Šteta što je kurva
Glavna tema američkih portala koji se bave celebrity kulturom trenutno je najnovije poglavlje u turbulentnom odnosu Roba Kardashiana i njegove donedavne zaručnice Blac Chyne, točnije Chynine obnažene fotografije koje je Kardashian bez njezinog znanja plasirao u javnost putem društvenih mreža, poprativši ih optužbama o zloporabi narkotika i biranim riječima o Chyninim karakternim osobinama i postupcima. U priču su se uključili i drugi celebrityji poput 50 Centa i Snoop Dogga pružajući Kardashianu moralnu podršku koja bi se mogla svesti na konstataciju kako onaj tko s oportunističkom droljom liježe, popišan se budi. Domaćim pak terenom posljednjih nekoliko dana dominira sukob između Brune Šimleše i Lidije Bačić koju je započela kolumna u Jutarnjem listu u kojoj se poznati autor knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti zabrinuto zapitao je li prihvatljivo da pjevačice/manekenke/voditeljice poput Bačić, Nives Celzijus i sličnih, koje popularnost grade objavljivanjem golišavih fotografija na društvenim mrežama, odnosno „prodavanjem svojih tijela“, budu uzori „našim kćerkama i unukama, a ponekad čak i odraslim ženama“.
Kakve uopće poveznice mogu postojati između najgoreg oblika revenge porna zbog kojeg Kardashian može snositi i konkretne pravne posljedice i vapaja zabrinutog oca? Kako se uopće mogu dovoditi u pitanje dobre namjere muškarca duboko ražalošćenog činjenicom kako su zategnuta ženska tijela na daleko višoj cijeni od pronicljivih ženskih umova i dobrog srca? Mislim da je važno napomenuti kako zaista ne vjerujem da je Šimleša svjesno svoju kolumnu pisao iz mizogine pozicije, jednako kao što vjerujem da je on istinski uvjeren u ispravnost svojih namjera. Problem je, međutim, s namjerama poput Šimlešinih to što obično nisu u stanju sagledati problematiku kojom se bave šire, dublje ili iz drugačije perspektive, uglavnom zbog toga što za time ni nemaju potrebe. Kao problematične se stoga ističu individualne prakse, pojedinačni dekoltei i stražnjice žena, a ne cjelina sustava koji s jedne strane potiče komodifikaciju i objektivizaciju ženskog tijela i na njemu ekonomski profitira1 da bi s druge isto to tijelo i žene koje ga odlučuju prezentirati prema tržišnim pravilima igre omalovažavao, ponižavao i demonizirao. I Kardashianov revenge porn i kvazimoralizatorska Šimlešina kolumna potječu iz istog toksičnog mjesta u srcu patrijarhata, rezerviranog za diskreditiranje žena na temelju njihove percipirane seksualne (ne)dostupnosti.
Bruno Šimleša, izvor: faH
Mnogo je lakše moralizirati o lošim uzorima i ispraznosti utegnutih tijela naspram prepunih srca i umova, nego se uhvatiti u koštac sa složenošću reprezentacije ženskog tijela unutar patrijarhalnog sustava u cjelini. Teško je navigirati mutnim vodama sustava koji kod žena iznad svega vrednuje fizičku i seksualnu privlačnost, strogo i precizno propisujući parametre poželjnosti, a istovremeno omalovažava i ponižava žene koje vlastitu seksualnost odlučuju koristiti u profesionalne svrhe ili je u javnosti prezentirati na načine koji se smatraju kršenjem tradicionalnih normi. To je sustav koji počiva na stereotipima o fundamentalnoj suprotstavljenosti (ženskog) tijela i uma/duha, poput onih iz Šimlešinih tekstova koji rezultiraju računicom uvijek nepovoljnom za žene. Lijepe smo, isprazne i jeftine ili smo, ukoliko se opiremo normama ljepote ili se u njih ne uklapamo, neprivlačne frigidne vještice. Zbog toga i jest tako komplicirano govoriti o načinima na koje se žene odlučuju prezentirati svoju pojavnost. Ako svjesno pristajemo na vlastitu seksualizaciju, djelujemo li subverzivno suprotstavljajući se ustaljenim društvenim predodžbama o tome kako bi se „pristojne žene“ trebale ponašati i izgledati ili jednostavno igramo po patrijarhalnim pravilima? Radi li se o osnaživanju ili pristajanju na objektifikaciju?
Najlakši je put zato često upravo licemjerje nalik onome iz Šimlešinih tekstova, koje prividnom uvažavanju autonomije odluke o načinu raspolaganja tijelom suprotstavlja slabo prikrivenu moralnu osudu. „I uopće ih ne osuđujem“, piše on, „jer svoje tijelo imaju pravo koristiti kako god žele. Znaju da će tako dobiti lajkove, srčeka i klikove i znaju da će to uspjeti naplatiti. Imaju pravo prodavati svoja tijela. Neki ih prodaju izravno za pare, a one za lajkove i klikove koje onda kasnije naplate preko koncerata, sponzorstava…“ Gađenje koje Šimleša izražava prema monetarizaciji tijela, a koje potpuno isključuje iole suvislu širu analizu njegove komodifikacije žalosno je tipičan. „To je moderna verzija ne tako modernog zanata“, zaključuje Šimleša, kako ne bi bilo zabune o kategoriji u koju pripadaju žene o kojima piše, uz sve društvene implikacije o njihovoj moralnoj sumjivosti.
Facebook status Borisa Rogoznice napisan kao podrška navedenim kolumnama pak funkcionira kao savršena razrada najproblematičnijih elemenata Šimlešinog rezoniranja. Rogozničin se tekst temelji na dihotomiji javnog i privatnog, kao i tipovima žena koje nastanjuju jedan, odnosno drugi prostor. „A vi ste svoju privatnost i intimu potpuno prodali“, piše Rogoznica, zgrožen zbog amoralnosti praksi prelijevanja onoga što bi trebalo biti privatno (ženskoga tijela) u sferu javnoga. Ono što je ovdje zanimljivo selektivnost je onoga što Rogoznica, ali i šire društveno gledište, percipira kao područje intimnoga i, kao takvog, nečega što je zazorno iznositi u javnost. Naime, Rogozničina supruga, glumica Doris Pinčić, već nekoliko godina aktivno brendira vlastito majčinstvo i roditeljska iskustva. Pinčić u tome nije nikakav izuzetak – radi se o iskušanoj strategiji mnogih stranih i domaćih poznatih osoba. Marketinška je industrija majčinstvo odavno prepoznala kao izuzetno lukrativnu nišu, prilagođavajući ga promjenama statusa žena i majki u društvenoj sferi i plasirajući ga na tržište kao dio lifestyle paketa. Strana su tržišta, s naglaskom na američko, mnogo dalje dogurala u ovakvom plasiranju majčinstva kao/i potrošnje, pa je tako uobičajeno da novopečene holivudske majke imaju vlastite linije dječje odjeće ili higijenskih potrepština. U Hrvatskoj (za sada) takve prakse nisu uobičajene, ali majčinski su statusi i iskustva naših pjevačica, voditeljica i glumica neodvojiv dio njihovih javnih narativa i formiranja željene slike u javnosti. Pa ipak, obitelj i roditeljstvo tradicionalno se percipiraju kao sfera intimnosti i privatnosti, štoviše, najveće privatnosti. Pristajanje na brendiranje vlastitog majčinstva (prisjetimo se na trenutak lajkova, srčeka, klikova i sponzorstava iz Šimlešinog teksta) pristajanje je na prelijevanje (barem dijela) te intime u sferu javnog, s ciljem da se na njoj na različite načine, koji svi naposljetku vode do onog ekonomskog – kapitalizira. U čisto kapitalističkom smislu nema baš mnogo razlike između „prodavanja“ intimnih radosti majčinstva i intimnosti vlastitog tijela.
Boris Rogoznica, izvor: YouTube
Razlozi zbog kojih su neke javno podijeljene intimnosti moralno prihvatljivije od drugih povezani su s drugom razdiobom na (svačije) javno i (ekskluzivno) privatno žensko tijelo kojom se bavi Rogoznica. Nema dihotomije do one između drolje i svetice/supruge/majke – na to nas redovito podsjećaju crkvene propovijedi, udžbenici iz glazbene kulture i tekstovi poput ovih. „Znam to jer su mi pričali kolege, vaši svirači iz benda koji to moraju gledati i nakon toga doći kući svojim ženama i zahvaliti Bogu što ih imaju takve a ne onakve kao što ste vi!“, piše Rogoznica, jasno suprotstavljajući javne drolje privatnim anđelima domaćeg ognjišta (osobito mi je zabavan detalj moralnog zazora članova pratećeg benda koji je velik, ali ipak ne toliko velik da bi ih spriječio da i sami ekonomski profitiraju u takvoj „rasprodaji“ ženske intime). „I svjesne ste da više nikada nećete naići na pravog muškarca koji će vas gledati kao majku svog djeteta, kao ženu njegova života“, zaključuje on, jer je, naravno, prirodno da je cilj svake žene pronaći muškarca svog života te postati supruga i majka, a poznato je da se muškarci s droljama možda zabavljaju, ali ih ne žene. Status drolje poništava sve šanse za idilu obiteljskog života, a čak i ako drolja postane ili već jest majka, nije to ono wholesome majčinstvo koje se smiješi s naslovnica Glorije i piše kolumne o svojim majčinskim iskustvima – takve se majke njezina „sadašnja ili buduća djeca“ mogu samo sramiti.
Pristojni muškarci koji su prisiljeni gledati kako se žensko tijelo izlaže pogledima „krkana, seljačina i morona“, izlaganje intime očima javnosti, muškarac koji će nas gledati kao majku i ženu – ključni motiv upravo je muški pogled, čija simbolička snaga ženu obilježava kao jeftinu ili dragocjenu, čime se Rogozničin tekst pozicionira kao istinski epigon propovijedi o štracama kardinala Puljića, odlazeći pri tome i korak dalje. Nisu samo konkretni fizički činovi „isprobavanja“ partnera2 ono što mogu kazaljčicu našeg štracometra pogurnuti u pogubnom smjeru, već i odluke da pokazujemo previše prevelikom broju očiju. Problem zapravo nije postojana i nemilosrdna prisutnost muškog pogleda koji premjerava i vrednuje svijet, problem je isključivo njegova (ne)ekskluzivnost. Nije problematično to što se muška žudnja uporno pozicionira kao razlog ženskog postojanja, važno je jedino to da osiguramo da nas premjerava samo jedan, izdvojeni muški pogled, nikako na stotine ili tisuće njih. Profanost ženskog tijela koje se radi ekonomske dobiti javno prodaje pogledu mnoštva tako se suprotstavlja svetosti tijela koje se iz (ekonomije) ljubavi podaje pogledu samo jednog muškarca.3
Na kraju, zašto uopće pridavati pažnju nečem tako trivijalnom poput medijskog rata Brune Šimleše i Lidije Bačić? Zato što i ovakvi „trivijalni“ incidenti mnogo govore o načinu na koji naše društvo percipira i vrednuje žene. Šimlešini su komentari možda banalni i sitni dijelovi javnog diskursa o ženskosti, ali upravo su te sitne stvari, spokojno združene s mnogo krupnijim i opasnijim primjerima društvene mizoginije, ono što mu omogućuje da neometano teče dalje svojim udobnim tokom. Osim toga, važno je jer, kako ističe Zrinka Pavlić, „nije sasvim beznačajno obratiti pozornost na to kako u javnosti sa ženama komuniciraju i kako ih doživljavaju čak i nominalno najtolerantniji i liberalniji“. Bilo bi lijepo kada bi takvi, kada im se ukaže na problematičnost onoga što su napisali ili izjavili, barem jednom odustali od defenzivnih reakcija i pokušaja uvjeravanja kako su krivo shvaćeni i kako je problem u drugoj strani. Ono najgore kod Šimlešinih komentara nije prvi tekst, već njegovo daljnje tvrdoglavo inzistiranje kako u onome što je napisao nema baš ničega pogrešnog, svjesno oglušivanje na riječi koje dolaze od druge strane. Što je prilično razočaravajuće: s obzirom na njegovo profesionalno djelovanje, bilo bi za očekivati da gospodin Šimleša ima daleko bolje razvijene vještine slušanja.
- Nema te situacije ni konteksta u kojem nije prikladno iskoristiti žensko tijelo kao vizualni prilog – primjerice, članak o muškarcu uhićenom zbog masturbiranja na plaži i napada na policajca objavljen na portalu Jutarnjeg lista popraćen je slikom dviju žena koje se sunčaju na plaži, od kojih je jedna skinula gornji dio kupaćeg kostima. Nemam dovoljno prostora ni snage trenutno objašnjavati svu strahovitu pogrešnost ovakvih vizualnih i tekstualnih jukstapozicija.
- Uvijek vrijedi podsjetiti na različita mjerila koja se po pitanju promiskuitetnosti primjenjuju na žene i muškarce, velikim dijelom i zbog toga što ih je tako lako potkrijepiti svježim primjerima. Čitajući prepisku Šimleša-Bačić na Jutarnjem sam naišla na članak o mogućoj novoj ljubavi Borisa Novkovića, znakovitog naslova „Najveći romantičar estrade opet ljubi“. Niti jedan od komentara koji su popratili tekst nije se doticao njegove seksualne „potrošenosti“.
- Ciničnije među nama u ovom bi trenutku možda posegnule za, primjerice, Spolnim ugovorom Carole Pateman kako bismo se podsjetile koliko je slojeva značenja prisutno u naizgled jednostavnoj ekonomiji (bračne) ljubavi.
bravo!
Sve pohvale auttorici i tekstu
Ne razumijem tekst, pročitao sam ga dva puta. Niti jedne konkretne stvari ili rješenja nisam našao. Također nisam našao odgovor niti na jedan problem ali ni predložak rješenja navedenih problema. A očekivao sam jako puno jer me je i samog jako interesiralo što bi i kako napravila žena koja je aktivna u obrani žena. Cijeli tekst je sličan političkom govoru o neprijatelju koji nikad ne spava. Ako nije zgorega bilo bi lijepo kada bi se autorica izjasnila kako konkretno gleda na žene koje objektiviziraju same sebe i shodno time druge žene. Svima nam je jasno kako je sustav trul od do, no na koji način slikavanje po instačima doprinosi ili oduzima cijeloj situaciji? Da li autorica teksta smatra da se konkretno slikavanje “umjetnice” i “pjevaćice” koje to nisu (što nema potrebe da određuju članovi banda ako postoji znanost o muzici i umjetnosti). Sve u svemu tekst je čista apologizacija t.j. defenzivna reakcija na isti način na koji je Šimleša reagirao na odgovore.
Ispričavam se na nedovršenoj rečenici nakon zagrade, želio sam dodati – (…) doprinosi ili otežava priznavanju žena za ono što jesu. Također bi bilo super kada bi za mišljenje pitale još jednu kolegicu (Ivanu Perić) čiji mi se tekst puno više svidio jer je puno konkretniji – http://www.h-alter.org/vijesti/slatki-mali-kriticari – što ima za reći za kvalitetu glazbenog izričaja dama spomenutih u Šimlešinom tekstu te koliko stoje njihove izjave o svojoj glazbenoj kvaliteti i iskrenosti kada govore da su uspjele prvenstveno kvalitetom svoje umjetnosti a ne fizičkim izgledom.
Odličan i argumentiran tekst…
Preko Vaseg vrlo dobrog teksta sam dosla do imena Lidije Bacic (nikad prije cula ni vidjela) a preko polemike sa Simlesom do nekog njenog performanca s imenom “Viski”. U polemici sa Simlesom ona kaze kako isti pojma nema o njenom uspjehu koji je rezultat njenog 10-godisnjeg rada. Ako je “Viski” dio tog njenog 10-godisnjeg truda i uspjeha (nisam odgledala do kraja jer me je bilo sram) onda je Simlesa grdno pogrijesio primjecujuci dekolte i sise a ne spominjuci ispraznost i banalnost rezultata Lidijinog 10-godisnjeg truda a jos je vise pogrijesio (kao sto i Vi sami pisete) ne spominjuci ispraznost publike koja “like” to nesto sto bi trebalo biti muzika, glas i tekst najprije a dekolte i sise iza toga. Sjecam se da sam se svojevremeno grozila na slavu osobe koja se prodavala pod imenom Lepa Brena. U usporedbi s Lidijom cini mi se da se Lepa Brena daleko vise trudila barem oko koreografije a i nije bila sasavim bez sluha.
Koji promaseni komentar, jaoj
Jasno, čitko i u glavu. Bravo.
Koliko sam ja shvatio citajuci Simlesu i Rogoznicu, zena je uvijek kriva. Meni su to mizogini komentari i ne slazem se s autoricom da NIJE “Šimleša svjesno svoju kolumnu pisao iz mizogine pozicije”. Ne mogu vjerovati da netko tko je zavrsio sociologiju nije svjestan iz koje pozicije nastupa kad na takav nacin pise. Moze biti da je autorica u pravu, a da sam ja samo naivan.
Posebno me fascinira Simlesina recenica u kojoj Lidiju Bacic implicitno naziva kurvom, to je posebno zanimljivo kad dolazi iz pera nekoga tko prodaje self help pizdarije o ljubavi.
Netko ovdje spominje pitanje rjesenja problema? Pa lijepo, muskarci, nemojte kupovati casopise s golim zenama, muziku s golim zenama i slicno pa nece ni biti toliko golotinje. Ili mozete poput Simlese baciti drkicu na Lidiju (pa se kasnije u tekstu ispricavati kako ste kliknuli zbog potrebe citateljstva i kolumne) i svaliti svu krivicu na zene, onako, lezerno dok cekate novu objavu polugolih fotki
Nisam čitao prepisku o kojoj je riječ prije čitanja ovoga članka, ali sam naknadno pogledao Šimlešin tekst.
Imam nekoliko pitanja/komentara. Prije svega, i meni se čini da je Šimlešin tekst pozicioniran moralizatorski. Jednako tako, isto u njemu mogu iščitati (implicitno) patrijarhalno viđenje ženske seksualnosti koja čim ulazi u javni prostor biva kurvinskom.
Međutim, ako se trudim oko duha Šimlešinog teksta, koji možda i nije najbolje artikuliran, čini mi se da je njegov temeljni prigovor (iako svakako simplificiran, dekontekstualiziran, nesistemski promatran) činjenica kapitalističkog iskorištavanja tijela (sada apstraktno govorim ne o sistemskoj i strukturalnoj strani problema, već o djelovanju subjekta unutar strukture) od strane pojedinca/pojedinke koji/a ne manifestira ništa drugo. On tu, eto, na taj popularan, patrijarhalan, moralizatorski način iskazuje problematičnost nekih današnjih junakinja koje su odustale od bilo kakve supstance. I taj moment potpune odvojenosti supstance i pojavnosti mislim da treba komentirati. Identično stoji sa muškim primjercima koji tako djeluju.
Drugim riječima – jedno je ako se svojom banalnom golotinjom služi netko poput prazne estradne zvijezde ili umjetnica/umjetnik čiji čin je dio stvarne subverzije ili umjetničkog djelovanja. Različite su stvari ako guzicu pokaže Cosey Fanni Tutti ili Marilyn Manson ili ikoja umjetnica/umjetnik u nekom kontekstu i kao dio neke stvarne subverzije ili netko tko to radi izvan konteksta umjetničkog/subverzivnog (ili na neki drugi način smislenog) čina.
S ovim je povezana i problematičnost onoga što zamjećujem u tome da se od strane feminističke kritike ponekad ženama koje su svojim djelovanjem upravo apologeti kapitalizma i spektakla pripisuju subverzivne kvalitete. Tu je mjesto gdje mi je ovaj tekst problematičan. Implicitno je Lidija Bačić ili kako se već zove, ovdje, kako se meni čini, gotovo pa pozicionirana kao “vještica” i slobodni duh – što su ogromni komplimenti i ono u što feministička kritika kapitalističke proizvode i one ljudi koji to pristaju biti ne bi trebala pretvarati. Na tom tragu je promašeno smisleni razgovor o ovoj stvari pozicionirati na način Bačić-Šimleša. Stvarna kritika bi trebala ovo vidjeti kao dva momenta unutar jedne promašene strukture. Ovaj tekst se, po mojem mišljenju, nije izdigao do te razine iako ju na nekim mjestima naznačuje, jednako kao što se nije distancirao od momenta “Lidija Bačić” u toj strukturi.
Hvala na iscrpnom i vrlo zanimljivom komentaru! Ne bih rekla da feministička kritika u cjelini nekritički pripisuje ženskim figurama kakve spominjete u komentaru subverzivni status; ako išta, feminizam (i feminizmi) ima/ju izrazito ambivalentan odnos prema, kako to nazivate, (ženskoj) pojavnosti odvojenoj od supstance te prikazivanju i ekonomizaciji ženskog tijela i seksualnosti u širem smislu, uključujući i pornografiju i različite oblike seksualnog rada. Na osobnijoj razini, i sama sam iznimno ambivalentna prema navedenoj problematici upravo zbog njezine složenosti, odnosno ogromnog broja faktora uključenih u nju, zbog čega mislim da treba oprezno kročiti kada se o njoj piše i govori, što je jedan od razloga zbog kojih u ovom tekstu nisam detaljnije analizirala sve problematične aspekte kapitaliziranja na komodifikaciji vlastite tjelesnosti. Ono što je ovaj tekst pokušao adresirati je upravo nedostatak i nevoljkost za širinu uvida, odnosno isključivi fokus na subjekt, i to, a što je u ovom tipu teksta iznimno važno, ženski subjekt, bez ikakvog pokušaja analize i kritike sustava koji takavu “besadržajnost” potiče i promiče. Bez toga, nažalost, tekstovi poput Šimlešinog svojim poštenim namjerama usprkos pozicioniraju se kao tipično patrijarhalni diskurs i rezultiraju otklizavanjem u najniže oblike propitivanja pojedinkine moralne primjerenosti u sferi braka ili roditeljstva – namjerno kažem pojedinkine jer mi se čini kako su, usprkos isticanju potrebe kritičke analize “i muških primjeraka koji tako djeluju”, ovakve vrste kritika začinjenih moralnom panikom uglavnom usmjerene upravo na ženske subjekte. Štoviše, nisam sigurna da muški ekvivalent “besadržajne žene” o kakvoj govorimo uopće postoji u javnoj svijesti i prostoru iz niza povijesnih, političkih i društvenih razloga koje bi također trebalo imati na umu kada se prihvatimo šire i smislenije rasprave na ovu temu.
Hvala na odgovoru (što se mene tiče, možemo si govoriti “ti”). Napisati ću u crticama još samo par stvari, radi razjašnjenja:
– Nisam u prvom komentaru mislio reći da sva feministička kritika pripisuje ljudima koji pristaju biti kapitalistički proizvod status subverzivnog elementa, ali vidim tendenciju – barem u tekstovima na netu, ne čitam knjige iz ovog područja – da se barem implicitno kad dođe do ovakvih sukoba propušta izvršiti kritika i takvih elemenata kao što je u ovom slučaju Bačić. Kad kažem kritika, ne mislim naravno na ono što radi Šimleša, već to dopuštanje ljudi poput Bačić da budu desubjektivirane – ne u sferi medija i percepcije, već stvarno, jer pristaju na kapitalističku logiku konstrukcije sebe. Tu se može sad pitati to staro prosvjetiteljsko pitanje – koliko smo sami krivi za svoju neslobodu, ali ja doista mislim da se ljude sa relativno “normalnom” pozadinom kao što je to Bačić ne može ispričati od odgovornosti. Ne mislim da možemo tu gledati isključivo sistemsku proizvodnju elemenata, a same te elemente gledati kao puke marionete. Na kraju, kako će se onda uopće artikulirati promjena?
Dodatno, mislim da bi bilo nepošteno reći da osobe poput Bačić ne uživaju u takvom životu i nije ih puno briga za nešto drugo. Za mene je ovo cinizam kapitalističke egzistencije koji je sasvim jednak i u slučaju muškaraca i u slučaju žena. Vjerujem da tu ima i rodnih razlika, ali one su po mojem mišljenju ovdje sekundarno pitanje i trebaju biti dio šire antikapitalističke kritike. Razlog zašto ovo spominjem ovdje je to što vidim da feministički tekstovi, koji po definiciji trebaju biti kritički, ponekad prešućuju taj moment, a ponekad se čak i govori o ženama koje su pristale biti kapitalistički proizvod kao “emancipiranim” i proziva ih se vješticama, slobodnim u smislu svoje tjelesnosti i sl., što one nikako nisu. Mislim da je to rezervirano za one koji doista jesu subjekti. Kada feminizam pristaje na ovakav diskurs prema takvim ženama, mislim da oslabljuje sam sebe, a pritom mu se može dogoditi i da ostane na razini “x vs. y”.
– Slažem se u potpunosti da Šimlešin tekst, iako mislim da je dobronamjeran, zapada u tu zamku “moralnog” promatranja svijeta te onda i mnogo implicitnih i neosvještenih obrazaca. I ja tu čitam (opet implicitno) puno tih “žena je čišća od muškarca”, “moja kćer princeza”, pa ono što si istaknula u tekstu i što mi se posebno sviđa – svakako potpuno drugačije tretiranje ženske i muške seksualnosti kada postanu javne (to je nešto što bez greške primjećujem i posvuda oko sebe, stalno – tretiranje te stvari i od strane muškaraca i od strane žena). Sve je to, kako kažeš, prevelik (isključiv) naglasak na jedan subjekt bez imalo svijesti o sistemskoj produkciji takvih subjekata i slažem se s tvojom procjenom tog teksta. Opet kažem, jedini razlog zašto sam pisao komentar je taj što mi se čini da se tvoj tekst nije do kraja dovoljno izdignuo na sistemsku nad-razinu u kojoj bi ih se oboje prepoznalo kao dva momenta jednog promašenog dijaloga. Tu mi je izostalo i kritičko distanciranje od pojava poput Bačić, zbog čega kažem da mi se čini da tu ima još malo zaostatka “x vs. y” logike koja po definiciji samo reproducira sukob jer logički počiva na razlici (nužno pretpostavlja razliku).
– Opet, slažem se s ovime što pišeš da je otklizavanje u moralno odmjeravanje u kontekstu “braka i roditeljstva” jedna potpuna nesvjesnost i da kada bi se takav pogled doista i usmjerio na “kritiku muških primjeraka”, kako to zaziva Šimleša, ta kritika bi bila jednako porobljuća za muškarce, kao što je u ovom slučaju za žene.
– Zanimljivo mi je što si napisala “nisam sigurna da muški ekvivalent “besadržajne žene” o kakvoj govorimo uopće postoji u javnoj svijesti i prostoru…”. Tu sam pišući prvi komentar smetnuo s uma da ne mogu govoriti iz svoje pozicije, budući da za mene ti ekvivalenti svakako postoje, ali to ne znači da je i javna svijest takva. Što se javne svijesti tiče, tu opet mogu dati samo površnu procjenu gdje mogu reći da mi se čini da ima ekvivalenata, sa mnogo suptilnih razlika, ali tu ipak treba stvar ostaviti empirijskim istraživanjima koja ovakve stvari mogu najbolje pokazati (možda su već i rađena, samo ih ja ne poznajem.)
Ako se smijem nadovezati s par pitanja…
Zanima me smatrate li i manekenke i manekene kapitalistickim proizvodom? Jel isto tako smatrate i porno glumice i glumce kapitalistickim proizvodom?
Na koji nacin nesto postaje kapitalistickim proizvodom, tj. desubjektivizira se zbog kapitalisticke logike?
Mislim da na to pitanje nije moguće odgovoriti na opći način, već samo procjenom od pojedinog slučaja do slučaja. Na toj razini, ono što po mojem mišljenju distingvira kapitalistički proizvod od stvarnog subjekta je upravo samosvijest i (ne)samosvjesno/(ne)slobodno mišljenje, odlučivanje i djelovanje od strane osobe o kojoj se radi.
Da kratko odgovorim na pitanje: kapitalističkim proizvodom se postaje kad si dozvoliš da budeš objekt u odnosu na strukturu koja proizvodi tvoje polje djelovanja. U svakom polju djelovanja ima i jednog i drugog.
Jel ima razlike između Puljićevog i Šlimešinog diskursa? Nema. Oba misle da postoji ono što je prihvatljivo i ono što je neprihvatljivo- a to je za oboje seksualno emancipirana žena koja sex koristi ne samo za biološko produženje vrste nego i za sport i razonodu.
za MIF i slične moraliste tipa Šlimeše je ideal aseksualna žena, dok je za klerofašiste je to žena čija je seksualnost pod kontrolom jednog muškarca i institucionalizirana u okviru obitelji,
No u biti su obe te nakaze i Šlimeša i Puljić jedna stvar iste medalje – netko ko misli da ima pravo ocjenjivati i određivati drugom što je u redu a što nije.
@ WS – S obzirom da mi portal ne nudi opciju “odgovora” moram onda ovako uzvratiti…
Ako sam vas dobro shvatio onda mi se cini da Lidija Bacic nije kapitalisticki proizvod. Svjesno se fotka i na tome zaradjuje i ima svoje misljenje o tome. Ali opet, vi smatrate da Bacic nije takva. Smatrate da ona nije subjekt i ja ne mogu shvatiti na temelju cega to mislite. U kojem trenutku se zena smije skinuti (skroz ili na pola) i stavljati svoje fotke na instagrame i tako to? Onda kad od toga nema novcane ili neke slicne zarade? Svesti sve na to da se ja skidam i postavljam slike na internet samo kad se bavim umjetnoscu/subverzijom mi se cini ispraznim i neslobodnim. Moram priznati da mi bas nije jasna vasa kritika kapitalizma i cini mi se da se dobrim dijelom oslanja na psihologiju (kako cu drugacije ocijeniti neciju “samosvijest i slobodno misljenje, djelovanje i odlucivanje”). Pogotovo ne vidim nikakvu alternativu. Ali ovaj vas dio mi je pogotovo zbunjujuci:
-“Dodatno, mislim da bi bilo nepošteno reći da osobe poput Bačić ne uživaju u takvom životu i nije ih puno briga za nešto drugo. Za mene je ovo cinizam kapitalističke egzistencije koji je sasvim jednak i u slučaju muškaraca i u slučaju žena.”- Zasto bi to bio cinizam kapitalisticke egzistencije? Od kada je svijeta i vremena postoje i ljudi kojima je dobro i koje boli briga za nesto drugo. Kakve to veze ima s kapitalizmom? :S
P.S. Ne zeli skrolati dolje kako bih kliknuo na “objavi komentar” pa moj tekst nije dobro graficki oblikovan :S
Bačić smatram čistim kapitalističkim proizvodom. Problem je naravno što nitko za sebe ne misli/kaže „ja nisam subjekt“ ili „ja nisam slobodan“. Biti sloboda i biti subjekt u svojem pojmu pretpostavljaju ukinuće neslobode i nesubjektnosti. Pa iako nitko ne kaže gore navedeno, nesubjektnost i nesloboda ipak postoje. Zbog te težine prevladavanja svojeg stanja, mislim da moramo zadržati naizgled „ugnjetavajuće“ pravo da se procjenjuje nečija sloboda/subjektnost u jednom cjelokupnom dijalogu.
U kontekstu toga, „U kojem trenutku se zena smije skinuti (skroz ili na pola) i stavljati svoje fotke na instagrame i tako to? Onda kad od toga nema novcane ili neke slicne zarade? Svesti sve na to da se ja skidam i postavljam slike na internet samo kad se bavim umjetnoscu/subverzijom mi se cini ispraznim i neslobodnim.“ – Za moj prigovor je nevažna razina skinutosti, jer on nije bio „moralne“ prirode. Nije presudan niti moment zarađivanja, već opet je li zarađivanje jedino što se zbiva i koji je njegov kontekst. Presudno je je li netko u kontekstu svojeg djelovanja subjekt ili objekt. Djelovanjem unutar industrijske varijante kulture kako ju je prepoznao i odredio Adorno, subjektom se biva isključivo tako da se svjesno raspolaže samom logikom te kulture, te ju se iznutra propituje, mijenja ili destruira njezina logika. Sve ostalo je djelovanje unutar već stvorenih obrazaca koje te iste (neprihvatljive) obrasce afirmira. Bačić to radi. Druga mogućnost je pokušaj djelovanja izvan industrijske varijante kulture. Bačić to ne radi.
„Moram priznati da mi bas nije jasna vasa kritika kapitalizma i cini mi se da se dobrim dijelom oslanja na psihologiju (kako cu drugacije ocijeniti neciju “samosvijest i slobodno misljenje, djelovanje i odlucivanje”).“ – Samosvijest je filozofska kategorija, ne psihološka. K tome, i kod Marxa kao Hegelovog učenika i kod kasnije Frankfurtske škole i kod kritičke teorije, samosvijest je jedna od centralnih kategorija jer je i pojam otuđenja preko kojeg se artikulira bitan dio kritike fundamentalno omogućen tek filozofskim pojmom samosvijesti.
„“Dodatno, mislim da bi bilo nepošteno reći da osobe poput Bačić ne uživaju u takvom životu i nije ih puno briga za nešto drugo. Za mene je ovo cinizam kapitalističke egzistencije koji je sasvim jednak i u slučaju muškaraca i u slučaju žena.”- Zasto bi to bio cinizam kapitalisticke egzistencije? Od kada je svijeta i vremena postoje i ljudi kojima je dobro i koje boli briga za nesto drugo. Kakve to veze ima s kapitalizmom?“ – citirani dio odnosi se na onaj dio koji sam gore već komentirao: dio sam strukture, ubirem plodove, ne djelujem na ikoji drugi način. Definicija nesubjektnosti. Kapitalistički cinizam tu je taj da su mnogi postavljeni na način „iskorištavam tipično kapitalističke obrasce proizvođenja, distribuiranja i konzumiranja i briga me za sve drugo“. Specifično kapitalistički je zato što je kontekst djelovanja fenomena o kojem razgovaramo kapitalistički. Taj cinizam je drugačiji od gornje nesubjektnosti po tome što ovaj stav pretpostavlja barem djelomičnu svijest o tome što se radi, ali nemar o tome. Tu možda nije krivo reći da je takvo ponašanje dubinski neetično.
Samo da dodam još ono zašto sam pisao sve ovo i što mislim da je ovdje relevantno: zbog gore navedenog mislim da feministička kritika treba ovo prije svega prepoznati kao promašeni dijalog (dijalog koji funkcionira unutar promašene strukture koju pretpostavlja) i ne propustiti komentirati i Bačić jednako kao i Šimlešu. Ako to ne učini, može završiti u logici koju znam da ne želi, a to je “x vs. y”. U kontekstu toga mislim da je nužno prozivanje lažnih feministkinja. To je pero kojim se mnogi danas kite i koje jako unazađuje borbu. Ako je ovo uopće potrebno naglašavati – ne mislim ovo “prozivanje” kao isključivanje, lov na vještice, opresiju i sl., već kao kritičku distancu.
Sada pišem iz vrlo ograničenog znanja o feminizmu, ali zbog svega gornjega mislim da feminizam mora biti dio šire borbe. Bilo koja varijanta “liberalnog feminizma” koji UNUTAR postojećeg stanja želi postavljati pitanja o ženama, rodu, čemu god, po meni je promašena. Tu se nužno završava na pitanjima vrlo ograničenog dosega.
Ali vama je bitna kritika kapitalizma i to je sasvim ok. Vjerojatno vi imate neku svoju varijantu kakav bi svijet trebao imati sustav. Uz sve te feminizme koji postoje, ja ne vidim zasto bi njihova ideja trebala biti borba protiv kapitalizma, recimo. Meni se cini da je ideja feminizma (vecine feminizama) borba protiv patrijarhata. Taj patrijarhat postoji neovisno o politicko-ekonomskim sustavima, kako ja vidim stvari barem. Nije prvo bio, lupam bezveze, klasni sustav pa je onda doslo do nejednakosti muskaraca i zena vec upravo obratno. Cini mi se da je od pocetka vremena bila nejednakost muskaraca i zena, a klasni sustavi, stalezi i razne eksploatacije naroda, masa, cega vec, nakon toga. Ne bi li upravo kritika kapitalizma trebala biti dio sire borbe, tj. dio feminizma?
“Za moj prigovor je nevažna razina skinutosti, jer on nije bio „moralne“ prirode. Nije presudan niti moment zarađivanja….” – Ok, znaci uzeli ste tezu da se mora propitivati da bi se bilo subjektom. Navodite dvije varijante, biti unutar sustava i propitivati ili djelovati izvan sustava. Ja mislim da postoji i treca varijanta, tj. da se moze biti dio sustava, svjesno znati o cemu je rijec, a i dalje ne mijenjati nista i sluziti se logikom i plodovima takvog sustava. Uopce ne smatram da je takvo nesto dokidanje vlastite slobode i slicne sheme. Mogu se donekle sloziti s vama da je potrebno razumjeti o cemu je rijec ako si dio necega, ali ne smatram da se subjektivitet odredjuje, recimo, drustvenim aktivizmom.
“Samosvijest je filozofska kategorija, ne psihološka…” – Koliko je meni poznato, samosvijest je i psiholoska kategorija, ali ok, filozofi prvi krenuli pa neka im… Problem je sto sam osim “samosvijesti” citirao jos i “slobodno misljenje, djelovanje i odlucivanje”. I dalje mi se cini problematicnim doci do uvida u neciju unutarnju slobodu (pozitivnu slobodu kod Berlina).
“citirani dio odnosi se na onaj dio koji sam gore već komentirao: dio sam strukture…” – Koliko sam vas shvatio, znaci da su kapitalisticki cinizam i nesubjektnost jedno te isto, uz ogradu kako kod cinizma postoji i “djelomicna svijest”. Na isti nacin ste ih definirali. Razumijem zasto taj cinizam zovete “kapitalistickim”, ali ja ne vidim po cemu se on razlikuje od recimo feudalnog cinizma. I tamo sam dio sustava, ubirem plodove i boli me briga za sve ostalo. Znaci da pridjev koji vezemo uz cinizam ima smisla samo kao objasnjavanje, recimo, o kojoj vremenskoj epohi pricamo. Nije mi to nesto problematicno nego vas nisam shvatio prije dodatnog pojasnjavanja. I koliko sam vas shvatio, Bacic nije subjekt, ali jest kapitalisticki cinik?