastitom (privatnom) fejsu u status izdvojila neke njene odgovore uz komentar da se Prester upisala „u knjigu vodećih hrvatskih idiota“.
Prije intervjua za Buku, gdje objašnjava stavove o feminizmu, Prester je na svom (javnom) fejs profilu napisala kako su je „napale, i to jako ružno, neke feministice“, citirajući Asjin status i zaključujući: „sram vas bilo. ako sam ja izdala feminizam, onda ste vi ovakvom retorikom i sovinizmom stvarno ucinile da se zene osjecaju mocnije i hrabrije izabiru svoj zivotni put. svaka cast. zivio feminizam, ali ne vas!!!“. U intervjuu je dodala i da „To nije feminizam, to što su napisale je sramota za svaku feministicu, strašno me pogodilo. mnoge feministice su mi se javno obratile nakon ovakvih napada i ogradile od takvog ‘feminizma’“.
Asja je svakako pogriješila kad je Idu Prester nazvala idiotkinjom. Osim što nije ni lijepo ni konstruktivno, omogućilo je da se Idine problematične izjave previde, jer djeluju mnogo manje problematično od ženskog, i to feminističkog, vrijeđanja druge žene.
Evo najspornijih rečenica:
No isto tako, pametna žena mora znati osjetiti koliko može izvući od muža, a koliko je to neko forsiranje feminizma bezveze. Tako da sam ja više preuzela brigu oko djeteta, a on je taj koji više radi i stvara.
Odluka Ide Prester ili bilo koje druge žene da preuzme veći dio brige o djeci, dok muškom partneru preostaje da više radi, legitimna je odluka i izbor koji feministkinja apsolutno može donijeti. No predložiti da (svaka) pametna žena zna da postoji granica do koje se uređenje obiteljskog života može udaljiti od tradicionalnih patrijarhalnih rodnih uloga nije u skladu s ciljevima feminizma. Vrlo jednostavno, takvo uvjerenje podržava ideologiju rodova kao inherentno različitih i „rođenih“ za određene stvari, odnosno seksizam, a ujedno propušta uvidjeti da je upravo sfera kućanstva za žene bitno poprište seksističke eksploatacije i podčinjavanja. Izjava kako je podjela kućnog rada „forsiranje feminizma“, dok se radi upravo o minimumu za kojeg su se borile i još se bore generacije feministkinja, u najboljem je slučaju vrlo promašena, a u najgorem vrlo antifeministička, a i klasno neosjetljiva (jer si sve žene ne mogu priuštiti babysittericu).
Asjin je uvredljivi (privatni!) status lajkalo 26 ljudi. Idin je status o tome kako je napadnuta lajkalo više od 1000 ljudi, a u komentarima punima podrške prevladavali su oni o besmislenosti feminizma i zlobi isfrustriranih „feministkinja“. Feministkinje koje su se tamo javile kao da su aludirale na to da je upravo ljutnja dijela feministkinja kriva što još uvijek nismo srušile patrijarhat.
Babaroga nerazumne, militantne feministkinje tako je postala glavna tema razgovora i ključan problem suvremenog hrvatskog feminizma. Štetnost antifeminističkih izjava mnogo poznatije javne ličnosti i ikone alternativne scene istovremeno je pometena pod tepih.
U drugom je intervjuu Prester rekla da se pogrešno izrazila i potrudila se objasniti vlastiti odnos prema feminizmu:
Smatram [se feministkinjom]. Feminizam je sloboda žene da bude što poželi, bez da je se obezvrijeđuje zbog njenih izbora, osobina i izgleda. To mi je jako bitno u svemu što radim. Puno ljudi, pa i žena ne smatraju se feministima/cama i imaju negativan stav o tome, mislim da je to zbog krive interpretacije. Feminizam za mene, nije rat žena i muškaraca. Već ravnomjerni uvjeti za postizanje sreće, kako god da je žena doživljava. (…)
…
Feminizam nije stroga matrica “ispravnih” postupaka i života koju moraš slijediti u svakoj točki i ne propitivati vrijednosti. (…) Ja ne želim biti dio te priče, moj život nije program koji slijedim prema nekom priručniku, ja predstavljam samo sebe i radim stvari koje mi se rade da bih bila sretna.
Zanimljivo je primijetiti da se u ovim Presteričinim artikulacijama feminizma, kao i kod njenih istomišljenica za koje je feminizam jednostavno pravo na izbor, može locirati oblik suvremenog feminizma koji je individualiziran i fokusiran na osobnu slobodu i sreću. Strukturalni problemi i institucionalizirana ekonomska i politička nejednakost ne pojavljuju se kao temeljni elementi u ovom tipu neoliberalnog feminizma koji revolucionarnu politiku svodi na individualnu potragu za srećom, a njeno pronalaženje ovisi upravo o postizanju sretne ravnoteže između posla i obitelji3.
Svjesne smo da neki doživljavaju Mufov feminizam baš kao „forsiranje feminizma“, kao nepotrebnu agresivnost te odbojan i preradikalan diskurs. Priznajem da to ne razumijem. Vjerujem u feminizam kao pokret za okončavanje seksizma, seksističke eksploatacije i podčinjavanja i vjerujem da je jedan od feminističkih zadataka uporan rad isticanja i analiziranja instanci seksizma. To mi djeluje kao običan, nužan minimum, no donijelo je Mufu etiketu militantnosti.
Spremna sam je prigrliti, kao i imidž ljute vještice i nevoljene nesretnice. Kako bi, uostalom, ti epiteti mogli štetiti feminizmu? Kad su ljutnja i strastvenost učinili ikakvu „mušku“ politiku odbojnom i antipatičnom? Jesu li muški revolucionari ikad optuženi da sve to rade jer ne mogu pronaći ženu? Ljutiti je feminizam tako nepopularan jer nije ženstven: zapravo je dijametralno suprotan savršenoj patrijarhalnoj ženskosti koja je tiha, sretna, poželjna i mlaka. Nije li to najjasniji dokaz da je feministička ljutnja potrebna? Bez nje, kapitalistički bi nas patrijarhat progutao za minutu.
Ne mogu, zapravo, zamisliti feminizam bez militantnosti jer feminizam vidim kao borbu. Ne neku romantičnu, epsku bitku u kojoj iz petnih žila vrištimo „SLOBODA“, već napornu, iscrpljujuću borbu da nastavimo iako se osjećamo kao da lupamo glavom u zid, da govorimo što duže možemo: zamislite krletku.
- Marilyn Frye, “Oppression” u The Politics of Reality
- bell hooks, Feminizam je za sve
- Catherine Rottenberg, “The Rise of Neoliberal Feminism”
Naš bijes je naša snaga. Slažem se sa svim, izvrstan osvrt. No, ne mogu se oteti dojmu da u reakcijama na Idu Prester osim opravdane kritike uvijek ima još jedan tajni sastojak. Asja nije izmislila taj animozitet, Ida ga privlači odavno (i meni je strašno išla na jetru, priznajem). Mislim da je taj tajni sastojak ipak mizoginija.
pa i ja mislim da se to redovito provlači kroz različite reakcije na, je li, žene. teško je iskorijeniti (internaliziranu) mizoginiju!
moram priznati da ja nikako da shvatim tu internaliziranu mizoginiju 😛 vidim je svuda oko sebe, ali mi stvarno nije jasno 🙁 npr. jasna mi je internalizirana homofobija, ali ovo nikako… kako vi to objašnjavate? i neka teorija?
ma ja se sa svim slažem i s ovim komentarom i sa Asjom – ali mislim da je taj komentar makar i privatni bio ružan – mislim da bi se trebale kloniti takve retorike jer JEST nasilna
tj. prilično sam radikalna u svojim feminističkim stavovima i nerviraju me ovakve neosviještene izjave kao Idine – ali po meni je loš feminizam i onaj koji je na bilo koji način nasilan (npr. kada se ruga, ismijava, vrijeđa, zgraža i sl.)
Ali super mi je to… Te žene koje tvrde da im feminizam ne treba jer viktimizira žene i postavlja se patronizirajuće… Odnosno, da je sreća u kompromisu s parnterom, lijepim balansom između poslovnog i privatnog (a to “lijepo” je za žene uglavnom manje rada i društvenog života, a puno više sjedenja doma i čuvanja djece), i to je uredu, one su ispunjene i zadovoljne, za razliku od vječno iskompleksiranih krvožednih feministikinja. Ali na jedan (JEDAN!) status na Fejsu koji se ne slaže s takvom fantazmom obiteljske harmonije, eto ih kako viktimizirajući se, plaču, bijesne jer se netko usuđuje zadirati u njihovu superradost, odmah se krenu nasmiješenih, blaženih lica fotografirati s punim ustima vlastitog spokoja i ekstraterestrijalne sreće, one, jadne žrtve groznih femistikinja. Odmah se uvijek zapitam kome se tu što pokušava dokazati, pred kime zapravo pokušavaju opravdati svoj izbor- pred tim tvrdoglavim, ljutim feministkinjama (što je zaista smiješno jer pretpostavljam da Idin privatni život Asju zanima jednako kao lanjski snijeg) ili pred sobom samom (što mi je već puuuuno vjerojatnije)…
jako mi je drago da si locirala problem koji mislim da je nastao nakon idinog prvog intervjua – problem komunikacije između žena koje se obje smatraju feministkinjama, ali taj feminizam za obje znači nešto drugo. neki moj zaključak je da idu treba prozvati zbog nekih izjava i dati joj prostora da objasni ono što nam je bilo problematično, a ne nazvati je idiotkinjom. podsjećam, ne radi se o zadrtoj neprijateljici feminizma i ljudskih prava, nego o osobi koja nema nužno teorijsku podlogu iz feminizma – kao i većina ljudi kojima se feminizam obraća. mislim, nadam se da se feminizam još uvijek nekome obraća i da nismo zaboravile one žene koje se smatraju feministkinjama, ali čiji feminizam po nama nije do kraja izbrušen 🙂
ipak, primijetila bih da između mufovog i idinog feminizma ipak ima više sličnosti nego što se u tekstu dade naslutiti: kažeš da je idin feminizam neoliberalan, fokusiran na osobnu sreću. mogu se složiti da to nije “my feminism of choice”, ali muf se upravo trudi tekstovima rehabilitirati na prvi pogled problematične (viokobudžetne) medijske proizvode i pronaći u njima feministički užitak, feministički ih iščitati i prisvojiti. dakle, i ida i muf bave se popularnom kulturom, i usko surađuju s kapitalizmom (jer se uvijek može reći da je svaka nova inkluzija u seriji/filmu zapravo emancipacija neke društvene skupine koja je dobila kupovnu moć i prerasla iz marginalnih kritičara u konzumente).
toliko se trudimo rehabilitirati neke iznimno problematične proizvode pop-kulture (“namijenjene” ženama), ali jako smo brzo osobno, negativno reagirale na nespretnu izjavu osobe koja će za sebe uvijek reći da je feministkinja.
možda je ida klasno neosviještena kad govori o dadilji koju si ne mogu priuštiti svi roditelji, i zato djelomično pripada skupini “loših feministkinja” – ja kažem da je svaka feministkinja i svaki feminist u jednom trenutku, i iz tuđe perspektive loš/-a.
ako već citiraš bell hooks, ako se već možemo složiti da je feminizam za sve, onda možemo dopustiti i idi da ima svoj feminizam kojim se ne bavi u svojim teorijskim tekstovima, nego ga, nadamo se, živi i uživa u njemu, svjesna kome tu zahvalnost i današnje privilegije duguje, ali u isto vrijeme ljuta zbog borbi koje još nisu izborene.
istina, bilo je nekih nezgodnih konstrukcija s njezine strane čak i u drugom intervjuu (i mislim da bi ti, lana, bila bolja osoba za vođenje tog intervjua, kojem treba i uređivanja i potpitanja, jer neke idine izjave izgledaju kao da su napisane u žurbi, ali da tu ima mnogo štofa ispod)- ali čini mi se problematičnim otvoriti ovaj tekst metaforom o ptici zarobljenoj u kavezu koja predstavlja ženu u patrijarhalnom društvu, kad je carol j. adams još prije 25 godina uvela pojam odsutnog referenta u ljudskom načinu govorenja o životinjama. životinja je uvijek metafora, ali već su sufražetkinje prepoznale svoj položaj u društvu kao sličan onom ne-ljudskih životinja, i opirale se njihovom ubijanju i iskorištavanju.
dakle, kad govorimo o feminizmima, ja ne govorim samo o potlačivanju ženske vrste, LGBTIQ pravima, pravima i vidljivosti romkinja, osoba s invaliditetom, itd. – po meni je loš feminizam i onaj koji kapitalizira na mučenju drugih vrsta (životinja), iako je u praksi militantnost i strastvena borbenost feminizma o kojem govoriš ipak rezervirana za mesožderski feminizam.
silno je bitno govoriti i komunicirati o raznim feminističkim teorijama i praksama u medijskom prostoru. nikada se, vjerojatno, nećemo složiti što feminizam jest jer se, iako je asjin i tvoj feminizam bliže mojem shvaćanju feminizma nego idin, nikada nećemo u potpunosti složiti što sve feminizam treba obuhvatiti i kakve sve borbe mora izboriti.
p.s. ne treba idu prester ne kritizirati zbog izjava koje je iznijela u ovim dvama intervjuima, ali još uvijek mislim da je komunikacija, a ne napad najbolje “oružje”. a čini mi se da je ida otvorena za komunikaciju i spremna prihvatiti konstruktivnu kritiku, poput ovog teksta.
ne bih rekla da usko surađujemo s kapitalizom – konzumacija i kritika popularne kulture nisu suradnja s kapitalizmom. iako pronalazimo užitak u različitim popkulturnim proizvodima, vjerujem da nigdje na Mufu nismo taj užitak propustile locirati kao mjesto ideološke i političke napetosti. kad god pišemo o popularnome (a da ga ne seciramo zbog seksizma i ostalih problema) vrlo je jasno, vjerujem, da ne pričamo o “čistome” užitku, već uvijek o čvoru raznih problema. tako da mislim da paralela koju si povukla ipak ne stoji – u intervjuima koje smo čitali nije se pojavila njena problematizacija vlastitih stavova i svijest o vlastitoj privilegiranosti, a mislim da je to bitno obilježje velikog dijela naših tekstova i našeg, ili bar mog, feminizma.
inače se slažem s tobom i vjerujem u komunikaciju, i znam, kao što u onom ulinkanom tekstu piše, da smo svi na različitim točkama vlastitog odnosa s feminizmom i da svi radimo gafove zbog kojih nam je kasnije neugodno. ono što mi se ne sviđa jest što ida nije baš pokazala želju za komunikacijom, koliko za odobravanjem i podrškom (iako je posve očito da je njen medijski clout dosta veći od asjinog), prikazujući pritom cijelu situaciju kao napad grupe radikalnih vještica, a ne jedan status na jednom zatvorenom fejsbuku.
što se tiče metafore ptice u kavezu, razumijem zamjerku. 😀 meni se ta metafora sviđa jer vrlo lijepo dočarava frustrirajuću “nevidljivost” opresije, a bome je i ta knjiga marilyn frye stara već više od 30 godina i mislim da ju je lijepo nekad citirati.
i naravno, slažem se sa svime što si napisala o različitim perspektivama i borbama (različitih) feminizama!
Ma cure, naravno da napadi na Idu ovakvi kakvi su odaslani nikako ne idu i naravno da je s pravom povrijedjena i naravno da je potrebna komunikacijija izmedju razlicitih koncepata feminizma, i naravno da onaj tko poznaje feministricku kritiku barata s jacim intelektualnim kapitalom (inicijalnom teorijskom artiljerijom) u ovakvom tipu diskusija, i da to treba uzeti u obzir i ne osudjivati one koji s takvim kapitalom ne barataju.
O tome svemu nema sumnje.
Ono medjutim sto nas je kod Idinog diskurza zasmetalo nije plod njezine teorijske nepotkovanosti. Naime, ona je kod izjave da joj pametan pristup braku u kojem partneru ostavlja vise prostora da radi i zaradjuje pa si onda “mogu priustiti babysittericu” pokazala užasno velik stupanj socijalne neosjetljivosti, pa i neshvacanja notornih klasnih razlika u nasemu drustvu.
Ukratko, Ida je de facto one zene koje forsiraju podjelu kucanskih poslova proglasila nepamentnima, ispustivsi kljucnu cinjenicu da one mogu biti udane za vrlo vrijednog covjeka koji mnogo radi kao i njen partner, no pritome zaradjuje tri ili sest tisuca kuna od cega uz nekoliko djece NIJE moguce platiti “bajbisittericu” (opet jedan za feministricu dubiozni klise!) koja, predmnijevam, Idi i pocisti kucu, tu i tamo spegla ili slicno. Tu dolazimo na onu staru feministicku da je podjela kucanskih poslova izuzetno vazna! Da ne govorimo o cinjenici da se zeninim ostajanjem doma itekako “kresu” svi razvojni potencijali zene, naravno u zamjenu za fizicku komociju zivota vise srednje i visoke klase, kasnije budjenje i kavice s frendovima i frendicama (zlatni kavez i ostale metafore oko kojih mozemo dalje razglabati).
NE MISLIMnikako da bi se Ida trebala osjecati krivom sto takvo sto priuscuje (i time njeguje prevladavajuce neopartrijalhalne stavove, koliko joj je god to tesko cuti), ali bi trebala imati MINIMUM SENZIBILITETA da SHVATI da je dioba kucanskih poslova kljucna u srednjoj, srednjoj nizoj i nizoj klasi, i da ovakvim stavom vrijedja kao nepametne (ciitaj: glupe) sve zene koje imaju feministicki nerv, a pripadnice su neke od tih klasa.
nadam se da, ako istinski zainteresirana za ovu temu, ovu nasu diskusiju i cita…
da, nedostatak teorijske podloge je ključan problem kod većine zainteresiranih za feminizam.. pa nakon dvije rečenice takvi/e za teorijski potkovane feministkinje ostanu idioti. ne treba zaboraviti na moć koju imamo u odnosu na nekog/e “zahvaljujući” svom znanju o nečemu. kako bi ida, ana, maja, sanja, ivo, mate, ante mogli uopće približno misliti i govoriti o feminizmu kao asja, lana, barbara ili maša? jasno vam je da vam vaše spoznaje nisu urođene. da postavite pitanje npr o mišljenju oko individualiziranog feminizama i zanemarivanja strukturalnih institucionaliziranih problema nejednakosti 99 posto ljudi bi bili idioti, većina ne bi imala pojma o čemu pričate.
nisu idoti oni koji ne znaju, već oni koji ne znaju, a prave se da znaju, pa pametuju. idioti su, također, ljudi koji ne žele znati. nema feminističke literature koja bi njima pomogla.
da bi opstao unutar svog polja, svakodnevnice, programa, okoline..potreban je kompromis. stoga mislim da (kako tko zapravo) najčešće stvari koje su nam problematične omekšavamo, oblikujemo u zajebanciju, činimo bezazlenijima, pomalo ignoriramo…i na kraju zaboravimo. meni se “idin” feminizam čini lakšim za preživiti ovaj mizeran život. od kad sam počela čitati muf svađam se s dečkom, rezervirana sam prema drugima.. opet sam počela dubiti oko x stvari, popijem pa napadam ljude (zbog feminističke neosviještenosti), progoni me prošlost. neću dalje. a taman sam godinu/dvi bila čista (od feminizma).
pa ne treba ti ida da lakše živiš svoj mizerni život, možeš isto tako glavu gurnuti u pijesak kao noj. tako se isto nikad nećeš svađati, nećeš napadati ljude. probaj, pa nam javi.
“Jesu li muški revolucionari ikad optuženi da sve to rade jer ne mogu pronaći ženu?”
itekako. osobno skoro pa svakodnevno (potpuno ozbiljno) koristim ovu optuzbu protiv raznih redpill-era, mgtow-aca, coalpha-ista, femisferasa i slicnih koji kukaju o muskoj potlacenosti i grozotama feminacizma. i nisam u tome usamljen.
Pitanje se odnosilo na revolucionare. Ne zavaravaš nikoga.
prilicno sam siguran da se navedeni vide u toj kategoriji. ili se pitanje odnosilo samo na uspjele revolucionare? to sto su im teze smijesne i diskriminatorne trenutno nije bitno, samo sam htio reci da oni koji zahtjevaju drasticne promjene na polju musko zenskih odnosa ce nuzno biti stigmatizirani kao netko cija motivacija proizlazi iz osobne frustracije istima.
to vrijedi kako za ekstremne feministe, tako i za men’s rights aktiviste.
prije nego se uvrijedite, htio bih se ograditi daljnje usporedbe te dvije skupine izuzev konteksta da i jedni i drugi zele mijenjati status quo. da, koliko god vam to ludo zvucalo MRA-ovci nisu zainteresirani za odrzavanje trenutnog stanja nego za daljne pomicanje ravnoteze u smjeru suprotnom od onog koji vi zagovarate.
Takve skupine sebe vide u potpuno izmaštanom svijetu, tako da je to sasvim nebitno. Oni ne zahtijevaju radikalne promjene ni na kojem polju. Nazvati ih revolucionarima je u najmanju ruku smiješno. Usporedba je potpuno promašena.
u mnogocemu (neki od njih) zahtjevaju radikalnije promjene nego feministi(ce).
slazem se da se vide u potpuno izmastanom svijetu. samo ne vidim kako to usporedbu cini promasenom, tim vise sto vladajuci diskurs smatra da i radikalni feminizam zivi u izmastanom svijetu.
ne usporedjujem njihove i vase stavove, samo isticem da ni odredjene muske skupine nisu postedjene od toga da zbog svojih stavova od strane vladajuceg diskursa pokupe ocjenu seksualne frustriranosti.
Hej mufše, zbog čega nemam opciju “odgovori” na bizijev zadnji post?
Feminizam personificiran ženom s “no fucks given” izrazom lica i natpisom “a woman without a man is like a fish without a bicycle” zaslužuje upravo jednaku mjeru ozbiljnog shvaćanja kao i MGTOW, jer su to u dlaku jednaki stavovi s u dlaku jednako lošom kvalitetom argumenata. Feminizam koji se bavi ženskim pravima u razvijenom svijetu (u koji Hrvatska uskoro više neće spadati) jednako je opravdan kao i MRA jer objektivno postoje zakoni čiji su efekti diskriminatorni. To što jedna grupa drugoj otvoreno pokazuje da ne uvažavaju njihove probleme, otkriva da je u srži i jednog i drugog pokreta dehumanizacija suprotnog spola.
Feminizam Ayaan Hirsi Ali s druge strane je intelektualna pozicija koja nema ekvivalenta s muške strane, jer bi zaista bilo apsurdno da ga ima. Ne postoji ekvivalent Saudijske Arabije gdje bi muškarci svakodnevno doživljavali sustavnu diskriminaciju i zlostavljanje. To što radikalni feminizam posuđuje kredibilitet pokreta koji ga zaista zaslužuje (jer sufražetkinje i u moderno vrijeme Hirsi Ali nose autoritet pred kojim se i klerofašistima tresu gaće), pokazuje da radikalne feministice manje poštuju junakinje svog pokreta nego što ih poštujemo mi koji samo smatramo žene vrijednim i ravnopravnim ljudskim bićima.
Cristopher Hitchens je jednom rekao “the only known cure for poverty [is] the empowerment of women and the emancipation of them from a livestock version of compulsory reproduction.”. Tog su čovjeka radikalne feministice dva dana nakon smrti izvrijeđale kao zadnje govno. Najgore što je u karijeri rekao o ženama je da su manje duhovite, jer duhovitost nije presudna kada žena zavodi muškarca, dok u suprotnom jest.
MGTOW/MRA nisu revolucionari, daleko od toga; sumnjam da će za svog postojanja napraviti išta što će ostati zapamćeno. Doduše, hoće li povijest revolucionarima smatrati žene koje su kukale o manspreadingu i napadale slobodne i osviještene žene koje nisu dovoljno dobro ukrotile svoje muškarce? U vrijeme dok milijuni djevojčica doslovno riskiraju život odlaskom u školu? U državi na korak od ukidanja ženskih reproduktivnih prava? Da možda slučajno svoju “žrtvu” ne shvaćate mrvicu preozbiljno?
TL; DR: “A KAJ STE SE TU NAŠLE SRAT ODITE TAM MEĐU ARAPE ŠIRIT PRAVDU AK IMATE MUDA”.
Vidim da je krenulo opet brisanje pristojno napisanih i obrazloženih postova pa pišem ovu poruku tebi, tko god jesi, koja moderiraš: kada se radikalni feminizam potpuno izolira od kritike, a vrlo je blizu tome da to postigne, ostat će vam samo to da si međusobno čestitate na stavovima u koje samo vi vjerujete, jer nikoga više nema tko bi vas saslušao. Ne zato što nikoga ne zanima, nego zato što ste sve koji se s vama apsolutno ne slažu silom potjerale. Možeš misliti da će umjesto toga svijet postati mjesto gdje se svi slažu s tobom i zato neće biti potrebe da ih tjeraš, ali vjerujem da znaš da to nije realno.
Hrvatskoj treba feminizam, jer je Hrvatska do vrha puna mizoginije. Ako je vaš izbor obrisati guzicu s kredibilitetom koju riječ feminizam ima i birati najmanje bitne (i najmanje riskantne) bitke u državi gdje vam pred nosom žene svako malo pretuku do smrti i prisiljavaju na neželjene trudnoće, MENI nije svejedno, jer je MENI stvarno stalo do tih žena, jednako kao što mi nije stalo do “revolucionarki” koje si grade radikalni rejting pljujući po saveznicima. Živiš u društvu koje je u zamahu konzervativne revolucije; je li zaista najpametnije što možete napraviti to da nižete dokaze šovinistima koji vas žele diskvalificirati kao pokret koji svojim fokusom na najsitnije prekršaje zapravo “dokazuje” koliko je ženama dobro?
Nadam se samo da će ljudi shvatiti da ženski rod u cjelini ne zaslužuje snositi posljedice nečije samodopadnosti, jer, ruku na srce, sve ovo se obija o glavu prvenstveno ženama. Uživaj moderirajući jedinu diskusiju na cijelom sajtu brišući jedine postove svojih jedinih sugovornika 😉
blago ženama što je TEBI stalo do njih. p.s. da si mi ti jedini sugovornik i da je ovo jedina “diskusija” – upucala bih se smjesta, ali na veliku nesreću mufa, ti si samo jedan od mnogih koji misle da ih žene moraju slušati.
Imaš pravo, spolče. Pošto je situacija krajnje alarmantna i ja razmišljam da se, u svoj mojoj ljubavi spram žena i njihove borbe, u ovim opasnim vremenima aktiviram tako da na feminističkim portalima objašnjavam feministkinjama čime bi se one zapravo trebale baviti. Upravo TO će spasiti naše pretučene sestre.
Portal pokazuje zadnje komentare pa je vidljivo da diskusija doslovno nema uopće, ako ne brojimo međusobne diskusije autorica. U ovom se trenutku sva komunikacija s vanjskim svijetom svodi na ovu jednu temu i jednog komentatora van grupe (bizi se više ne javlja). Nekoga zainteresiranoga za revolucionarnu promjenu društva takav stupanj izolacije i ignoriranosti trebao bi zabrinuti.
Prioriteti su važni. Ne kažem da zbog “gladnih u Africi” ne treba rješavati nikakve druge manje akutne probleme, ali progoniti vlastite saveznike i vrijeđati ljude koji se s vama slažu da je ravnopravnost žena vrijedna borbe zaista ne može imati pozitivan učinak. Ne zato što vam to ja kažem, ja sam ionako krivospolac, nego je jednostavno stvarnost takva. Martin Luther King je revolucionar, jer nije od pokreta radio cirkus fokusirajući se na nenamjerne i benigne oblike diskriminacije. Da jest, sigurno ne bi postigao svoj cilj. Izbor tema kojima se bavite je slobodan i vaš, ali kada mrtve ozbiljne to nazovete revolucionarnim djelovanjem, bagatelizirate čitav pokret i djelovanje onih žena koje se zaista žrtvuju i zaista mjenjaju čitave kulture uz veliku osobnu žrtvu.
Nitko vama ne kaže da se morate bacati pod vlak, ali će vam isto tako, vjerujem, malo tko uvažiti što očekujete (zahtjevate!) jednaki kredibilitet kao žene koje su bile neusporedivo hrabrije, pragmatičnije i uspješnije u svojoj misiji od vas. Njihove riječi imaju težinu jer njihovi postupci iza tih riječi stoje i njihovi prioriteti odražavaju čvrstoću i ozbiljnost njihovih namjera.
Da postoji sklad između ozbiljnosti tema kojima se bavite i toga koliko ozbiljno shvaćate vlastito djelovanje ne vjerujem da bi bile u ovoj situaciji da se slažete isključivo same sa sobom i da se morate žaliti da vam ljudi drže prodike o tome čime biste se trebale baviti. Dok god se shvaćate kao revolucionarke koje donose novi bolji svijet, a ignorirate 90% najtežih oblika diskriminacije i ugnjetavanja žena u korist tračanja loše kreiranih likova u TV serijama i vrijeđanja osvještenih i samostalnih žena koje se s vama ne slažu, reakcija koju sada dobivate biti će primjerena.
frende, umjesto da dolaziš na naš portal koji se bavi feminizmom i popularnom kulturom i objašnjavaš nam čime bismo se zapravo trebale baviti i kako bismo se trebale ponašati, predlažem da se ostaviš internetskog komentiranja i povedeš primjerom. mislim da ćeš ionako morati, jer ove tvoje patronizirajuće bljezgarije više nećemo objavljivati. i nauči čitati: apsolutno nigdje ne piše da mi svoj rad smatramo revolucionarnim, već da je feminizam u kakav vjerujemo u svojoj srži revolucionarna politika. ako se netko ovdje shvaća preozbiljno, a totalno je out of his depth, to si ti. lijep pozdrav
Lijep pozdrav i vama 🙂
Bez feminizma, ovo društvo, kao i mnoga druga bila bi mračna a i svijet bi bez feminizma bio mračnije mjesto.Ali se bojim da borba protiv seksizma i podčinjavanja ostaje tek dio još šire borbe … Premda se slažem da je svaka borba prevažna, pa i ona femiznizma. I ne brine me njegova ‘strastvenost’ ili ‘militantnost.’ Ali se bojim i da diskurs razlike i moći spram patrijarhata pri tom ostavlja upravo prostor i za neke odveć daleke i apstraktne razlike i moći čiji teren feminizam propušta i istovremeno dopušta da ga netko preuzme …
http://en.wikipedia.org/wiki/Anarcha-feminism
http://en.wikipedia.org/wiki/Intersectionality
Da parafraziram Fraisera :”Muški sve i rade da bi došli do žena” .
Jako upada u oči to što, od svih pokreta za ljudska prava, jedino radikalni feminizam ima potrebu strogo filtrirati diskurs i kažnjavati odstupanje od partijske linije u vlastitim redovima. Apartheid je razbijen bez potrebe za time: dapače, to je bio stil onih koji su ga htjeli zadržati. Na stranu to što ćete pobrisati komentar nekog “idiota” koji “nije usvojio literaturu”, ja bih se zamislio nad time da vi koje zajedno radite na ovom portalu očito morate hodati po jajima oko svojih najradikalnijih članica i svoje mišljenje predstaviti sa 50 ograda. I dok vi jedne drugima kopate oči i natječete se u zgražanju, milijuni žena ostaju žrtve svega onoga protiv čega se vi zaokupljene sobom nemate vremena boriti.
Kao hrvatska policija: ako je netko zaista opasan za društvo, policija ga se kloni, jer mu se ne usudi prići zbog vlastite sigurnosti. Ali ako netko slučajno prekrši neki debilan zakon na način koji nikome ne nanosi štetu, policija zna da je taj bezopasan i svu energiju usmjeri na njega pa hapsi babe koje prodaju sir umjesto djece mafijaša koja maltretiraju cijela naselja.
Super sve objektivno napisano.Slažem se.I dakako ljutiti feminizam.Zašto?Evo najnovija agresivna i radikalna vijest od kardinala(doduše degradiranog) no ne i posve ušutkanog od crkve da je radikalni feminizam kriv zbog pedofilije u katoličkoj crkvi……ha ha sjetim se odmah Vedrane Rudan…divno što postoje takvi ljudi bez dlake na jeziku.
mislim da je jako bitno da se nit po nit odmotavaju i manje vidljivi čvorovi čvrsto konstruirane mreže čije produkte u raznim oblicima konzumiramo svaki dan, kolko god osvješteni ili teoretski potkovani bili, baš da bi korak po korak došlo do osvještavanja njihove konstruiranosti i načina na koji oblikuju naše mišljenje i djelovanje, gurajući nas u precizne kategorije koje barataju s malim brojem onoga što bi sociolog goffman nazvao okvirima (preko koji percipiramo svijet ). s takvim malim brojem prozorčica svijet bi mogao izgledati crno bijeli, a takav nije. što više prozorčića, veća raznolikost, veća mogućnost komunikacije i tolerancije, a posljedično i slobode.
Za svih ovih godina znala sam povremeno pročitati Idine kolumne. Gotovo svaki puta bih ostala šokirana i zgrožena vječno promašenom biti. Kao da je uvijek na dobrom tragu, ali cilj / srž redovito promaši. 🙂 Često sam poželjela reagirati, ali nisam upravo zato što je Ida „ipak pozitivka“, ona je „naša“, „cura sa scene“, osoba koja ne priznaje granice, ona koja staje na stranu manjina, ljubimica LGBT zajednice (- beats me zašto, kad se prisjetim kako je kroz svoje vesele i otkačene provale javno o pripadnicima progovarala, kao akterica brojnih sitcom-a i sporedna uloga njene trans BF, s kojom je full zabavno ići u kupovinu šminke i štikli, a sve popraćeno šljokicama)….
Čak me ljutilo i kad bi u intervjuima govorila o tome kako je uvijek na dijeti i vječno pazi što jede, baš zato što se predstavljala kao nekakva alternativa plejadi (blago rečeno-) ispraznih voditeljica, pa smo to od nje i očekivali. Djevojke, mlade gledateljice „Briljantina“ tako su mogle naučiti da, iako drugačija, cool i otkačena, i Ida je samo žena i jednako se odriče i pati kao druge, da bi postigla tijelo privlačno prema svim kriterijima današnjice. I ona naprosto „drži do sebe“.
Iz svih tih iznad navedenih razloga smatrala sam da moramo moći malo joj i progledati kroz prste ako/kad „zastrani“. Pa smo jako često progledavale/i.
Upravo kako je Asja rekla, da parafraziram- ne možemo izbjegavati konfrontacije s neistomišljenicima/ama, samo zato što nisu pozicionirani dovoljno desno u hrvatskom političkom prostoru.
Problem je kad se ne priznaje važnost i potreba za feminizmom danas, ali problem je i kad se feministkinjom deklarira npr. žena kao što je Beyonce. Mnoge će reći da ju treba podržati, ali ne znam zašto? Zato što nas veseli to što se ne boji i ne zazire od samog termina? Ispisat ćemo preko jene slike ponosno – THIS is what a feminist looks like!!! :-)) Evidentno je da, niti je što izvukla iz feminizma, , niti ga svojim primjerom ikako podržala, niti ga obogatila ili bilo kako pridonijela. Naprotiv…
Zapravo mi je dosta iskazivanja ženske solidarnosti i prešućivanja, kad to tako očito unazađuje. A nije ni zdravo ! :-))