Što feministkinje žele?
Autorica: Flora Borsi
Kao prvo, nemojte nasjedati na medijske spinove koji tvrde da feminizam može biti bilo što. Povijest feminističkog pokreta vrlo nam jasno govori da je feminizam politika kolektiviteta i da nema nikakve veze s ispunjenjem pojedinačnih ženskih želja i kaprica. Feminizam nije, dakle, ono što Asja, Maša, Daša žele da feminizam bude. On je borba za potpunu emancipaciju žena. Kad kažem potpunu, ne mislim dopola ili samo malo, već upravo to – potpunu. Bez izuzetka i kojekakvih „osim“ i „ali“. Feminizam predstavlja kolektivni napor žena da riješe probleme s kojima se susreću svakodnevno, a koje ne mogu riješiti same. Ti su problemi o kojima govorim institucionalni i također su, kao što je slučaj s feminizmom, rezultat nečijeg grupnog političkog napora, a ne pojedinačnog djelovanja i stoga mu se samo grupno, odnosno feministički možemo i suprotstaviti.
Čemu medijski spin o feminizmu kao isključivo pojedinačnom iskustvu služi? Da bi se žene mogle izboriti za ravnopravnost u društvu, tog društva u prvom redu mora biti. Politika koja ne želi ravnopravnu distribuciju moći i materijalnih dobara ne želi imati posla s društvom, već samo s pojedincima koji joj ne mogu ništa. Pojedinac, u političkom smislu, zauzima slabu pregovaračku poziciju. Kad nas, dakle, korporativni i mainstream mediji uvjeravaju da je svatko od nas tvorac vlastite sreće, žele nas politički oslabiti. Patrijarhat je, na primjer, megalomanski politički projekt koji jedna žena samostalno ne može razmontirati, koliko god nesretna bila, jer nema dovoljno resursa, vremena i energije da se pozabavi svim vidovima u kojima se on danas javlja: u kulturi, u obrazovanju, u sportu, i tako dalje. Isto važi i za kapitalizam.
Ne čudi stoga što feminizam ima socijalistički, sindikalistički predznak (na što bi nas Osmi mart trebao podsjetiti), jer u društvu kakvo trenutno jest, podijeljenom, devastiranom, žene ne mogu nikada postati potpuno ravnopravne zato što to nisu ni muškarci. Da bi bile ravnopravne – društvo moraju promijeniti iz temelja. S ozirom na radikalnu prirodu feminističke teorije i politike koja traži duboke strukturne promjene, logično je da kapitalističke i patrijarhalne institucije feminizam žele medijski diskreditirati. Predrasuda da je u srcu feminizma kompeticija između muškaraca i žena potpuno je deplasirana i neistinita, ali je svejedno rasprostranjena jer je mediji drže u životu zato što im je u interesu da javnost ima iskrivljenu, karikaturalnu sliku o tome što feminizam jest. A da toj iskrivljenoj slici daju legitimitet, isti ti mediji, ti bastioni kapitalizma i patrijarhata, za sugovornike najčešće biraju žene koje kao da su o feminizmu učile upravo od njih.
Ovogodišnji me Osmi mart, Međunarodni dan žena, ponovno podsjetio na činjenicu da feministkinje jako dobro znaju što žele, ali im se ne dopušta da to javno kažu jer smo umjesto glasa feminističke politike u medijima uglavnom gledale i slušale žene koje misle da je feminizam, kako je Lana nedavno u Forsiranju feminizma napisala, „individualiziran i fokusiran na osobnu slobodu i sreću“. Razlog zbog kojeg najčešće prozivam žene, pogotovo one koje se olako deklariraju kao feministkinje, leži upravo u toj diskrepanciji između feminističke politike i načina na koji te žene o njoj odbijaju i ne znaju govoriti. Umjesto asertivnog govora o vrijednostima feminizma za sve žene, gladamo kako te iste žene feminizam koriste za vlastitu afirmaciju i to nauštrb emancipacije.
Uzmimo na primjer novinarku Novog lista Sandru Sabovljev koja je mislila da je super ideja izjavu o neravnopravnosti spolova uzeti od Dubravke Šuice, HDZ-ove zastupnice koja je u Europarlamentu, zajedno s Ružom Tomašić i Ivanom Maletić, prije točno godinu dana glasala PROTIV ravnopravnosti spolova. I evo, godinu dana kasnije Šuica je „feministički“ izvor za Novi list i govori kako smo „daleko od ravnopravnosti“, poručuje da bi žene „stvar trebale uzeti u svoje ruke“ i „apelira na žensku populaciju da se aktivira i bude samosvjesnija u participiranju u društvu“. Ajde da to prevedemo s licemjernog na regularni hrvatski jezik. Šuica će, dakle, glasati da vrijedi manje od muških kolega u politici i općenito, ali to neće reći u medijima otvoreno. Umjesto da je prozove zbog toga što je direktno odgovorna za neravnopravnost žena i politički podržava patrijarhat, novinarka Šuici daje prostor da se svrsta na stranu žena koje je tim glasovanjem i svojom političkom karijerom iznevjerila.
Jedan od izvora novinarke za članak objavljen baš na Dan žena bila je i Ida Prester, pjevačica poznata po svom dugogodišnjem feminističkom angažmanu. Feministička karijera Ide Prester razvila se, zanimljivo, iz njezine nedavne antifeminističke tirade na tportalu zbog koje je, kako vidimo, njezino mišljenje o „ženskim pitanjima“ medijima iznenada postalo jako važno. Zašto Novi list traži „feminističko“ mišljenje od Ide Prester, ali ga ne traži, na primjer, od feministkinja Ankice Čakardić i Lane Pukanić koje su je otvoreno kritizirale zbog izrazito problematičnih izjava? Zato što one vrlo dobro znaju da feminizam nije „sloboda da žena bude što god poželi“. Njih su dvije, za razliku od Prester, svjesne toga da žene nisu i ne mogu biti slobodne u patrijarhatu, da ne mogu biti slobodne u sistemu koji daje glas Dubravki Šuici kako bi ga ona potom samoj sebi i drugim ženama oduzela politički, demokratskim putem.
Sandrina kolegica iz Novog lista, Maja Hrgović, gostovala je 8. marta u emisiji Nedjeljom u 2. I također se, kao i Sandra Sabovljev, pozvala na autoritet Ide Prester. Hrgović se, doduše, nije mogla sjetiti nijedne svoje kolegice hrvatske književnice koju bi mogla gledateljicama preporučiti kao izvrsno štivo, ali s imenom Ide Prester nije imala problema jer Hrgović kao i pjevačica feminizam osjeća vrlo individualno o čemu svjedoči njezina ideja da šovinizma i mizoginije u društvu ne bi bilo da su ljudi samo malo ljubazniji i da se drže bontona. Ne znam samo kako se nijedna feministička teoretičarka prije nje toga nije sjetila! Hrgović je ustvrdila i da je umjetnost iznad bilo kakve kritike, pa tako valjda i feminističke, te je ponovila, to jest malo preformulirala ideju koju je Prester iznijela – da ne treba uvijek forsirati feminizam, odnosno da feminizam treba imati granicu.
Granica o kojoj novinarka i književnica Maja Hrgović govori doista postoji. To je granica koja je feminizmu nametnuta medijskim revizionizmom feminističke povijesti i marketinškim trikovima koji feminizam trebaju prodati kao iskustvo koje varira od žene do žene. Nije slučajnost da žene koje govore antifeminističke stvari u medijima postaju odjednom glavni eksperti za feminizam. Nije slučajnost što se Hrgović poziva na Prester, a njezina kolegica upravo od Prester traži izjavu. I definitivno nije slučajnost što je Sabovljev za potrebe svog teksta iz hibernacije izvukla Đurđu Knežević jer se i ona nedavno na tportalu svrstala na stanu Ide kako bi se, iz sebičnih i nimalo feminističkih pobuda, obračunala s Centrom za ženske studije čiji obrazovni program trenutno vodi Ankica Čakardić.
Ta medijska mreža koja se stvara kao mrtvački pokrov za feminizam koristi dijelove feminističkog diskursa kako bi stvorila privid sukoba unutar samog feminizma, odnosno privid da je razlika između feminističkog kolektiviteta i individualiziranja feminizma pitanje nijanse, a ne fundamentalna i nepremostiva. Znak je najgoreg cinizma medijski pomovirati Dubravku Šuicu na Dan žena i glas davati feministkinjama koje o feminizmu ne znaju reći ništa pametno.
Feminizam, kako sam na početku rekla, traži potpunu emancipaciju svih žena, ali i muškaraca. Ne djelomičnu i ALI jednakost, već potpunu i neopozivu ravnopravnost. To je ono što feministkinje žele. Sve su drugo medijske opsjene. Sve su drugo laži.
Odličan članak. Znači, otprilike vas je deset (feministkinja) u Hrvatskoj. Sretno u borbi!
Da nas je samo deset Muf bi već davnih dana neslavno propao. 😉
Aj, dobro, dvanaest 😀 😀 😀
nije uvijek bitna količina već znanje i srce!
Sheram jer je tekst zanimljiv i provokativan, ali ne zato što se slažem sa svakom rečenicom. Valjda se smijem djelomično slagat. Ili i tu važi – sve ili ništa?
Svaka čast
I ja se djelomično slažem/ne slažem sa samim tekstom. Ono što me malo zabrinjava je ovo prozivanje autoriteta javnih osoba kad se radi o feminizmu. Budući da je ovo kritika njihovog javnog istupa i njihovog feminističkog autoriteta, pretpostavljam da se feminizmom javno mogu baviti samo oni koji imaju diplomu sociologije/filozofije, budući da bi oni bili jedini dovoljno kompetentni da o tome govore.
O autorici guglah, biografije su kratke i šaljive, simpatične, ali ne vidim da je završila ijedan od dva navedena fakulteta, pa mi je malo problematično prozivati druge zbog istog.
Ili da pojednostavim, zašto autorica proziva druge i smatra se kompetentnijom i “boljom” feministicom od ljudi navedenih u postu?
(samo da nadodam, ni ja se ne bi nužno složila sa svime što su navedene žene u javnosti rekle i na koji način su rekle, i kritika za neke stoji, ali diskreditiranje samo zato što se ne slažemo s njima mi djeluje pomalo bezobrazno)
Molim te googlaj feminizam a ne moju diplomu.
I opet se vracamo na taj stav gdje se postavljas iznad drugih, di me pozivas na guglanje, jer glupa sam pa ne znam, al ti znas, pa me vrlo dovitljivo pozoves da se i ja sama educiram.
Dobra retorika. Ako imas 12 godina.
U svakom slucaju, dobila sam odgovor na svoje pitanje. Hvala 🙂
I opet smo na istom, žene prve potkopavaju jedne druge. Činjenica da prosuđuješ autora po fakultetu umjesto po tekstu ukazuje na nedostatak kritičkog mišljenja ili na nesigurnost u vlastito mišljenje. Čemu onda potkopavati nekoga tko stoji iza svojih riječi?
Misliš nakon što je Asja u svom tekstu potkopala nekoliko žena?
Ovako, ovo je moj posljednji odgovor jer je i ovo gore tvoj posljednji komentar koji će biti objavljen. Kad kritiziraš nečiji istup u javnosti – kritiziraš taj istup – ne to kakvu je osoba školu završila, kakav joj je karakter, fizički izgled. Kritiziraš njezine stavove i stvari koje javno govori jer te se to tiče. Boli me briga kakvu si ti školu završila i kako provodiš svoje dane, i iskreno, boli me briga što ti se mota po glavi – sve do onog trenutka kad dođeš ostaviti komentar ispod mog teksta ili ideš javno pametovati o feminizmu. Tvoji su komentari potpuno promašeni jer se ne možeš odmaknuti od osobnog, baš kao i žene koje sam zbog toga kritizirala. To što ti ne možeš razumjeti da postoji bitna razlika između komentiranja nečijih stavova i kritiziranja tih osoba ad hominem, nije moj problem.
To da si glupa su tvoje, a ne moje riječi.
Super 😀
Pokušat ću odgovoriti na tvoja pitanja… mislim da za bavljenje feminizmom ne treba nužno neko formalno obrazovanje. A ako je formalno, ne mora biti samo sociologija i filozofija, bilo bi idealno kad bi postojali neki rodni studiji kod nas, ali toga još nema; uglavnom, i na raznim drugim studijima se predaju barem neki kolegiji iz feminističke teorije. Postoji ipak obrazovni program Centra za ženske studije koji smo sve završile ili na njemu predavale. Ali mislim da feminizam ne bi trebao biti nešto što same po želji određujemo, ipak je potrebno na neki se način upoznati s njim, obrazovati o feminizmu – tako da se pročita pokoja knjiga i članak ili da se aktivistički sudjeluje u nekom aspektu feminističkog pokreta.
Asja u svom tekstu nije diskreditirala žene koje spominje kao osobe, već je htjela diskreditirati njihove izjave, stavove i pozicije, zato što su – a to je detaljno objašnjeno u tekstu – te izjave problematične iz perspektive feminizma kao društvenog, kolektivnog pokreta koji se bori za jednakopravnost žena s muškarcima u javnoj i privatnoj sferi, kao i za pravedniji svijet u kojem će svi ljudi biti tretirani jednako i imati jednake šanse. Kad o ravnopravnosti govore žene koje su je konkretnim političkim potezima onemogućile drugim ženama (poput Šuice) ili kada se feminizam predstavlja kao nešto što svaka žena može sama za sebe, osobno definirati (poput Prester), tada se tu više ne radi o feminizmu kao kolektivnom pokretu. Feminizam, kao i svaki drugi pokret, ne može biti BILO ŠTO, jer tada gubi svako kolektivno značenje. To, ipak, ne znači da se moramo oko svega složiti, a pogotovo ne da smo “bolje” od drugih. No, neka naša kompetencija u ovom slučaju ipak proizlazi iz stalnog obrazovanja u području feminizma (formalnog ili neformalnog), kontinuiranog praćenja feminstičkih rasprava, informiranja o aktualnim temama, čitanja, pisanja i političkog angažmana.
Što je onda sa svim onim ženama koje nemaju pristup literaturi ili resursa da se bave aktivizmom? One ne mogu biti feministkinje?
Naravno da mogu biti! Jako puno različitih stvari iz vrlo različitih izvora spada pod “literaturu”, kao i pod aktivizam, te se feminizam može prakticirati na razne načine u različitim kontekstima. Ovdje, ipak, konkretno govorimo o ženama koje imaju pristup informacijama i znanju o feminizmu, ali to znanje ipak odlučuju zaobići. Gdje god na svijetu da se prakticira i u kakvim god uvjetima, mislim da feminizam ipak mora imati barem jednu zajedničku crtu, a to je njegova ishodišna točka: osobno je političko. Onaj trenutak u kojem shvatiš da nisi sama, da su i druge žene u sličnoj ili barem u koliko-toliko analognoj situaciji kao i ti. To je politički trenutak, u kojem nečiji feminizam započinje, čak i kada ne znamo kako bismo taj trenutak imenovale.
Ali ako kažemo “osobno je osobno”, onda to više nije feminizam, koliko god ga pokušavale predstaviti kao takvog.
To je u teoriji prekrasno, u praksi ispada samo vrlo pretenciozno od strane ljudi koji pišu ovakve članke.
“Onaj trenutak u kojem shvatiš da nisi sama, da su i druge žene u sličnoj ili barem u koliko-toliko analognoj situaciji kao i ti. To je politički trenutak, u kojem nečiji feminizam započinje, čak i kada ne znamo kako bismo taj trenutak imenovale.”
—–
Nekako mi se čini da sama sebe pobijaš, kad nekoliko redova iznad veliš:
“Jako puno različitih stvari iz vrlo različitih izvora spada pod “literaturu”, kao i pod aktivizam, te se feminizam može prakticirati na razne načine u različitim kontekstima.”
Što ti se možda čini kao različiti par čarapa, ali u principu se radi o istoj stvari. Vi na mufu, koliko čitam, dijelite jednu zajedničku ideju što feminizam jest i kako se on manifestira i treba provoditi u osobnom i javnom životu. Svatko tko se nazvao feministom, a svojim postupcima pokazao da ne igra po istim pravilima po kojima vi igrate, bio je diskreditiran.
Ne želim biti oštra niti nazivati muf ekstremom, samo želim napomenuti da se ponekad tekstovi poput ovog postavljaju daleko iznad drugih bez pokrića.
Evo, Asja mene pozvala da guglam feminizam, iako ja imam i formalno i neformalno znanje o istome sa pretpostavkom da je pametnija od mene samo zato što nam se mišljenja razlikuju. Što, da ne blebećem previše – nije kul. -.-‘
Anyway odgovorih joj na to, al moj komentar nikad nije objavljen, tako da je to još jedna moja kritika na politiku vašeg portala. Kritiziraju se drugi, no u komentarima se ne može kritizirati vas? Not nice. 🙁
Kužim što hoćeš reći, ali ti si nas pitala za našu kompetenciju da se bavimo feminizmom, za naše diplome, pa sam pokušala odgovoriti na to pitanje, ali u isto vrijeme naglasiti da mislim da ne treba formalna legitimacija da se baviš feminizmom. Nemoguće je navesti svoje kompetencije, a ne ispasti privilegirana 🙂
Ja, evo, mislim da smo mi na mufu dosta različite i oko dosta stvari se ne slažemo ili ne slažemo sasvim, a svaka ima svoj stil. Očito je da ne mogu kontrolirati kako će se to činiti našim čitatelji(ca)ma, ali mene zanima kritika koja je prijateljska i dobronamjerna i ulazi u dijalog.
Meni je Asjin tekst na mjestu, samo mislim da si se ti, Mašo, malo zaletila s ovom pričom o literaturi i aktivizmu i počela proskribirati što je dobar i loš feminizam, a to neminovno dovodi do zbrke i proturječja, a i do toga da nanerviraš one koji ne zadovoljavaju te kriterije.
Koliko sam Asju razumjela prema njoj je bitan kriterij za govorenje o feminizmu u javnom prostoru to boli li osobu kikinda za druge žene, a što ne zahtijeva ni znanje slova niti pristup knjižnici i ta nekakva bazična solidarnost dostupna je svim ženama, čak i onima koje su u najdubljim govnima. Mislim da je to dosta pošten i dobar kriterij. Slažem se s Asjinim tekstom.
Sasvim moguće da sam se zaletila, ali ipak sam odgovorala na pitanje o fakultetskim diplomama koje daju pokriće ljudima da se u javnom prostoru bave feminizmom. Slažem se s tvojim inzistiranjem na solidarnosti!
vjerujem kako može biti iznimno frustrirajuće nakon godina formalnog i neformalnog obrazovanja i osviještavanja o feminizmu slušati izjave kako feminizam može biti ili dopušta da budemo bilo što dok nas čini sretnima.
mislim i kako je popularizacija feminizma (dijelom rezultat hit govora javnih ličnosti) problematična jer tada postepeno širenje, usvajanje, prihvaćanje i identificiranje sa feminizmom uzima za sebe samo fragmente tog kompleksnog pokreta, naravno one koji će moći biti usloženi unutar patrijarhalnog kapitalističkog okvira. stoga je danas mnogo feministkinja koje smatraju da kao takva možeš djelovati kako želiš dok te to čini sretnom.
isto tako vjerujem kako može biti zahtjevno organizirati život i utjecati na druge, bližnje prema feminističkim načelima, aktivno feministički živjeti svakodnevnicu konstantno svjesna da je i osobno političko
Super mi je ovaj komentar 🙂
Nije prvi put da nakon čitanja jednog teksta feminističke tematike – pametnog i argumentiranog, da se razumijemo – zaključujem kako bih po svim kriterijima logike i terminologije sebe trebala prestati nazivati feministkinjom jer se, iako su argumenti u tekstu pametni i zanimljivi, očito u nečemu temeljnom ne slažem s onime što mi se prezentira kao aksiom feminizma. (Ništa nova, doduše, sa sličnim sam se problemom susrela i pri susretu s gore spomenutim ženskim studijima, što je bio jedan od dva glavna razloga zašto sam im se odlučila NE pridružiti.)
Naravno da vjerujem da feminizam NE može biti bilo što, naravno da vjerujem da je riječ o borbi za jednakopravnost muškaraca i žena, naravno da mi je jasno da je za to potrebna emancipacija oba spola od patrijarhata i naravno da mi je jasno da u tom smislu ne bismo smjele pristajati na načelne kompromise s društvom koje to onemogućava te da se onda izjave s kakvima se muf u zadnje vrijeme obračunava moraju nazvati onakvima kakve jesu – antifeminističke. Svakako.
No problem je u tome što taj obračun s antifeminističkim izjavama vrlo često postaje obračun s osoboma koje su ih izrekle, najčešće NE iz antifeminističkih poriva, nego zbog neopreza, neosviještenosti, svojevrsnog refleksa koji i najosvještenije od nas u nekom obliku imamo jer ipak čitav život živimo u tom prokletom patrijarhatu pa se onda na takve osobe navaljuje džonom umjesto da se s njima pokušava raspravljati i pronaći zajednički jezik. Ispada da je stav: “Ne trebaju nam takve kao ti”, a s obzirom na popis uvjeta i stavova koji su onda potrebni da bi žena bila vrijedna nazivati se feministicom, ispada i da je takvih, kao što vam je jedna komentatorica u šali rekla, desetak u Hrvatskoj. Ja bih rekla stotinjak, ali dobro, složit ćemo se da je riječ o MALO žena.
A jesu li sve ove ostale, sa svojim neopreznim, katkad i glupim izjavama, sa svojim ne baš sasvim feminističkim životima, sa svojim nesvjesnim refleksima iz patrijarhalnog života i sa svojom željom da budu feministkinje koja je mnogo veća od svijesti što to u svojoj punini znači – doista višak za koji “nemamo vremena” i s kojim nemamo što raspravljati nego ih odmah trebamo nazvati bjelosvjetskim idiotima, neukim i bezvrijednim ličnostima te jednako antifeminističkim karikaturama kao što su Ruža Tomašić ili Kolinda GK? Ja mislim da nisu. I pomalo mi je odbojno kada ih se diskreditira na način kao da ih se izbacuje iz Partije zbog ideološke neispravnosti, a ako se odmaknemo od takvih metafora, zapravo mi je odbojno to što se s njima “raspravlja” na način: “Ajd se ti, dušo, vrati u svoj patrijarhat jer za ovo očito nisi” bez ikakve volje za diskusijom. Jer ozbiljno mislim da bi svaka od tih žena – ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog iskazane sklonosti prema feminizmu – itekako mogla s vremenom i kroz diskusiju osvijestiti sva načela koja feminizam čine feminizmom. Što u situaciji kada one među nama koje ZNAJU, koje su OSVJEŠTENIJE, koje MOGU pružiti potrebne informacije – takvim ženama pristupaju tako s visoka i “nemam ja vremena za takve glupače” – neće.
Ispada onda da je feminizmu previše feministkinja jer nema vremena za osvještavanje i educiranje novih. Sve si mislim onda da ni ja nisam zaslužila nazivati se feministkinjom. Em znam izvalit svašta jer puno lajem pa mi je vjerojatno više puta u životu izletjelo nešto što bi se moglo protumačiti patrijarhalnim ili glupim, em se ne slažem s ovakvim gore opisanim stavom feministkinja prema nedovoljno opreznima i osviještenima, em znam za feminističke teoretičarke koje se, recimo, baš i ne slažu s radom feminističkih teoretičarki na kojemu se temelji ovaj tekst 😉
Meni se čini da je ovaj Asjin tekst precizno i argumentirano usmjeren protiv izjava određenih žena, a nikako ne protiv samih tih žena. Nigdje se u ovom tekstu ni na koga ne navaljuje đonom, nikoga se ne naziva “bjelosvjetskim idiotima, neukim i bezvrijednim ličnostima”, nikoga se ne izbacuje “iz Partije”. Umjesto toga, razne se javne izjave javnih osoba komentiraju kao problematične i/ili antifeminističke. Zato me zbunjuje i čudi odakle u tvom komentaru oni dijelovi pod navodnim znakovima, kao da su citati iz teksta: “Ne trebaju nam takve kao ti”, višak za koji “nemamo vremena” i s kojim nemamo što raspravljati, “Ajd se ti, dušo, vrati u svoj patrijarhat jer za ovo očito nisi”, “nemam ja vremena za takve glupače”.
Muf se već preko Laninog teksta “Forsiranje feminizma” ogradio od Asjine izjave o Idi Prester, a Asja u ovom tekstu isto vrlo staloženo, ne vrijeđajući nikoga kao osobu, polemizira s raznim izjavama tih osoba. Lana je napisala da je Asja pogriješila i ja se tu 100% slažem s tobom – pogrešno je i kontraproduktivno ljude vrijeđati, stvarno mislim da to umanjuje snagu argumentacije. Ali, isto tako, u ovom konkretnom tekstu to vrijeđanje ne vidim. Mogu shvatiti zašto je ljudima teško odvojiti ovaj Asjin tekst od njezinog statusa na fejsu, ali ovdje u prvom redu govorimo o tekstovima na sajtu, nadam se 🙂
I ja sam za diskusiju, i tu se slažem s tobom, i rekla bih da je jedan od glavnih razloga za pokretanje Mufa bio i podizanje svijesti o nama važnim feminističkim temama (teško je tu izbjeći prosvjetiteljski, pomalo pokroviteljski stav, ali dopuštam si to sad jer i ti pišeš o “osvješćivanju”). Ali također bih podsjetila da ovdje govorimo o nekakvom educiranju žena koje su svoju javnu ličnost, svoju medijsku prisutnost i utjecaj, pa i karijeru, velikim dijelom izgradile na tome da se predstavljaju kao feministkinje, pa da i same definiraju feminizam. To su redom žene koje imaju veću društvenu i medijsku vidljivost (i u tom smislu veću moć) od nas s Mufa. Po njihovim izjavama i djelovanju ispada ne samo da definiraju feminizam po vlastitoj želji, nego da im nedostaje osnovna solidarnost s drugim ženama (Šuica je ekstremniji primjer, ali tu je i Prester s bejbisitericama i Hrgović koja, bez obzira što joj je to struka, ne može preporučiti nijednu hrvatsku spisateljicu – mene je to baš rastužilo).
Bez obzira na to što se slažem s tobom o tome koliko je teško (nemoguće) unutar patrijarhata i kapitalizma biti “savršena” feministkinja (Lana je o tome super pisala u tekstu o “Bad Feminist”), mislim da se osobe koje u javnosti zastupaju feminizam moraju i SAME više potruditi. Mi ćemo nastaviti s radom na Mufu, za koji se nadam da će imati i neke dugoročnije posljedice, kao što se nadam da je i to neki oblik osvješćivanja o kojem govoriš 🙂
Istina, osvrnula sam se na ono iz čega je tekst potekao, a ne samo na ovaj tekst pa odande citati u navodnicima pa hajdemo onda pokušati i to što citiram ublažiti, jednako kao što je i ovaj tekst ublažio privatni stav prema autoricama antifeminističkih izjava. U ovom se tekstu govori o nekoj vrsti medijske kampanje koja nastoji diskreditirati feminizam na taj način što glas daje ženama koje o feminizmu nemaju što pametno kazati, što mislim da nije istina u slučaju baš svih navedenih žena – iako jest riječ o ženama s kojima se ne moramo slagati i s kojima možemo raspravljati. Dakako, sa stavom “pametna žena mora znati sa svojim muškarcem” ili kako god da je glasila ona grozota od rečenice ne možeš raspravljati u feminističkim okvirima nego jedino kao s antifeminističkom budalaštinom, ali nije baš sasvim pravocrtno ni univerzalno određeno da je baš sve ostalo što su, primjerice, Maja Hrgović i Đurđa Knežević izrekle antifeministički niti je istina da “nemaju što pametno kazati o feminizmu”. I opet ću se ponavljati i reći, definitivno tu postoji jedan problem isticanja osobnih sloboda na račun feminizma kao društvenog pokreta, ali tu smo i opet u potpuno drugom području diskusije od one između feministkinja i onih koje to nisu. Moje skromno mišljenje, dakako.
Mimo toga, u svojim sam komentarom zapravo još više htjela istaknuti nešto drugo, a to je da ovakav stav prema tome tko i kakva može biti feministkinja, počevši od slikovne ilustracije ovome tekstu, kojom se implicira da one koje nisu takve, a nazivaju se feministkinjama, nekome zabijaju nož u leđa – nije plodan u smislu osvješćivanja ni educiranja jer iz (samo)određenja “feministkinja” diskvalificira svakoga tko se ne slaže sa zadanim i opisanim (pretežno anarho-feminističkim) aksiomom, svakoga tko nije dovoljno educiran da bi znao promišljati baš sve oblike u kojima se svojim životnim izborima čak i nesvjesno utječemo naučenim patrijarhalnim obrascima (uf, sorry na ovoj kobasici od izraza) i, na kraju krajeva, svakoga tko tu i tamo bljezne glupost.
Ovo je pametan, zanimljiv i definitivno edukativan članak, ali da se slažem baš sa svime u njemu napisanim, i ja bih se sama, uz duboki naklon i veliku zahvalu, odrekla toga da se nazivam feministkinjom jer doista nisam u stanju na sebe preuzeti takvu odgovornost i takva me očekivanja u startu obeshrabruju. Srećom, ne slažem se 😉
Mislim da se možemo složiti da nije sve što su Maja Hrgović i pogotovo Đurđa Knežević (pobogu, ona je ipak neka legenda hrvatskog feminizma, i zato mi je taj njezin tekst još veće razočaranje) ikada rekle o feminizmu problematično.
Što se tiče slikovnih ilustracija, one su na Mufu često ironične, moram priznati da ih nisam shvatila ovako kao ti, moj je dojam više bio da ilustriraju medijski tretman feminizma, pogotovo jer nimalo ne volim taj kliše žene koja zabija nož drugoj ženi u leđa 🙁
A sad da se vratimo na educiranje i osvješćivanje, samo bih ponovila da se tu ne radi o diskvalificiranju svakoga tko se ne slaže i svakoga tko nije dovoljno educiran, već se tiče nekih vrlo konkretnih navodnih zastupnica feminizma u hrvatskoj javnosti koje preko toga grade svoju javnu personu.
I zašto bi se odrekla toga da se nazivaš feministkinjom, pa lijepo si dolje napisala da se slažeš s aksiomom iz ovog teksta (bez obzira na njegov anarho-feministički prizvuk)! 😉
Napisala sam da se ne slažem 😉
Da, ja ovo potpuno razumijem, vjeruj mi Asja iz članka koji je odličan, ali moja 17-godišnjakinja je još po medijskim opsjenama…ja pokušavam polako jer je premlada(medijska manipulacija) ne zamjeram joj. Nedavno sam bila u društvu i osobno čula mišljenje kolegice, koja je rekla da joj je to isforsirano…ha ha, još je dodala da joj je to isto kao ono ‘kao da ona mora svaki dan slaviti rođendan’. Na to sam mirno rekla da se to nikako ne može usporediti i dala brutalni primjer(nadajući se da će shvatiti) jer je i ona mene brutalno šokorala ”pa eto ako je današnji dan žena samo na TV-u bio vijest, za mnoge je žene bio važan u tom trenutku da ne dobiju batine” nastao je muk, jer je bio u društvu i prijatelj, te nakon muka isto dodala da je to njeno pravo da tako misli. Zato sam isto za sada zadovoljna sa svojom kćeri, jer sam uočila da je mnogo svjesnija o značenju feminizma od žene koja je od nje ipak starija 5-6 godina.
…evo dok sam poslala komentar opet šok, ni manje ni više od moram reći pisca Milana Vuković Runjić-da se razumijemo tako gđa htjede, dok je kolega Letica pokazao osviještenost i zaradio veliki +, u netom pogledanoj emisiji Pola ure kulture…Pozdrav
Zanimljivo mi je pitanje edukacije o feminizmu. Uvijek se pomalo sramežljivo izjašnjavam kao feministica upravo zbog toga što mislim da nisam dovoljno teorijski potkovana, relativno nedavno sam se počela zanimati za feminizam kao pokret. Volim čitati vaše tekstove, mislim da su napisani vrlo čitljivo i argumentirano i da daju odličan uvid u feminizam za nekoga (kao što sam ja) tko se upoznaje s feminizmom.
E sad, što se tiče javnih osoba koje se predstavljaju kao feministice i onda u intervjuima iznose prilično dvojbene stavove… Konkretno me prilično iznervirao intervju M. Hrgović u NU2, pogotovo moment sa Sharon Stone. Dakle, Miljenko Jergović za S.S. kaže da je ocvala vagina. Stanković pita Hrgović pitanje u stilu koliko javna osoba ima pravo na privatnost, pogotovo kad se pojavi u filmu u kompromitirajućoj pozi i kako u principu pristaje da zbog toga dobiva seksističke komentare. Uz dodatak da ima i zelene dolare kojima se može tješiti pa je to kao ok. Odgovor M. Hrgović na to pitanje je: ne znam i nakon njegovog pojašnjavanja, nabacuje bljedunjave floskule o umjetnosti i da na seksizam treba reagirati.
Moje pitanje je: kakav kredibilitet ona ima kao feministica? Ne mislim da bi svi trebali pročitati tone knjiga i izučavati neku široku teoriju feminizma, ali ako shvaćaš bit i razumiješ što to znači gledati na stvari iz feminističke perspektive, onda bi prilično lako mogao dati smisleni odgovor na Stankovićevo pitanje.
Ili?
Ovo je Majin tekst iz 2009. zaslužan za njezin feministički kredibilitet 🙂
http://www.cunterview.net/index.php/Vox-Feminae/Maja-Hrgovic-Frajer-i-picka.html
Razumijem da svatko može imati tremu i biti zbunjen, i ok je reći da ne znaš ako ne znaš, ali novinarska pitanja u vezi s feminizmom se stalno ponavljaju i uvijek su ista pa se nije baš teško pripremiti za njih, posebno ako o tim problemima pišeš u novinama i inače.
Živimo u svijetu i vremenu relativiziranja svega – nasjeli smo na sve te medijske trikove itd. o kojima piše Asja. pa onda dobijemo sintagme kao što su “ljevičarski fašizam” i “feministička mizoginija” – i ne možeš objasniti to ljudima jer su nam mozgovi već dobrano isprani… Nema druge nego uvesti neku vrstu humanističkog obrazovanja u škole – građanski, zdravstveni— raditi na edukaciji nastavnika/ca … za to se treba boriti, jedino u tome vidim izlaz.
i mislim da je Asjin članak odličan u tezi, ali da mu ovdje nije potreban ovaj dio o internim poimeničnim obračunima… taj dio feminizma me kao najobičniju feministkinju ne zanima… i po mom mišljenju ne čini dobro pokretu
Ne bih se složila sa gore navedenim jer je asja i prije ovog članka objasnila o internim poimeničnim obračunima…i zašto bi to loše činilo feminizmu uopće, mislim da previše pazimo prije bih rekla cjepidlačimo kako se izražavamo i mislimo o tome. To me kadkad istinski nervira. Kao da se i sami bojimo nametnutih medijskih pritisaka koliko i kako o feminizmu diskutirati. To je stav i treba ga se dosljedno držati tj.istinski, barem ga ja osobno tako osjećam.
Asja veli: “Ne djelomičnu i ALI jednakost, već potpunu i neopozivu ravnopravnost. To je ono što feministkinje žele. Sve su drugo medijske opsjene. Sve su drugo laži.”
Ako je doista tako, zašto Centar za ženske studije ne omogućava edukaciju i muškarcima? Ispada da se, kako to najčešće i biva, jedno govori a drugo radi, odnosno zauzimanje za ravnopravnost isključivo je deklarativno, dok se u praksi (i ovdje) sprovodi segregacija.
ovo nije istina. u centru se već nekoliko godina školuju i muškarci.
U tom se slučaju ispričavam na lošoj informiranosti. Znam da je prije par godina bilo drugačije. Lijepo je znati da i feminizam sazrijeva i evoluira 🙂
To sam napisala razmišljajući šire o pokretu – za mene pokret nije samo skupina žena koja se kod nas bavi feminizmom… Mislim da više treba razmišljati kome su namijenjeni tekstovi koje pišemo. I nije riječ o stavu, već o načinu izražavanja stava – naravno da treba imati stav i držati ga se dosljedno; i sama se živciram i ne odstupam od svoga stava – što ne znači da moram biti ratoborna i emocionalno tvrdoglava u komunikaciji s nekim tko čita muf a po mom mišljenju “ništa ne kuži”… Ima previše drugih situacija u kojima je poželjno da budem ratoborna 😉 Osobno me odbijaju ti interni sukobi – ne fala bogu od feminizma samog, već od želje da se priključim bilo kojoj grupi žena “na sceni”. I časna riječ – ne krivim nikoga za te sukobe, samo mislim da je korisno odmaknuti se i pogledati sa strane bilo koji sukob u kojemu se nalazimo. Eto, nadam se da ćete uvažiti moje osobno “vanjsko” mišljenje 🙂
Ipak se iz čitave ove recentne polemike može izvesti jedan poprilično otužan zaključak: ako se ovih nekoliko u nas najglasnijih glasnogovornica feminizma (đurđa, maja, asja, ankica) ne mogu složiti oko definicije, cilja i svrhe feminizma, kako očekivati da feminizam bude shvaćen ozbiljno od onih koji ga promatraju sa strane, manje ili više kritički i s manje ili više predznanja? sve to ide na ruku onima koji tvrde: 1000 žena – 1000 feminizama.
treba što više furati ono: jedan svijet – jedna borba 😉
mena zanima sto barbara pleic tomic misli o svemu
baaarbaaara….
komentar…ili tekst…
mene zanima sto muf misli o ovoj feministkinji?
https://www.youtube.com/watch?v=cRsYwu8uD4I
jel prava ili kriva?