“Dobra godina” i veliki pljusak

Ovog smo ga ljeta svi u nekom trenutku priželjkivali, sanjali o njemu – o pljusku, vodi, i to onom naglom, ljetnom, intenzivnom u kojem kiša pada s velikim pritiskom i otklanja isti u zraku. Da ponovno možemo disati. Ponekad je baš to ono što nam treba – ne samo kad nam vrućina i sparina smetaju, nego baš onda kad ne osjećamo da smo žedni, a organizam je već odavno dehidriran. Treba nam taj pljusak da nas protrese kad previše zaglibimo na nekom putu, a može doći u raznim oblicima. Ja sam recimo pala, i to na trčanju za oporavak, i to taman nakon završene fitness škole.

Tresnula sam na tu stazu kao što je Max Skinner, protagonist Dobre godine Ridleyja Scotta (2006), tog filma idealnog za ljeto, tresnuo u presušeni bazen kuće svog ujaka u kojoj je nekad davno provodio divne dane djetinjstva i stjecao životne lekcije koje će prebrzo zaboraviti. On je londonski investicijski broker čiji je organizam postao savršeni mehanizam za zarađivanje: ne uzima slobodne vikende, odavno je zaboravio što znači kvalitetno se socijalizirati, a kolege s kojima radi doživljava isključivo kao laboratorijske miševe. Naizgled je hladan i neosjetljiv na išta drugo osim na nule na bankovnom računu, dok ne dobije vijest da je njegov ujak Henry, kako izgleda, jedina osoba do koje je Maxu ikad bilo stalo, preminuo. Kao najbliži živući rod, Max nasljeđuje staru kuću i vinograd u Provansi te je primoran otići u Francusku kako bi riješio papirologiju potrebnu da bi prodao kuću.

Film se sastoji od kombinacije scena iz Maxova djetinjstva provedenog u ujakovoj kući (igra ga Albert Finney), s kojima film i počinje, te života koji Max (Russell Crowe) vodi kao odrastao čovjek. Kadrovi iz živopisne Francuske u kojoj se kriju nove, iako predvidljive, mogućnosti za glavnog lika naglašenije su boje, dok je bankarsko londonsko okruženje prikazano u plavo-sivim tonovima. Svijet u kojem se odrasli Max kreće monoton je i jednostran, kao da od njega iziskuje uvijek isto. U tom tonu, Dobra godina nije film koji će vas iznenaditi i protresti do temelja, ali će možda nekom od vas biti pravi film u pravom trenutku, kao što je to bio meni.

Već od samog dolaska u Francusku jasno je koliko se Max ne snalazi izvan svojega svijeta i koliko ga ništa drugo ne zanima, iako to sve djeluje simpatično i komično (uočljivi su i elementi slapsticka): Max je pod neprestanim gasom, sve radi na brzinu, pokušavajući čim prije završiti to po što je došao i vratiti se u svoju utvrdu moći. Sve dok ne padne u presušeni bazen ujakove kuće, dok ga zemlja dobra ne zaprlja, a voda iz pumpe koja puni bazen razbaca i “ispere”, Max ne primjećuje ništa oko sebe. Pad u bazen koštat će ga propuštenog leta, pa tako i sastanka u Londonu te će zbog supenzije biti prisiljen ostati u Francuskoj. U Maxovu svijetu bolje je umrijeti nego uzeti godišnji odmor; svaki dan odsustva povećava mogućnost gubitka radnog mjesta – Max je na svoju poziciju došao tako što je zamijenio čovjeka koji je otišao na godišnji odmor. K tome, jednom kad ste u nju zakoračili, teško je izaći iz adrenalinske dinamike i stati da bi se “pomirisale ruže”.

Ritam današnjeg života dovodi do pretjerane aktivacije simpatikusa, dijela živčanog sustava koji se aktivira u situacijama “borbe i bijega”. I iako danas ne bježimo pred životinjama da bismo se sakrili u pećinu i tako spasili vlastiti život, trčimo s jednog sastanka na drugi, pokušavamo uspjeti otići u trgovinu, pokupiti djecu s treninga i odraditi taj jedan dodatni posao. Tehnologija nam je omogućila da smo stalno dostupni, tržište nas je natjeralo da moramo biti fleksibilni i neprestano “nabrijani” kako bismo uopće uspjeli preživjeti, a kamoli si priuštiti nešto više. A ako smo, poput Maxa, ambiciozni i želimo graditi karijeru, onda smo u velikoj opasnosti da nas taj ritam prerano “pojede”, bez da smo toga svjesni.

Dolaskom u kuću svog ujaka Max ne preispituje svoj život – takav mu život odgovara, on nije nesretan. Spava s lijepim ženama, radi posao koji iskorištava njegove potencijale, nikome se ne mora opravdavati za svoje postupke. Ono što se pak događa kroz mjesta, prostorije i predmete na imanju prisjećanje je na neki život koji je bio prije, osjećaje koje je tada imao, a koji su ostali negdje po strani puta kojim Max juri. Toplina, veselje, znatiželja, zaigranost, ljutnja u prihvaćanju poraza, povjerenje u ujaka Henryja i njegove “vinske lekcije”. Uspomene kojih se prisjeća nemaju funkciju izazvati nostalgiju za prošlim vremenima – Max više neće moći igrati šah sa svojim ujakom i analizirati teksturu vina – već da ga pomognu otvoriti iskustvima koja se nalaze pred njim, da vidi što to još život nudi, što još može biti osim Maxa Skinnera, čovjeka koji zarađuje novac.

U Francuskoj će upoznati dotad nepoznatu kćer svog ujaka Henryja, Amerikanku s dobrim nepcem za vina, sjest će s prijateljima za stol i ponovno okusiti sve boje tekućine koja, kao što mu je ujak Henry govorio, nikad ne laže. Fino će jesti, ljubit će se na kiši, osjetit će strast čovjeka koji radi ono što voli, gospodina Duflota koji je svoj život proveo proizvodeći vina za Henryja.

Zaljubit će se u Fanny Chenal (Marion Cotillard), vlasnicu lokalnog kafića britkog jezika i očaravajuće vanjštine. Iako ju je skoro udario automobilom dok se vozila na biciklu i unatoč tome što dolaze iz sasvim različitih svijetova, pa tako imaju i drugačije ljestvice vrijednosti, privlačnost između njih ne može biti jasnija – oboje imaju karakter koji je izazov za onog drugog. I premda je njihovo druženje kratkog vijeka, i moglo bi izgledati samo kao avantura, zaljubit će se jedno u drugo, brzo i u potpunosti neočekivano, baš kao što to često biva u životu.

Max će u svojoj, slučajnoj ili ne, provansalskoj avanturi dobiti sve što čovjek može očekivati od godišnjeg odmora, zaokupit će i ponovno aktivirati sva svoja osjetila, u sebi će probuditi nove osjećaje, dobit će uvid u drugačije živote. A onda će, kako pravila nalažu, otići. Nakon godišnjeg odmora, prisilnog ili ne, čovjek se mora vratiti u uobičajeni ritam svog života, do nekog sljedećeg putovanja koje će ga opet razbuditi.

Kada spominjem svoje putovanje u Italiju, tata mi često govori kako ti je, kad si na godišnjem odmoru, svugdje genijalno. Ništa ne moraš raditi, samo prolaziš i gledaš kako negdje drugdje život izgleda i teče, i naravno da ti se onda čini da je negdje drugdje bolje. Za onoga tko živi u manjem i mirnijem mjestu odlazak u užurbano londonsko okruženje jednako je začudno kao kada biznismen poput Maxa ode u Provansu.

Funkcija pljuska spomenutog na početku, koji nas sve kad-tad dočeka, nije u potpunosti obezvrijediti i u prošlost poslati jedan način života, a glorificirati drugi. Puno toga ovisi o tome što nam u određenom trenutku treba, koliko u tom trenutku slušamo sebe i koliko se uopće možemo čuti od silne buke ili pretjerane tišine u koju smo se zakopali. Funkcija je pljuska protresti i vratiti nas u trenutak u kojem jesmo, natjerati nas da izoštrimo osjetila i pogledamo oko sebe. Da nas podsjeti na mogućnosti koje nije uvijek lako prihvatiti jer u našoj percepciji nose veći rizik nego držanje uz ono što poznajemo. Iako, a to bismo već trebali znati, ne postoji ta sigurna opcija, taj put bez padova, razočaranja, uzbuđenja, tuge, ljutnje, svega što ljudi pokušavaju izbjeći.

Max Skinner živi u uvjerenju da je samo Max Skinner, čovjek koji će u svojim tridesetima dobiti priliku postati partner u velikoj tvrtki. Život koji otkriva u Francuskoj nije život koji mu odgovara, ne može biti život koji mu odgovara. Odlučuje prodati imanje i vratiti se u London, jer, što drugo da napravi? Ne može tek tako ostaviti cijeli svoj dosadašnji život i krenuti u kušanje nečeg sasvim drugačijeg i novog, za čime mu se otvorio apetit. On nije intuitivni tip stoga mu je potreban konkretan znak da u njemu probudi sumnju. Kada mu se ponudi ono što je mislio da je htio, Max se nađe pred dilemom koju razriješi Van Goghova slika – koja je poanta posjedovati Van Gogha ako ga nemamo vremena ni strasti proučavati? Možemo uživati u osjećaju moći koji nam daje spoznaja da je imamo i ako nas taj osjećaj dovoljno hrani, to je sasvim u redu. No može li se taj osjećaj usporediti s osjećajem topline, uzbuđenja i pripadanja koji ima dok Fanny Chenal prelazi prstima po njegovu potiljku?

Kako vrijeme prolazi i postajem bogatija za neka iskustva, slađa ili gorča, sve manje se osjećam pozvanom tvrditi da o njima nešto znam, da svoj tekst mogu završiti nekom jasnom porukom kako nešto jest ili nije, ili kako nešto sigurno treba napraviti ili čitati na određen način. Što više toga znam, sve više otkrivam koliko toga ne znam i koliko je velik prostor svijeta i iskustava izvan nas, sivih područja koja propituju sve što smo mislili da znamo i da jesmo. I dok ponekad pitanje pred kojim se nalazimo zahtijeva jednostavan, da ili ne odgovor, poput situacije u kojoj se nalazi Max – a mi i ta pitanja znamo zakomplicirati – ponekad je teško i vrlo opasno biti uvjeren da je takav princip primjenjiv na sve životne situacije.

Kad sam prije par mjeseci ponovno pogledala Dobru godinu, nastalu prema romanu Petera Maylea, koju je za ekran prilagodio Marc Klein, naslutila sam da će mi uskoro ponovno zatrebati – glazba Maxa Streitenfelda, jednostavna, lagana, “filmska”, ali autentična priča. Činjenica da imamo slobodu otkrivati svjetove izvan onih koje svakodnevno živimo, otkrivati sebe kroz njih.

Kao i Maxu, i meni se dogodio “pljusak” koji kao da me pripremio da drugim očima sagledam promjenu situacije koja će uslijediti jako brzo. Neočekivani splet okolnosti koji je potaknuo neka sasvim nova pitanja u meni, aktivirao neke dijelove mene za koje nisam znala da postoje. I bez obzira gdje će me dovesti, upravo zbog toga što izazivaju preispitivanje, što unose svojevrsni nered u stanje prividnog reda, s njima se valja uhvatiti u koštac. Negdje će dovesti, nešto će otkriti.

Zašto Max Skinner ne bi bio čovjek koji proizvodi vino? Njegov prijatelj i odvjetnik Charlie Willis uvjeren je da Max radi pogrešku života, da će mu nakon nekoliko mjeseci hrane, seksa i vina početi nedostajati dinamika velikog grada i londonsko sivilo. On ga ne može vidjeti kao ništa drugo osim čovjeka u odijelu koji se nedžentlmenski igra velikom količinom novca.

Možda mu i hoće sve to dosaditi, možda cijela priča s vinogradom u Provansi neće trajati vječno, ali što onda? Netko bi mogao reći da je krovna dilema glavnog lika odluka između ljubavi i karijere, toliko često životno, kao i filmsko pitanje. Pa se onda govori da je film jedno, a život drugo. I naravno da u realnosti nije sve “naštimano” na glazbu, ali isto tako mislim da trebamo biti svjesni da su priče koje nalazimo u filmovima, knjigama i ostalim medijima duboko povezane sa življenim ljudskim iskustvom, da se redovito temelje na nekom iskustvu s kojim se suočavamo u stvarnosti, na nekim pitanjima koja opčinjavaju ljude koji ih stvaraju i u njih udahnjuju život.

Film se sastoji od scena i kadrova, kao što se i život sastoji od trenutaka. Život ne završava zadnjom scenom u filmu, ali reći da u njemu nema filmskih trenutaka bila bi laž. Hoćemo li ih prepoznati ili ne, a onda nakon mnogo godina govoriti “mogla sam” i “trebala sam”, uvelike je stvar naših odabira. S obzirom na to da je teško znati kamo će nas koji put dovesti i koji je odgovor pravi, jedino što možemo napraviti jest, čini mi se, postupiti onako kako osjećamo da je za nas ispravno u trenutku u kojem odluku donosimo. Onako kako ga ja doživljavam, pljusak je pomoć koju dobivamo, tu je da nas natjera da osvijestimo osjetila, da nam osvježi pogled. Da si postavimo pitanje želimo li cijeli vijek, a imamo samo jedan, gledati jednu te istu scenu, voziti se istim putem do kuće, biti unutar svoje zone ugode ili ćemo staviti naš lik pred neke izazove i vidjeti što sve može postati? Sve je to pomalo zastrašujuće, no sigurnost koju osjećamo neprestano se valjajući unutar istog okvira zone ugode vrlo je prividna. S druge strane, ponekad užitak pronađemo na najneočekivanijim mjestima.

Kao što kaže jedna od lekcija koju je ujak Henry pokušao naučiti mladog Maxa:

“You’ll come to see that a man learns nothing from winning. The act of losing, however, can elicit great wisdom. Not least of which is, uh… how much more enjoyable it is to win. It’s inevitable to lose now and again. The trick is not to make a habit of it.”