Skoro pa ljudi: društvene predodžbe o djeci i njihove praktične primjene

Sve fotografije: iz serije “Where Children Sleep”, autor James Mollison. Na fotografiji: Tristan, 7, New York, SAD

Društvene predodžbe o djeci premrežene su višestrukim proturječjima. Te predodžbe ne ostaju samo na razini teorije, već uvelike utječu na konkretni položaj koji djeca zauzimaju u našem društvu, kao i svakodnevne postupke odraslih koji o njima brinu ili ne brinu, žele ih ili ne žele, vole ih, toleriraju ili ignoriraju. Generalizirane parole i “zdravorazumske” pretpostavke tako se prokazuju kao šuplje, višeznačne i neočekivano slojevite. Djeca su anđeli, ali batina je iz Raja izašla. Na mladima svijet ostaje, ali neodgojena će ga mladež odvesti u propast. O čemu se zapravo govori kada se govori o djeci, i što je još važnije, kako se to zrcali u onome što se s djecom radi?

S jedne strane djeca se doživljavaju kao krhka i osjetljiva, ona kojoj je potrebna posebna skrb i zaštita za uspješan opstanak, dok se s druge javlja ideja o djeci kao otpornoj i žilavoj, kao onoj koja figurativne (i doslovne) životne lomove uspijevaju prebroditi brže i uspješnije od navikama, predrasudama i rutiniziranim praksama okoštalih odraslih ¹. Na taj se način uspostavlja svojevrsna terapeutika zaborava i ljekovitog protoka vremena, sposobnost oporavka koja je kod djece osobito elastična, u skladu s onom dobro poznatom „Proći će to dok se budeš ženio/udavala“.

U suprotnosti s ovim pristupom, zapadno društvo u posljednjih nekoliko desetljeća preteže na stranu teorije o svojevrsnoj neizbrisivosti (osobito) psihičkih i emotivnih trauma i potencijalno traumatičnih/traumatskih iskustava koje uvelike, ili čak presudno, utječu na stabilnost pojedinca/ke  izrasle iz djeteta. U skladu s tim uspostavlja se i mreža ideja o prikladnim pedagoškim metodama i postupanju s djecom koja nastoji osvijestiti roditelje, skrbnike/ce, odgajatelje/ice i nastavnike/ice o poželjnom ophođenju koje zahvaća široki spektar područja, od pravilne prehrane, preko zakonskih regulativa, do kvalitetnih načina za provođenje slobodnog vremena (na primjer, kampanje „Prve tri su najvažnije“ ili „Čitaj mi!“). Osim toga, neuspjeh ili odbijanje roditelja da prihvati i primijeni društveno poželjna ponašanja korigiraju se i/li kažnjavaju raznovrsnim mehanizmima kako institucionalnog, tako i neformalnog nadzora, čija primjena varira s obzirom na težinu prijestupa. Nije nevažan niti autonadzor roditelja i skrbnika koji poželjne modele ponašanja i ophođenja nastoje provoditi u praksi, s manjim ili većim uspjehom, pri čemu se nerijetko javljaju složeni osjećaji frustracije, tjeskobe i krivnje, utjelovljeni u vječnom pitanju „Činim li dovoljno za svoje dijete?“

Autor James Mollison. Na fotografiji: Jazzy, 4, Kentucky, SAD

Iz svih navedenih razloga, uz porast društvene svijesti o važnosti dječjih prava i adekvatne skrbi u javnom je diskursu vrlo često moguće čuti i glasove koji navedene postupke otpisuju kao „neoliberalnu izmišljotinu“ uz argument kako „današnja“ djeca za razliku od „one nekada“ (odnosno, govornika/ca samih) imaju samo prava, a nikakve obveze, uz cikličke izljeve moralne panike o kvarnosti djece (i osobito) mladih uzrokovane suvremenim odgojnim metodama i izumiranjem tradicionalnih vrijednosti iz „dobrih starih vremena“². Pri tom se, dakako, najčešće zaboravlja kako je i navedeno „zlatno doba“ daleko manje čvrstim i objektivnim koordinatama omeđen odsječak, a mnogo više poprilično nestabilan konstrukt, podložan manipulacijama sjećanja, propadljivosti pamćenja i vlastitih, često nepouzdanih projekcija, kao i to da je ono što su „dobra stara vremena“ za jednoga često za nekoga drugog pakao³.

Osim toga, suprotstavljene su i predodžbe o dječjoj prirodi, odnosno, prema istraživanju engleskog sociologa Chrisa Jenksa, „različiti tipovi diskursa koji sudjeluju u konstruiranju društvenog pojma djeteta“⁴. Jenks se pri istraživanju ovih suprotstavljenih predodžbi, odnosno „mitoloških slika“, oslanja na Nietzscheove pojmove apolinijskog i dionizijskog, te razvija ideje „dionizijskog“ i „apolonskog“ djeteta⁵. „Apolonsko“ dijete tako je biće koje je svojim emocionalnim i duhovnim karakteristikama nadmoćno iskvarenom svijetu odraslih – „anđeosko, neokrznuto pogubnim utjecajem sruštva, blisko prirodi, fantastici i intuitivnom“. Prema navedenoj predodžbi, djeca su svojim iskustvenim ograničenjima i specifično „dječjem“ pogledu na svijet bliža (božanskim i Božjim) idealima dobrote, ljubavi i mira, te se jezično uz nju vežu pojmovi poput nevinosti i „čuđenja u svijetu“, kao i upotrebom klišeizirani apeli o gledanju svijeta „kroz dječje oči“⁶.

Autor James Mollison. Na fotografiji: romski dječak, 4, Rim, Italija

Put u odraslost zbog toga se ne percipira optimistično, kao usavršavanje, napredak i postajanje onoga što bi se od samog početka trebalo postati, već kao nužna dezintegracija neukaljanog savršenstva djetinjstva, razaranje i raspad. Ovaj je stav u pojedinim povijesnim razdobljima toliko snažan da se smrt u djetinjoj dobi smatra najvećim mogućim blagoslovom, kao što je, primjerice, vidljivo iz analize takozvanih viktorijanskih comfort books Judith Plotz:„[B]udući da se ljupkost djetinjstva uništava sazrijevanjem u odraslu dob, dijete koje umre ostaje – uistinu, ono je jedino vječno dijete“⁷. Ovakva percepcija o „slatkoj smrti u cvijetu mladosti“ seže još dublje u povijest, povezujući se s, primjerice, antičkim mitom o Kidipi.

Nevinost i „slatkoća“ djece zrcali se i u samoj njihovoj fizionomiji proračunatoj da u odraslog promatrača izazove skrbne osjećaje nježnosti, samilosti i zaštitničkog ponašanja (tzv. dojenačka shema): „[U] usporedbi s odraslima, djeca imaju veliku glavu i malo tijelo; snažno istaknuto čelo, ali malo lice. Obrazi su im veliki i punašni,  a oči se na malom licu doimaju velikima“⁸. Ipak, riječima Susan J. Navarette, očaravajuća vanjština može „navoditi na krivi trag i možda funkcionirati kao znak prokletstva umjesto stanje milosti koje naizgled utjelovljuje“⁹. Poigravanje uznemirujućim implikacijama „dionizijske“ iskvarenosti dovedene do čudovišnih granica a prikrivenih „apolonskim“ likom djeteta čest je žanrovski motiv u djelima spekulativne fikcije; osjećaj strave proizlazi upravo iz sukoba onoga što se društveno poima kao ultimativna „nevinost“ i (pogrešnog, prijetećeg) „iskustva“¹⁰. Navedene su implikacije upotrebljive i u ksenofobnim diskursima masovne panike uzrokovane događajima poput trenutne izbjegličke krize kada nitko od „njih“ ne može biti nevin; posljedično tome, djeca-izbjeglice funkcioniraju kao svojevrsni trojanski konji, nositelji trenutno hibernirajućeg virusa prijeteće različitosti koji će se nužno aktivirati kada dijete dosegne zrelost. Riječima anonimnog komentatora na jednome od novinskih portala, fotografije slatke dječice nam samo mažu oči, jer će svako od njih jednoga dana izrasti u radikalnog islamskog terorista koji će doći glave Europljanima i europskoj civilizaciji kakvu sada poznajemo, dok drugi upozorava kako nećemo morati čekati niti toliko dugo jer je poznato kako kod „njih“ i djeca nose bombe.

Autor James Mollison. Na fotografiji: Bilal, 6, Zapadna obala, Izrael

Spomenuti negativni parnjak, „dionizijska“ slika djeteta, „u osnovi počiva na kršćanskoj predodžbi o izvornom grijehu te koja dijete predočava kao biće podložno utjecajima, osobito zlima. Ono dolazi na svijet kao građa koju tek treba oblikovati i potencijalno je loše, a odgovornost je odraslog da nadzire i upravlja procesom koji će to dijete usmjereno na užitak i udovoljavanje samome sebi ‘pravilno’ usmjeriti, uputiti ga u to kako da postane vrijedan pripadnik zajednice. Odnos djeteta i odrasloga tako definira moralno vodstvo odrasloga i dječje slijeđenje toga vodstva“¹¹. Status „vrijednog pripadnika zajednice“ postiže se tako tek ulaskom u odraslu dob (i to po određenim pravilima), dok je dječja vrijednost unutar društvene strukture dvojbena, minorna ili nepostojeća.

Ovakav tip oduzimanja vrijednosti vidljiv je i u jeziku svakodnevice, frazama koje dječju percepciju i pristup svijetu, emocionalne reakcije i odnose povezuju s pejorativnim značenjima. „Ponaša se kao malo dijete“ tako može označavati neprimjerenu neumjerenost emocionalnih odgovora, „nedokaznost“, razmaženost i egocentričnost, „dječja posla“ naglašavaju neozbiljnost i nevažnost problematike određenih veza, bilo da se radilo o doslovnoj primjeni na odnose, najčešće svađe, među (malom) djecom, ili pak na neadekvatno prilagođene i nezrele odrasle, „djetinjarije“ nose sličan značenjsko-emocionalni naboj trivijalnosti, nečega nedostojnog razmatranja i/li uvažavanja odraslog, racionalnog i ozbiljnog subjekta. Narodna mudrost „tko s djecom liježe popišan se budi“ kritiku „dječjeg stanja stvari“ provodi posredno, budući da je meta u njoj sadržane kritike upravo loša procjena zrelog subjekta koji je „trebao znati bolje“ od upuštanja u kontakt s dječjim i/li djetinjastim (od kojega, implicira se, niti se može očekivati postupanje primjereno onome dobro prilagođenog odrasle/og pojedinke/ca) pa je prema tome sam/a kriv/a za sve neželjene posljedice svoje pogrešne prosudbe

Navedene dvije predodžbe u našem društvu sudjeluju u neprestanom sukobu, ispreplitanju, proturječjima i više ili manje uspješnim pokušajima pomirenja. Ako se promatra šira društvena slika, normativ ideje o djeci, odnosno djeci-kao-ideji nalaže „apolonsku“ percepciju kao poželjan, štoviše, očekivan, društveni stav, i to u tolikoj mjeri da vrlo često prelazi i granice kiča. Djeca su „mali anđeli“, a njihova lica često nositelji precizno usmjerenih marketinških kampanja. U teoriji se zauzima stav nultog stupnja tolerancije na dječju patnju, to lakše iskaziv što su djeca koja pate udaljenija od naše svakodnevice (kao što su to, npr. „gladna djeca u Africi“). Međutim, na mikrorazini, svakodnevna (roditeljska, odgajateljska, nastavnička) interakcija s djecom stubokom narušava ideju „anđeoske prirode“ (fenomen popularno izražen u humornoj frazi o tome kako su uistinu anđeli „kada spavaju“), dok se dijete vrlo često percipira kao nedisciplinirano, svojevoljno i svojeglavo stvorenje čije je ponašanje, mišljenje i tijelo potrebno dovoditi u red (odraslih i odraslosti) naizgled beskonačnim nizom restriktivnih i potkrepljujućih praksi.

Autor James Mollison. Na fotografiji: Syra, 8, Iwol, Senegal

Navedene prakse nadzora i odgoja kroz povijest su također doživljavale evoluciju te se tako postupci koji su se u prethodnim povijesnim razdobljima doživljavali kao uobičajeni i prikladni tijekom vremena zadobivaju potpuno oprečnu vrijednosnu ocjenu. Uopćeno gledajući, složeni društveno-ekonomski procesi koji uključuju dostupnost kontraceptivnih sredstava i planiranje potomstva, produženje životnog vijeka zahvaljujući napretku medicine, promjene u modelima rada i zaposlenja te strukturi zaposlenog stanovništva kao i institucionalna potpora vrtića i škola dovode do toga da su u današnje vrijeme nezamislive prakse poput one koju Marijana Hameršak navodi u Pričalicama: „[D]voje mlađih od jedne i po i dvije i po godine ostavimo kod kuće, oni se mogu igrati. Da ne bi plakali i da ne izgladne, ispržimo za njih dvije šake ječma i to pomiješamo na ognjištu s pepelom, da traže i da se tako zabavljaju cijelog dana, dok se mi ne vratimo“¹². Hameršak navodi upravo pripovijedanje priča koje su poticale na oprez, osobito „povezujući potencijalno opasna mjesta sa zastrašujućim bićima ili pojavama“ kao jednu od metoda regulacije dječjeg ponašanja „makar i ‘na daljinu’“ i smanjivanje broja nezgoda koje su se događale djeci „vrlo rano prepuštene samima sebi“. Važno je napomenuti kako Hameršak ističe i klasnu strukturu posebno ugrožene djece kao onu nižih i egzistencijalno ugroženih slojeva. Dok je broj potencijalno pogubnih nesreća smanjen upravo postojanjem organizirane instutucionalne potpore u obliku vrtića i škola, klasno uvjetovane nejednakosti među djecom održale su se do današnjeg dana, u obliku različitih diskriminatornih praksi. Činjenice su ružne i nepobitne: sva djeca, svim pozivanjima na društvo znanja, socijalne osjetljivosti i jednakih mogućnosti usprkos, nemaju jednako dobar start u životu.

Fizičko kažnjavanje kao jedna od odgojnih metoda također je tijekom vremena doživjelo korjenito prevrednovanje. Ipak, usprkos pomacima u smjeru njegove potpune društvene i zakonske stigmatizacije, još uvijek se nameće kao mjesto dubokih prijepora. U sferi fizičkog discipliniranja dijete se nalazi u paradoksalnom procjepu: s jedne se strane percipiraju kao (barem povremeno) toliko nerazumna da je potrebno primijeniti oblike kažnjavanja koji bi se smatrali neprihvatljivima u odnosima s odraslim pojedincima/kama; s druge se strane doživljavaju kao očito dovoljno razumna da shvate zbog čega je do fizičkog kažnjavanja došlo i iz njega izvuku „pouku“. Djeca su tako jedina skupina stanovništva čije se fizičko kažnjavanje još uvijek smatra prihvatljivim u široj javnosti, toliko da se, usprkos učestalim žalbama na ranije spomenutu tiraniju liberalnog odgoja, političke korektnosti i dječjih prava, još uvijek gotovo bezrezervno može promicati kao legitimna odgojna metoda. Zanimljivo je kako zagovornici/e fizičkog kažnjavanja ističu razliku između udarca kao prihvatljive odgojne mjere i fizičkog zlostavljanja; postavlja se, međutim, pitanje o mogućnosti objektivne procjene, granice na kojoj jedno prelazi u drugo, nužno podložne subjektivnim varijacijama s obzirom na nepostojanje „priručnika“ koji bi propisivao primjeren broj i intenzitet udaraca.

Autor James Mollison. Na fotografiji: Lay Lay, 4, Mae Sot, Tajland

Labavom se pokazuje i podjela na racionalnog odraslog/iracionalno dijete; naime, veliki broj roditelja za fizičkim kažnjavanjem ne poseže promišljeno kao za standardnim odgojnim instrumentom, već se ono vrlo često jednostavno „događa“ u ekstremnim situacijama kada su roditelji dovedeni „do ruba“, kada ih dijete „izludi“ i kada „više ne znaju što napraviti“. Racionalnost odraslog pokazuje se više nestabilnom kemikalijom podložnom potencijalno eksplozivnim katalizatorima bijesa, nestrpljenja, umora i nedostatka vremena, a manje monolitnom kategorijom jednom za svagda zadobivenom i ovladanom nakon ulaska u odraslu, zrelu dob. Većina od nas priznat će kako u bijesu može izreći i učiniti stvari koje nikada ne bi kada smo „prisebni/e“, „svoji/e“. Čini se kako ključni problem ne predstavlja opreka između racionalnog odraslog i iracionalnog djeteta, već nejednakost u strukturi moći koja omogućava da ono što ne bismo učinili onima s (pod)jednakom razinom moći nekritički (ili barem lakše opravdano) činimo onima koji su nam podložni, koje ionako smatramo „svojima“, često u doslovnom smislu te riječi.¹³. Također, vrlo se često gubi iz vida da je ono što je za odrasle neposlušno, svojeglavo ili iracionalno ponašanje djeteta iz djetetove vizure sasvim razuman i primjeren postupak – dječja „racionalnost“ jednostavno funkcionira po drugim pravilima, koja su često u sukobu sa svijetom ustrojenim po mjeri odraslih.

Upravo se ovo prihvaćanje mjera odraslosti smatra ključnim elementom pravilnog sazrijevanja. Roberta Seelinger Trites u studiji romana za mlade Disturbing the Universe, a koristeći se poststrukturalističkom teorijom (o) moći Michela Foucaulta, zaključuje kako navedeni narativi funkcioniraju prije svega kao implicitni i eksplicitni uvod u različite, često sukobljene ideologije, kako za literarne junake i junakinje, tako i za adolescentske čitatelje i čitateljice. Put u zrelost podrazumijeva pronalaženje svog mjesta unutar suprotstavljenih silnica moći, usvajanjem i usavršavanjem različitih metoda podložnosti i otpora¹⁴. O postupcima onih koji o njima skrbe uvelike ovisi do kuda će ih ova mukotrpna navigacija odvesti – pravde ili nepravde, tiranije ili milosrđa.

Na naslovnici: Indira, 7, Katmandu, Nepal

1. Ovaj je paradoks izvrsno prikazan u priči Put na zapad Asje Bakić: „Teško je malodobnu djecu izjednačiti sa žoharima. Djeca nisu otporna ni na što. Kad su mama i tata gledali svoje djevojčice, vidjeli su leptiriće koji ne žive dugo, a ne žohare. Dva kolibrića, tako su ih nekada zvali – ne znajući da su ptice potomci dinosaura, da su ptice preživjele i ono što ni žohari možda ne bi mogli.“
2. Osobito popularne u vrijeme norijade, premda se na histerizaciju „situacije s djecom“ uvijek može računati za brzopotezno i bombastično popunjavanje medijskog prostora – pamtim jednu naslovnicu 24 sata koja je vrištala o „Seksualnim igrama u dječjim vrtićima“ s masnim podnaslovom koji je tvrdio kako su takve skandalozne prakse u porastu.
3. Uz brojne primjere iz svakodnevice koji zorno pokazuju kako ogroman broj djece još uvijek nema niti osnovna, a kamoli „sva“ prava.
4. Navedeno u: Dubravka Zima: Kraći ljudi – Povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu, 2011.
5. Ovu je razdiobu iskoristila i Zima kao jedno od ključnih analitičkih oruđa u svom povijesnom i kritičkom pregledu hrvatskog dječjeg romana.
6. Potreba za zaštitom ove nesvakidašnje čudesnosti prezentirana dominantnom metaforom dječjih očiju koje „velike i nijeme rastu pored stvari“ kičma je pjesme Sylvije Plath Child
7. “A Victorian Comfort Book: Juliana Ewig’s The Story of a Short Life“, u: Romanticism and Children’s Literature in Nineteenth-Century England, 1991.
8. U: Remo H. Largo: Sretno djetinjstvo – Razvoj i odgoj u prve četiri godine života, 2013. Prijevod Mirte Jurilj i Ive-Martine Bure.
9. “Unsealing Sense in The Turn of the Screw“, u: Nursery Realms: Children in the Worlds of Science Fiction, Fantasy, and Horror, 1999.
10. Vidi, na primjer, pripovijetku The Small Assassin Rayja Bradburyja
11. Zima, str. 17.
12. Šerif Šehović: „Zaboravljena trogirska Zagora“. U: Pričalice – O povijesti djetinjstva i bajke.
13. Dobar je primjer činjenica kako bi većina roditelja burno reagirala da fizičko kažnjavanje njihovog djeteta provede netko drugi, ili da se ono događa unutar instutucionalne zajednice vrtića ili škole.
14. Što se događa kada se očekivani, društveno propisani odnosi moći preokrenu naglavačke, u kombinaciji sa specifično dječjim modelom (i)racionalnosti dojmljivo je prikazano u još jednom književnom izletu na teren spekulativne fikcije, kratkom pričom Jeromea Bixbyja It’s a Good Life