Dobri dečki

Prilično sam sigurna da u meni ne postoji ni jedan jedini ironičan atom. Možda postoji jedan, ali taj je rezerviran za finu ironiju devetnaestostoljetnih rečenica Jane Austen. Ne mogu, još bolje/točnije, ne želim sadržaje popularne kulture konzumirati ironično. Naravno da svi/e imamo zadrške i predrasude, naravno da će nam se povremeno omaknuti koja podsmješljiva primjedba, naravno da ćemo ponekad svoju iracionalnu ljubav prema onome što smatramo lošim sadržajem pokušati ispričati zamaskiravši je u hate-watching, hate-reading i ostale slične hejterske aktivnosti. No kultivirati ironičan odnos prema serijama i glazbi koje iz nekog razloga ipak potajno gledamo i slušamo, slaviti ga kao viši, “intelektualniji” oblik nošenja s ogromnom količinom sadržaja koja nam je svakog dana dostupna samo perpetuira sram u popularnoj kulturi.

Evo još jedne definicije Popsikona: mjesto na kojem su svi izbori validni!

Moj je izbor prepustiti se nelagodi dijeljenja neobičnih, neočekivanih i neironičnih osjećaja koje je prije nekoliko tjedana u meni pobudio Harry Styles. A sve je počelo više-manje ovako:

Da, da, želim ispljuskati njegovo odvratno, prelijepo lice! Kao što moje vršnjakinje(-ish) u komentarima ispod članaka o Harryju pišu: “Like I feel flush? Is that normal?” i: “Why am I watching this and smiling like a loon? This young man is adorbs.” Harry JEST adorbs!, kličem ja blesavo se smiješeći, uživajući u sestrinstvu koje je odjednom, nakon minimalno tristotinjak pročitanih komentara, opipljivo i utješno. Ali, shvatila sam nakon prvotne reakcije, mora postojati još nešto za što ću se moći uhvatiti nakon što opijenost njegovom vrlo slušljivom pojavom na SNL-u počne popuštati. Sada dolazimo do stvarno dobrih i mrvicu zamršenih stvari.

Moje su me posestrime po Harryju brzo poučile da je Harry feminist. Tome ne idu u prilog samo kratki komentari iz ranih dana One Directiona, fenomena koji sam u potpunosti propustila, već i najnovije izjave o jednakosti za sve i, najuzbudljivije, o tinejdžericama kao najboljoj publici koju izvođači/ce mogu poželjeti. Naravno, svako ovakvo otkriće ima i svoje naličje pa tako Harry ne vjeruje da su njegovi često otvoreno feministički pogledi na svijet, zagovaranje prava LGBTIQA+ zajednice i odbijanje strogog definiranja vlastite seksualnosti politični, čime jasno pokazuje da zapravo nije svjestan punog značenja feminizma. Također, vrlo je lako moguće da njegov feminizam počinje i završava kao jako uvjerljiva samopromocija, kao marketinški trik koji je jednom upalio, osvojio popfeminističku publiku/medije i sada ga treba dovesti do krajnjih konzekvenci. Kao umjereni skeptik, ostavljam tu opciju otvorenom.

Bluza

Harry kao glazbenik i Harry kao persona na sličan način bude blagu sumnjičavost u meni. Cijeli je debitantski album u duhu klasičnog popa i rocka (sedamdesetih). Nakon prvog slušanja bila sam gotovo impresionirana – ne radi se o zbiru podjednako snažnih potencijalnih hitova i pjesama koje popunjavaju praznine, već o koherentnom, promišljenom i prilično ujednačenom djelu. Osim što je za moj ukus ipak malo preulašten, Harry Styles više je nego solidan album s nekim istinski ganutljivim vokalnim i liričkim momentima (u tom su mi smislu posebne drage Ever Since New York i Two Ghosts). Najviše što mu objektivno mogu zamjeriti jest oslanjanje na klasike do te mjere da ne ostaje puno prostora za nadogradnju. Ako je Harryjev medijski nastup progresivan, njegove su pjesme često pune tradicionalnih klišeja – od dihotomije anđeo-fatalna žena do nazivanja žene “stvorenjcem”, Harry Styles baštini više od zvuka sedamdesetih, što je Mitski puno ljepše razložila u izvrsnoj recenziji za Talkhouse.

Ono što znatno bolje ilustrira Harryjeve kapacitete za subverzivnost definitivno je odbacivanje toksičnog maskuliniteta kao glavnog načina prezentiranja u javnosti (s kojim npr. Justin Bieber puno teže izlazi na kraj). Svojim odijevanjem i (naizgled?) iskrenom, neposrednom vedrinom u komunikaciji Harry odlazi korak dalje od nominalnog prisvajanja etikete feminista. Vjerojatno potpuno svjestan značenja svojih izbora, prigrljuje romantične komedije, ružičastu boju, kombinezone i bluze s cvjetnim uzorkom. Ok, moguće je da smo kolektivno zaboravili/e ili svjesno ignoriramo činjenicu kako su se Zeppelini, Beatlesi, Jimi Hendrix i nebrojeni drugi izvođači u šezdesetima i sedamdesetima odijevali na sličan način. U tom slučaju, Harryjev modni izričaj ne bismo trebali/e tumačiti kao revolucionaran čin na tragu Princea i Davida Bowieja, već kao hommage velikanima klasičnog rocka. Ipak, novim generacijama slušatelj(ic)a Jimmy Page i Robert Plant možda ne znače mnogo i prvi se put susreću s tako velikom zvijezdom koja preferira šarena odijela i potpetice. U trenutnom popkulturnom kontekstu Harryjev je izbor odjeće mala pobjeda rodnog nonkonformizma i sasvim mi je u redu da ga tako tumačimo. Na Harryju je da pokaže jesu li njegove namjere ozbiljne ili samo koketira s nama, uz pomoć svojih veličanstvenih jamica.

Dev i tjestenina <3

Jeste li pogledali novu sezonu Master of None? Prošlo je gotovo mjesec dana otkad je Netflix u opticaj pustio fantastičnih deset epizoda druge sezone i više nemate izgovora. Aziz Ansari uspio je nadmašiti prvu sezonu koju sam u duge dvije godine čekanja novog materijala pogledala barem pet puta. Glavna zvijezda prvih dviju epizoda definitivno je hrana. Pripremite se na raskošne talijanske obroke, sakrivene restorane i zelenilo tržnice. Epizode “New York, I Love You” i “Thanksgiving” za mene su vrhunci sezone, ne samo zato što pokazuju Azizovu velikodušnost i spremnost da u vlastitoj seriji posveti velik dio minutaže drugim pričama, nego zato što su teme aktualne, poruke tople, a izvedba besprijekorna. Lik Deva pruža mi neograničene količine utjehe – njegova je svakodnevica udobna i rijetko kad dramatična, a njegova dobrodušnost ne ograničava kompleksnost njegovog karaktera. On je dobar dečko koji vodi miran život, ima hobije i ide na spojeve, ali nikada nije karikatura dobrog dečka. Što je samo po sebi pomalo subverzivno i osvježavajuće.

“Teenage Emotions”, “Big Baby D.R.A.M.”, “Jeffrey”

Zateklo me koliko sam u zadnje vrijeme prijemčiva za sve varijacije na rap temu i s koliko malo konteksta raspolažem. Jako mi se svidio Kendrickov travanjski DAMN., na momente zarazan, na momente skamenjujuć. Slično se dogodilo i nekoliko mjeseci ranije s Chanceovim melodioznim mixtapeom Coloring Book. U njihovom se repanju osjeća vrlo živa promjena, promjena koja je, kako mnogi/e tvrde, zahvatila i druge repere na putu prema mainstreamu pa sam se bacila na slušanje novih, meni donedavno sasvim nepoznatih glasova.

Lil Yachty, od kojeg sam očekivala više, nakon zaista simpatičnog videa za singl Bring It Back, nadahnutog estetikom suradnje Carly Rae Jepsen i Petre Collins na Boy Problems, nije to popratio daljnjom simpatičnošću. Iza inkluzivne naslovnice albuma jednostavno nazvanog Teenage Emotions ne skriva se mnogo inkluzivnih misli. Dok u intervjuu za The New York Times tvrdi da nije reper već da stremi ultimativnom brendiranju (koje je iznad “Umjetnika”), tekstovi njegovih pjesama nisu se s odbacivanjem etikete repera nimalo odmakli od (pre)česte reperske mizoginije.

Sličan problem ima Young Thug, čiji mi je projekt Jeffrey ipak prijao znatno više od Teenage Emotions, ali koji je u jednakoj mjeri prazno obećanje. Naslovnica albuma čudesna je i važna, sam je album vokalno uzbudljiv, ali Young Thugovo mišljenje o ženama ostaje prilično blizu onome za što se rap kulturu optužuje. Da parafraziram Yomi Adegoke – Young Thugova haljina ne uspijeva sakriti njegovu mizoginiju.

Najviše me iznenadio D.R.A.M., čije su neozbiljnost i šašavost na albumu Big Baby D.R.A.M. iznjedrile neke stvarno zabavne rezultate. Svakako najbolji opis glavnog singla Crush bio bi onaj Christine Friar: “The loopy instrumentals even feel like a crush. It’s like sitting at the bottom of a very pink lava lamp and seeing your Affection Object walk by—everything’s soupy and muffled and blissed-out”, što pokazuje da D.R.A.M. ima sluha za dražesno. Ipak, ni on se često ne odriče plošnosti objekta žudnje.

Dakle, mizoginiju nikako ne možemo otpisati, ali možda su ovi prvi koraci u smjeru androginije, šašavosti i emotivnosti dovoljni da nadahnu daljnje promjene.

http://janetmock.com/podcast/

NOVI PODCAST ALERT!

Janet Mock prošlog je tjedna krenula s prokušanom formulom intervjuiranja poznatih aktivist(kinj)a u svom novom podcastu Never Before. Volim Janetin glas i njezin način održavanja razgovora pa prokušana formula nije eufemizam za dosadu. U prvoj je epizodi ugostila Tinu Knowles-Lawson s kojom je razgovarala o slavljenju crne kulture i predanom radu, a u drugoj je epizodi glavnu riječ imala Rowan Blanchard, doslovna zraka tinejdžerskog sunca. Rowan je entuzijastično obrazložila zašto je produktivnije pustiti druge da sami/e istražuju kako se angažirati, pa čak i da griješe, nego inzistirati na jednom savršenom obliku feminizma/aktivizma i natjerala me da osjetim krivnju što sam u nekoliko navrata kritizirala Emmu Watson, koja očito još uči što je za nju feminizam, kao i sve mi.Za početak tekstualnog dijela Popsikona izvukla sam nešto stariji i meni omiljeni intervju s divnim i empatičnim Barryjem Jenkinsom, redateljem filma Moonlight. Dodatak intervjuu ovaj je članak o boji i kontrastima u filmu pa, ako ste obožavatelji/ce Barryjeve estetike, evo kako je nastala: “With Moonlight, Bickel thought of the image in three distinct steps: create a nice thick color by pulling information out of the mid-tones, add blue to the blacks, and tease out the highlights so there’s white glint that’s on top of the image.”

Samantha Irby napisala je zanimljiv esej o štednji, ljubavi prema trošenju i prekarnom zarađivanju.

Kraljica pisanja o dobrim dečkima (i o svemu ostalome), Mufova miljenica Mallory, vratila se javnom pisanju nakon naprasnog brisanja Twittera i to u svom punom sjaju. Uopće ne želim kvariti njezinu briljantnost svojim komentarima. Čitajte dirljivu posvetu bratu i možda još dirljiviju posvetu Williamu Shatneru, onda čitajte sve ostalo.Jeste li svjesni/e da ćemo, ako se ikada bude snimao biografski film o St. Vincent, ostati zakinuti/e za najbolju moguću glumicu koja bi je mogla utjeloviti??? Do tog sam tragičnog zaključka došla gledajući intervju s Lizzy Caplan u sklopu serijala The Off Camera Show (preporučujem i epizodu s Jenny Slate jer je ona dragulj u ljudskom obliku). Postala sam uvjerena da su Annie i Lizzy dvojnice (obje imaju 34 godine!) zbog nečeg u njihovim licima (čeljust? zubi? oči?) i jednostavno ZNAM da nitko nikada neće doseći tu razinu začudne sličnosti. Baš me briga što nas na svijetu ima više od 7 milijardi!Neću završiti komorno – neironično uživajte u nepatvorenoj pozitivnosti Thunder Thighs!