Kako biti muškarac: patnje mladog Biebera

Svojevremeno sam za čitanja jednog teksta pogledala edukacijski video uradak u kojem se mladima objašnjava zašto je silovanje onesviještene žene baš silovanje, a ne subotnja zabava. YouTubeov algoritam spremno je registrirao i zapamtio ovaj čin, pa mi je u nadobudnom pokušaju da pokaže koliko me dobro razumije i poznaje ubrzo ponudio snimke s mobitela koje je mladež jednog američkog gradića snimila kada su njihovu onesviještenu kolegicu silovala dvojica mladića. Kada se, stoga, preda me stavio zadatak pogađanja najozloglašenijeg video uratka svih vremena (po standardima YouTubea, dakle, s najviše dislikeova), pred očima mi je iskrsnula ikonica ponuđene snimke i beživotno tijelo djevojke koju njezini vršnjaci prenose kao da je leš koji će baciti u jamu i istog trena na njega zaboraviti. No, kako to već biva, ispostavilo se da je internetskom mainstreamu nepodnošljiv prizor upravo ovo (oprez: trigger warning za prave muškarce):

Najomraženiji uradak na YouTubeu glazbeni je spot mladog Justina Biebera za pjesmu Baby, s čak 5,761.794 dislikeova u trenutku pisanja ovog teksta (i zajamčenih nekoliko desetaka tisuća više u trenutku njegovog čitanja). Baby, međutim, nije anomalija: Justin Bieber u sto najomraženijih video zapisa na YouTubeu pojavljuje se čak 12 puta pa je uvjerljivo najzastupljeniji glazbenik na spomenutom popisu.

Zašto baš Bieber? Oni koji ga ne trpe spremno ističu neoriginalnost stihova i bezličnost pop pjesmuljaka koje plasira u eter, no nejasno je zbog čega bi po tome bio poseban, budući da spomenuti opis pokriva većinu glazbenih proizvoda industrije popularne glazbe. Snobizam konzumenata popularne kulture zaista je zanimljiv fenomen; dok su se svojevremeno ljubitelji sadržaja za masovnu potrošnju osjećali i tretirali kao inferiorni sofisticiranim poklonicima tzv. visoke kulture u koju ubrajamo umjetnička djela s pedigreom, danas nije neobično zateći odraslog obožavatelja knjiga za djecu o malenom čarobnjaku i njegovoj družbi kako pametuje o stilskoj i sadržajnoj priprostosti romana i glazbe za mlade – točnije, mlade žene. Tobože ustrojena isključivo prema kvaliteti, hijerarhija pop-kulturnih proizvoda zapravo operira po principu roda i tako zrcali društvenu hijerarhiju u kojoj ženstvenost kotira slabije od sadržaja koje krstimo muževnima, pa kulturnu proizvodnju za dječake, mladiće i muškarce smješta iznad one namijenjene djevojčicama, djevojkama i ženama. Kao što ističe jedna recenzentica, vampir koji se presijava na suncu nije ništa više ni manje apsurdan od izvanzemaljskih robota koji se transformiraju u automobile, no svejedno se od odraslih žena koje uživaju u romantičnoj fantaziji za tinejdžerke očekuje samoprijegor kakvim se ne opterećuju muškarci koji u kino odlaze gledati najnoviju ekranizaciju stripa o superjunaku s kojim su se poistovjećivali u mladenaštvu. Alaj je lijepo skakati sa zgrade na zgradu u pripijenom odijelu – a tek mahati svjetlećom sabljom!

Obožavateljice “Beatlesa”

U pokušaju opravdavanja svoje netrpeljivosti, Bieberovi se kritičari spremno laćaju velikana moderne glazbe ne bi li ovom – selektivno primjenjivanom – usporedbom demonstrirali otužnost pjevačevog glazbenog izričaja i opusa u odnosu na glazbenike s kredibilitetom. Bieberu se, primjerice, kao daleko superiorniji model glazbenog izražavanja suprotstavljaju Beatlesi, koji su, paradoksalno, svojevremeno izazivali sličnu raspamećenost u obožavateljica nezaboravnim stihovima I want to hold your hand; Oh! Let me hold your hand. S obzirom na to da su i sami startali kao boy band, ironično je da ih se danas koristi kako bi se posramilo onu istu (mlađu žensku) publiku koja im je priskrbila globalnu slavu, kao i pjevača koji se u svom usponu koristio sličnom formulom. Upravo je ova boy band estetika glavni razlog neusporedivom preziru spram Justina Biebera.

Ljupki mladići, solo ili zapakirani u boy band, česta su i laka meta sprdnje poglavito muške populacije. Čini se da su za to podjednako odgovorni nježan i (ženskom) oku ugodan izgled, kao i naglašena senzibilnost i romantičan sadržaj pjesama koje izvode. To su mladići bez oštrice koji svojim izgledom i nastupom pažljivo ciljaju mladu žensku publiku, a upravo se ta prilagođenost ženskom senzibilitetu (kako je oblikovan ženskom rodnom ulogom) doživljava kao znak slabosti i svojevrsne podređenosti ženi. Muškarac bi trebao ostati neukroćen i nepripitomljen dok vitla kakvim ubojitim falusnim simbolom, e da bi se prosječan (muški) konzument popularne kulture osjećao ugodno u vlastitoj koži. Reprezentativan primjer ovakvog rezoniranja jedan je internetski meme s kojeg se šeretski smješka Sean Connery kao James Bond, odjeven u klasično muško odijelo, s pištoljem u ruci. Podno njega, u istoj smionoj kolumni, Harrison Ford kao Indiana Jones, eno ga gdje maše mačetom usred džungle i prizora borbe. Kao krunski dokaz kastracije današnjeg muškaraca, ovoj dvojici kontrast tvore napudrani Robert Pattinson kao Edward i nasmijani, ljupki Bieber. Kolaž poentira podnapis-vapaj “Što se dogodilo muškarcima?”

U srcu je problema kojeg kulturni mainstream ima s proizvodima namijenjenim ženskoj publici upravo tretman maskuliniteta, odnosno model maskuliniteta koji se njima zagovara i pušta u opticaj. Golobradi i ljepuškasti, s konturama omekšanim djetinjim salom, Bieber i njemu slični prebivaju na razmeđi dječaštva i odrasle dobi, pa su već u startu ocijenjeni kao nedovoljno muževni, u procijepu između jasnih kategorija. Također je zanimljivo promatrati u kojoj će se mjeri uzvrpoljiti muška populacija kada je se podvrgne onakvoj objektivizaciji (no zapravo ni približno onoliko intenzivnoj i sustavnoj) kakvu rutinski prolaze djevojke i mlade žene; Bieberi ovog svijeta kao svoje glavno oružje koriste upravo svoje draži, odnosno ugodnu vanjštinu, a slavu i bogatstvo imaju zahvaliti uspješnom pobuđivanju djevojačke žudnje, što ispada teško probavljivo internetskom mainstreamu. Ta te ga praznoglave tinejdžerke vole samo zbog njegovog izgleda!, bolno će zavapiti horde Bieberovih mrzitelja, komično slijepe na vlastito licemjerje. Izgleda da objektivizacija na temelju izgleda postaje problem tek onda kada su mladići i muškarci reducirani na predmet žudnje, čak i kada zahvaljujući tome zarađuju bajoslovne svote.

Taj pak podatak samo trlja sol na ranu; maza koju bi u školi tukli svaki veliki odmor, a koji put i našminkali na silu, zarađuje svote o kojima njegovi nesuđeni školski kolege mogu samo sanjati (a ni u školu ne mora, kad smo kod toga, jer je prezauzet putovanjem po svijetu), dok mu se pod noge baca neograničena količina zaluđenih mladih obožavateljica – ima li pravde u ovom okrutnom svijetu? Oni koji ga mrze istrenirani su da se bespogovorno pokoravaju imperativu hegemonijskog maskuliniteta u strahu od nepojmljive stigme papka, pedera i curice, pa ih beskrajno smeta ovakav živući dokaz da je prkošenje normi ne samo moguće, već i tako obilno nagrađivano.

Uz oslanjanje na uglađen i njegovan izgled, Bieber i njegovo boy band pleme istrenirani čopor pretendenata na poziciju alfa mužjaka provociraju i žanrovskim opredjeljenjem; tankoćutna romantika i ljubavna bol tradicionalno su ženska – i tradicionalno obezvređivana – domena, pa se muškarac koji u nju zakorači može nadati samo poruzi. Ako ni žene ne mogu čitati ljubiće, a da na sebe ne navuku nadmoćni prezir, kako li će tek proći muškarac koji dragovoljno pristaje na uvriježeno žensku preokupaciju romantičnom ljubavi, čak i kada je taj potez pažljivo marketinški iskalkuliran? Teško se oteti dojmu da se u očima svojih kolega takav muškarac unižava, odnosno srozava na razinu ispod one koju je zadobio rođenjem, i da kompromitira svoj dignitet u kontaktu sa “ženskim”, ergo trivijalnim, preokupacijama.

“Backstreet Boys”

Kad se sve zbroji, Bieber i njemu slični svojim su umiljatim dodvoravanjem ženskoj publici upadljivo pozicionirani u tradicionalno žensku poziciju manje moći koja nalaže zavođenje i ulagivanje onom subjektu koji raspolaže većom društvenom moći; ukratko, oni su napadno nedominantni. Da su ta skupina koja raspolaže pozamašnom društvenom moći tinejdžerke, zasigurno je iznenađujući podatak, no nedavno istraživanje otkrilo je da su tinejdžerke impozantna potrošačka sila koja svojim oštroumnim odlukama uspijeva generirati profit čak i u doba recesije. Ispada da čak i tradicionalni maskulinitet mora pokleknuti pred kapitalističkim imperativom zarade koji potrošačici nudi ono što je spremna kupiti – a za Bieberom postoji potražnja koju generiraju djevojačke fantazije.

Da fantazije donose profit nije valjda nikakva tajna, kao što će posvjedočiti svaka reklama, no kulturni je mainstream nenavikao da su u pitanju ženske, a ne muške, fantazije, i još k tome fantazije o maskulinitetu koje zahvaljujući rastućoj potrošačkoj moći djevojaka i žena rađaju globalne kulturne fenomene poput sage Sumrak i 50 nijansi sive. Netrpeljivost (internetskog) mainstreama prema spomenutim fenomenima uvelike je prouzročena kreiranjem kulturnog krajobraza koji nije skrojen po muškim željama i preferencama; njima se ne sviđa Sumrak saga (jer nije osmišljena s njima na umu, ako takvu drskost uopće možemo pojmiti), pa je ne žele na listi bestsellera i blockbustera. Da pak iste oblikuje skupina koju smatraju dobno i rodno inferiornom, samo ih dodatno razjaruje. Intenzitet mržnje spram Biebera, boy bandova i ovakvih književno-filmskih fenomena treba stoga razumjeti u svjetlu gubitka pozicije kulturnog arbitra, kao i tjeskobe prouzročene alternativnim modelom maskuliniteta koji podilazi ženskoj publici.

Kako se, dakle, očituje ova potentna kombinacija ugroze i revolta, odnosno na koji se način sankcionira iskorak iz zadanih rodnih okvira koji prijeti redefiniranjem kategorije maskuliniteta? Odgovor na to pitanje možete potražiti u pažljivo osmišljenoj sociološkoj studiji koja je serijom intervjua s mladima u dobi od 14 do 17 godina istakla glavne teme u emotivnom i retoričkom odgovoru tinejdžera na slavne osobe (najomraženija figura, naravno, upravo je Bieber, s boy bandom One Direction na očekivanom drugom mjestu). Ako pak za takvo što nemate vremena ili volje, dovoljno je u tražilicu ukucati “Justin Bieber meme” – rezultat će biti identičan. Kao središnja i najučestalija strategija diskreditiranja Biebera u oba se slučaja isprofilirala ona po kojoj Bieber ne valja jer je – žensko.

Od priprostih memea s Bieberovom glavom zalijepljenom na tijelo ljepotice u bikiniju, pa do onih relativno sofisticiranijih (?) koji se koriste dosjetkama kako bi se narugali Bieberovoj navodnoj ženstvenosti, internet naprosto vrvi sadržajem čija je namjera posramiti mladog pjevača zbog toga što nije dovoljno i pravilno muževan. U moru posprdnih memea posebno je zanimljiv (i popularan) onaj koji prikazuje Biebera i bivšu mu djevojku Selenu Gomez na košarkaškoj utakmici. U zamjeni uloga koja bi u gledatelja trebala izazvati podsmijeh, pjevačica s velikim zanimanjem prati zbivanja na terenu, no Bieber se najprije naočigled dosađuje, a potom igra s mobitelom.

Ovaj meme često dolazi u paru s onim koji koristi fotografiju s iste utakmice kako bi se Bieberu narugao zbog interesa koji ovaj pokazuje spram djevojčice u pratnji oca koja se Bieberu veseli koliko i on njoj, ponovo u upadljivom kontrastu s Gomez koja i dalje ne skida pogled s terena. Zanimljivo je da interes za sport i paralelno pomanjkanje interesa za djevojčicu u ovom kontekstu ne diskreditiraju Seleninu ženstvenost; dapače, njezina posvećenost praćenju tekme samo je nepobitni dokaz da je sportsko događanje poslastica bez premca koju ne znaju cijeniti samo oni praznoglavi. Ispada kako nema sramote u ženstvenosti dok god je ona korigirana u skladu s klasično muškim vrijednostima; djevojka koja prati sport i prezire ljubiće (pa time afirmira ukus potencijalnog udvarača) rangirana je iznad svoje otužne kolegice koju zanima prvenstveno romanca (dok god izgleda ženstveno i nosi heteroseksualni predznak – u suprotnom se pretvara u transgresivnu, i stoga prijeteću, figuru). Mladić koji pak ne pokazuje interes za tradicionalno mušku preokupaciju, već brižnost i dragost spram djece kodiran je ovdje kao “prava” žena, i kao takav osramoćen.¹ Jasno je da se pritom prototipna ženstvenost prikazuje i doživljava inferiornom u odnosu na klasični model muževnosti. (Kako pak onaj otac uspijeva zadržati pažnju na svom djetetu dok mu pred očima prolijeće lopta ostaje misterij za neki drugi tekst.)

Bieber voli šoping, nosi marame, voli ljubičastu boju, voli ples; sve se te osobne preference i interesi koriste kao marker ženstvenosti. Justin Bieber zapravo je lezbijka, popularna je dosjetka čija duhovitost počiva na prešutnom sporazumu kako lezbijski maskulinitet nije pravi, već “tek” performativan, pa je Bieberov jednako neuvjerljiv i neautentičan. Na Facebooku postoji i grupa naslovljena “Vote Justin Bieber out of the male gender” u čijem je opisu pritužba da Bieber “zvuči kao cura”. Kao najženstvenija Bieberova osobina ističe se upravo visok i nježan glas, ocijenjen kao nedovoljno hrapav i muževan. Glas koji (kao da) nije prošao mutaciju s lakoćom stoga postaje oružje u drugoj po redu metodi diskreditiranja po kojoj je Bieber i dalje malo dijete.

Opisivan kao slabašan dječarac nedovoljno razvijenih mišića, Bieber je za odrastanja često bivao okarakteriziran kao zakržljao u razvoju, što se vidi i u intervjuima u spomenutoj studiji, pa njezine autorice zaključuju kako tjeskoba vezana uz sazrijevanje igra presudnu ulogu u definiranju granica maskuliniteta; preciznije, maskulinitet je omeđen sazrijevanjem, pa dječaci na njega ne polažu pravo sve dok ne dokažu da su odrasli. Ovo se dokazivanje često vrši jačanjem mišića i puštanjem brade i brkova, što su upravo metode za kojima je posegnuo i sam Bieber. U primjeni ove strategije možda je najinteresantnije to što se i nedoraslost također koristi kao pokazatelj ženstvenosti; sve ono što nije muževno i dostojno muškarca, okarakterizirano je kao nedovoljno i nejako, dakle ženstveno, pa su svi oni koji se ne dokažu vrijednima klasifikacije u kategoriju muškarca, tek – curice. Razvrstavanje na muškarce i curice odvija se po principu ili si in, ili si out, gdje su otpadnici definirani upravo kroz svoj manjak. Ženstvenost, dakle, figurira kao odsustvo muževnosti prije nego kategorija za sebe.

Ne čudi stoga što se ustalio običaj opisivanja muške homoseksualnosti kroz prizmu feminiziranosti, koja je u stvarnosti tek jedan (i nipošto manje vrijedan) u rasponu rodnih izričaja biseksualnih i homoseksualnih muškaraca. Takvo je portretiranje zaživjelo kao stereotip baš zahvaljujući razvrstavanju na prave muškarce i curice/tetkice; budući da je heteroseksualnost jedan od temeljnih stupova hegemonijskog maskuliniteta, homoseksualnim je muškarcima praktički uskraćena titula muškarca. Kroz (imputiranu) ženstvenost putuje i treća strategija diskreditiranja Biebera koja ovome upisuje homoseksualnost. Pritom je i ovdje pozadinska implikacija i povod za ovakvu klasifikaciju Bieberova navodna feminiziranost.

Zanimljivo je da se usto čini kako Bieberovi kritičari uglavnom ne misle da je ovaj zaista gay (baš kao što ne vjeruju da je stvarno žena), već ovaj izraz u modernom američkom slengu koriste prvenstveno kao pogrdu uperenu protiv svega što ocijene bezveznim i glupim, a nerijetko i ženstvenim, u svojevrsnoj evoluciji homofobnog i seksističkog diskursa gdje oni koji ga koriste sebe ne smatraju ni homofobima ni seksistima, budući da nisu deklarativno protiv žena i homoseksualaca, već naprosto sve ono nepoželjno krste pederskim i ženskastim. Bieberovi kritičari nemaju, dakle, eksplicitnu namjeru omalovažiti i obezvrijediti žene, djecu i homoseksualce, no očito je da se ove identitetske pozicije s lakoćom koriste kao uvrede, na ovaj ili onaj način inferiorne heteroseksualnom muškarcu koji stoluje na vrhu ljestvice respektabilnosti. Upotreba ovih identiteta u svrhu vrijeđanja trebala bi stoga biti krunski dokaz društvene hijerarhije, no integriranost uvreda i psovki u svakodnevni govor najčešće priječi dublje propitkivanje njihovih očitih implikacija.

Optužba ženstvenosti u postupku diskreditiranja jednog mladog muškarca tek je, dakle, neprecizna artikulacija pravog prigovora Bieberovih kritičara, koji je neadekvatna i nepravilna muževnost. Kao subjekt koji se svojim ambivalentnim rodnim izričajem opire jasnoj kategorizaciji i (nenamjerno) prkosi normama koje reguliraju kategoriju muževnosti, muškarac poput Biebera ugrožava postojeći poredak jer svojim istupom iz domene muževnog destabilizira jasno razgraničene kategorije roda, a samim time i rodnu hijerarhiju koja zahtijeva stabilne i čiste kategorije. On pritom dovodi u pitanje samorazumljivost i neizbježnost dominantnog modela maskuliniteta koji je, kako napominju u studiji, aktualni odgovor na problem legitimiteta patrijarhata. Takav je muškarac stoga obilježen kao izrazito nepoćudna – a iz feminističke perspektive revolucionarna – figura, u svrhu čije korekcije i(li) stigmatizacije patrijarhat mobilizira svoje poslušnike spremne da se na devijantnog subjekta obruše nizom društveno nepoželjnih etiketa. Mizoginija pritom djeluje kao sredstvo korigiranja i nadziranja muškaraca kroz ugrozu sadržanu u stravičnom atributu ženstvenosti koji markira ulaz u zabranjeni teritorij. Tako se nadzire i usmjerava muškarce – kroz prijetnju uskrate povlaštenog položaja dominantnog i jedinog istinski respektabilnog društvenog subjekta.

Ugroza muževnosti ženstvenošću tolika je da u ovom kontekstu ni ženski subjekt nije slobodan uživati u onom što je ionako označeno kao ženstveno (djelomice baš zato što cilja žensku publiku), već se prezir i animozitet izazvani muškarcem otpadnikom sele na njihove obožavateljice u pokušaju da se prijeteću ženstvenost satjera u kut i sasiječe u korijenu. U takvom je ozračju ženski subjekt suočen s izborom: riskirati prezir i porugu pozitivnim stavom spram Biebera i njemu sličnih ili se, poput ljubiteljice sporta, svrstati u tabor razboritih žena koje svoju razboritost dokazuju ograđivanjem od ženstvenih preokupacija i podsmijehom spram ženstvenih muškaraca. Ove potonje pritom sudjeluju u (samo)nadzoru čija je svrha obrana hegemonijskog maskuliniteta, pa će za nagradu osvojiti odobravanje svojih muških kolega.

Potreba za razvrstavanjem na razborite i praznoglave djevojke očita je i u buri izazvanoj Bieberovim upisom u knjigu posjetitelja Kuće Anne Frank. Nakon što je izrazio nadahnutost njezinim likom i djelom, Bieber je napisao kako bi i Anne možda bila belieberica, što je razbjesnilo one koji Bieberove obožavateljice smatraju inferiornim primjercima ljudske rase. Egocentrična i lakomislena, Bieberova izjava ipak nije mišljena kao uvreda, a činjenica da je se takvom smatra govori o zabrinjavajućem snobizmu koji progovara iz Bieberovih mrzitelja. Tragedija holokausta zasigurno ne počiva na superiornosti, već upravo ljudskosti žrtava, pa smrt tinejdžerke sa svim njezinim razvojnim specifičnostima nije manja tragedija ako se dotična za života zabavljala slušanjem pop glazbe za djevojke.

Muškarca se, dakle, proizvodi nizom društvenih pritisaka u koje ubrajamo korigiranje od strane okoline, uključujući i žene, a da se pritom inzistira na autentičnosti, prirodnosti i samorazumljivosti ovog budno nadziranog i pažljivo usmjeravanog identiteta. Postupak korekcije nažalost podrazumijeva sudjelovanje samih dječaka/mladića/muškaraca u vlastitom preoblikovanju. Recentno istraživanje provedeno na muškoj studentskoj populaciji sveučilišta Stanford dokazalo je kako, suočeni s užasom stigme ženstvenosti, mladići u pravilu kompenziraju inzistiranjem na vlastitoj muževnosti. Prilikom istraživanja studentima je rečeno kako će mjeriti snagu njihovog stiska, a potom je nasumično odabranim ispitanicima saopćeno kako je njihov stisak ispodprosječan – nalik ženskom. Od ispitanika se potom zatražilo da ispune upitnik osobnim podacima i ocijene proizvode za masovnu potrošnju. Nesretnici čiji je stisak uspoređen sa ženskim pretvarali su se da su viši nego što jesu, a bili su skloni i bildanju svog ljubavničkog rezimea, usput se busajući u prsa tobožnjom agresivnošću i sportskom građom. Također su pažljivo izbjegavali proizvode koji se smatraju stereotipno ženskima. Ovakvo ponašanje nije zabilježeno u studenata kojima je rečeno kako je njihov stisak prosječno muški.

Ako je ovakvo jednokratno korigiranje neopterećeno emotivnim nabojem poruge isprovociralo refleksnu kompenzaciju, kako li tek na psihu mladog muškarca djeluje sustavno, globalno i bespoštedno iživljavanje kakvom je Bieber izložen od svoje 15. godine? Odgovor nalazimo u transformaciji cjelokupnog imidža mladog pjevača koji je u proteklih 6 godina drastično promijenio i fizički izgled, i glazbeni izričaj, i način ponašanja.

Kao netko kome je spočitavana pretpubertetska nejakost i vizualnost djevojke, ojačao je mišiće i kožu prošarao brojnim tetovažama, pa torzo izložio pogledu javnosti u nizu topless fotografija – s koncerata, iz privatnosti svog doma, s javnih i privatnih događanja – koje tako jasno signaliziraju potrebu da se njegovo novo, korigirano, muževno tijelo prepozna kao dokaz nepobitne muškosti (u prilog kojoj je na Instagramu svojedobno objavio i fotografiju nabreklih prepona). Neko je vrijeme ustrajao u uzgajanju brčića kako bi i njima pokazao da je (postao) muškarac, a stil odijevanja promijenio je u korist vrećastih hlača i obnaženog torza urešenog (čime drugim doli) debelim zlatnim lancem. Stihovi njegovih pjesama postali su naglašeno erotični pa su romantične ljubavne pjesme zamijenjene eksplicitnim stihovima koji artikuliraju (hetero)seksualnu žudnju i usput se hvale ljubavničkom vještinom.

U zanimljivoj analizi ovog novog imidža jedan kritičar u Bieberovoj preobrazbi prepoznaje kulturno prisvajanje crnačke kulture i njezinih vizualnih, glazbenih i jezičnih markera. U obješenim hlačama, razmetljivim tenisicama i zlatnom lancu kritičar detektira utjecaj hip-hop kulture i njezine estetike, a koji se očituje i preuzimanjem pripadajućeg vokabulara (pa pjevač stalno inzistira na swag ovom i swag onom, bez sumnje na radost Jay Z-a kome se pripisuje uvođenje ovog pojma u opticaj). Njegovo okretanje RnB glazbi i hip-hopu – tradicionalno crnačkim žanrovima – tumači se potrebom za većim kredibilitetom i autentičnošću koji se pripisuju crnačkoj glazbi u kontrastu sa sterilnim i artificijelnim bjelačkim popom. Uistinu, i u ovoj analizi, i u prethodno spominjanoj sociološkoj studiji tinejdžera, prigovor neautentičnosti koji mu se često upućuje tumači se kao nerazdruživo vezan uz Bieberovu neuspjelu izvedbu muževnosti, gdje je (percipirana) artificijelnost njegovog glazbenog izričaja ogledalo lažnog maskuliniteta.²

Budući da je crnačka kultura percipirana i kao autentična i kao maskulina, Bieber traži društvo Afroamerikanaca kako bi se njihov kredibilitet očešao o njega: Usher, Ludacris, Drake, Soulja Boy, Big Sean, Nas, Lil Wayne, will.i.am i Boys II Men samo su neki od istaknutih rappera i RnB pjevača s kojima je Bieber surađivao u toku karijere, u nadi da će svojom reputacijom unaprijediti njegovu. Da je kompenzacija hipermaskulinitetom opasan i problematičan projekt, svjedoči Bieberova spremnost na suradnju s R. Kellyjem, optuženim za korištenje djece u pornografske svrhe, kao i osuđivanim nasilnikom i zlostavljačem žena Chrisom Brownom. Bieber također ne vidi prepreku prijateljstvu s Floydom Mayweatherom koji boksačku vještinu trenira na ljubavnim partnericama. Kako napominju u studiji slabašnog stiska, muška kompenzacija nije uvijek bezazlena, već s lakoćom prelazi u agresiju spram žena i ponižavanje drugih muškaraca, sve kako bi se ugroženi subjekt osjećao muževnijim.³ Sukladno tome, nezaposleni su muškarci skloniji nasilju nad partnericama, a oni koji zarađuju manje od supruge ranjeni muški ego njeguju izbjegavanjem kućanskih poslova.

Bieber i obožavateljica

Kod Biebera ovo kompenzacijsko ponašanje (dosad) nije doseglo dramatične razmjere, ali je svakako iznjedrilo nekolicinu uistinu idiotskih poteza koji uključuju nasumično zapišavanje teritorija, pljuvanje po obožavateljicama, prepucavanje s paparazzima, vožnju u pijanom stanju, utrkivanje po prometnicama, opiranje uhićenju i česte posjete striptiz klubovima. “Boys will be boys”, kratko je prokomentirao Joe Jonas, naznačujući kako se ovakvo ponašanje uglavnom otpisuje kao nestašluk primjeren pjevačevoj dobi i spolu. Upravo ga zato Bieber i provodi: njegovo neodgovorno i nezrelo ponašanje odgovor je na pritisak da dokaže kako nije mamina maza, već pravi zločesti dečko. Lavinu poruge ipak nije zaustavio, već samo pospješio – kako to? Čini se kako je kompenzacija podbacila prvenstveno zbog neuvjerljivosti Bieberovog buntovnog maskuliniteta; intervjuirani tinejdžeri posebno su oštro iskritizirali pjevačeve neuspjele pokušaje da se prošverca kao bad boy. Fotografije Bieberovog (verbalnog) okršaja s napasnim fotografom predmet su sprdnje zbog neuvjerljivosti pjevačevog bijesa, a čak se i uhićenju opirao nenasilno. Njegova policijska fotografija predložak je mnogih otrovnih memea jer se Bieber na njoj radosno osmjehuje i ne izgleda nimalo opasno.

Istina je neumoljiva – Bieber naprosto nije prijeteća figura, a njegovi mu kritičari to nikako ne mogu oprostiti. Spotu za pjesmu Baby uvijek se iznova vraćaju, iako je od njezinog lansiranja prošlo već 6 godina, pa tako dva tjedna po započinjanju ovog teksta spot ima čak 82.000 dislikeova više, što je gotovo 6000 dislikeova po danu. Baby Bieber nepobitni je dokaz istine o Bieberovoj ljupkosti, a njegova dražesna dopadljivost crvena krpa koja draži modernog bika. Baby je teritorij na kojem se bije boj za muškarca sutrašnjice, svakodnevno bombardiran pogrdama u nastojanju da se istrijebi svaki primjerak ovog nježnog i dopadljivog modela muževnosti. Kompenzacijski ekscesi samo su naglasili Bieberovu nesposobnost da utjelovi aktualni ideal, a usput su mu na vrat nakopali nove kritičare koji se s pravom protive takvom neodgovornom ponašanju. Biebera trenutačno promatramo u apologetskoj fazi, no pitanje je vremena kada će ponovo pokleknuti pod pritiskom normativnog maskuliniteta. Ovaj je mladić i dalje obilježen stigmom ženstvenosti od koje muškarci panično strahuju jer ne shvaćaju da u srcu stigme prebiva prostor neograničene slobode.

1. Oprez, roditelji; eto što se dogodi kad dječacima dopustite da se igraju s lutkama.
2. Spomenuta analiza poziva se na intrigantne navode Freye Jarman-Ivens o tijesnoj sponi maskuliniteta i autentičnosti u kontekstu popularne glazbe. Budući da se maskulinitet deklarira kao prirodan i izvoran (dakle, neperformativan) u odnosu na ženstvenost, percipiranu kao brižno konstruiranu, glazbeni žanrovi s reputacijom autentičnosti (poput rocka i hip-hopa) bivaju obilježeni kao muževni, dok su žanrovi koje smatraju neautentičnima etiketirani kao ženstveni (primjerice teen pop). Priznanje autentičnosti stoga se lakše postiže unutar nekog maskulinog žanra, dok će muškarac u ženstvenom žanru dvostruko nagrabusiti – i kao glazbenik, i kao muškarac. Jarman-Ivens svojim uvidima tako produbljuje priču o rodnoj hijerarhiji (glazbenih) žanrova.
3. Zanimljiv je podatak i da se muškarci dječjeg lica spremnije okreću kriminalu i agresiji negoli oni čvršćih kontura – sve o mračnoj strani kompenzacije navodim prema istraživanju.