Drugi pogled na Jelenu Veljaču

Jutarnji list, 21. 2. 2016.

Ovo je vjerojatno nepopularan stav, ali priznajem: Jelena Veljača nije mi antipatična. Uvažavam, prije svega, njezino uporno i dosljedno inzistiranje da se, kao jedna od rijetkih javnih osoba, glasno i jasno izjašnjava kao feministkinja, simpatiziram činjenicu kako u svojim kolumnama često otvoreno priznaje i opisuje vlastite slabosti i mane, usprkos spoznaji kako time sigurno neće promijeniti javnu percepciju o sebi jer ih nesklono joj javno mnijenje sigurno neće interpretirati kao neodoljive nesavršenosti, već isključivo kao afektacije i prenemaganja povlaštene neoliberalne princeze. Veljača je jedna od onih javnih osoba koje se vječno nalaze u vakuumu sveopće antipatije: za „tradicionaliste/kinje“ previše je radikalna dok joj feministkinje ne mogu oprostiti povremene padove na testu intersekcionalnosti (u hrvatskom slučaju, prvenstveno klasne osviještenosti) zbog čega se i one ispravne i pronicljive društvene dijagnoze često nepravedno otpisuju i minoriziraju, a tu je i stigmatiziranost Veljačinog profesionalnog opredjeljenja, odnosno vezanosti uz žanr sapunice koje se mahom iščitavaju kao jeftino podilaženje najnižim strastima širokih masa.

Veljačinim kolumnama zato uvijek pristupam sa zadrškom: podijeljenost koju osjećam višestruka je i prožima čitavo čitalačko iskustvo u toj mjeri da mi je naposljetku gotovo nemoguće definirati iz kojega točno mjesta prijepora potječe – mog vlastitog čitateljskog (i feminističkog) licemjerja, vlastite ambivalentnosti oko tema s kojima se autorica u tekstovima hvata u koštac ili neskladnostima, previdima i slijepim točkama samog autorskog glasa. Rezultat takvog shizofrenog interpretativnog položaja frustrirajući je osjećaj nečega što je izmaklo za dlaku, „skoro, ali ne sasvim“ uspješno izvedena poanta zasjenjena manjkom (ili viškom) u rezoniranju i pozicioniranju autorskog subjekta.

Ponajbolji primjer takve prakse predstavljaju novije Veljačine kolumne u kojima se bavi problematikom (novopečenog) majčinstva, užitcima i strahovima te vlastitim i tuđim očekivanjima koje ono sa sobom donosi. Osobito je zanimljivo iščitavati Veljačine analize vlastite majčinske uloge s obzirom na njezino dugogodišnje profiliranje, unutar i izvan tekstova u kolumnama, kao uspješne urbane poslovne žene i radoholičarke. Majčinstvo se, bila to Veljačina svjesna nakana ili ne, u korpusu njezinih tekstova i vlastite medijske prezentacije barem djelomično iščitava kao završni korak u ideji „imanja svega“ koja, kako u svome tekstu o kolumnama Jelene Veljače ističe Vedrana Lovrinčić citirajući Ninu Power, utjelovljuje ženski uspjeh i nagradu na svim životnim poljima, a pod kišobranom neoliberalnog kapitalističkog sustava rada i potrošnje.

Zanimljivo je analizirati kako se novostečeni majčinski status (ne) uklapa u prethodno uspostavljene okvire, kako medijski i tekstualno uspostavljenog koncepta Jelene Veljače, tako u kratkim osvrtima preko ruba teksta na „stvarnu“ Veljaču kao autoricu teksta. „Kad sam ostala trudna, zaklela sam se da neću zlostavljati prostor ove kolumne svojim trudničkim blagostanjem/mukama“, piše Veljača u jednoj od listopadskih kolumni samo kako bi već u sljedećoj rečenici konstatirala uzaludnost tako uspostavljenih pravila. Privatno „žensko iskustvo“ trudnoće, porođaja i majčinstva sasvim prirodno postaje sastavnim dijelom kolumne „o ženama“ omogućujući autorici pristup dijelu „cjelovitog ženskog iskustva“ prema naputcima kako društva, tako i određenog žanrovskog narativa (popularne) kulture (karijera – ljubav – prijateljstvo – ljepota – brak – djeca) koje do tada nije mogla iz prve ruke proživljavati u vlastitoj tekstualnoj konstrukciji.

Tekstovi koji se bave upravo temama poroda i neonatalne skrbi te posljedično zdravstvenom zaštitom žena i hrvatskim zdravstvom u cjelini najzanimljiviji su i najprjeporniji: faktori očajne ekonomske situacije u državi, nagađanja o privatizaciji sustava javnog zdravstva, ideološki višestruko nabijen položaj koji u društvu zauzima figura trudnice/rodilje/majke, položaj žena u hrvatskom društvu općenito te naposljetku (medijsko-tekstualni) lik Jelene Veljače kao (omraženo) utjelovljenje neoliberalnog kapitalizma rezultiraju savršenom olujom ostrašćenih reakcija i oštro podijeljenih mišljenja.

U svojim najuspjelijim tekstovima Veljača precizno detektira nesklad između deklarativnog društvenog veličanja majčinstva, odnosno fetišizacije ideje „idealne“, „trpne“ majke („žene u Hrvatskoj i dalje rađaju kao da to nije ‘big deal’, a i kasnije, žive kao da je njihovo postojanje ionako određeno majčinstvom, pa ‘kaj se ona buni’“), te konkretnih društvenih praksi koje stvarnim ženama i majkama otežavaju, ili u potpunosti oduzimaju, pravo na razne oblike institucionalne potpore i zaštite, od poroda do bračnog suživota. Ove svakodnevne prakse, ukazuje Veljača, (re)produciraju i utvrđuju porazni intelektualni i emocionalni sklop samoprijegora i samoponištavanja koji se sustavno prenosi s generacije na generaciju: „Ima nešto u tome da moramo biti ponizne, u bolovima, skromne u porodu, skromne u životu“.

Uspjeli dio analize negativnih reakcija koje dobiva zbog svoje odluke da se porodi u privatnoj klinici proizlazi upravo iz navedene pozicije propitivanja društveno proskribirane ženske „trpnosti“; odabir rađanja u privatnoj klinici iščitava se tako ne samo kao materijalni privilegij, već i subverzija očekivanog i društvenog odobravanog ženskog pristanka na minimum. Nevolje nastaju u trenutku u kojem se prakse otpora trpnom ženskom standardu miopijski vrednuju isključivo iz vlastite povlaštene društvene pozicije: „Samo mi, koje zarađujemo svoj novac u trudnoći, i tako već riskiramo zdravlje svog djeteta! Umjesto da odemo na komplikacije u trudnoći čim nam se pokaže plus na štapiću, što da ne kad je zdravstvena skrb ionako besplatna, zar ne?“ ističe Veljača pravično se žesteći na parazitkinje na „besplatnoj“ zdravstvenoj skrbi, zaboravljajući kako mnoge trudnice obavljaju poslove na kojima im se jednostavno ne isplati ostati do kraja trudnoće kako zbog plaće koju im oni donose, tako zbog fizičke zahtjevnosti i sigurnosnih uvjeta rada – mogućnost ranog odlaska na bolovanje (financiranju kojeg, naposljetku, doprinose i vlastitim radom) možda je jedini „luksuz“ koji će si takve trudnice-radnice uopće moći priuštiti. A osim toga, većina žena u Hrvatskoj koje i ostanu na poslu čitavu trudnoću svejedno si, bez obzira na predanost radu, svojom plaćom neće moći priuštiti porod u privatnoj klinici.

Zanemarena još jednom ostaje gola činjenica kako „nisu svim ženama dostupne te privilegirane pozicije te kako žene kao subjekti rada na kapitalističkom tržištu i dalje funkcioniraju kao jeftin(ij)a radna snaga, često zaposlena na lošijim i nesigurnijim radnim mjestima“. Koliko je zaista pošteno kritizirati golemi broj žena kojima „prekarnost pokazuje svoje najgore lice, bez skupog korektora kojim bi sakrile podočnjake“, zbog svjesne odluke da pokušaju barem nešto izvući iz sustava koji se prema njima odnosi uglavnom nepravedno, a da pritom ne misle na dalekosežnije, globalnije posljedice koje njihovo „parazitiranje“ na tom istom sustavu ima? Otpor i zgražanje koji Veljača doživljava zbog posezanja za uslugama (skupog) privatnog zdravstva i svih njegovih blagodati ne proizlazi tako isključivo iz dugovječnog sindroma trpnosti, već i gorčine zbog svijesti o tome kako jednako pažljiv, skrban i primjeren tretman nije dostupan svima, bez obzira na to koliko vrijedno radile svoj posao.

Na ovome se mjestu vjerojatno razotkriva jedna od najporaznijih istina u srcu društvenih nejednakosti: mogućnost dugoročnog planiranja i sposobnost šire svijesti o tome kako naše svakodnevne, praktične i (a)moralne odluke utječu na čitavo društvo, ljude oko nas, budućnost naše djece, našu vlastitu budućnost također je privilegirani položaj. Apeli o osvještavanju posljedica te o etički i moralno ispravnom apstraktno su licemjerje unutar sustava koji u praksi funkcionira kao nemilosrdno preživljavanje najjačih i/li najbezobzirnijih. Pokušaji izigravanja, odnosno iskorištavanja sustava često su uvjetovani upravo neravnopravnim pozicijama i dubokim podjelama koje taj isti sustav održava i potiče.

A s druge strane, kako ne razumjeti pojedince, iscrpljene održavatelj(ic)e odavno neodrživog standarda koji se, riječima jednog komentatora, s pravom osjećaju penaliziranima usprkos (ili baš zbog) poštenog rada? Ili djelatnike/ce u sustavu javnog zdravstva koji s jednakim pravom ukazuju na vlastite loše radne uvjete, urušenost sustava u cjelini te nedostatak osobne odgovornosti dijela pacijenata koja djelomično proizlazi i iz izostanka sustavne, cjeloživotne edukacije unutar podjednako izmoždenog odgojno-obrazovnog sustava?

Tekstovi Jelene Veljače tako često funkcioniraju kao idealni primjeri fragmentiranosti neoliberalnog kapitalističkog (ženskog) identiteta, kao i generalni podsjetnik na to da je za svakoga/svaku od nas neminovno uvijek iznova padati na testu sposobnosti panoptičkoga gledišta. Čitateljska nelagoda koju osjećam pri susretu s Veljačinim tekstovima velikim dijelom proizlazi upravo i iz (neugodne) svijesti kako pronalazeći autoričine slijepe točke paralelno detektiram vlastitu, možda neidentičnu, ali sasvim sigurno postojeću miopiju. Jer iza većine nas stoji netko tko bi nas iz raznovrsnih razloga mogao upozoriti na nerazumijevanje, pogrešno rezoniranje i privilegiranost koju podrazumijevamo kao samorazumljivo pravo.