Povratak “Twin Peaksa”: 5.-9. epizoda

U dokumentarnom filmu Harry Dean Stanton: Djelomično fikcija (Sophie Huber, 2012), posvećenom jednom od omiljenih glumaca Davida Lyncha, čije tumačenje lika Carla Rodda gledamo u novoj sezoni Twin Peaksa, Lynch i Stanton sjede na kauču i razgovaraju. Lynchu, strastvenom ljubitelju kofeina, poslužena je kava u neobično velikoj šalici. Uočivši njezinu veličinu, iznenadio se i zadovoljno rekao: “Ovo je šalica kave. Dovraga, Harry! Izgleda kao bazen!”

Treća sezona Twin Peaksa nešto je poput spomenute šalice kave: mnogo je veća od onoga što se prije njezina emitiranja od nje očekivalo, a njezina stimulativna svojstva snažnija su od predviđenih. Analizirati epizodu po epizodu, iz toga razloga, nije lak zadatak. Naime, ta se šalica ne ispija u kratkim gutljajima; umjesto toga, u nju se naizmjence zaranja kao u napučeno plivalište, u čijem se crnilu glasno praćakaju privlačne utvare.

Drugim riječima, epizode nove sezone ne nalikuju na tipično zaokružene i realistički “zategnute” epizode većine igranih serija: začudna pripovjedna tapiserija koju Lynch i Frost pletu povezana je labavim koncima. Lynch i Frost čak ih ni ne nazivaju “epizodama” nego dijelovima, naglašavajući kako su sezonu zamislili kao 18-satni film. Jednom kada završi, sezona će se zasigurno pokazati strukturiranijom nego sada, kada gotovo svaka sekvenca predstavlja novi misterij te poziva na ponovno gledanje. Ipak, koliko se god ti dijelovi doimali raspršenima, oni nesumnjivo izlažu razaberivu središnju priču, utjelovljenu u povratku Dalea Coopera (Kyle MacLachlan) “k sebi”, što sam podrobnije objasnila u svojem prošlom tekstu.

Da izbjegnu pregrubu razdiobu dijelova, katkad prisutnu pri televizijskim cjepkanjima dugometražnih filmova u miniserije, ali i ujedno očvrsnu njihove temelje, Lynch i Frost u svaku su epizodu smjestili prizor iz lokalnog kluba Roadhouse: prve četiri (ne razdvajajući prvu i drugu) te šesta i deveta epizoda završavaju glazbenom točkom, dok su se već u petoj, sedmoj i osmoj autori ozbiljnije poigrali stečenim očekivanjima – u petoj je bend Trouble odsvirao skladbu prije nego što je epizoda završila tužnim prizorom Coopera kako stoji pokraj spomenika policajcu; u sedmoj, koja pak završava nemotiviranom sekvencom iz zalogajnice RR, svjedočimo zbivanjima u klubu prije ili poslije pretpostavljenog glazbenog nastupa, a u osmoj Nine Inch Nails pjevaju u prvoj polovici epizode. Dakle, unatoč neprestanim otklonima od uspostavljenih normi, dijelove novoga Twin Peaksa slobodno možemo smatrati epizodama, no valja imati na umu da ono što su Lynch i Frost stvorili nije “obična” serija s ograničenim brojem segmenata podređenih radnji, već neka vrsta rastegnute serije ograničenog trajanja, koja uvelike podsjeća na pomno komponiranu skladbu.

Ako ćemo ga uspoređivati s glazbom, novo izdanje Twin Peaksa privlačna je skladba nešto sporijeg tempa, što gledatelji(ca)ma naviklima na suvremene izlagačke moduse može djelovati zamorno. Međutim, Lynch je, kao redatelj i suscenarist te dizajner i montažer zvuka novog izdanja, itekako vodio računa o ritmu zvuka i slike te same cjeline djela. Naime, nakon prve tri epizode, u kojima su svojom upečatljivošću dominirali vizualno i auditivno impresivni prizori onostranog, u naredne se četiri – uz veliku pomoć Marka Frosta – usredotočio na povezivanje pripovjednih linija smještenih u ovostranost, napose vezanih uz razvoj “novoga” Coopera, koji se našao na mjestu svoga umjetno stvorenoga dvojnika Dougieja Jonesa, te FBI-evu istragu identiteta Cooperova doppelgängera. Međutim, u osmoj epizodi Lynch i Frost ponovno su se usmjerili na svijet fantastičnih bića, ilustriravši uvjete nastanka demona BOB-a (Frank Silva), rođenog nakon detonacije atomske bombe u Novom Meksiku 1945., te zlatne “esencije” Laure Palmer (Sheryl Lee), poslane u svijet ljudi kao protuteža novonastalom zlu. Lynch je to režijski učinio na maestralan način, stvorivši jedno od umjetnički najvrjednijih djela u povijesti televizije, ali i omogućivši gledatelju prijeko potrebnu cezuru između početnih dijelova serije i sadržaja koji je uslijedio u 9. epizodi, ponovno usredotočenoj na “svjetovne” teme, koje će se vjerojatno nastaviti razvijati kroz nekoliko narednih epizoda.

O čuvenoj osmoj epizodi bit će još riječi u tekstu, a vjerojatno i u zapisima o budućim dijelovima Twin Peaksa; pri razvoju interpretacija nemoguće je ne vraćati se na pojedine prizore, motive i simbole serije – sve je uzajamno isprepleteno. Štoviše, kako se sezona raspetljava, izgleda da ćemo se morati neprestano osvrtati ne samo na ranije epizode, nego i na prve dvije sezone serije, Lynchev film Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom (1992), ostatak njegova filmskog i likovnog opusa, kao i na poneke fikcionalne proizvode iz svijeta Twin Peaksa, kao što su Tajni dnevnik Laure Palmer (1990) Jennifer Lynch, Tajna povijest Twin Peaksa (2016) Marka Frosta, Autobiografija FBI-eva agenta Dalea Coopera: moj život, moje snimke (1991) Scotta Frosta i Twin Peaks: vodič kroz grad (1991) skupine autora. Takvo što, dakako, vrlo je primjereno: Twin Peaks u mnogočemu jest djelo o ponavljanjima i udvajanjima istog. U toj igri odraza i ja ću stalno koračati unatrag, vraćajući se na mnoge postavke izdvojene u tekstu o prvim četirima epizodama: isticat ću potencijalne dvostrukosti, supostavljanja i izokretanja sadržajnih i oblikovnih elemenata te iznova ukazivati na važnost istočnjačkih, psihoanalitičkih i okultističkih praksi u razumijevanju nadrealnog svijeta djela, prožetog elekticitetom i brojnim aluzijama na moć audiovizualnih umjetnosti.

“Olrv, vrlo mi je drago vidjeti te opet, stari prijatelju”

Od pilot-epizode do danas, motiv dvojništva jedan je od prepoznatljivijih u svijetu Twin Peaksa (engl. Dvostruki vrhunci), baš kao i u opusu Davida Lyncha. I slabiji poznavatelji serije sjećaju se Laurine gotovo identične sestrične Maddy Ferguson (Sheryl Lee), čije ime predstavlja spoj imena Madeleine Elster i Johna “Scottieja” Fergusona, likova najpoznatijeg Hitchcockova filma o dvojnicima – Vrtoglavice (1958). Premda se dobrodušna crnka Maddy pričinjala kao opreka neobuzdanoj plavuši Lauri, obje su završile isto – gladan njihove “boli i tuge” kojima se hrani, demon BOB ih je ubio jer nije mogao zaposjesti njihovu suštinsku neiskvarenost i snagu. Osim toga primjera, dvojnicima obiluje prvih trideset epizoda: Laura je pisala dva dnevnika, imala dva dečka, njezin duh i dvojnica nalaze se u Bijeloj, odnosno Crnoj kolibi, a radnju odražava sadržaj fikcionalne sapunice Pozivnica za ljubav koju prate stanovnici Twin Peaksa. Takvo što ne čudi, s obzirom da se glavnina žanrovskih uzora prvih dviju sezona – melodramskih i kriminalističko-stravičnih – temelji na figuri kontrasta koja se katkad manifestira motivom doppelgängera.

Međutim, u ranijim epizodama koje je režirao Lynch dvojništva se mogu pronaći zašivena i u samu formu djela – da bi se naznačila poveznica između dviju sličnih scena, poneke je sekvence komponirao izrazito nalik prvotnima. Naime, ukoliko obratimo pozornost na prizor iz treće epizode prve sezone u kojem Laurin tugujući otac, Leland Palmer (Ray Wise), pleše s kćerinom uokvirenom fotografijom, slučajno je razbija te razmazuje njezino lice krvlju, pomnijim gledanjem zamijetit ćemo da se gotovo identičan “ples” odvija i pri Lelandovu/BOB-ovu usmrćivanju Maddy, čije je tijelo vrtio, udario o zid i raskrvario joj glavu. Sličan paralelizam prisutan je i u sceni iz prve epizode druge sezone u kojoj Maddy u dnevnoj sobi Palmerovih doživljava viziju u kojoj se sagom širi crvena mrlja, za koju će se ispostaviti da je njezina vlastita krv. Sva ta strukturna udvajanja prije svega nose pečat zle kobi, naglašen dodatnim ponavljanjima određenih motiva, riječi i rečenica: pamtljiva proročanstva i turobne slutnje, poput rečenica “Događa se opet”, koju izgovara Div (Carel Struycken) za vrijeme Maddyna ubojstva, i “Kako je Annie?”, koju izriče Cooperov zli dvojnik nakon izlaska iz Crne kolibe, nisu izgovorena jednom, već više puta, kao da se iznova vrte na gramofonskoj ploči ili okreću s elisama stropnog ventilatora Palmerovih.

Dakako, i treća sezona Twin Peaksa vrvi sličnim udvajanjima: sjetimo se samo oponašajuće izvedbe Cooperova sna iz prve sezone u kojem mu svečano odjevena Laura prilazi i šapuće nerazgovjetne tajne. Nova sezona, štoviše, sadrži i poneka utrostručenja, s obzirom na postojanje Cooperova trećeg dvojnika Dougieja Jonesa, kao i, primjerice, triju mafijaških hostesa Candie, Mandie i Sandie (Amy Shiels, Andrea Leal, Giselle DaMier) te trojice sumnjivih detektiva Fusca (Larry Clarke, Eric Edelstein, David Koechner). Ili pak učetverostručenja, ako pritom uračunamo pojavljivanje još jednog člana obitelji Renault (tumači ga isti glumac, Walter Olkewicz, koji je igrao i pokojnog Jacquesa Renaulta), kriminalaca koji vode Roadhouse. No ono što posebno intrigira različiti su prizori koncipirani nalik jedni drugima, navodeći gledatelj(ic)e na povezivanje potencijalno disparatnih elemenata. Naravno, valja odgledati sezonu do kraja kako bismo ustvrdili pozadinu tih sličnosti, no zasad brojne scene pobuđuju sumnju u daljnji razvoj radnje. Primjerice, način na koji je Gospodin C., Cooperov zli dvojnik, nasilno zgrabio partnericu Daryu (Nicole LaLiberte) vrlo je sličan ophođenju Richarda Hornea (Eamon Farren) prema djevojci iz Roadhousea (Grace Victoria Fox), zbog čega mnogi nagađaju da se radi upravo o sinu Gospodina C.-ja. Također, u devetoj epizodi Johnny Horne (Erik Rondell), sin hotelijera Bena Hornea (Richard Beymer), trčao je kućom u plavoj pidžami, da bi udario glavom o zid, u sličnoj maniri kao i Zli Cooper tijekom i nakon bijega iz Kolibe. Neki obožavatelji uočili su pak podudarnost između prizora u kojem nova verzija Coopera komunicira s Dougiejevim sinom Sonnyjem Jimom (Pierce Gagnon) na gotovo identičan način kao i prostrijeljeni Cooper u trenutku kada je pokušao dozvati u pomoć staroga konobara hotela Great Northern (Hank Worden), Divova pretpostavljenog ljudskog domaćina, na početku druge sezone. Isto tako, pojedine kadrove Lynch je iskoristio više puta, i to u različitim navratima, kao što je prizor u kojem nadrogirana majka (Hailey Gates) ponavlja “119”, te kadar Norme (Peggy Lipton), vlasnice zalogajnice, kako rješava račune. Je li riječ o nedostatku snimljenog materijala, slučajnim sličnostima ili namjernom postupku, pitanje je kada se radi o autoru kakav je Lynch.

Neka ponavljanja ipak znatno zamjetnije “zvone”, ne ostavljajući prostora slučajnostima. U prošlome tekstu pisala sam o obrnutom izgovoru riječi “vrlo” koju je Gospodin C. uputio Gordonu Coleu (David Lynch), obraćajući mu se s “Olrv, vrlo mi je drago vidjeti te opet, stari prijatelju”. Tu je znakovitost potvrdio Cole u sedmoj epizodi, naznačujući FBI-jevoj agentici Tammy Preston (Chrysta Bell) kako nešto zaista nije u redu s Cooperom. Motiv izokrenuća “originala” vizualno je izraženiji u nedavnim epizodama: otisci Gospodina C.-ja vidljivo nalikuju negativu Cooperovih, što predstavlja temelj daljnje FBI-eve istrage, dok se prizori sa Sonnyjem Jimom, iz zasad nepoznatih razloga, katkad vrlo suptilno prikazuju u naopakom slijedu – primjerice, uočljiv je njegov obrnut treptaj u sceni u kojoj sam sjedi u autu, kao i obrnuto ponavljanje jednoga od susljednih kadrova Sonnyja Jima, u sekvenci u kojoj ga Cooper dolazi pozdraviti prije počinka. Tapiserija Twin Peaksa ne samo da je labavo isprepletena raznim koncima, već predstavlja i kolaž sastavljen od izokrenutih razrezotina. Kako je nastao i kojim vremenskim redoslijedom, najvjerojatnije će nam otkriti kasnije epizode.

Intertekstualna zrcaljenja

Treća sezona odražava i ostala djela univerzuma Twin Peaksa, ukazujući na to da su se Lynch i Frost u četiri do pet godina, koliko je nastajao scenarij, vrlo temeljito posvetili materijalu. Iz tog razloga, film Vatro hodaj sa mnom neizostavan je za svakoga tko želi bolje proniknuti u misterij novoga izdanja serije, s obzirom na to da se u njemu detaljnije razrađuje mitologija Twin Peaksa te uvode za treću sezonu važni likovi Carla Rodda, vlasnika naselja prikolica Fat Trout Trailer Park, i FBI-eva agenta Phillipa Jeffriesa (David Bowie), koji su, poput Coopera, također došli u kontakt s onostranim. Za razliku od prve dvije sezone serije u kojima se nije posve razjasnilo kako se ostvaruje konvergencija jedne i druge dimenzije, u filmu je Lynch konkretnije ilustrirao važnost struje i drugih tipova valova, kroz koje dobri dusi poput Diva/??????? pomažu odabranima i demoni poput BOB-a pronalaze svoje žrtve.

Treća sezona uvelike se oslanja na tu premisu, što je i vidljivo u Cooperovu doslovnom teleportiranju iz svijeta onostranog putem električnih utičnica. Međutim, između filma i nove sezone protežu se i suptilnije poveznice. Primjerice, u sekvenci pogibije djeteta (Hunter Sanchez) pod kotačima kamioneta Richarda Hornea, inače na istom križanju na kojem je u Vatro hodaj sa mnom demon MIKE (Al Strobel) pokušao Lauri reći da je BOB njezin otac, uključen je kadar strujnoga stupa, gotovo istovjetan onome iz filma. Taj se električni vod u filmu, baš kao i u novoj sezoni, nalazio u Roddovu naselju Fat Trout, a osobit je po tome što, izgleda, djeluje kao portal u drugi svijet, s obzirom da je u njegovoj blizini, poput Jeffriesa i Coopera, netragom nestao FBI-ev agent Chester Desmond (Chris Isaak).

“Kada se dva različita događaja dogode, odnoseći se na isti predmet istraživanja, valja obratiti punu pozornost”, ekscentrično je pravilo kojim se stari Cooper povodio pri istragama u Twin Peaksu. Drugim riječima, svaki sinkronicitet u Lynchevu i Frostovu svijetu djela ne valja zanemariti. Iz toga razloga pojedinim scenama možemo pridati dodatna značenja: primjerice, kada Diane (Laura Dern), nekadašnja Cooperova tajnica, čiji se lik prvi puta vizualno pojavljuje u novoj sezoni, uzrujano pita Gospodina C.-ja “Tko si ti?”, čini to zazivajući sličnu scenu iz Vatro hodaj sa mnom kada Laura isto pitanje postavlja BOB-u, netom prije nego što će uvidjeti da demon koji je upravo siluje obitava u njezinu ocu. Simpatična je i možebitna poveznica između enigmatične Lil (Kimberly Ann Cole), “hodajuće šifre” iz Lyncheva filma, uobličene u crvenokosoj djevojci “kisela” lica, i Bushnella Mullinsa (Don Murray), nekadašnjeg boksača i sadašnjeg Dougiejeva, odnosno Cooperova šefa. Naime, s jednom rukom u džepu a drugom zgrčenom u šaci tijekom susreta s iritantnim i nesposobnim detektivima Fusco Mullinsova poza preslika je Liline koja, prema interpretaciji agenta Desmonda, kojem je poruka u Vatro hodaj sa mnom bila upućena, označava korumpiranu lokalnu policiju koja skriva dokaze.

Sitnih preklapanja među djelima ima mnogo: upadaju u oči BOB-ova izjava iz Tajnog dnevnika Laure Palmer koju parafrazira Gospodin C. kada naznačuje da se njegova priroda ne sastoji od potrebe (need) nego od žudnje (want) te opis indijanskog božanstva u obličju žabolikog moljca iz knjižice Twin Peaks: vodič kroz grad skupine autora, izrazito sličnog biću koje se izleglo nakon eksplozije atomske bombe. Detalji, aluzije i poveznice mogu se nabrajati unedogled te tražiti – ne računajući posvete mnogim filmskim, likovnim i književnim uzorima – u ostatku Lyncheva opusa, posebice u njegovim filmovima kao što su Eraserhead (1977), Divlji u srcu (1990), Izgubljena autocesta (1997), Mullholand Drive (2001) i Unutrašnje carstvo (2006). Izvor Lyncheva nadahnuća također je vidljiv i u njegovim slikama, motivi kojih katkad frapantno nalikuju na pojedine kadrove serije.

Sve to ukazuje na to da se brojna nepodudaranja važnih podataka – od datuma smrti Laure Palmer u Tajnom dnevniku do detalja o umorstvu još jedne od BOB-ovih žrtava, Terese Banks (Pamela Gidley), u Cooperovoj Autobiografiji – po kojima su, u usporedbi s filmom i serijom, raniji kanonski zapisi o Twin Peaksu bili poznati, u novoj sezoni mogu sagledati u itekako smislenom kontekstu. Pogotovo ako se tomu pridoda i Frostova knjiga Tajna povijest Twin Peaksa, u kojoj je autor putem nekoliko krajnje nepouzdanih pripovjedača ukazao na moguć utjecaj alternativnih stvarnosti po naraciju djela.

Znakovito je što su paralelni univerzumi, sudeći prema devetoj epizodi, tema kojom se bavi i lik Williama Hastingsa (Matthew Lillard), ravnatelja škole osumnjičenog za smrt obezglavljenih Ruth Davenport (Mary Stofle) i bojnika Garlanda Briggsa (Don S. Davis). Hastings je svoja istraživanja, poput kakvog entuzijasta u potrazi za mističnom Zonom Tarkovskijeva Stalkera, predstavio javnosti na svojem blogu The Search for the Zone. Tijekom emitiranja epizode Lynch i Frost zaista su dali postaviti blog na web, stoga, ako se želite pripremiti za praćenje ostatka sezone, svakako pročitajte izdvojene članke o elektricitetu, putovanju kroz vrijeme i postojanju drugih dimenzija.

Zlato i srebro Twin Peaksa

Znanstvenofantastični i misterijski sloj djela mnoge nadahnjuje i intrigira, ali i frustrira – u konačnici nam njegovi konci uvijek izmiču. Čak i da se u posljednjoj epizodi sadržajna slagalica donekle posloži, pojedini simboli i rješenja zasigurno će nam, kao i svaki tekst inspiriran nadrealizmom, ostati nerazumljivima. Usprkos tomu, u Twin Peaksu uvijek se mogu nazrijeti i razine djela s kojima se možemo bolje poistovjetiti, koje možemo jasnije pojmiti i koja je lakše osjetiti.

Za gledatelj(ic)e naročito sklone psihoanalitičkim iščitavanjima univerzuma nove epizode još se izraženije mogu sagledavati na tragu Cooperova kretanja po atlasu vlastite psihe. U prošlom tekstu pisala sam i o alkemijskoj transmutaciji uma kao potencijalnom ključu interpretacije djela; u prošlih pet epizoda plemeniti metali ponovno su se izdvojili u moru važnih motiva. Međutim, zlato i srebro (drugo po važnosti u procesu pretvorbe) i dalje posjeduju dva različita značenja – jedni ih likovi doživljavaju na “niski” način, drugi na “visoki”; jedni lažnu utjehu pronalaze u sjajnom novcu casina Silver Mustang (silver = srebro), opojnoj iskri (sparkle = kokain) ili kupovini jeftine zlatne lopate dr. Jacobyja (Russ Tamblyn), parodijskoj aluziji na ceremonijalne lopate kojima kapitalisti polažu temelje nekog zdanja, dok se drugi, na još su nejasan način, dovode u vezu s potencijalno važnim oblicima srebra i zlata. Srebrom “odišu” i Dougiejeva “rodna” država Nevada, popularno znana kao “Srebrna država”, čudnovati mehanizam iz Argentine, još jedne zemlje koja u sebi nosi ime srebra (argentum = srebro, novac), a zlatne su sjajna izmaglica koja izvire iz ??????? uma i s njome povezane “esencije” pojedinih likova – kugla s Laurinim likom, a možda i perla od koje se sastojao Dougie.

Socijalno-politički sloj djela u posljednjih je nekoliko epizoda poprimio znatno oštrije konture – premda su se i ranija djela sadržajno vrlo grubo okomljavala na buržujski ideal nuklearne obitelji, predstavljajući prosječnu američku porodicu kao leglo incesta, nasilja i laži, u veličanstvenoj osmoj epizodi gledatelji/ce svjedoče rađanju Zla iz eksplozije nuklearne bombe na tlu Novog Meksika, glazbeno popraćenom Tužaljkom za žrtve Hiroshime Krzysztofa Pendereckog. Otvorivši novi portal razornom detonacijom, ljudi su potpomogli stvaranju BOB-a, kao i mnogih drugih demona iz glave čudovišta nalik onome iz staklene kutije u New Yorku. Novom fazom u ljudskoj povijesti otvoren je put i drugim zlim bićima, kao što su crni, spaljeni duhovi šumara, koji će Amerikance navesti na put mraka. “Ovo je voda / Ovo je zdenac / Ispij do kraja i siđi / Konj je bijelost očiju / I crnilo nutrine”, hipnotički lamentira najkrvoločniji od njih.

Osim što isti šumar izgleda kao Abraham Lincoln, zanimljivo je uočiti da ga tumači glumac koji je zaista poznat po interpretacijama toga američkog predsjednika, što vjerujem da nije slučajno. Kada se tome uzme u obzir i motiv “kamenih lica”, kako Gordon Cole naziva figure Georgea Washingtona, Thomasa Jeffersona, Theodorea Roosevelta i Lincolna, isklesane u planini Rushmore u Južnoj Dakoti, politički se komentar itekako može proširiti od postatomske ere prema cjelokupnoj američkoj povijesti, temeljenoj na otimačini zemlje i genocidu indigenog stanovništva, čega se Frost posebno dotaknuo u knjizi Tajna povijest Twin Peaksa. Dvije su strane kovanice, ukrašene otisnutim velikanima, a jedna uvijek vodi do pobjede moćnijeg.

Zlo u Lynchevu i Frostovu djelu, dakle, nipošto nije izoliran fenomen, niti je strogo odijeljeno od Dobra. Sukladno istočnjačkim i ezoteričnim filozofijama kojima su skloni, često naznačuju kako se s mrakom, da bismo ga nadišli, treba ponajprije suočiti. Naposljetku, ??????? je stvorio zlatnu kuglu s likom Laure, koristeći se očito već prokušanim mehanizmom spravljenim za borbu protiv demona. Ipak, u toj se sceni svojom važnošću izdvaja još jedan predmet – projekcijsko platno, na kojem je prikazana Zemaljska kugla – medij prenošenja zlaćanih strujanja.

Upotrebom motiva projekcijskog platna Lynch i Frost kao da nanovo potvrđuju već spominjanu vjeru u potencijale audiovizualne umjetnosti. Prisjetimo li se demona iz scene filma Vatro hodaj sa mnom, smještene “iznad trgovine živežnih namirnica”, i usporedimo li njihove izjave sa saznanjima iz novih epizoda, rečenice poput “Potekli smo iz zraka” te “Odražava nas krom”, zadobivaju nova, sasvim metatekstualna značenja. Naime, ako pod zrakom mislimo na eter, kojim se provode radijski i televizijski signali, a pod kromom na celuloidni film koji sadrži čestice kroma, zla bića možemo shvatiti kao personifikaciju pokretnih zvukova i slika koje nam pomažu da dosegnemo zlato. Dopustimo li da nas svojom radikalnošću uznemire i odvedu u crnilo, iz njega se možemo popeti u neslućene visine. Baš poput sekvence atomske eksplozije – potresan prizor itekako može izazvati nevjerojatan estetsko-duhovni potres, senzacije samo valja tražiti na “pravim” mjestima.

Sve to vraća nas pak na privlačne utvare s početka teksta, one crne obrise koje se praćakaju u tvinpiksovskom bazenu Lyncheva kofeinski potpaljenog uma. Ima ih svakakvih, uvrnutih, obrnutih i izvrnutih, no njihov je utjecaj, baš poput velike šalice kave, u konačnici okrjepljujuć, ukusan i poticajan. Čuli ste poruku – ispijmo je do kraja i siđimo, čeka nas sjajan ostatak serije.