Izvan ponuđenih kategorija: “Različita”

Am I kind, smart, selfless, honest or brave?

Prije nešto više od godinu dana pojavila sam se na vratima filmske udruge u kojoj volontiram. Komentirajući moj raznoliki životopis, direktor udruge izjavio je kako ne zna u koju mapu da me smjesti, da sam u svemu pomalo, ali nigdje sasvim. Završila sam u produkciji, ponajviše zbog svoje energičnosti što se pokazalo pravim izborom – dogodio se dobar match, ali on nije ostao i jedini.

Nikad nisam bila sklona monogamiji, u poslu, odnosima, sadržajima koje konzumiram, fizičkim aktivnostima kojima se bavim. Odrasla sam na zvukovima Rolling Stonesa, Vivaldija, Ette James i Shakire, pokazala se kao dobra izvođačica, novinarka, osoba od ideje koja ima afinitet za produkciju, ali i onaj za bavljenje fizičkim aktivnostima. Saznala sam i što mi ne ide, čak i kad se radilo o stvarima koje bi mi trebale ići sjajno.

Cijeli taj sklop vještina i interesa živi u meni i čini me osobom koja jesam, upornom, energičnom, prodornom. Istovremeno me čini osjetljivom i slabom jer, kao i u djetinjstvu, ne znam gdje pripadam. Sustav u kojem sam ne nudi mi odgovarajuće i zadovoljavajuće kategorije u koje bih usmjerila svoje vještine i energiju na način koristan za društvo i za samu sebe, ili ih barem ja trenutno ne pronalazim. Umjesto toga, kao da se moja vlastita energija okreće protiv mene, sputana, dok tražim kombinacije postojećih kategorija koje će mi, dok ne skrojim sama svoju, pomoći da preživim ovaj kaotični period.

Naslovnice knjiga u seriji “Različita”

Proces je to koji u futuristički skrojenom svijetu prolazi i junakinja filmskog serijala Divergent, odnosno Različita (Različita [2014], Pobunjena [2015], Odana [1. dio, 2016]), nastalog prema romanima Veronice Roth. Moram napomenuti da se ne radi o briljantnom filmskom serijalu s rečenicama za pamćenje, radnjom koja će vas držati prikovanima za stolac i izvedbama od kojih ćete ostati bez daha (iznimka je Shailene Woodley koja igra glavnu junakinju). Riječ je o tipičnom distopijskom holivudskom blockbusteru koji od vas ne zahtijeva previše involviranosti. Pažnju vam ipak može, osim vizualnim i specijalnim efektima zbog kojih te film(ove) treba gledati u odgovarajućoj kvaliteti i formatu, zadržati temom kojom se bavi, pogotovo ako ste mlada osoba koja se još traži.

Woodley glumi Beatrice Prior koja živi u svijetu u kojem su ljudi grupirani u frakcije, a čine ih Neustrašivi, Odricatelji, Dobrostivi, Učeni i Iskreni. Svatko pripada negdje na temelju svoje dominantne osobine – hrabrosti, nesebičnosti, miroljubivosti, inteligencije ili poštenja. Svatko osim Beatrice i nekolicine njoj sličnih koji se ne mogu kategorizirati. Oni su Različiti i kao takvi prijetnja naizgled savršeno uhodanom frakcijskom sustavu uspostavljenom sa svrhom očuvanja mira nakon velikog rata u kojem se čovječanstvo gotovo pa uništilo. Chicago, grad u kojem Beatrice živi i koji je predstavljen kao jedino što je ostalo od ljudske civilizacije, ograđen je zidinama izvan kojih, navodno, nema ničega. Visoko standardizirani test kojem se podvrgavaju mladima omogućuje da saznaju kojoj frakciji pripadaju iako je konačni izbor na njima. Jednom kad odaberu frakciju, izmjene više nisu moguće.

Priča dosta podsjeća na onu kroz koju u suvremenom društvu prolaze mladi nakon osnovne odnosno srednje škole kada moraju birati kojim će se zanimanjem baviti, odlučiti hoće li nastavljati svoje obrazovanje i u kojem smjeru. Testovi, kao ni u Beatriceinom slučaju, nisu od velike pomoći, jednolični su, neprecizni i nimalo prilagođeni specifičnostima pojedinaca, baš poput našeg obrazovnog sustava.

Frakcije u “Različitoj”

U frakcijskom sistemu svi točno znaju što rade i određeni su svojom funkcijom: Neustrašivi su čuvari grada, čine policiju i vojsku, Učeni su njegov mozak, Iskreni čine sudstvo i brinu se za pravdu, Odricatelji, koji vode frakcijski sustav, brinu o drugima, dok Dobrostivi obrađuju zemlju i proizvode hranu. Na margini tog društva stoje i nefrakcionaši, svojevrsni beskućnici koji se nisu uspjeli uklopiti u odabranu frakciju. Svako toliko pojave se oni koji se ne mogu svrstati ni u jednu od postojećih kategorija, odnosno oni koji pripadaju u više njih. Beatrice Prior jedna je od njih jer pripada i Dobrostivima i Učenima i Neustrašivima. Ona je Različita i to, kako ćemo kasnije saznati, jedina stopostotna Različita. Čak i u kategoriji Različitih postoje razlike među onima koji joj pripadaju jer je svako ljudsko biće jedinstvena konstrukcija koja se ne može replicirati i kao takva niti sasvim kontrolirati.

Beatrice odabire kategoriju koja joj se u tom trenutku čini pravom i čija je dinamika najviše privlači –bira Neustrašive unatoč tome što bi u toj frakciji njezina različitost najbrže mogla postati vidljiva (rodila se u frakciji Odricatelja). Ne boji se ispitivanja vlastitih granica i, ono što je posebno važno, ne boji se slušati sebe, čak i kada to znači suprotstavljanje autoritetu. Hrabra je i kao takva pripada Neustrašivima, ali je njezina hrabrost nešto drugačije vrste.

Svaki novak i novakinja u Neustrašivima moraju proći obuku i test koji se sastoji od dva dijela: jedan fokusiran na tjelesnu, a drugi na mentalnu sposobnost nošenja s izazovima. Vode ih dva instruktora, sadistički i pomalo stereotipno prikazan Eric (Jai Courtney) i puno ljudskiji, najbolji-u-klasi Four (Theo James).

Tris (dolaskom u Neustrašive mijenja ime) ima problema s prvim dijelom obuke, pogotovo borbama, a ne pomaže joj činjenica što se često suprotstavlja metodama kojima se Eric koristi. Bez obzira na poteškoće, daje sve od sebe kako bi uspjela, a njezinu ustrajnost zamjećuje i Four koji joj pomaže da prođe obuku.

Ceremonija izbora

Iako posebna, Tris nije u svemu najbolja niti jednako dobra, što je netipično za tip lika koji nosi u narativu ove vrste. Posjeduje potencijal za vještine koje se traže u nekoliko frakcija, pa tako i one za Neustrašive, no za razvitak svake mora uložiti puno napora ako želi postići rezultat. S puno rada može biti dobra u svemu što se od nje traži, no ono u čemu će biti izvrsna (i najbolja) specifična je mješavina vještina i sposobnosti koje pripadaju različitim kategorijama, odnosno kategoriji Različitih. Prvenstveno se to očituje u drugom dijelu testa koji se sastoji od borbe s vlastitim strahovima u virtualnoj simulaciji koji Tris riješi prebrzo. Kako bi uspjela proći test pred komisijom, mora naučiti rješavati zadatke unutar testa na način na koji bi to činili Neustrašivi, a ne Različiti, u čemu joj pomaže Four. Mora zatomiti svoju prirodu i prilagoditi se dozvoljenom kako bi preživjela:

“If I’m too fast, they’ll kill me. If I’m too slow, I’ll die.”

No sve se to pokaže uzaludnim jer već prvu večer nakon inicijacije slijedi test namijenjen detekciji Različitih. Svim novacima uštrkan je serum pomoću kojeg ih je moguće kontrolirati, upravljati njihovim djelovanjem. Različiti su, pogađate, na njega imuni.

Tu počinje borba koja će se razvijati tijekom ostalih nastavaka serijala: Učeni žele preuzeti vlast nad gradom i istrijebiti Različite koji su ključ otvaranja zidina koje okružuju Chicago jer izvan njih nešto ipak postoji.

Tris i Four

Ono što mi se u priči o Tris Prior učinilo zanimljivim i važnim tretman je različitosti kao takve – vrlo jednostavno izložena ideja o svijetu koji funkcionira kroz pet kategorija unutar kojih se ljudi moraju uklopiti. Jednostavna ideja koja u osnovi jako dobro korespondira s onim što se događa u našem vremenu. Možda nemamo pet frakcija, ali imamo niz drugih kategorija, imamo testove osobnosti, testove koji pomažu pri profesionalnoj orijentaciji, određeni zbir poslova koji se nudi, kao i formata unutar kojih ih je moguće obavljati. Čini se da smo slobodni birati i da ima više toga između čega možemo birati, no je li to zaista tako? Što se događa s ljudima poput Tris Prior koji se ne pronalaze u kategorijama postojećeg sustava, koji od njega odudaraju, ali ne žele biti izvan njega?

Kako se niti priče odmotavaju, saznajemo da su Različiti ključ otvaranja zida prema vanjskom svijetu i cilj čikaškog eksperimenta. No ni oni nisu svi isti, niti različiti na isti način. Biti različit znači ići drugačijim putevima koji vrlo često nisu izbor – postoji određena količina prilagodbe na koju možemo pristati da bismo mogli funkcionirati u određenom sustavu. Sve više je previše i znači gubitak sebe. Ako sebi prestaneš biti prepoznatljiva i vrijedna da bi se uklopila u okvir kojem ne pripadaš koja je svrha tog puta koji prelaziš?

Ona nije ista za sve i prema mom čitanju priče o Različitoj, to je nekako i njezina poanta, iako konačnog odgovora nema.

Što ako u jednom životu, u jednoj strukturi osobe želite trčati, pisati, podučavati i kreirati? Što ako je realizacija vaše osobe u nekom specifičnom spletu raznolikih stvari za koje posjedujete energiju da ih iznesete, jer niste samo jedno, a nešto drugo usput i ponekad, nego uvijek sve navedeno?

Tris

Okolina u kojoj odrastamo i ljudi koji nas okružuju u tom procesu odrastanja, traženja i izgrađivanja sebe koje traje koliko smo živi, njihovi životi, navike i kompromisi na neki način utječu na nas i oblikuju naše reakcije. Ako gledamo roditelje kako se svaki dan ustaju u pola sedam i odlaze na posao, veća je vjerojatnost da ćemo i mi biti spremni na takav obrazac djelovanja, nego ako ga krenemo usvajati u odraslijoj dobi. No čak i ako dolazimo iz te okoline, ne znači da smo svi takvi, da smo svi produktivni u istim uvjetima, da funkcioniramo na isti način. Tris je odrasla uz Odricatelje, a odabrala je Neustrašive. Pokušala je biti Neustrašiva, no nije joj uspjelo.

Različitost često nije izbor. Možemo utjecati na to kako ćemo se odjenuti, o čemu ćemo govoriti, na koji ćemo se način smiješiti, možemo doći u neki milje i pokušati se prilagoditi njegovim propozicijama i zahtjevima. Stvarni je život pun kompromisa i u njemu su kategorije nužne, ali to ne znači da su jednom za svagda zadane niti da su sve iste težine i važnosti za nas i društvo u kojem živimo. Kao i svaki pomak u žanru do kojeg dolazi kombinacijom nečeg poznatog i nepoznatog, tako se i promjene u strukturi kategorija ostvaruju putem kombinacije u kojoj ljudima preko poznatih pojmova i osjećaja uvodimo nešto novo, novu kombinaciju poznatih i nepoznatih elemenata, pokazujući kako se strukture mogu i moraju mijenjati.

No taj pomak ne može napraviti bilo tko, njegovu potrebu ne može uočiti bilo tko. Inovatori jesu Različiti, jesu oni koji uočavaju slabost, nedostatak kategorija i struktura unutar kojih se krećemo i otuda dolazi potreba za reagiranjem na njih i stvaranjem novih. Znam da je, s obzirom na sve što se u zadnje vrijeme događa kod nas i u svijetu, teško vjerovati i na to se podsjetiti, meni prvoj, ali ljudski mehanizam fantastična je stvar. Sjetim se toga svaki put na treningu, svaki put kad vidim svoju kolegicu koja će sutra, unatoč cerebralnoj paralizi diplomirati i biti sjajna profesorica hrvatskog jezika. Ljudi su fantastična bića. Bili su, jesu i mogu biti takvi, ali im za to treba otvoriti prostor, rastvoriti uske okvire unutar kojih funkcioniraju kako bi krenuli naprijed. Da bismo istraživali, stvarali, mijenjali se i izgrađivali u cjelovite osobe, treba raskrinkati zidove koji nas ograđuju, zidove koji koče čak i kad nisu vidljivi. A izvan njih cijeli je svijet koji trebamo upoznati.

Tris

Dotad, svima koji se osjećaju kao ja sada, izgubljeno u sustavu i vlastitim afinitetima, ponešto uplašeno ljutnjom koja lako obuzima, ali istovremeno nevjerojatno poletno i spremno napraviti odlučujući korak kad za njega dođe vrijeme, jedina stvar koju možemo učiniti, upakirana u posljednjoj rečenici prvog dijela Različite:

“We’ve left everything behind, but we found ourselves and each other. Tomorrow we may have to fight again, but for now we’ll ride the train to the end of the line. And then, we’ll jump.”