Junakinja-adolescentica Nade Mihelčić: kako uznemiriti svemir

Nada Mihelčić

John Green, jedna od trenutno najvećih spisateljskih zvijezda književnosti za mlade, komentirajući članak objavljen u Daily Mailu čija je premisa bila da su tinejdžeri/ke još isuviše nezreli da bi kritički adekvatno mogli proraditi teške teme poput teških bolesti, smrti i žalovanja, u intervjuu za The Guardian izjavio je: „Ono što me u vezi tog [članka] zasmetalo… jest to što se pomalo s visoka odnosio prema tinejdžerima. Umoran sam od toga da odrasli govore tinejdžerima kako nisu pametni, kako ne znaju kritički čitati, kako nisu sposobni promišljati, a čini mi se kako je članak iznio upravo takve argumente.“

Stav Daily Maila ni u Hrvatskoj nije ništa novo: percepcija adolescentske populacije od strane odraslih gotovo je uvijek obilježena sivim tonovima tjeskobe koja se, medijskim senzacionalizmom potpomognuta, često dovodi do histerije. Rezultati istraživanja provedenih među mladom populacijom, koji obuhvaćaju tako različita područja kao što su politička pismenost, ljudska prava, informiranost o odgovornom spolnom ponašanju, čitalačke navike, kompetentnost savladavanja školskog gradiva redom su zabrinjavajuća, alarmantna, porazna. Njurganja starijih generacija o generalnoj nepristojnosti, letargičnosti i površnosti sustavno i ustrajno stvaraju i održavaju stereotipe o tinejdžerskoj populaciji koji postaju opća mjesta, od svakodnevnih razgovora u tramvaju do televizijskih reklama. Definiranje adolescentske populacije kao problema koji treba riješiti prividno tinejdžerski subjekt postavlja u središte zanimanja, ali isključivo u funkciji pasivnog objekta nad kojim se treba zgroziti i/li koji treba promijeniti, usmjeriti u „pravom“ smjeru.¹

U drugi plan tako pada činjenica kako je tinejdžer/ka u statusu ravnopravnog subjekta redovito u izrazito marginaliziranom položaju. Iskustvo odraslosti redovito odnosi prevagu nad naivnim mladenački idealima, nezrelim i pogrešnim pretpostavkama, preuveličanim, a zapravo efemernim problemima. Pubertet i sve povezano s njime je, iz perspektive duboke ozbiljnosti odraslosti, jednostavno banalno.

Vrijednosni sustavi svakodnevice prelijevaju se i na usko područje književnosti namijenjene tinejdžerskoj publici, te su tinejdžerski protagonisti, a osobito protagonistice, vrlo često plošni likovi osmišljeni gotovo isključivo uz pomoć rodnih stereotipa, okamenjeni u tipovima potrošačice i romantičarke² te prema tome „ne čudi što je javni lik adolescentice u književnom prostoru oblikovan kao nezainteresiran za društveno izvan uskog okvira obiteljske i vršnjačke okoline, usmjeren na vlastitu ličnost i posebice vlastito tjelesno i, uz vrlo rijetke iznimke, necjelovit izvan sretnog ljubavnog odnosa s vršnjakom (…) Zbilja, postoji li adolescentica koja ne voli duge telefonske razgovore i koju ne brine njezina odjeća?“³

Romani Bilješke jedne gimnazijalke i Napokon brucošica nedavno preminule književnice za djecu i mlade Nade Mihelčić tome se opiru kao blistava anomalija, tematski raskošni narativi čije su „aktivne, misleće junakinje zainteresirane za političko, društvenu nepravdu, rodno/aktivističko, globalno, za znanost, za osjetljivu društvenu ne/ravnotežu na cijelom nizu tematskih krugova koji su za spomenutu javnoknjiževnu predodžbu o adolescentici u doslovnom smislu tabui/neizrecivi: afrička bijeda i bogatstvo kao njezino naličje, eksperimentalna fizika i njezina praktična primjena, funkcija i funkcionalizacija visokog obrazovanja, religija i društveni autoritet, Crkva i akademija, ukratko: društvo i adolescencija kao uključenost, a ne isključenost.“⁴ Ukratko, protagonistice Nade Mihelčić aktivno se opiru guranju u tipične obrasce javnog prostora u kojemu „netko drugi govori u njihovo ime i tumači njihove osjećaje i stanja“,⁵ često i zato što se smatra kako niti nemaju išta značajno za reći. Bilješke jedne gimnazijalke i Napokon brucošica tako ne prate klasični narativni tok uvoda, zapleta, kulminacije i raspleta te manje ili više zaokruženog kraja. Događaji iz svakodnevice prvenstveno funkcioniraju kao pozadina ili okidač koji glavnu junakinju potiču na kritičko promišljanje određene problematike.⁶

Pozicioniranje gimnazijalke/brucošice izvan granica tipične obiteljske “zaštitne mreže” svakako utječe na karakteristike narativnog glasa i formiranje stavova koje junakinja zastupa; međutim, roman vješto izmiče potrebi da svoju protagonistkinju učini pukom žrtvom obiteljske traume, odnosno da atipična obiteljska situacija (p)ostane ključni element u načinu na koji je percipiraju drugi likovi, čitatelji/ce i, što je najvažnije, ona sama. Slično tome, ni romantični odnos u kojemu se nalazi ne predstavlja os oko koje se izgrađuje cjelokupni identitet junakinje, nadilazeći tako granice šablonski ocrtanih ljubavnih jada i aktivno kršeći naputke mainstream tinejdžerskih časopisa koji se pridružuju perpetuiranju spomenutih društvenih stereotipa sustavno upozoravajući na pogubnost pretjerane djevojačke ambicije: „Djevojka koja je uspješna i govori o svom uspjehu neće biti ni popularna ni voljena. Ambicija je u najboljem slučaju ‘OK’, ali djevojka je treba zadržati za sebe, kako ne bi kompromitirala svoju sliku ženstvene nježnosti. Djevojka bi prvenstveno trebala biti skromna, a tek onda, ako inzistira, ambiciozna. Djevojka se treba kloniti osjećaja ili izražavanja superiornosti i držati svoje stvarne ili glumljene inferiornosti, društvenog kostima koji joj bolje odgovara. Djevojka treba održavati svoju različitost od dječaka i ne preuzimati njihove karakteristike, poput ambicije i agresivnosti, kao ni njihov interes za znanost i matematiku, sfere u kojima su tek rijetke žene izvrsne. Djevojka ne bi trebala uznemiravati patrijarhalnu rodnu dinamiku. Djevojka bi trebala biti mazohistkinja ili se tako ponašati.“⁷ Protagonistkinjin dečko ne smatra njezine uspjehe „zastrašujućim ili bar iritantnim“,⁸ već joj se, kao i ostatak njihovog društva, pridružuje u „borbenoj, glasnoj i žučljivoj društvenoj kritici, na tragu ‘buntovništva bez razloga’, no ovog puta s razlogom.“⁹

Osviještena adolescentica svoje analitičke sonde tako usmjerava i prema „velikim“ društvenim fenomenima i prostoru javnoga te prema sferi privatnosti, obiteljskih, prijateljskih i romantičnih odnosa čija se ideološka težina unutar granica tinejdžerskog romana (a i šire) uglavnom sustavno zanemaruje. Takvim se pristupom izbjegavaju zamke stereotipne afirmacije tradicionalnih obiteljskih vrijednosti lišene dubljeg kritičkog propitivanja, a razotkrivaju gusto isprepletene mreže slobode i opresije koju sačinjava svaka obiteljska struktura, svaki ljubavni odnos. Fenomeni  koji se u svakodnevici, osobito odraslim, „zrelim“ promatračima mogu činiti samorazumljivima, nevažnima i banalnima pod povećalom pronicljive junakinje razotkrivaju se kao kompleksna minska polja često suprostavljenih značenja, niz prilika za iskušavanje različitih pozicija i potvrđivanja statusa „misleće junakinje“.

U jednom od intervjua koje je dala za života Nada Mihelčić izjavila je kako je glavni motiv njezinog pisanja upravo želja za poticanjem djece da „misle svojom glavom“ ističući kako „nitko ne želi čuti kritički stav mladih, a kamoli ga poticati i biti doveden do toga da mu ‘balavci’ kompliciraju život.“ U prikazu svojih literarnih junaka i junakinja u tome je svakako uspjela: one/i ne samo što si postavljaju pitanje „usudim li se uznemiriti svemir“, već aktivno pokušavaju doći i do odgovora na to kako ga uznemiriti. Nada Mihelčić time se u sustavu hrvatske književnosti za djecu i mlade pozicionirala kao endemska pojava: autorica koja ne podcjenjuje niti moć književnog teksta da promijeni svijet niti sposobnost svoje čitateljske publike da te promjene potakne.

1. Što je osobito vidljivo i u medijskom tretmanu djece i mladih: istraživanje „Djeca u dnevnim novinama“ Lane Ciboci et al. zaključuje kako su „[d]jeca u hrvatskim dnevnim novinama marginalizirana i isključena, da se o njima često piše, a da im se pritom ne pruža mogućnost da sami postanu akteri novinarske priče.“; Djeca medija: Od marginalizacije do senzacije, Matica hrvatska, 2011.
2. Pri čemu i jedno i drugo ostaje na razini površnog pristupa problematici, bez šireg propitivanja oblikovanja navedenih interesnih područja kao (naj)značajni(ji)h te statusa koji zauzimaju u širem društvenom kontekstu.
3. Dubravka Zima: „Napokon uključena adolescentica: o novom romanu Nade Mihelčić“, Književnost i dijete, 2012.
4. Isto.
5. Hrvoje Jakopović – „U okviru negativnosti i nasilja: djeca u Novom listu i Vjesniku tijekom 2010.“
6. Čak i u tematski čvršće određenom romanu Zeleni pas, središnja tema ovisnosti ne isključuje brojne pripovjedne rukavce u kojima nešto mlađa, ali podjednako pronicljiva junakinja, promatra svijet oko sebe pokušavajući mu odrediti mjeru i smisao.
7. Lana Pukanić: Cur(k)e II: Pregovaranje s kulturom, 2011.
8. Isto. Štoviše, afirmacija djevojke starijeg brata junakinje romana Zeleni pas uspostavlja se prije svega njezinim akademskim dostignućima, a harmonija njihove veze velikim dijelom proizlazi iz njihovog zajedničkog intelektualnog rada.
9. Zima: „Napokon uključena adolescentica“.