Arhitektura i feminizmi: mali pojmovnik

Već od sredine lipnja s leptirićima u trbuhu iščekivala sam jedan od (subjektivnih) vrhunaca feminističkih događaja u 2016. godini — konferenciju Architecture & Feminisms: Economies, Ecologies, Technologies koja se od 17. do 19. studenoga održala u Stockholmu. Iako u napasti da se raspišem o svakoj pojedinosti, namjera mi je sažeti aktualno stanje križišta feminizma i arhitekture, a pojmovnikom ću krnje obraditi neke od iznesenih ideja koje su mi se učinile posebno inspirativnima, aktualnima ili hitnima.

ODSUTNOST Uslijed opsežnosti programa i konstatnog paralelizma četiriju panela moj je uvid ozbiljno ograničen na četvrtinu svih zbivanja i bolno mu nedostaju izlaganja kojih sam se teška srca odrekla — među ostalim i „Architectural Preservation as Taxidermy: Patriarchy and Boredom“, „Women and Power in the History of Modern Architecture: The Case of the CIAM Congresses, 1928—1937“, „From the Closet to the Grave: Sexuality and the Rural Cemetery“ te „Absent Lina: On Lina Loos’s Absence from Discussions in Architecture“.

KONTROVERZE Pitanje odnosa prema neugodnoj strani povijesti, prema ženama koje surađuju s opresivnim režimima i ideologijama dugo je opterećivalo feminističku kritiku. Ipak, njihovo se kontekstualiziranje pokazalo osjetno boljim rješenjem od pukog ignoriranja i okretanja herojskim narativima ženskoga kanona. U studiji Hitler at Home (2015.) Despina Stratigakos bavi se jednom takvom visoko kotroverznom figurom — Gerdy Troost, dizajnericom Hitlerovih domova u Berlinu, Münchenu i Berghofu. Pad ove arhitektice u potpuni zaborav lako je objašnjiv tendencijom brisanja partnerica i suradnica glasovitih arhitekata iz povijesti. Njezin suprug, Paul Troost, bio je Hitlerov arhitekt i dizajner interijera, a tek nakon njegove smrti na poziciji miljenika naslijedio ga je danas mnogo poznatiji Albert Speer. Gerdy Troost preobratila se na nacizam nakon susreta s Hitlerom i ostala mu vjerna do smrti u dubokoj starosti (99 godina!). Troostin doprinos bio je ključan u rebrandiranju Hitlera u skladu s građanskim idealima. Ugrađivanje umjerenih modernističkih elemenata (indirektno osvjetljenje, naglasak na horizontalama) kombiniranih s tradicionalnim komadima namještaja u registru dobrog ukusa kao i, kako se Speer prisjeća, „odučavanje“ Hitlera od tendencija prema kućnom kiču, doprinijeli su prevladavajućem imidžu Hitlera u 1930-ima kao bavarskog džentlmena građanskog  habitusa sklonog djeci i psima. O uspjehu transformacije svjedoči i činjenica da su fotografije Hitlera u kućnom okruženju bile među najtraženijom robom u medijskoj branši sredinom 1930-ih.

Stratigakos podriva sterotip o Nazikunstu kao nakupini kiča ističući da je država pažljivo kontrolirala uporabu nacističkih simbola na svakodnevnim uporabnim predmetima. Iako je trgovačka branša pokušala iskoristiti nacističku ikonografiju za povećanje prodaje, brojni su artikli — budilica s pjesmom SS-a, vjedra i čaše za pivo ovjenčane svastikom —zabranjeni zbog navodne nedostojanstvenosti. Kao i drugi totalitarni režimi, nacistički režim nije trpio nikakve natruhe poruge i ismijavanja.

(Meni) posebno važna pitanja koja Stratigakos otvara jesu (1) uloga medijske konstrukcije obiteljskog imidža/kućne idile u nomalizaciji ekstremnih pozicija i (2) izlagačke politike osobnih predmeta kontroverznih ličnosti. Fotografiranje poznatih u njihovu domu odgovara na naše žudnje za uvidom u njihovu privatnost, a dom je sjecište mehanizama svakodnevice u kojima se lako prepoznajemo. Stratigakos argumentira da je ono ekstremno, „abnormalno“ pripitomljeno prebacivanjem u kućnu sferu, aranžiranjem (fikcionalne) obiteljske slike koju mediji posebno rado prenose – bilo da je riječ o visoko kotroverznom Vogueovu u međuvremenu izbrisanom prilogu o kućnom ognjištu Assadovih ili o reportaži o Trumpovu obiteljskom životu.

Trumpovi

Filter kućne sfere čini ne samo pojedince, već i predmete naizgled bezopasnima, ali i neodoljivo privlačnima i prijemčivima za senzacionalizam (kao što je bio slučaj s Hitlerovim priborom za jelo izloženim u New Yorku). S druge strane, njihovo potiskivanje i uništenje ne čini se najboljom opcijom jer vodi u opasan zaborav. Indikativan je slučaj Hitlerove rezidencije u Bergdorfu (interijer je dizajnirala Gerdy Troost) — iako je srušena, a mjesto namjerno neoznačeno, i dalje je ciljem hodočašća neonacističkih grupacija koje urezuju nacističke poruke i simbole u drveće, nakon čega njemačke vlasti marljivo uklanjaju debla, što rezultira neuobičajenom gustoćom panjeva u šumi. Opasna privlačnost svakodnevice još se jasnije odrazila u raspravi o sudbini Hitlerove rodne kuće u Austriji. U svim ovim slučajevima iščitavam i intrigantnu inverziju: upravo svakodnevni, naizgled bezazleni i nevažni predmeti nositelji su snažnih asocijacija i sjećanja, a njihova je prezentacija široj javnosti iznimno kompleksan pothvat.

KRITIČKA FIKCIJA Forme akademskog bavljenja arhitekturom nažalost su često shematične, suhoparne i okamenjene. Bujanje struje kritičke fikcije u švedskoj akademskoj zajednici pokazuje da su i drugačiji pristupi mogući. Izvrstan je primjer ovog osvježavajućeg pristupa knjiga Architectural Flirtations: A Love Storey koncipirana na sljedeći način:

Formulated as a feminist project, written as a pulp fiction, Architectural Flirtations: A Love Storey begins with our claim that the architectural discipline is centered around a culture of critique, which is based in what bell hooks calls „a system of imperialist, white supremacist, heterosexist, capitalist, patriarchy,“ and that the values instilled by this culture not only begin with, but are reinforced and reproduced by, the education of young architects.
Sounds serious. Right?
In a move toward a more vulnerable, ethical and empowering culture of architecture, the project aims to displace the culture of critique, by questioning and undermining relationships of power and privilege through practices that are explicitly critical, queer feminist, and Campy. In other words, it takes seriously, in an uncertain, improper and playful way, what is usually deemed unserious within the architectural discipline, in order to undermine the usual order of things.

Beda Ring, postiplomantica koja osmišljava campy renovaciju kuća u nizu, Brady Burroughs, predavačica seminara o arhitekturi i feminizmu i arhitekt Henry T. Beal zapravo su, već pogađate, fasete iste persone. Subvertiranje forme, kako forme doktorskoga rada, tako i forme arhitektonskog plana, baca svjetlo na nesvjesne, uračunate patrijarhalne momente u raznoraznim segmentima arhitektonske komunikacije.

Beda Ring: I hate architecture <3

IZBJEGLIČKI KAMPOVI Smještajni kapaciteti za izbjeglice nerijetko su na više razina neadekvatni. Aya Musmar, arhitektica i doktorandica koja je ljeto provela volontirajući u izbjegličkom kampu u Jordanu, upozorava na opasnost od „humanitarne gluhoće“ zapadnjačkih humanitarnih organizacija koje ne reagiraju na želje i potrebe izbjeglica (ili — u slučaju da se izbjeglice pitaju — ne uključuju njihove prijedloge u nove planove). Pritom se izbjeglice pasiviziraju i patroniziraju, te im se odriče pravo na udio u oblikovanju okoline.

Na dotičnom primjeru Musmar pokazuje da je izbjeglički kamp arhitektonski često interpretiran kao križanac militarističke arhitekture (vojni kamp) i bolnice (posebno u momentu čekaonice), u skladu s praksama totalne uprave kojima je cilj foucaultovski shvaćen nadzor, kontrola. Taj rigidni model pati od nedostatka mjesta za socijalizaciju, susret, na što stanovnice i stanovnici izbjegličkih kampova reagiraju spontanom proizvodnjom takvih mjesta — primjerice, oko štanda za hranu.

DJEVOJKE Poticanje vidljivosti djevojaka i žena u javnom prostoru kao i njihovo uključivanje u procese planiranja bili su među lajtmotivima konferencije. Ragnhild Claesson analizirala je „Rose’s Red Carpet“, projekt u radničkoj četvrti Malmöa sagrađenoj nakon Drugog svjetskog rata u sklopu švedskog državnog programa stanogradnje „Milijun domova“. Shodno željama tinejdžerki iz kvarta novonastali pretežno ružičasti prostor sadrži pozornicu uokvirenu zvučnicima koje je moguće povezati sa smartphoneom, klupe s referencama na aktualne ljetne hitove i stijenu za penjanje. Claesson dolazi do zaključka da proces planiranja (kolaborativnost, slušanje glasova djevojaka) govori jedan jezik, a realizacija drugi (neinventivnu afirmaciju rodnih stereotipa). Iako je projekt pozdravljen u struci, njegova izvorna ideja — povećati prisutnost djevojaka u javnom prostoru — spektakularno se izjalovila te ga koriste pretežno dječaci i to kao nogometni teren. Nadalje, za lokaciju je izabrano neatraktivno bivše parkiralište, teren lagano spušten u odnosu na okolinu, što govori o niskom prioritetu projekta rodno osviještenog planiranja.
Djevojaštvo se opet pokazuje kao ambivalentan teren u feminističkoj teoriji i praksi — istovremeno postoji velika žudnja za interakcijom s djevojkama i afinitet prema ideji da se njihov glas treba čuti, ali i negodovanje ishodom (mora li biti ružičasto?), pokušaj discipliniranja i korigiranja njihovih želja te izvođenja na put emancipiranosti. Izgleda da su taktike rodnog planiranja još u povojima i bez uspješnih konkretnih rezultata, ali količina entuzijazma za temu daje nadu u svjetliju budućnost.

Rosens Röda Matta (Rose’s Red Carpet), Malmö

POTROŠAČ(ICA) = ARHITEKT(ICA) Modificiranje arhitektonske prakse u skladu s kapitalističkim procesima dugotrajan je i stupnjevit proces dio kojeg je i prodor robnih marki u arhitektonske planove i specifikacije. Katie Lloyd Thomas taj je proces demonstrirala na primjeru britanskih arhitektica u međuratnom periodu. Dok u XIX. i ranom XX. stoljeću u projektu prevladavaju generički termini (staklo, opeka…), u međuraću dolazi do eksplozije robnih marki, što je očito u korespondenciji arhitektice Elisabeth Benjamin s klijentom. Potonji je, naime, predan tehnokratskoj specifikaciji uređaja i pripadnih robnih marki, o čemu svjedoče i reklamni izresci u prilogu. Posljedično, arhitekti(ce) se pretvaraju u potrošač(ic)e koje/i obavljaju nabavku za svoje klijent(ic)e, a građevinske i srodne tvrtke koje uspiju „progurati“ imena svojih proizvoda u specifikacije povećavaju prodaju i svoje šanse na tržištu. Među pionirima u tom polju je Building Centre, trgovina za građevinarsku struku u Londonu koju je vodila arhitektica Alma Dicker. Building Centre, smišljeno smješten u shopping ulici, s umjetnički aranžiranim postavom predmeta u trgovini, odgovara na kapitalističku logiku koja približava arhitekt(ic)e i potrošač(ic)e, pri čemu se ženski konotirana praksa potrošnje nevidljivo pretače u arhitektonsku djelatnost.

Drugi važan moment na sjecištu potrošnje, feminizma i dizajna u međuraću, prema Lloyd Thomas, predstavlja streloviti razvoj električne industrije. Masovna elektrifikacija bila je jedan od bitnih ciljeva brojnih europskih zemalja u ranom XX. stoljeću. Električna je energija bila percipirana i kao sredstvo za ublažavanje potlačenog položaja žene — elektrifikacijom domaćinstva mnogi bi kućanski poslovi nestali ili bili bitno pojednostavljeni. U tom kontekstu ne čudi uvjerenje Ellen Wilkinson, sufražetkinje i kasnije članice parlamenta, da su dva ključa za ženski zemaljski raj pravo glasa i — električna energija. Kućanski su aparati brzo postali robom o čijoj kupnji uglavnom odlučuju žene, a žene su — u ulozi demonstratrice — odigrale i ključnu ulogu u informiranju potrošač(ic)a o proizvodima, procesu neodvojivom od reklamne djelatnosti. Iako se uloga demonstratorica može vidjeti kao instrumentaliziranje žena u kapitalističkom sustavu (nerijetko u sprezi sa seksualizacijom, kao što je slučaj s fiktivnom marketinškom figurom Electre Spark), elektrifikacija, kao i posao demonstratorice, mogu se čitati kao momenti emancipacije, ulaska u radni svijet i u polje koje se vidi kao budućnost. Emancipatorski potencijal potvrdio je komentar žene iz publike koja je po prvi put razumjela euforiju i pozitivna sjećanja vlastite majke, bivše demonstratorice.

Reklama za General Electric, oko 1920.

ESKPLOATATORSKE INFRASTRUKTURE Postkolonijalne interpretacije arhitekture, u mnogim momentima bliske feminističkim nastojanjima, presijecale su mnoga izlaganja. Posebno prilog May-Britt Öhman o kolonijalističkim infrastrukturama za iskorištavanje energije vode i vjetra u područjima naroda Saami koncentrirano je pokazao domete i mogućnosti ovoga pristupa. Öhman, i sama pripadnica naroda Saami i zastupnica u Saami parlamentu, analizira elektrifikaciju Švedske kao kolonijalistički narativ. Narod Saami indigena je zajednica čije se područje proteže kroz sjever današnje Norveške, Švedske, Finske i Rusije, a nama je bolje poznata pod zastarjelicom Laponija. Rijeka Lule na Saami teritoriju na sjeveru Švedske proizvodi 10% električne energije u državi, a hidorenergetska infrastruktura počiva na kolonijalističkoj eksploataciji nastaloj početkom XX. stoljeća. Kako Öhman naglašava, iskorištavanje prirodnih resursa nije samo po sebi nedopustivo ili štetno — problem je u načinu, odnosno u dizajnu infrastrukture koji se slijepo usredotočava na maksimizaciju učinka ignorirajući pritom štetnost po biosferu. Erodirani krajolik, migracija sobova i suha korita rijeke (zbog konstrukcija koje rijeku odvode u podzemlje) posljedice su koje arhitekti(ce) i dizajneri(ce) sistema za proizvodnju energije nisu smatrale/i dovoljno važnim faktorima da bi razmišljale/i o njihovu rješavanju. Kao primjer alternative takvom inženjerskom pristupu Öhman ističe tzv. ecoduct, ozelenjeni nadvožnjak koji životinjama omogućava sigurno prelaženje prometnih cesta.

Kao nužan preduvjet indigenizacije (termin kojem Öhman daje prednost pred terminom dekolonizacija) Öhman vidi u stvaranju centara znanja i na indigenim područjima, konkretno u ideji osnivanja institucije Samiland Free University koja bi parirala tradiciji produkcije znanja o Saami stanovništvu i kulturi bez njihova sudjelovanja. Da ovo nije nevažan detalj, svjedoči i autobiografska anegdota: na sveučilištu u Uppsali, na kojem je i sama zaposlena, Öhman je u arhivu bivšeg Instituta za rasnu biologiju pronašla fotografije svojih rođaka, a tijela nekih Saamija još su uvijek u posjedu fakulteta.

MAINSTREAMING Glomazan međunarodni znanstveni skup koji svake godine organizira AHRA (Architectural Humanities Research Association) prvi se put bavi isključivo feminističkim uplivom u arhitekturu te predstavlja važan korak u mainstreamizaciji feminističkih i srodnih pristupa u arhitektonskoj praksi. Uklapanjem u uhodanu akademsku mašineriju feministička je potka nužno izgubila dio subverzivnog potencijala — aktivno sudjelovanje moguće je samo uz uplatu članarine i konferencijske pristojbe, što u praksi znači da su vrata otvorena samo onima koje/i si to mogu priuštiti ili imaju osiguranu institucionalnu potporu.

REGENERACIJA U zajedničkom izlaganju Katherine Gibson i Doina Petrescu ponudile su perspektive za mikropolitičke intervencije — konkretne transformacije urbanih kolektivnih praksi. Gibson je ekonomistica koja se suprotstavlja uvriježenoj predodžbi o suvremenoj ekonomiji kao području rezerviranom za stručnjak(inj)e te umjesto malodušne paraliziranosti zagovara akciju. Gibson je i koautorica djela Take Back the Economy: An Ethical Guide for Transforming Our Communities. Doina Petrescu jedna je od pokretačica projekta R-Urban (R stoji za „resilience“, ali može se čitati i „regeneration“, „recycling“ ili pak kao relativizacija dihotomije selo-grad). Za pilot-projekt odabrano je pariško predgrađe Colombes, pretežno domicil radničke klase arhitektonski obilježen fenomenom tzv. grands ensembles, financijski pristupačnih stambenih naselja  od prefabriciranih ploča (slično Novom Zagrebu) izgrađenih u poslijeratnom periodu kao reakcija na stambenu krizu. Kao odgovor na sudbinu grands ensembles, stambenih zona koje nagriza zub vremena, ali i socijalni problemi, poput getoizacije, R-Urban je ponudio stvaranje „Agrocité“, zelene obradive površine između zgrada. Osim ozelenjivanja betonom opterećene četvrti ovaj je projekt otvorio nova radna mjesta za zajednicu (restoran, reciklažna jedinica), smanjio ekološki otisak i proizveo čak 50% električne energije za susjedstvo. Projekt je pokazao neke od mogućnosti proaktivne transformacije javnoga prostora, ali se suočava s krajem institucionalne podrške te će vjerojatno biti transformiran u parkiralište. Ipak, neovisno o njegovoj neizvjesnoj sudbini, izgledno je širenje modela na druge lokacije, uz potporu open source politike kolektiva koji ga je planirao. Iako je promjena na mikrorazini izrazito prijemčiva za kritiku, Petrescu je uvjerena da bez akcije na razini susjedstva, jedinice koja omogućava izravnu komunikaciju, nema veće društvene promjene, a u njezinoj viziji multiplikacija ovog modela ili sličnih projekata stvorila bi kritičnu masu za ozbiljnije potraživanje javnog prostora.

Agrocité

UDRUŽIVANJE Ohrabrujuće, na konferenciji je bio zastupljen sijaset primjera uspješne suradnje i solidarnosti u rasponu od strukovnih udruženja (Kvinnors Byggforum koji okuplja žene u graditeljstvu) do aktivističkih i akademskih kolektiva. MYCKET, kolaboracija između Mariane Alves Silva, Katarine Bonnevier i Thérèse Kristiansson, kombinira istraživački rad s aktivističkim i teatralno-karnevalskim praksama, trenutno se baveći zaboravljenom poviješću queer klubova i karnevala u Švedskoj. Parlour, australska platforma koja promovira rodnu ravnopravnost u arhitekturi, okuplja istraživačice fokusirane na aktualne rodne asimetrije u arhitektonskoj profesiji, a uspjela je i u integraciji feminističkih ideja u kreiranje javnih politika. Peticija studentica i studenata stockholmskog sveučilišta koje je ugostilo konferenciju apelirala je na profesor(ic)e da promisle o rodnim aspektima svoga nastavnog programa i porade na inkluzivnosti, što na istom sveučilištu vrlo obavlja grupa FATALE (Feminist Architecture Theory — Analysis, Laboratory, Education). Raznoliki oblici udruživanja i umrežavanja ključni su preduvjet za formiranje kritične mase koja uviđa važnost uključivanja feminizma u arhitektonsku teoriju i praksu na svim razinama.