Na površini kože

Petra Collins

Na gotovo svim fotografijama snimljenima u razdoblju između moje trinaeste i petnaeste godine lice mi je okrenuto u stranu od fotoaparata. Nelagoda koju sam tada svakodnevno osjećala u suočavanju sa svijetom i osobito s drugim ljudima tako je dokumentirana i ovjekovječena. Uzrok mog zazora, vječno pognute glave i nevoljkosti prema gledanju ljudi u oči moji su roditelji tumačili kao uobičajene simptome tinejdžerske mrzovolje i otresitosti. Iako su djelomično bili u pravu, jedan od ključnih razloga takvoga ponašanja bio je jedan drugi pubertetski simptom, prema generalnom shvaćanju sasvim prozaičan i od strane odraslih (i vršnjaka/inja koje nije mučio) otpisivan kao prolazan i beznačajan. U tom dvogodišnjem periodu okretanja od kamere moji su problemi s kožom, naime, doživjeli svoj vrhunac.

Ma koliko da se iščitavaju kao polovični i licemjerni, pokušaji slavljenja oblina i tijela koja odstupaju od modnih imperativa vitkosti ipak su medijski vidljivi. Ne čini se izglednim kako će prištava, nečista koža (potonji pridjev ukazuje kako na sam izgled površine kože, prošarane i “razbijene” crvenilom, crnim točkicama mitesera, žućkastim gnojnim pustulama, kao i na predrasudu o manjkavom održavanju tjelesne higijene kao jednom od uzroka problema s aknama) ikada doživjeti takvu vrstu trendovske aproprijacije. Za vrijeme svog prištavog perioda (naoko) savršenih sam koža na stranicama modnih časopisa i televizijskih ekrana bila itekako svjesna, vječno u frustrirajućoj i isfrustriranoj potrazi  za onima prištavijima od mene. Niti književnost (za mlade) nije mi u tom smislu nudila posebnu utjehu – koža junakinja klasične književnosti mahom je bijela i čista, dok su na stranicama YA djela muke s kožom element koji se nužno mora spomenuti kao jedan od raspoznatljivih odrednica puberteta (uz roditelje koji ne shvaćaju i dečke koji ne primjećuju), ali zapravo krajnje nezadovoljavajuć kao panacea i pokušaj identifikacije: da, junakinje zdvajaju zbog prištića, ali uvijek se radi o jednom ili dva neočekivana posjetitelja, a ne teškom ili barem osrednje teškom slučaju kožnih problema poput moga. “Objektivni” doživljaj junakinjine ljepote i privlačnosti nije ozbiljnije narušen; štoviše, njezina se neodoljivost sitnim nesavršenstvom samo dodatno naglašava.

Ustvrditi kako je obična tinejdžerska prištavost jedan od ključnih povoda osobnog nezadovoljstva, nesigurnosti, pa i dubokog jada, zvuči kao nepristojno preuveličavanje, bezvezni problemi nekoga dovoljno privilegiranog da takvim benignim i površinskim (jer, naposljetku, ljepota dolazi iznutra) manjkavostima pridaje toliki značaj. Niti ne pokušavam ustvrditi kako je moje hrvanje s fenomenom Akni vulgaris bio jedini razlog mog intenzivnog tinejdžerskog angsta, ali činjenica je kako probleme s kožom kao trivijalnu jadikovku uglavnom otpisuju oni/e koji/e se nikada jutrima nisu u stanju krajnjeg užasa promatrali u kupaoničkom ogledalu, očajnički pokušavajući pri/ekriti kratere koji su se aktivirali tijekom noći, prije polaska u školu u kojoj ih očekuju na desetine suučenika i suučenica spremnih registrirati i na najmanju nesavršenost. Ovaj paušalni odnos prema standardima „kožne kvalitete“ ne razlikuje se nimalo od ostalih komponenti vanjske ljepote koju propisuju i perpetuiraju društvena shvaćanja, licemjerne i shizofrene norme već toliko puta rastrančirane u feminističkim analizama. Ako je „čista koža“ stvar od tako malo značaja, zašto je prikrivanje one nesavršene, manjkave, nečiste toliki imperativ? Svježi primjer ovakve „kožne histerije“ neretuširane su fotografije Beyoncé snimljene za reklamnu kampanju kozmetičke kuće L’Oréal, čije je curenje popraćeno medijskom histerijom. Sablazan oko nesavršenosti kože žene čiji je posao velikim dijelom i forsiranje medijskog savršenstva samo je još jedna u nizu potvrda činjenice kako su, usprkos pokušajima promoviranja „prirodne“ ljepote, neke stvari još uvijek previše prirodne da bi bile prihvatljive.

Arvida Byström

Naravno, problematika kože daleko je kompleksnija od akni i mitesera. Poruke koje šaljemo i primamo putem prezentacije vlastitih koža i njihovih „prirodnih“ i artificijelnih osobina nevjerojatno su raznolike. Svaki od vidova intervencija usmjerenih na kožu sadrži niz kodiranih, manje ili više suptilnih, često i proturječnih značenja koje šaljemo primateljima naših poruka svaki put kada nam pogledaju u lice (na kojemu je koža u glavnini najizloženija tuđim pogledima i procjenama). Ove radnje uključuju gotovo beskrajan niz praksi poput tetoviranja, piercinga, trajne šminke, uklanjanja (ili neuklanjanja) dlaka, ožiljaka i madeža, razne druge invanzivne ili neinvanzivne kozmetičke zahvate, zastiranje kože lica i tijela odjevnim predmetima s više ili manje specifičnom religijskom, modnom i medicinskom funkcijom – popis se nastavlja u nedogled. Sve navedeno jedva da i dotiče beskrajno duboku problematiku boje kože, odnosno rase, u svim njezinim političkim, etičkim i estetskim implikacijama. Ovaj tekst, s obzirom na brojnost, kompleksnost i golemu širinu svega navedenog tako će, da se poslužim prikladnom metaforom, samo zagrebati površinu i usredotočiti se na vivisekciju vrlo malenog i ograničenog komadića fenomena kože.

Jezik kojim govorimo o koži vrlo je znakovit. Koža se metaforički doživljava kao suština nečijeg identiteta, pa su tako pokušaji empatije i poistovjećivanja s drugima u hrvatskom jeziku utjelovljeni u frazi „biti u nečijoj (tuđoj) koži“, dok druga suprotstavljena „kožna metafora“ ukazuje na fundamentalnu nemogućnost takve zamjene identiteta – jer „iz svoje se kože ne može“. Ujedno – ili oprečno – takvim poimanjima, koža se predočava kao sasvim posebna, dodatno personalizirana, izdvojena esencija, osobnost sama po sebi, pa tako jezik kozmetičke industrije (o) koži govori terminima koji se lako mogu zamisliti kao karakteristike cjelovite ličnosti: koža tako može biti „problematična“, „zahvalna“, „osjetljiva“, pa čak i „netolerantna“, kako sam nedavno pročitala na jednom reklamnom plakatu. U kultnom Mitu o ljepoti Naomi Wolf ukazuje na proračunatu promišljenost ovih naizgled benignih reklamnih parola i njihovu povezanost sa širim društvenim trendovima koji se percipiraju kao osobito problematični (za žensku populaciju koja je, unatoč brojnim promjenama u poimanju muške ljepote i „održavanja“, još uvijek ciljana potrošačka skupina kozmetičke industrije i njezinog oglašavanja) u određenom vremenskom razdoblju: “[A]ko žene žele pronaći izlaz iz skupog sustava uvjerenja koji vrši prisilu na nas kroz te poruke, čitat ćemo reklame za kozmetičke proizvode znajući da nije riječ o proizvodu, nego o dojmljivo preciznom opisu skrivenih demona vremena u kojem živimo.”

Osim toga, „koža pamti“, ali čini se kako se to pamćenje doživljava isključivo u negativnom kontekstu traumatskog sjećanja koje treba potisnuti, preokrenuti, izbrisati. Usprkos opetovanim vapajima za prihvaćanjem znakova starenja kao estetski privlačnih znakova iskustva i ostvarenog, ispunjenog života, bore se i dalje generalno percipiraju kao znakovi izgubljene bitke mladosti i ljepote protiv protjecanja vremena, psihosomatski simptom propadanja i uništavanja, ožiljkasto tkivo koje se neumoljivo širi po uspomenama kože. Umjesto sjećanja, za kožu/na koži preferira se glatka, napeta, ujednačena amnezija. Ljubičaste strije koje sam jednog ljetnog jutra prije petnaestak godina otkrila na koži bedara i stražnjice nisam tako percipirala slavljenički, kao jedan od znakova da se moje tijelo mijenja i potkožuje postajući više “žensko”, već s gorčinom i očajem znajući iz modnih časopisa kako se, kada se jednom dobiju, tih ružnih pruga više nikada ne može riješiti – mogla sam se jedino nadati kako će što brže izblijedjeti i postati manje vidljive – samo ću ja znati da su tu i moj će stid biti relativno privatan.

Autor: Jake Verzosa

Usprkos još jednoj od ustaljenih komponenti govora o koži/kožom, frazi „površinske rane“ koja ističu relativnu lakoću osobnih ozljeda i njihovo neprodiranje u dublje, vitalnije slojeve, osjećaji nezadovoljstva, tjeskobe i srama koje uzrokuje nesavršena koža duboki su i dubinski. Intenzitet nelagode varira sukladno s percipiranom težinom nedostataka: od uobičajenog i očekivanog zdvajanja nad pubertetskim bubuljicama (također podložnom gradaciji ovisno o količini zahvaćenog područja), do mučnih osjećaja anksioznosti i depresije uzrokovanih promjenama/oštećenjima koje društvena poimanja ljepote i privlačnosti procjenjuju kao sažaljenja vrijedna, ružna, zastrašujuća, čudovišna. S druge strane, samovoljno uzrokovana oštećenja i ozljede na koži, prepoznatljiva kao društveni rituali samoozljeđivanja u obliku rezanja, paljenja i udaraca, iščitavaju se gotovo kao njihov negativ, vanjski izljevi tuge koja se nalazi još dublje od slojeva mišića i kostiju. Ozljede i ožiljci koji za njima ostaju funkcioniraju kao vidljiva manifestacija unutarnje boli: njihova zavaravajuća površinska beznačajnost ujedno simbolizira nepodnošljivu tjeskobu pod kožom i čini je, barem privremeno, „stvarnom“ i opipljivo prisutnom. Osim toga, služe i kao sredstvo kontrole i utjehe putem rituala nanošenja ozljeda i kasnije palijativne skrbi i praćenja zacjeljivanja rana. Ipak, njihova je vidljivost relativna, s obzirom da se planski nanose na svakodnevno „nevidljivim“ mjestima pokrivenima odjećom, čime se odnos prema njima dodatno usložnjava: skrivene su, ali potencijal njihove prezentacije drugima uvijek je prisutan; istovremeno se strahuje i gorljivo nada da će ih netko slučajno primijetiti.

Kao što sam napomenula, složenost one vjerojatno značenjima najnabijenije odrednice kože, njezine boje, uvelike nadilazi granice ovog teksta. U društvu koje je još uvijek/za sada generalno rasno neraznoliko poput našega, kompleksnost percepcija boje nečije kože u drugom je planu; problematika romske nacionalne manjine čije pripadnike/ce većinsko stanovništvo nepogrešivo raspoznaje i sukladno procjenjuje upravo i prema fizičkoj karakteristici nijanse njihove kože tako se uglavnom ne razmatra sa stajališta potencijalnog rasističkog pristupa, koji je lako zanemariti (ili bolje rečeno, potisnuti) s obzirom na doživljaj društva u kojemu živimo kao rasno monotonog. Lako je „biti slijep/a na boju kože“ u društvu u kojemu su, prema koncepciji koja elegantno izostavlja navedenu romsku manjinu iz jednadžbe kao „nešto drugo“, objekti na koje bi se ovaj oblik diskriminacije mogao primijeniti rijetkost (iako jezik zanijekane korelacije s bojom kože ponovno svojeglavo iznosi na površinu narodskim izrazima poput „ne bih to napravio ni crnom Ciganu“).

Kratki put kožom zatvorit će tako još jedna adolescentska uspomena: u periodu u kojemu su mene mučile akne, jednu od mojih prijateljica mučio je sasvim drugi kožni problem. Zbog tamnije puti gotovo svakodnevno se suočavala s vršnjacima i vršnjakinjama u školi i na ulici koji su joj dovikivali riječi poput „Crnčugo!“ i „Ciganko!“ Oba su izraza uvrede; međutim, zanimljivo je primijetiti suptilne razlike među njima, kojih sam postala svjesna tek sa znatnim vremenskim odmakom. Ovaj prvi upotrebljavao se znatno rjeđe i gotovo ispod glasa – sredinom devedesetih ipak je već i osnovnoškolcima bilo jasno da takav rasizam u užem smislu nije cool, a Puff Daddy i Shaggy jesu. Ovaj se potonji, međutim, ionako prisutan u svakodnevnom, nominalno netolerancijom nenabijenom govoru kao prihvatljiv naziv za jednu posebnu društvenu skupinu, rabio otvoreno, bez zadrške i pretjeranog straha od (verbalne) kazne školskih i roditeljskih autoriteta. Napokon, bilo je savršeno jasno da je drugorazrednost takvih koža, zajedno s onima koji su u njima, nešto čega se moglo jedino sramiti.

Autorica naslovne fotografije: Arvida Byström