Visinske tegobe: dvije perspektive
Prvi razred osnovne škole. Stojimo u vrsti (čemu to zapravo služi?). Ja sam najviša i to me na čudnovat način ispunjava ponosom. Odmah do mene moja prijateljica, tek zatim jedan dečko. Nakon par godina bezbolno „padam“ na drugo pa na treće mjesto.
Prvi razred srednje škole, razredna ekskurzija u Istru. Sjedim s prijateljicom (obje tad otprilike 1.76 m), sastavljamo popise odlika za nas savršenog dečka. Poluduga kosa, svira gitaru (iz današnje pozicije vrištim: neeee!), voli čitati (oprez: klišej!). I — vrlo važno — viši od mene 5-8 centimetara.
Četvrta godina faksa. Moj novi dečko tek nakon nekoliko mjeseci iznenađeno uviđa da sam viša od njega (3 centimetra). Tu je nepobitnu činjenicu dotad prikrivala moja lagana pogrbljenost i brižljivo aranžiranje visinskih razlika. Stepenice? Pusti njega da prvi ide prema gore, ti se pohitaj spuštati. Fotografiranje? Iskoristi prirodnu nizbrdicu! Frustriralo me što se visinu baš nikako ne može promijeniti (osim posezanjem za slabašnim optičkim varkama), nema nade u čarobnu transformaciju. Mogu li se pomiriti s tom meni tad užasavajućom i još stravičnije nepromjenjivom činjenicom — da sam viša od svog partnera? Hoću li ikad preći preko toga? Pomisao na više slučajeva veza koje su upravo zbog toga pukle nimalo ne pomaže.
Ilustracija: Peter Judson
Činjenica da je Lea na samom početku svojega teksta spomenula vrstu kao motiv ponosa meni je komična – na ishodištu osvješćivanja upadljivosti vlastite visine (nizine?) u odnosu spram drugih nalazi se upravo vrsta, ali kao (pretjerano) traumatični trenutak mojega djetinjstva i velika rana na krhkom samopouzdanju, zbog koje sam se od početka osnovne do kraja srednje škole svake godine pitala: hoću li ikada prestati biti zadnja? (Odgovor je glasio: NE.)
Prvu verziju Leinog dijela teksta čitala sam u menzi par minuta nakon što sam uspjela nokautirati punu šalicu juhe pokušavajući doseći vegetarijanski obrok. Visoke police (u dućanu ili knjižnici), barske stolice, gužve u javnom prijevozu i nezgrapni zagrljaji samo su neki od primjera potencijalno nelagodnih situacija moje niske svakodnevice. Iako je s vremenom moja percepcija komično-neugodnih iskustava – uzrokovanih kombinacijom moje visine (155 cm), kratkih udova (veličina cipela 36, veličina rukavica XXS) i generalne šeprtljavosti – prestala biti toliko tragična, u mojem je slučaju visina ipak karakteristika identiteta i postojanja koju je nemoguće ignorirati. Usprkos tome što me nagnala na to da ojačam sposobnost smijanja na vlastiti račun, zbog nje, ili točnije, zbog reakcija koje ljudi imaju nju, još uvijek ponekad osjećam iritiranost (ljudi koji se iščuđavaju tome da nisam srednjoškolka), ljutnju (ljudi koji me redovito bezobzirno prignječe u tramvaju), pa čak i strah (nepoznati muškarac koji me neko vrijeme pratio po berlinskoj Karl-Marx-Allee, vičući za mnom kako imam schöne kleine Füße).
Znatno ozbiljniji slučajevi od navedenih, međutim, pripadaju pod oblast takozvanog heightisma, što je termin koji je američki sociolog Saul Feldman skovao 1971. godine kao naziv za svaki oblik predrasuda i diskriminacije protiv osoba čija visina izlazi izvan granica „uobičajenih“ za određenu populaciju. Proučavajući primjere heightisma, koji se najčešće javljaju u obliku zakinutosti u sferama poslovnog života te (uglavnom heteroseksualnih) seksualno-emocionalnih odnosa, teško je ne primijetiti njihovu društveno uvjetovanu, patrijarhalnu logiku funkcioniranja. Tako se, primjerice, u okvirima hetero datinga visoke žene, čak i kada nisu nužno više od svojih muških partnera, smatraju manje poželjnima zbog toga što ih njihova visina ne čini dovoljno ženstvenima prema standardima tradicionalnih, heteronormativnih rodnih karakteristika.
Ilustracija: Peter Judson
Nešto se bitno promijenilo u luku između bezbrižne neopterećenosti visinom (uključujući radovanje svakoj novoj crtici koja bilježi moj rast) i odlučnog zahtijevanja razlike u srednjoj školi. Moja predodžba visine strelovito se približila dominantnim normama — postala je bitno relacionalna (kategorije „visok/a“ „nizak“/„niska“ imaju smisla samo u odnosu na druge osobe) i rodno obilježena. „He was exactly seven inches taller than me, which you know is very important to me“, kaže Mindy već u prvoj epizodi serije The Mindy Project definirajući svog idealnog partnera kroz visinsku razliku. Ova opsesivna kvantifikacija naših i tuđih tijela — mjerenje i odmjeravanje težine, visine, opsega struka, dužine penisa — pogubno reducira ljudskost na brojke koje se zatim interpretiraju astrološkom vjerodostojnošću. Visina — još jednom, mjera na koju ama baš nikako ne možemo utjecati — postaje indikator psiholoških svojstava. Upadljiva je diskurzivna poveznica između pretpostavljenih svojstava nižih muškaraca i punijih žena, pri čemu su obje grupacije imaginirane kao toplije osobe koje se u ljubavnim odnosima više trude i zahvalnije su — jer su svjesne vlastite nedostatnosti koju moraju kompenzirati.
Heightism najokrutnije djeluje na primjeru niskih muškaraca, kako u poslovnom, tako i u privatnom životu, o čemu govore brojni članci i studije o tome kako niski muškarci manje zarađuju i imaju manje seksualnih partnerica. Tvrdokornu poveznicu između visine i snage, zaštitništva te samopouzdanja također perpetuira sustav tradicionalnog maskuliniteta koji je duboko patrijarhalan i nikako univerzalan, ali se uvijek iznova afirmira društvenim obrascima i kulturnim reprezentacijama. Usprkos tome što se pokazalo kako je „Napoleonov kompleks“ mit jednako kao i podatak da je Napoleon bio nizak (sa svojih je 168 cm u biti bio viši nego prosječni Francuz s početka 19. stoljeća), u popularnoj kulturi još uvijek prevladavaju likovi niskih muškaraca koji svoju visinu, odnosno nemogućnost dostizanja kriterija „prave“ muževnosti, pokušavaju kompenzirati agresivnošću, ženskarenjem ili financijskim i profesionalnim uspjehom.
Već je srednjovjekovna ikonografska perspektiva posezala za uvećanjem simbolički važnih figura poput Krista, sugerirajući da je ono što je veće ujedno i važnije. Dok je muževnost konstruirana kao težnja velikom (više, jače, duže!), ženstvenost se krije u težnji redukciji (manje, lakše!). Kako ističe Laurie Penny, standardi ljepote koji ženama sugeriraju mršavljenje nužno impliciraju da bi žene trebale zauzimati čim manje prostora — najbolje nestati. Ne čini mi se slučajnim da manekenstvo — jedino područje u kojem su iznadprosječno visoke žene beziznimno poželjna pojava — tolerirajući ekspanziju u vertikalnoj, prisiljava na redukciju u horizontalnoj dimenziji (težina, opseg struka, grudi, bokova).
Međutim, činjenica da se niske, ili točnije, petite žene, koje se prema Cambridge Dictionaryju definiraju kao „malene i mršave na privlačan način“, više uklapaju kako u okvire tradicionalne ženstvenosti, tako i u prevladavajuću sliku odnosa prema kojoj bi muškarac trebao biti viši (a time i dominantniji) od svoje partnerice (pop-kulturni topos One Head Taller), u biti je rezultat njihove objektifikacije, pa čak i fetišizacije. Jedan od poznatijih primjera radikalnog preferiranja sitnosti kao ultimativnog iskaza ženske ljepote vjerojatno je kineska praksa povezivanja stopala, koja se popularizirala tijekom 12. i trajala sve do kraja 19. stoljeća, a označavala je fenomen omatanja stopala tkaninom kako bi zadobila oblik i veličinu koja se smatrala lijepom i modernom (tzv. lotosova stopala). Iako kompleksna pojava, s različitim kulturološkim objašnjenjima, simbolikom i načinima korištenja (od 16. stoljeća proširila se na sve društvene slojeve, pa u nekim slučajevima čak i na muškarce!), njezin je veći dio sačinjavao estetski ideal ženstvenosti koji možda ponajbolje opisuje sedam karakteristika koje Emily Laurel Smith u knjizi Cultural Encyclopedia of the Body navodi kao kriterije za postizanje savršenog lotosovog stopala: „maleno, vitko, šiljasto, povijeno, mirisno, mekano i ravno.“ Štoviše, u suvremenom zapadnjačkom kontekstu još je uvijek prisutan stereotip o privlačnosti malih i submisivnih azijskih djevojaka (tzv. „Lotus Blossom“), ali i njezinog antipoda „Dragon Lady“, figuri koja je u našem medijskom diskursu više slična „džepnoj Veneri“ (zadovoljna.hr je grozomorno definira kao sitnu, ali dinamitnu damu). Takva percepcija niskih žena, međutim, drugačije funkcionira u profesionalnoj sferi gdje, kako pokazuje ova priča s Everyday Feminisma, postoji tendencija da se niske žene infantilizira, ignorira i ne shvaća dovoljno ozbiljno, što je u biti sličan način na koji se i inače opisuje općeniti tretman žena u poslovnom svijetu.
Ilustracija: Peter Judson
Konotacije heteronormativne rodne razlike pretočene na os visine dosadno su prozirne: muškarac i žena su komplementarni par; on jači i veći, ona manja i slabija, viši muškarac može nas bolje zaštititi, dominacija je utjeha, a jasna razlika okrepljujuća potvrda identiteta. Promotrite li čak i suvremene reklame i plakate koji teže inkluzivnosti te prikazuju ljude različite boje kože, dobi i roda, visinske razlike iznenađujuće su postojane. Moje mi iskustvo šapuće nešto drugo: svakodnevno prolazim pokraj desetaka — možda i stotina — muškaraca nižih od mene. Naravno, ovime ne tvrdim da u prosječnom slučaju muškarci nisu viši od žena, ali nastojim ukazati na brojne odmake od prosjeka u praksi te na štetnost „visinskog apsolutizma“, kako za iznadprosječno visoke žene, tako i za ispodprosječno visoke muškarce.
Preferiranje muškaraca viših od sebe (u kontekstu heteroseksualne veze) nije samorazumljivo i prirodno, već društveno uvjetovano i osnaženo tvrdokornim ponavljanjem. Kao što dating politika „no Asians, no black people“, kontroverzna praksa primijećena u angloameričkoj gay zajednici, nije pitanje ukusa, već nedvojbeno rasistički kriterij, naš zahtjev za muškarcem višim od nas — koji smatram(o) neupitnom odlikom našeg individualnog ukusa — zapravo je proizvod patrijarhata.
Konačan raskid s visinskim kompleksima doima se mučno dugotrajnim procesom. Za početak, bitno je osvijestiti postojanje predrasuda i njihove šuljajuće i banalne reprodukcije. Fraze „sigurno je nizak“, „šteta što je (pre)nizak“, „ne bi trebala nositi visoke pete na svoju visinu“ ili prišivci „patuljak“ i „žirafa“, pa čak i ustaljene formulacije „biti na visini zadatka“ i „niskost“ samo su neki manje ili više bezazleni primjeri automatiziranog heightisma. Ublažavanju heightisma doprinijelo bi i odricanje od neumornog medijskog isticanja žena koje su više od svojih partnera — stvarno nije big deal što je Katie Holmes viša od Toma Cruisea i nema potrebe uključiti tu informaciju u svaki članak o njima. Francuska romantična komedija Un homme à la hauteur (2016.), ljubavna priča o paru sa znatnom visinskom razlikom, polovično je rješenje na putu destigmatizacije. Iako pohvalno progovara o pritisku okoline i problemu internaliziranih predrasuda i zazora, istovremeno poseže za već spomenutim kompenzacijskim metodama: nizak rast muškarca „iskupljen“ je materijalnim te profesionalnim statusom. Nadalje, jednako problematično poput činjenice da transrodnu ženu u Dankinji glumi cis muškarac, glavni glumac u Un homme à la hauteur u stvarnosti je višeg rasta od glavne glumice, čime je vidljivost glumaca niskog rasta u suvremenom filmu i serijama (izuzmemo li Igru prijestolja) i dalje poražavajuća.
Ilustracija: Peter Judson
Odustanak od tvrdoglavog i slijepog inzistiranja na visinskoj razlici, jednog od najtvrdokornijih prežitaka patrijarhata u mojoj svakodnevici, za mene je bila jedna od zadnjih velikih changes of heart motiviranih feminizmom, označavajući ujedno i kraj patetično-neurotičnih pretraživanja po šabloni „slavna osoba height“. U redu je uživati u prednostima svoje visine (više osobe prirodno trebaju više hrane, nadam se!) i žaliti se na nedostatke (zašto su pokrivači uvijek prekratki?), odričući se pritom otrovnih komentara visine drugih. Neovisno o tome radi li se o pitanju ponosa, konstantne frustracije ili potpune indiferentnosti, visina je biološka karakteristika koju je gotovo nemoguće promijeniti. Ono što se ipak može korigirati individualno je ponašanje svakoga od nas koje, umjesto da održava netrpeljivost i diskriminaciju spram tuđih osobina i identiteta, treba stremiti slavljenju razlika, čak i kada tu razliku sačinjava tek nekoliko centimetara više ili manje.
