Osobno čitanje: “Visoko čelo” Gordane Bosanac

Muškarac i žena nisu isto, ali su ljudi, oboje su čovjek.

Žene su oduvijek Druge, snalaze se u uvjetima koje nisu same stvorile, u važnostima o kojima nisu odlučivale. Neke i same poštuju ta pravila, slijede te važnosti, čineći ih još važnijima, rastući i u vlastitim očima. Druge se opiru, ljute, žele ići svojim putem, pro-mišljati, postavljajući i nezgodna pitanja, ponekad vičući ili psujući, a nekad pišući trezveno o svojoj ljutnji. Pojedinke koje idu neuobičajenim stazama, koje je Vesna Parun¹ nazvala „žena otpor, žena prijekor“, trebaju uzore, lakše im je ako se susretnu s iskustvima žena koje su se ranije suprotstavljale očekivanim obrascima mišljenja i življenja.

Autorica: Kim Westfall, westfalleast.tumblr.com

Knjiga Visoko čelo filozofkinje Gordane Bosanac propituje te uvriježene obrasce.² Autorica je odrasla u prosvijećenoj obitelji, pa joj je trebalo dugo da shvati da se žene i muškarce u društvu ne tretira jednako. Suočena s glupošću i isključivošću okoline, koja ženu često ne tretira kao ljudsko biće, objašnjava da njezini razlozi za feminizam leže u antifeminizmu. Feminizam je za Gordanu Bosanac znanstveno utemeljen stav, diskurs koji se kretao od pokreta do teorije i koji uspostavlja revolucionaran odnos prema svemu zaostalom i zapriječenom na putu ljudskog oslobođenja (str. 46). Antifeminizam je pak nedostatak stava, vladavina ne-logike, pravo na predrasudu i ignorancija podržana tradicijom. Dodala bih: što je to tradicija? Kišobranski pojam za ono što je nekad bilo uobičajeno? Kada i za koga? Ono što u određenom trenutku odgovara Državi, Naciji, Velikim Muškarcima? Pa je u tom određenom trenutku proglašeno važnim, nepromjenjivim, tradicionalnim?

Mnogi prosvijećeni, feministi i feministice, humanisti i humanistice, svi i sve koje žulja društveni poredak, odmah će znati što je antifeminizam koji opisuje Gordana Bosanac. Prepoznat će suočenost s nemišljenjem, prazninom i robovanjem navikama, koja ih zaista može nagnati na pisanje, teoretiziranje mehanizama društva ili čak protest, akciju. Antifeministički stav je u Visokom čelu detaljno razložen, i to je najdinamičniji i najkritičniji dio knjige. Autorica nam poručuje: upoznajmo one s kojima se ne slažemo da bismo ih mogli razumjeti, možda i preobraziti svijet u kojem živimo. Antifeminizam prema Gordani Bosanac nije pokret, teorija ni suprotnost feminizmu, on je njegovo ništa. On nije naučeno i mišljeno znanje, nego obrazac koji ljudi ponavljaju – jer to svi rade. Njegov je izvor u traču i ponavljanju, ali i u tradicionalnom poistovjećivanju žena i prirode, što žensku emancipaciju čini opasnom i neprirodnom. Žena je svedena na svoj spol, dok muškarci imaju spol, ali ih se s njime ne poistovjećuje.

Autorica klasificira antifeministička ponašanja, dijeleći ih na četiri vrste: elementarno – fizičko i verbalno nasilje, estetički antifeminizam, antifeminizam žena kao zavist Here i inauguralni feminizam.

U prvoj skupini Gordana Bosanac detektira nasilje prema uspješnim ženama i načine njihova nipodaštavanja. Spominje slučaj kad su jednoj političarki rekli da je za madrac a ne za mudraca, pitajući se je li moguće zamisliti obrnutu situaciju, u kojoj bi žena muškome političaru odbrusila nešto vezano za njegov spol? Nije moguće, jer je spol muškarcima uzgredan, zaključuje, i duhovito nastavlja poput svih drugih akcidencija, npr. da ima jetru, oči, kožu… (str. 58). Ne pada antifeministima i antifeministicama na pamet, primjećuje autorica, da su muškarci također priroda, i to često nasilnija i elementarnija od žena, niti objašnjavaju kakve veze ima ta ženska „priroda“ s razinom ženine slobode i ravnopravnosti u društvu.

U skupini estetičkog antifeminizma postoji strah da će se žene promijeniti i sa sobom povući cijeli poredak svijeta. Tu su svi oni koji smatraju da žene trebaju „ostati žene“, ukrasom koji će se svidjeti muškarcima, što naravno isključuje starije ili ružne žene.

Autorica: Kim Westfall, westfalleast.tumblr.com

U trećoj skupini su – a to je najbrojnija skupina antifeminist(ic)a – žene. Jedne imaju kompleks Here, one su pounutrile zahtjeve društva, stvorivši kompleks podložnosti, pa će odgojiti sinove i vladati preko njih. To su „žene-sluškinje“ koje prihvaćaju niži ženski status kao prirodan. Druge, česte među intelektualkama, drže da je feminizam ostvario svoje ciljeve, te da za njime više nema potrebe. Taj fenomen autorica naziva inauguralnim feminizmom. On je ustvari u stalnom nastajanju, a nikako da se ostvari. Jer i u socijalizmu je oslobođenje žene bilo samo inauguralno, a ustvari je na žene pao novi teret zapošljavanja, karijere i materinstva.³ Patrijarhalni običaji su ostali, a promijenilo se sve drugo, piše Gordana Bosanac, nudeći zgodnu metaforu: kao kad bi nekome tko u neboderu ima samo dvadeset kvadrata stana za život darovali sve stube koje vode do njegova vrha (str. 85).

Nakon što razvijemo svijest o antifeminizmu kao sveprožimajućoj pojavi, razlozi za feminizam mogu biti najrazličitije prirode. Gordanu Bosanac na feminizam je potaknula knjiga filozofa Kostasa Axelosa⁴ – suvremenika Simone de Beauvoir – u kojoj se autor pita „Hoće li žena uspjeti da misli?“ To je pitanje kod ove filozofkinje izazvalo lavinu negodovanja i čuđenja, te postalo razlogom za promišljanje nepravde i mišljenje promjene.

Izvor mog feminizma također je u antifeminizmu; zbog svoje sam okoline bila uvjerena da je ravnopravnost muškaraca i žena gotova stvar. No kad sam rodila, uvidjela sam da se svijet još uvijek strogo dijeli na plavu robicu za dječake i ružičastu za djevojčice, da je seksistički humor uobičajen i da većina žena oko mene dani im status „rađalice“ – koja usto radi i obavlja kućanske poslove – uopće ne propituje, dapače, većina žena ga brani. Izlaskom iz tolerantne obiteljske sredine shvatila sam da je patrijarhat općeprihvaćen jer, kao što je primijetila Gordana Bosanac, ni obrazovanje, ni status, ni zanimanje, ništa ljude ne priječi da o feminizmu imaju primitivno, i, štoviše, nakaradno mišljenje povezano s predodžbom o ljudskosti žene kao o nečemu što je samo privjesak muškoj egzistenciji, što za sebe ne postoji, što je nešto tek po njemu… (str. 36).

Ova me knjiga pogodila brutalnim rezonom, duboko promišljenim, više-godina-mišljenim, teorijski potkovanim, a natopljenim common senseom. Krećući od Marxove teze da nema slobode pojedinca bez slobode svih, a uviđajući da živimo u svijetu u kojem je ženska polovina čovječanstva neslobodna, Gordana Bosanac postavlja dijagnoze koje kao da znamo, ali one svojom jednostavnošću ipak zarezuju pod kožu, primjerice, kad primjećuje stupanj one ignorantske nebuloze kojom se u gotovo svakoj prilici oko feminizma međusobno prepoznaju istomišljenici, u intelektualnom zločinu koji se zove – glupost (str. 28). Jer: Malo koja riječ u javnosti izaziva toliko podsmijeha, poruge i cerekanja kao što je izaziva „feminizam“ (str. 27).

Autorica: Kim Westfall, westfalleast.tumblr.com

Visoko čelo čitala sam kao u transu, grozničavo okretala stranice, uzela čak dvije olovke – jednu običnu i jednu bojicu – i zaokruživala, podcrtavala, pisala bilješke i asocijacije, gutala tekst. Pao je u vodu moj odgoj u kojem su knjige svetinja – na njima se ne rade ni uši – kamoli da bih mogla zamisliti da se u njima šara bojicama! Nije to nalikovalo odmaknutom, znanstvenom čitanju. Bilo je to, riječima Patronicio Schweickart,⁵ „posjećivanje teksta“, osobni susret pun poštovanja, kakav se može dogoditi kad žene čitaju tekstove drugih žena, osobito o onim temama koje ih se osobno tiču. Kao što se Divna Zečević slikovito izrazila u dnevniku,⁶ bilo je to gotovo kao „ukrcavanje u nečiji životopis“.

Prepoznajemo se u tekstovima drugih žena iako pripadamo različitim generacijama, državama, sustavima jer nam je zajednički život u patrijarhatu, toj – riječima Gordane Bosanac – neoprimitivnosti i kočnici budućnosti. Žene u našoj civilizaciji žive kao Druge i iz te pozicije ne mogu izaći. To prepoznajemo kod drugih žena koje taj položaj znaju artikulirati. Gordana Bosanac nažalost prepoznaje tu drugost u tekstu Christine de Pizan s početka 15. stoljeća! Dakle, koje su to promjene o kojima govorimo? Mobiteli, Skype, i žene lete u svemir, sve su obrazovanije, da, da, lijepo je to i pravedno, ali još gradimo skloništa za pretučene žene – kako bi se obranile od muške „prirode“, one iste na koju volimo svoditi ženu, šokirana je Bosanac.

Širenje ženskih iskustava, intelektualna pre-poznavanja za žene i više su nego važna, one su nasušna potreba. Irena Vrkljan tako je prepoznala Marinu Cvetajevu,⁷ ja sam na sličan način, u njihovim tekstovima, ženskim iskustvima, prepoznala Divnu Zečević, ali i Irenu Vrkljan i Gordanu Bosanac. Ne radi se tu o esencijalizmu, ne mislim da postoji jedno žensko iskustvo. Svaka je žena jedinka za sebe, svaka ima svoje specifično iskustvo, i ono je vrijedno dijeljenja.

Nisam mislila da mogu – niti da trebam – u potpunosti razumjeti kontekst iz kojeg dolazi Gordana Bosanac. No njezin mi je tekst, noseći njezin duh i intelekt i emociju, došao kao osvježenje, prepoznavanje, sasvim intimno, osobno, žensko i ljudsko, ali i znanstveno, intelektualno, duhovno. Obuzela me njezina nagomilana ljutnja, preplavila, znala sam da na nju ima pravo, da je svojim životom i mišljenjem, stalnim pro-mišljanjem, čak unatoč-mišljenjem, došla do stupnja na kojem može napisati takav tekst.

Autorica: Kim Westfall, westfalleast.tumblr.com

U Visokom čelu Gordane Bosanac najviše su me se dojmili njezini čvrsto izneseni stavovi. U ovoj ozbiljnoj teorijskoj knjizi s jedne, ali i osobnoj priči s druge strane, njezino mišljenje nije nametljivo, ali je prisutno, ona se ne skriva iza znanstvene-kvazi-objektivne formulacije trećeg lica, iza nezgrapnih trpnih fraza zaključeno je, rečeno je. Izražavanje jasnog stava i iskreno dijeljenje osobnog iskustva, istovremeno tako ženskog i tako univerzalnog, najveće su vrijednosti ove knjige.

Nakon prvog dijela o feminizmu i antifeminizmu, Gordana Bosanac prelazi u osobniji ton, prepričavajući zgode iz djetinjstva i s fakulteta. Te su osobne zgode ilustrativne i zanimljive, moja im je jedina zamjerka velika digresivnost koja mi je ometala tijek misli, cjepkala jako zanimljive anegdote.

Autorica opisuje kako je kao mlada djevojka dobila grudu u glavu, završila u bolnici, gdje je policajac njezinoj majci objašnjavao da to nije remećenje javnog reda i mira, jer se to samo malo gruda po ženskama (str. 179). Na to je njezina majka ispravno primijetila da je to zato što je napadnuta djevojka. Da je napadnut muškarac, pa još i „važni muškarac“, bio bi to atentat, napad na poredak koji bi se javno osuđivalo. Ovako – samo djevojka – nikom ništa! Isto joj je rekao i urednik u novinama u kojima je htjela o tom napadu objaviti članak. Da je preosjetljiva, razmažena buržujka. Kakav je to društveni problem? Grudanje djevojaka na ulici?

Ne bi li se ovi događaji mogli odviti i danas? Idemo ulicom i samo nam dobacuju, samo namiguju, samo pitaju jesmo li udate, samo primjećuju da još nemamo djece, da nismo promijenile prezime. Naši bivši partneri samo nam šalju prostačke i prijeteće poruke, samo nas nazivaju u gluha doba noći. Na poslovnim razgovorima muškarci koji su nam nadređeni odmah na prvom razgovoru s visoka prelaze na „ti“, stavljajući nas u neugodan i glup položaj, bez obzira na naša postignuća i obrazovanje. Ma ništa to nije, žene su preosjetljive!

Osobne su anegdote Gordane Bosanac u Visokom čelu važne jer pokazuju prevladavajući stav u društvu – jer osobno uvijek odražava političko. Čak ako je gruda i bila samo zafrkancija, odnos prema ženi, zapravo djevojčici koja je žrtva već postaje političko, društveno pitanje. Jer ona u očima drugih, najčešće i muškaraca i žena, postaje cendrava i razmažena, dok sama osjeća da nije tretirana kao ljudsko biće, da je drže objektom, da je to bila samo igra, a ona ionako nije pretjerano važna. I bilo bi joj puno bolje da se nasmije toj grudi, ili tom seksističkom vicu, barem iz pristojnosti, da se ne opterećuje i ne skače na svaku. To je odraz društvenog stava prema svim Drugima – ženama, kao i drugim rasama, siromašnima, osobama s invaliditetom…

Autorica: Kim Westfall, westfalleast.tumblr.com

Žene trebaju postati subjektima vlastitih života, prestati biti, riječima Gordane Bosanac, odsutno prisutne kao ljudska bića u kolektivnoj povijesti. Naravno da su žene oduvijek imale svoj položaj u svijetu, naravno da su mislile i pisale i bile kritične – one koje su bile dovoljno obrazovane za kritičnost. Većina u povijesti nije imala pravo – ili nije stigla – postati samomislećom osobom, kao što je Divna Zečević 1989. u dnevniku napisala za svoju majku: njen život nije bio pravi život, individualni, nego život prignječen kućom i djecom, život bez obzora, nade, ljepote i uvažavanja.

Muškarci su svoje uzore mogli pronaći u udžbenicima povijesti, u biografijama, povijesnim spisima – u tim je izvorima žena ostalo malo. I ne samo to, muškarci su oduvijek poticani da budu važni, da se istaknu, da nešto postignu, da bi bili pravim muškarcima. Žene su s druge strane oduvijek – osim u novije doba, i to ne kao pravilo – poticane na pasivnost i uslužnost. Stoga ženama poticajne prethodnice trebaju više nego muškarcima. Treba ih ohrabriti, podići im samopouzdanje, uvjeriti ih da su ne samo sposobne ostvariti se kao misleća bića, nego će im samoostvarenje pričiniti i užitak, a postat će i potpunije osobe. Riječima Carolyn Heilbrun,⁸ treba pričati ženske priče da bismo iz njih dobivali putokaze za vlastite živote. Jer bez uvida u prošlost – kakva će nam biti budućnost? Ako stalno počinjemo ispočetka, ponavljajući stara nerazumijevanja i predrasude, možemo li se nadati pozitivnim pomacima?

Čitanje Visokog čela potpuno me obuzelo, naišla sam na proširenja pitanja koja sam postavljala, ponovo otkrila svoje i tuđe razloge za feminizam. Obnovila sam svoje ženske, intelektualne, feminističke, ali i ljudske baterije. I učvrstila se u uvjerenju da nam je feminizam potreban, da se treba osvrtati na antifeminizam. Zato što, piše Gordana Bosanac, unatoč uspjesima koje imaju na svim poljima ljudske djelatnosti, žene doživljavaju još silovitije napade na svoju osobnost i tjelesnost (str. 67).

Ne treba stoga postavljati nakaradno Axelosovo pitanje Hoće li žena uspjeti da misli, već ono Simone de Beauvoir,⁹ na koje lucidno podsjeća Bosanac, Kako se u ženskim uvjetima uopće može ostvariti ljudsko biće? Društvo treba stremiti ostvarivanju žene unatoč predrasudama. Stereotipe valja ponovo promišljati i učiniti ništavnima. Ženama treba olakšati egzistenciju, ojačati ih, omogućiti ne samo da misle, nego da budu, da se ostvare u svojim punim potencijalima, intelektualnim, majčinskim, profesionalnim ili drugim – u kojima god žele. Tek ćemo tada govoriti o ravnopravnosti i o mogućnosti života u boljem društvu.

Autorica: Kim Westfall, westfalleast.tumblr.com

Feminizam o kojem piše Gordana Bosanac nije isključiv – on je razborit, humanistički, uključuje sva ljudska bića, ne želeći izdvajati žene iz ukupne čovječnosti. Jer bolji svijet trebamo izgraditi zajedno, jer za žene i muškarce spol je slučajnost, a ne sudbina, i kao takvoga ga treba i prihvatiti. Ne stremi feminizam „ukidanju spolova“, kao da bi i mogao? Okrenut je životu u boljem svijetu, otvaranju nekim novim kanalima slobode, širenju horizonata i mogućnosti, svijetu koji još nije, ali bi mogao biti.

Doći će vrijeme kad feminizam možda zaista neće biti potreban, jer će biti više svjesnih ljudi koji će stremiti ravnopravnosti, ljudskim odnosima utemeljenim na razumijevanju i toleranciji, pojedinaca koji će se veseliti uspjesima drugih, koji se neće bojati promjene jer će u njoj vidjeti mogućnost pozitivnih pomaka. Muški feminizam postat će sve češći. U to vjeruje Gordana Bosanac, a vjerujem i ja. Knjige poput Visokog čela sigurno će toj promjeni pridonijeti.

Ne znam je li preuzetno ustvrditi da je ovo najbolja knjiga o feminizmu u Hrvatskoj. Meni je najbolja. S njom sam se najviše povezala. Jer jasno i glasno ističe da je svijet pogrešno postavljen, da su i u filozofiji otpočetka izrečene neke neutemeljene „bedastoće“ o ženama. Evo recimo Pitagorine: Postoji jedan dobar princip koji je stvorio red, svjetlost i muškarca, i jedan loš princip koji je stvorio kaos, mrak i ženu. Stoga nam valja krenuti ispočetka – misliti ispočetka.

Danas kad smo okrenuti mladosti, razmišljala sam trebam li napisati da mi se čini da je starija dob Gordani Bosanac dala hrabrost i mudrost, je li to korektno – u doba posvemašnje političke korektnosti, koja nažalost često ostaje samo verbalna. Mislim da jest. Kad ostarim, želim biti baš poput Gordane Bosanac – ostaviti mlađima toliko promišljenih, otvorenih i jasno artikuliranih stavova iz kojih se mogu dalje graditi, dalje misliti, postajati ženama i ljudima.

1. Parun, Vesna. 2001. Noć za pakost. Zagreb: Matica hrvatska.
2. Bosanac, Gordana. 2010. Visoko čelo: ogled o humanističkim perspektivama feminizma. Zagreb: Centar za ženske studije.
3. Više u: Bosanac, Gordana. 2005. Utopija i inauguralni paradoks: prilog filozofsko-političkoj raspravi. Zagreb: Kruzak.
4. Axelos, Kostas. 1964. Vers la pensée planétaire. Paris: Les Éditions de Minuit.
5. Schweickart, Patronicio. 1989. „Reading ourselves: Toward a feminist theory of reading“. U: Speaking of gender. New York: Routledge.
6. Zečević, Divna. Dnevnik (1961-2005) [u rukopisu].
7. Vrkljan, Irena. 1986. Marina ili o biografiji. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
8. Heilbrun, Carolyn. 2008. (1989) Writing a Woman‘s Life.
9. Beauvoir, Simone de. 1982. Drugi pol I-II. Beograd: Bigs.