“Cosmo” i četvrti val feminizma

Novi broj Cosma za studeni 2016. sadrži članak “Kako je feminizam postao HOT” o četvrtom valu feminizma u kojem će, prema prognozama uredništva, biti “jako zabavno i hot”. U najavi stoji da je “riječ na F opet […] svima na vrhu jezika, ali ovaj put s nešto više seksepila, zabave i motom fucking fabulous”, a najljepša je vijest, kako kažu, to što “u četvrtom valu feminizma sudjeluju i muškarci”. Ako vam je to što ste upravo pročitali dovoljno da zatvorite ovaj tekst i nastavite skrolati po news feedu, razumijem, ali svejedno bih voljela da još malo izdržite sa mnom.

Kažem to zato što Aleksandra Orlić, sadašnja glavna urednica hrvatskog izdanja časopisa Cosmopolitan, koja je potpisana i kao priređivačica ovog teksta, na početku članka navodi kako je uvijek “silno rastuži” kad joj neka cura kaže da ne čita Cosmo jer je to “onaj časopis o tome kako ga zadovoljiti”. Orlić ta reakcija rastužuje jer smatra da bi svaka takva djevojka “trebala biti u našem timu” i brani svoj časopis tvrdnjom da kritičarka sigurno nije dugo imala Cosmo u rukama jer se u njemu redovito piše “i o tome kako zadovoljiti nju” te sadrži gomilu članaka o drugim temama osim seksa, a uostalom od svih ženskih časopisa upravo je Cosmo najviše “pridonio ženskoj slobodi, emancipaciji, napredovanju i bildao ženska prava”, još od pokretanja američkog izdanja 1965. godine.

Vjerujem da se urednica redovito suočava s takvom reakcijom, ponekad prezrivom i podrugljivom, ponekad ravnodušnom, jer je to zapravo tipična reakcija na spomen ženskih časopisa, a posebno Cosma koji je dodatno obilježen pisanjem o seksu. Slične sam reakcije dobivala i sama kad bih rekla da pišem doktorat o Cosmu, samo u mom slučaju stavovima da se radi o nečemu što je nevažno i trivijalno, nefeminističko ili antifeminističko, treba dodati i mišljenje da je takva tema neznanstvena ili barem nevrijedna znanstvenog interesa.

Mislim da imam pravo reći da Cosmo ne kritiziram napamet. Hrvatski sam Cosmo redovito kupovala petnaest godina, a zatim nekoliko godina povremeno, o njemu sam predavala i pisala radove, onda doktorat i na kraju knjigu.¹ Cosmo je s jedne strane za mene važan zato što sam ga samoj sebi učinila važnim pažnjom koju sam mu godinama posvećivala, pretvarajući ga pomnim čitanjem u predmet svog rada, no s druge strane, on za mene nikad nije bio samo meta hladne analize, već je tu bio ključan i subjektivni osjećaj istovremenog privlačenja i odbijanja za koji sam uskoro saznala da prati gotovo svako istraživanje ženske popularne kulture.

Kada je 1998. izašao prvi broj hrvatskog Cosmopolitana, to mi se činilo kao velika stvar jer tada nije bilo ničega. Samo godinu dana ranije počeo izlaziti Jutarnji list, Nomad također, a Zarez tek godinu dana kasnije. Tuđman je još bio živ, ja sam bila na prvoj godini faksa, nisam još imala ni mail ni mobitel, poseban izlazak predstavljala mi je topla čokolada u Tolkienu, a vrhunac shoppinga indijski dućan u Jurišićevoj i povremeni izleti u Graz. I taj se prvi broj za travanj 1998. doima skromno, diskretno, pa i pomalo neugledno (riječ bež mi je u glavi) u usporedbi s eksplozijom šarenila današnjeg Cosmopolitana.

Međutim, od toga je zanimljiviji ton uvodnika prve urednice Alemke Lisinski u kojem pridjev “žensko” koji se više puta ponavlja kao da još uvijek ima snažan politički naboj: žensko novinarstvo, žensko prijateljstvo, ženski dijalog, ženski proizvod, a Cosmo je predstavljen kao vrlo “zahtjevan magazin” koji polaže pravo na svoje mjesto u povijesti zapadnog feminizma. Veći dio tadašnjih Cosmovih novinarki, poput Slavenke Drakulić, Jasmine Kuzmanović i same Lisinski, stekao je iskustvo baveći se političkim i kulturnim novinarstvom u istaknutim socijalističkim tiskanim medijima poput Poleta, Starta ili Danasa, a upravo je to političko nasljeđe socijalizma, odnosno “socijalistička cijepna podloga”,² ključno za razumijevanje specifične artikulacije hrvatskog izdanja ovog američkog časopisa. Hrvatski je Cosmo u tom smislu pravi tranzicijski proizvod u kojem se socijalističko iskustvo feminističke borbe i ženskog novinarstva postepeno pretopilo u američki liberalni feminizam kojem su ključni atributi individualni poslovni uspjeh i najnovija dizajnerska torbica.

Taj je proces, međutim, bio prilično težak i moglo ga se čitavo desetljeće pratiti na stranicama časopisa, a posebno u pismima urednica – prvo Lisinki, a zatim Silvane Menđušić. Uz proturječja koja su i inače tipična za ženske časopise, poput kontradikcije između fantazije i stvarnosti te feminizma i tradicionalnije ženstvenosti, u hrvatskom se izdanju krajem 1990-ih i početkom 20000-ih također mogla uočiti borba koju su urednice vodile između vlastitih stavova i pritisaka Cosmove uredničke politike. Menđušić je većinom mučio odnos između političkog ili “ozbiljnog” novinarstva kojim se ranije bavila i “pink” novinarstva ženskih časopisa, dok je Lisinki čitateljicama redovito izlagala svoju podijeljenost između nužnosti bavljenja feminističkim aktivizmom s jedne strane i “obrađivanjem vlastitog vrta” s druge.³

Čim bi se osjetile napadnutima, urednice su tada, kao i danas, požurile ustvrditi da se Cosmopolitan od svog osnutka bori za “ženska prava i slobodu na apsolutno svim životnim područjima”, i bile su u pravu. Nije stvar u tome da u Cosmu nema članaka koji se bave ženskom politikom ili zastupaju ideje proizašle iz feminizma, kao ni u tome da američko izdanje nije bilo važno za političko i seksualno osvješćivanje žena 60-ih godina 20. stoljeća. Problem je, čini mi se, u tipu feminizma koji Cosmo zastupa, a koji je uvelike povezan s izvornim američkim kontekstom i svjetonazorom njegove prve urednice, legendarne Helen Gurley Brown.

Gurley Brown dosljedno se izjašnjavala kao feministkinja, borila se protiv pokušaja zabrane prava na pobačaj te za Equal Rights Amendment, no od većine feministkinja drugog vala razlikovala se svojim gorljivim zagovaranjem slobodnog tržišta. Kao djevojka iz radničke klase u takvom sistemu nije si mogla priuštiti fakultetsko obrazovanje, ali je relativno brzo, zahvaljujući kombinaciji vlastitih sposobnosti i muške podrške, napredovala na korporativnoj ljestvici. Njezino radničko podrijetlo pomoglo joj je da društvo vidi drugačije od uglavnom srednjoklasnih i visokoobrazovanih pripadnica drugog vala feminizma te im je u skladu s tim održala i nekoliko važnih lekcija o privilegiju i dostupnosti obrazovanja i zaposlenja.

Bez obzira na to je što je vlastiti uspjeh povezivala s funkcioniranjem slobodnog tržišta te je u tom smislu zagovarala rad izvan kuće kao ključ ženske emancipacije, bila je bolno svjesna ekonomske ovisnosti žena o muškarcima, posebice žena iz radničke klase. Kako objašnjava Jennifer Scanlon u odličnoj biografiji Helen Gurley Brown, neki od Cosmovih problema proizlaze upravo iz te nesigurnosti: Gurley Brown bojala se da žene ne mogu preživjeti bez ekonomske podrške muškaraca, a strah od te nejednakosti nalazi se u samim temeljima Cosmove seksualne politike. Iako je lucidno ocijenila da se i muško-ženski odnosi odvijaju unutar kapitalističkog okvira te funkcioniraju prema kapitalističkim pravilima, Gurley Brown nije se toliko borila da to promijeni, koliko je poučavala čitateljice kako što bolje manevrirati tako određenim poljem. Na tragu kasnijih kontroverznih Pravila, čitateljicama je savjetovala da se ponašaju lukavo i manipulativno, pa čak i neiskreno kako bi osvojile i zadržale muškarca koji im se sviđa, a u svojoj knjizi Sex and the Single Girl iz 1962. zagovarala je stav da bi žena trebala prihvatiti poklone i plaćene večere kao “kompenzaciju” za uloženi trud, rizik u koji se upušta, ali i za svoj načelno podređeni položaj.⁴

To su, dakle, problematična mjesta Cosmopolitanova feminizma: žene mogu uspjeti isključivo trikovima i nadmudrivanjima u staromodnoj i zamornoj igri u kojoj pokušavaju muškarcima uzeti dio moći, ali tako da oni to ne primijete. Još je Janice Winship u jednoj od najvažnijih knjiga o ženskim časopisima napisala da je Cosmo glasnogovornik liberalnog, aspiracijskog feminizma u okviru kojeg se sloboda i jednakost postiže u prvom redu na individualnoj razini. Liberalni je feminizam, stoga što je utemeljen na ideologiji kompetitivnosti i individualnog uspjeha, a u Cosmovu slučaju i na ovećoj dozi manipulacije, “ograničen u tome što može postići za žene” jer je potpuno predan “ženskom ‘pobjeđivanju’ te usredotočen uglavnom na ‘samopotvrđivanje'”.⁵

Danas je to, rekla bih, vrlo jasno. Ako je Helen Gurley Brown bila svojevrsna “suputnica” drugog vala jer je ostvarenje ženske neovisnosti vidjela u sprezi s neoliberalnim kapitalizmom i potrošačkom kulturom, njezin je feminizam bio bliži kasnijem trećem valu koji je doživio brojne kritike upravo zbog svoje navodne apolitičnosti, nekritičke rehabilitacije praksi tradicionalnije ženskosti i slavljenja popularne kulture. Doista, jedno se vrijeme, krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, kad je i u Hrvatskoj vladalo – barem prividno – ekonomsko blagostanje, činilo da ženama ide dobro, da je ravnopravnost postignuta i da nemamo više o čemu brinuti. Ubrzo nas je, međutim, ekonomska kriza podsjetila na to da individualni uspjeh žena znači upravo to – uspjeh pojedinki koje su najčešće pripadnice srednje klase, bjelkinje, visokoobrazovane. Natjerala nas je da još jednom postavimo pitanje: ravnopravnost, jednakost – s kim? S kojom skupinom muškaraca?

Ekonomska je kriza u opticaj vratila i pojam klase koji se u to vrijeme pokušavao zamijeniti terminom životnog stila, no pokazalo se da isti životni stil nije lako dostupan svim pripadnicima i pripadnicama zapadnog društva. Danas je ponovno jasno da sloboda i jednakost nisu nešto što svaka žena može postići pojedinačno sama za sebe, dokle god je neravnopravnost žena i muškaraca, kao i crnaca i bijelaca, strukturni problem jer je zapadni kapitalizam izgrađen kako na eksploataciji ropskog, većinom crnačkog rada, tako i na iskorištavanju neplaćenog ženskog rada. Cosmo, s druge strane, u svibnju 2009. globalnoj ekonomskoj krizi pristupa tako da čitateljicama dijeli majice s natpisom “Forget recession. Vote for sex, beauty & fashion”, uz hrvatski prijevod “Udovoljite sebi”. Tadašnja glavna urednica Slavica Josipović to podcrtava zaključkom: “Nema te krize koju šoping neće izliječiti. Doduše, neke cure tvrde da im je u kriznim trenucima pomogla čokolada, drugima je spas bio odlazak na more, a jedna je sve izliječila votkom!”

Tekst Aleksandre Orlić napisan je u sličnom Cosmo-stilu i stoga bi se prije uklopio u najšire odrednice trećeg, a ne četvrtog vala feminizma. Premda se autorica osvrće i na neka aktualna pitanja ženske politike poput konzervativnih napada na ženska reproduktivna prava u Hrvatskoj i Poljskoj te razlike u plaćama, u članku joj je glavni cilj feminizam učiniti zabavnim i privlačnim većem broju žena, no pogotovo muškaraca koji se spominju na početku i na kraju teksta, u leadu i u sadržaju broja jer, pretpostavljam, upravo je interes muškaraca ono što će feminizmu konačno pružiti legitimitet. Ako je feminizam “zabavan” i “hot”, onda se ni feministkinje više ne mogu doživljavati negativno, kao opasnost i prijetnja muškarcima. Danas feministkinje “fura[ju] minice, lažne trepavice” i čitaju “trivijalnu erotsku literaturu”, a kao primjer autorica posebno ističe Chimamandu Ngozi Adicihie za koju kaže da je “hrabro sa sebe zbacila mušku odjeću koju je godinama furala smatrajući da je ljudi neće shvatiti ozbiljno ako nosi dekolte te konačno prigrlila šarene haljine koje naglašavaju njezine obline”.⁶

Iako mi je i samoj važno braniti žensku popularnu kulturu i feminine prakse od posramljivačkih napada “tradicionalnijeg” feminizma, taj me Cosmov poziv na “zabavni i hot” feminizam podsjeća na slične tvrdnje Jessice Valenti u knjizi Full Frontal Feminism koje je 2009. bespoštedno kritizirala Nina Power u One-Dimensional Woman. Za Valentine krilatice kao što su “Feminizam je nešto što sama definiraš” ili “Feminizam kaže da imaš pravo na zabavu” Power je napisala da očajnički pokušavaju “prodati feminizam kao najnoviji must-have modni dodatak”, ali da je takav feminizam koji definiramo same za sebe ispražnjen od značenja, pa onda i od svake progresivne politike. To ne znači da nema nikakve vrijednosti u načelnim idejama slobode i izbora, već da feminizam ne može biti bilo što. Ako feminizam može značiti što god želite da znači, ako može značiti sve, tvrdi Power, onda na kraju ne znači ništa.⁷

Mislim da je jasna poruka četvrtog vala feminizma upravo ta – da feminizam nije bilo što. Prije desetak godina Valenti je pokušavala feministički pokret učiniti privlačnijim djevojkama i ženama koje su se oklijevale izjasniti kao feministkinje i čini se da je u tome jednim dijelom uspjela. Sasvim je moguće da bez popularnog feminizma trećeg vala četvrti val ne bi izgledao ovako. Danas zato celebrity feminizam obavlja onaj zadatak kojeg se Valenti ranije prihvatila. Beyoncé, Emma Watson, Harry Styles, Jennifer Lawrence – a to su sve primjeri koje Orlić nabraja u svom članku – upoznaju sve zainteresirane s osnovnom idejom feminizma o društvenoj, političkoj i ekonomskoj ravnopravnosti muškaraca i žena.

I premda je to ohrabrujuće, često nakon deklaracije “Ja sam feministkinja/Ja sam feminist” i nekoliko riječi o pravu žene na izbor razgovor zamire. Mogu smatrati da je celebrity feminizam važan, ali nije prva stvar o kojoj razmišljam kada mislim o četvrtom valu feminizma. Umjesto toga, razmišljam o pojmovima seksizam i mizognija i o tome kako su ponovno ušli u javnu domenu. Razmišljam o ekonomiji, klasi i kapitalizmu i o tome kako nas je ekonomska kriza ponovno učinila svjesnima strukturne nejednakosti muškaraca i žena te ukazala na ograničenja liberalnog feminizma u borbi za prava svih žena. Razmišljam o ključnom pitanju reprezentacije i o tome koliko je ljudima važno da budu reprezentirani na televiziji, u filmovima, u književnosti. Razmišljam o intersekcionalnosti i o činjenici da je budućnost feminizma nemoguća bez vođenja računa o načinu na koji se svi naši identiteti sijeku s našim rodnim identitetom. Razmišljam o solidarnosti, o važnosti povezivanja borbe protiv seksizma s borbom protiv klasne diskriminacije, rasizma, homofobije, transfobije, dobne diskriminacije, diskriminacije osoba s posebnim potrebama, fat shaminga i specizma. Razmišljam o tome kako je borba protiv transfobije feminizam ponovno učinila svjesnim važnosti biologije, kao i fluidnosti roda. Razmišljam o golemom broju djevojaka koje se samoorganiziraju na internetu, u školama i u svojoj društvenoj okolini od kojih sam u zadnjih nekoliko godina naučila više o feminističkoj praksi i aktivizmu nego iz svih teorijskih knjiga. Razmišljam o svim životno važnim feminističkim i drugim sajtovima koji pokazuju da se kompleksni teorijski koncepti ipak ne trebaju pojednostavljivati, već se mogu tumačiti jednostavnim jezikom koji neće oslabjeti njihovu snagu. Razmišljam o feminističkoj književnosti, filmovima, glazbi i serijama koje su me zadnjih godina ponovno uvjerile da je svrha umjetnosti da nam o društvu i životu kaže ono što se može reći samo umjetničkim sredstvima. Razmišljam o Mufu, o svojim prijateljicama-studenticama-kolegicama koje jesu četvrti val.

Kad sam 2010. završavala doktorat o Cosmu, puno toga što sam sada navela još nije postojalo. Činilo mi se da feminizam još treba Cosmo, iako sam ga na kraju rada ipak odlučila otpisati, no sada ispada da Cosmo treba feminizam. No ako im je feminizam toliko važan, ako sebe vide kao neizostavni dio povijesti pokreta, zašto taj tekst nisu stavile na naslovnicu? Možda ipak nije dovoljno zabavan i hot? Možda je još uvijek problem, prijetnja, opasnost. I takav treba biti da bi nešto značio.

Međutim, znam da će Cosmu to uvijek biti previše. Zato zbogom, Cosmo, više neću pisati o tebi.

 

1. Cosmopolitika. Kulturalni studiji, feminizam i ženski časopisi, Disput, Zagreb, 2013.
2. Formulacija Deana Dude u tekstu “Tranzicija i ‘problem alata’: bilješke uz lokalno stanje književnoga polja”, Quorum, br. 5-6, 2009.
3. Na primjer: “Trebamo li skeptično promatrati, vjerovati da se sve to tiče nekog drugog, ili pak dignuti glas i krenuti u ‘borbu’? Duboko sam uvjerena da nije dužnost svake žene da bude strastvena aktivistica bilo koje ideje, pa tako ni feminističke ili pacifističke, ali vjerujem da i ‘obrađivanjem vlastitog vrta’, trudom da u svojoj neposrednoj okolini osunčamo život sebi i drugima, da budemo hrabre i borbene u svojim ‘malim’ životima, pomažemo onima stalno angažiranima u akciji za pravdu. Ne bih željela da se ovo shvati kao savjet Cosmo-djevojkama kako je za njih bolje da se ne upuštaju u javne, političke ili borbe bilo koje vrste, već samo da je svaki aktivan pristup životu i nepravdama koje nas okružuju – legitiman.” (br. 11, 2001.)
4. Jennifer Scanlon, Bad Girls Go Everywhere. The Life of Helen Gurley Brown, Oxford University Press, Oxford & New York, 2009.
5. Janice Winship, Inside Women’s Magazines, Pandora, London & New York, 1987.
6. Zanimljivo je ovdje navesti da se Ngozi Adichie nedavno ogradila od onog što je nazvala Beyoncéinom vrstom feminizma jer se previše bavi muškarcima – kao i Cosmova.
7. Valentine teze odjekuju i u najnovijoj knjizi tog tipa, Hot Feminist autorice Polly Vernon na koju se Orlić također poziva. Riječ “hot” koju ponavlja u članku sigurno ima veze i s naslovom knjige.