Feels
Na drugoj godini preddiplomskog studija, proždirući roman North and South Elizabeth Gaskell, osvijestila sam dotad mi nevidljiv obrazac čitanja. Iako sam znala da ćemo na predavanju analizirati rapidnu industrijalizaciju i klasnu mobilnost, iako sam uživala u pripovijedanju i u tome kako me pomalo podsjeća na Jane Austen, sve što sam željela saznati bilo je kada će se Margaret Hale i John Thornton opet naći u istoj sobi. Gledajući unatrag, moja je sklonost ljubavnim pričama očita i neopisivo tipična, no svejedno mi se čini kao da sam rascijepljena na dvije čitateljice – onu koja proučava i uživa u svim elementima djela podjednako i onu koja nakon prvog pojavljivanja Sonje u Zločinu i kazni ostatak romana provodi zadržavajući dah i očekujući jedan romantičan zaplet za drugim (!!!). A ipak, unatoč (ne)svjesnoj sklonosti ljubavnim pričama, trebalo mi je više od desetljeća da se vratim žanru koji nudi neobuzdane Osjećaje.
YA romani oduvijek su na zlu glasu. Oni su “trivijalni”, a mogu biti i “opasni” zato što im je, kao žanru namijenjenom primarno tinejdžeri(ca)ma, jedina dopuštena funkcija ona didaktička. Ali znate što? (Znate, naravno da znate.) YA romani su NAJBOLJI. Nakrcani su pogledima, i skrivenim žudnjama, i prvim spojevima, i rečenicama poput: “Mislim o Suncu i tome kako me grije iznutra i kako me grije izvana” i prijeko potrebnom sladunjavošću. I kada ih čitate prvi put nakon dugo vremena, žare vam se obrazi!
Nemoguće je početi popis mjesečnih preporuka bez spominjanja dobre vile YA romana Rainbow Rowell. Njezine su priče tople, likovi borbeni, a njihove misli i jezik zvuče autentično. Prošli sam tjedan provela u izmaglici, omamljena Rowellinim trećim objavljenim romanom Fangirl. Uz prekrasnu ljubavnu priču, Fangirl komentira niz aktualnih tema, ali pritom ne djeluje preskriptivno. Glavna se linija radnje najvećim dijelom odvija na sveučilišnom kampusu pa Rowell prilično suptilno, a posve uvjerljivo u svoju junakinju Cather Avery i druge njoj bliske likove usađuje konstantan oprez kada se kreću mračnim putovima ili kasno vraćaju iz knjižnice. Budući da je kultura silovanja na kampusima posebno izražena i zgusnuta, čini mi se važnim po romanu o studentskoj svakodnevici razbacati sasvim obične primjedbe i radnje koje svjedoče da ta svakodnevica nije ispunjena samo tulumima, učenjem i ljubakanjem, već i svim onim prijetnjama i problemima koji vrebaju u “stvarnom” studentskom svijetu. Cath tako uvijek bira 911 kada oko ponoći kreće sama u mrak, a ta je automatska radnja dovoljno “marginalna” da čitav roman ne označi kao roman o kulturi silovanja, ali dostatna da kulturu silovanja prizna i potakne na razmišljanje.
http://www.rainbowrowell.com/fangirl/
Puno veća tema, zbog koje je knjiga i nazvana Fangirl, pisanje je i čitanje fanfikcije. Rowell između poglavlja umeće paragrafe iz Cathine fanfikcije, kao i iz knjiga koje su njezinu fanfikciju potaknule, a koje pripadaju serijalu o čarobnom svijetu Simona Snowa. Da sve skupa bude totalno meta, priča o Simonu Snowu zapravo je svojevrsna fanfikcija priče o Harryju Potteru, a Rowell povremeno oponaša Rowlingičin stil do savršenstva. U tim pričama (u priči) pratimo čarobnjaka Simona i vampira Baza koji od zakletih neprijatelja postaju par, prvo u fanfikciji, a onda (možda?) i u “originalnoj” fikciji. Rowell fanfikciji pristupa s puno ljubavi i razumijevanja, a kada Cather napokon napiše vrlo uspješnu priču koja nije smještena u Bazov i Simonov svemir, Rowell to ne iznosi kao trijumf “prave” književnosti nad fanfikcijom, već kao Catherinu osobnu pobjedu nad strahovima s kojima se bori tijekom cijelog romana. Za Rowell je fanfikcija očito važna ne samo kao nusprodukt, nego kao legitiman način izražavanja, a često i kao korektiv restrikcijama koje mnoga popularna književna djela nameću svojoj velikoj čitateljskoj bazi (heteronormativnost, anglocentričnost, dominacija bijelih likova…). Ako vam te teme nisu zanimljive, čitajte Fangirl zbog važnosti ženskih prijateljstava, i to kompliciranih, ponekad pipavih i bolnih prijateljstava, ili zbog osvježavajućeg pristupa oprostu na relaciji roditelji-djeca. Iznad svega, čitajte je zbog zaljubljenih tinejdžer(ic)a jer smo to svi/e bili/e i vjerojatno ćemo zauvijek pomalo biti.
https://www.penguin.co.uk/books/275033/holding-up-the-universe/
Drugu YA divotu pročitala sam u nedjelju i još mi je teško govoriti o njoj bez uskličnika. Jennifer Niven napisala je dva YA romana, All the Bright Places i Holding Up the Universe, a ja vam preporučujem drugi. Holding Up the Universe dirljiv je narativ o različitim oblicima Drugosti, a njegovo se dvoje naratora i protagonista, pogađate, zaljubljuje u Drugost onoga drugoga. Dok se Jack Masselin, pametan i šarmantan skoro osamnaestogodišnjak, pokušava posve sam snalaziti u obiteljskoj krizi i prozopagnoziji, stanju koje mu onemogućava da prepoznaje lica, Libby Strout, označena kao nekada “najdeblja tinejdžerica u SAD-u”, trudi se preboljeti majčinu smrt i pomiriti svoju ljubav prema plesu sa slikom koju o njoj stvaraju vršnjaci. Obećajem da nije ni upola tako patetično kao što ovdje zvuči! (Također, zašto je patetično loše? Živim za patetično!) Niven Jacku daje beskrajnu nježnost i ranjivost, a Libby samouvjerenost i britak jezik, a njih su dvoje, opet pogađate, savršen ljubavni par zato što su slični i zato što su različiti.
Rado bih pisala o bodyposi aspektu/iznijansiranom opisu tinejdžerskih odnosa/vršnjačkom nasilju/prikazu rase, ali zapravo najviše želim istaknuti ono što povezuje sve YA romane koje sam nedavno pročitala, a to su dragi dečki i kompleksne cure. Jack, kao i Levi (iz Fangirl), Baz, Simon ili Park (iz Rowellinog neopisivog YA prvijenca Eleanor & Park) pisani su tako da njihov unutarnji svijet nije nepodnošljivo intelektualan ili usredotočen na misterioznu djevojku. Oni nisu neshvaćeni geniji, istovremeno nadmeni i konstantno povrijeđeni jer društvo ne prihvaća njihov istančan ukus u glazbi, knjigama ili filmovima. Jack, Levi, Park, Baz i Simon griješe i ponekad nanose bol drugima, ali nisu glorificirani odmetnici čije je opravdanje to što su potajno jako kul. To su dečki sa snovima, nadama i crushevima, dečki koji se nose s odrastanjem najbolje što umiju i koji su prave male zaokružene osobe. O Rowellinim i Niveninim curkama mogu reći slične stvari jer to je ona najbolja komponenta njihovog pisanja – cure i dečki nisu s različitih planeta. Svi su tu, na Zemlji, čudesni, zbrkani i ludo zaljubljeni.
https://www.vanityfair.com/hollywood/2014/09/chris-messina-striptease-mindy-project
Govoriti o ljubavnim pričama, a ne prokomentirati kraj popastične serije The Mindy Project, bilo bi tragično i jednostavno pogrešno. Nakon šest sezona i ni sama ne znam koliko vrećica iz McDonald’sa Mindy Lahiri svoju je opsesiju romantičnim komedijama i sretnim završecima zaključila povratkom oduvijek joj suđenom Dannyju Castellanu. Da sam u četvrtoj ili petoj sezoni saznala kako će Mindy i Danny završiti zajedno, bila bih istinski ojađena – te su sezone obavijene znatno mračnijom atmosferom no što se to za The Mindy Project nekada moglo zamisliti. Serija je dugo vremena tapkala po možda najzačudnijoj granici na koju sam naišla u onom dijelu tv programa čija je osnovna odrednica humor. Mindyn i Dannyjev odnos u prvoj je polovici četvrte sezone postajao sve neizdržljiviji zbog njegovih agresivno izraženih patrijarhalnih prohtjeva, a kada ga je Mindy u sredini iste sezone ostavila, krenula je još neizvjesnijom gorko-slatkom putanjom. Tek je s početkom završne sezone i krahom Mindynog i Benovog kratkog braka nestalo delikatne ravnoteže između perolakih šala i težine životnih razočaranja. Posljednjih deset epizoda obilježile su nagle promjene, hrana i ležanje na podu, odnosno svi Mindyni klasični momenti pa je kraj došao nenadano i prebrzo. Ipak, bio je točno ono o čemu je (starija, mudrija?) Mindy sanjala – pored Dannyja, na poslu, nakon krađe grickalica iz automata.
http://theskinnyartist.tumblr.com/page/7
Kucnuo je čas i za vizualnu preporuku koju sam čuvala za posebno osjećajan Popsikon. Ana Hinojosa moja je omiljena ilustratorica. Njezin je Instagram nepretenciozan i pun oblaka, njezini su tumblri mekši od pliša, a njezina su fiksacija voće, queer likovi, pastelne boje i slatkiši. Kada čitam knjige Rainbow Rowell, likove zamišljam kao Anine crteže. (Ovo gore su Baz i Simon. Baš me briga što obojica izgledaju više kao Simon!) Golim je rukama napravila noćni ormarić u obliku tosta. Zove ga breadside table. Savršena je i trebate njezine zbunjene plavičaste tinejdžer(ic)e u svom životu.
Ovaj mi tekst nije pomogao da smanjim doživljaj i prestanem svaku slobodnu sekundu provoditi u potrazi za novim Holding Up the Universe. Pišući o Grace and the Fever, novom YA romanu Zan Romanoff, Kaitlyn Tiffany spomenula je nekoliko stvari koje su me automatski zainteresirale: opsjednute, grozničave tinejdžerice, vrijedna i manje vrijedna kultura, dramatično podcijenjene analitičke moći opsjednutih, grozničavih tinejdžerica. Vidimo se s druge strane, kada pročitam Grace and the Fever i Carry On (Baz i Simon imaju spinoff!), i napokon izronim kako bih nakratko udahnula nešto drugo osim svih tih silnih Osjećaja.
Ako vas Maša prije tri godine nije uvjerila da pročitate “možda najljepšu YA ljubavnu priču svih vremena”, onda neka vas zaintrigira ovaj screenshot jer zaljubljeni Popsikon ne može završiti bez spomena Eleanor & Park, pa makar samo u emojijima. <3
http://www.rainbowrowell.com/eleanor-park/
