(Slojevita) Nelagoda u kulturi
Ovog se naslova očito nisam prva sjetila, ali nekako osjećam da je više moj nego Freudov dok ga procjenjujem, brišem i ponovo pišem ista slova. Osjećam to zato što još mogu prizvati nelagodu, jer je još za mene opipljiva. Često ne moram kopati po svom nesvjesnom niti potiskivati svoje svjesno da bi se nelagoda prometnula u prvi plan. Ona je tu. Ponavljajuća, preplavljujuća. Uvijek se iznova rađa iz jednog trenutka jeze u koji kasnije više možda ne mogu uprijeti prstom, ali koji je svejedno mutno dug, kao u slow motionu. Nepogrešivo znam da ga doživljavam, znam da sam u njemu. Dok sama hodam gradom, čekam tramvaj, dok se mrači ili ulica naglo uroni u park. Ili, još strašnije, u prepunom dućanu, u društvu, u kratkom razgovoru s poznanikom, na poslu. Zato ću prisvojiti naslov – ja sam žena, on je moj.
http://www.rookiemag.com/2016/11/hide-seek/
Nelagoda ima slojeve i ima ruke (da zadrži, da protrese, da pusti, da sasiječe) i stoga je potrebno uhvatiti je za ruke i oguliti njezine slojeve. Tu je fizičko nasilje koje nelagodu pretvara u užas, a onda natrag u nelagodu. Nelagoda koja se provlači kroz svakodnevicu žena koje su pretrpjele silovanje ili neku drugu vrstu fizičkog napada uporna je unatoč razbijanju iluzije sigurnosti. Roxane Gay to i sama potvrđuje u eseju nazvanom upravo The Illusion of Safety/The Safety of Illusion navodeći niz situacija koje u njoj izazivaju nelagodu bez obzira na to koliko je godina od silovanja prošlo: “Kada nanjušim pivo u muškarčevu dahu. Kada nanjušim miris kolonjske vodice s potpisom Ralpha Laurena. Kada čujem hrapav smijeh. […] Kada vidim kako napadaju ženu na filmu ili televiziji. Kada sam u šumi ili vozim kroz šumovito područje.”1 Dođe joj zlo, ili povraća ili je oblije hladan znoj. To je nelagoda u kojoj se spajaju sjećanje na traumu i svijest o opasnosti od ponavljanja takve ili slične traume. Nelagodu se ne može “preboljeti”, ona je tu čak i kada se najgore već dogodilo.
Jedan sloj ispod nalazi se nelagoda od prijetnje. Događa se kada je nasilje na neki način najavljeno ili izvjesno. Nelagoda tada nije produkt slutnje, one koja mnoge od nas zaskoči gotovo svaki dan, one koja nam šapuće: “Nisi sigurna. Gledaj dolje”, već proizlazi iz tuđeg eksplicitno prijetećeg ponašanja. Kada se nepoznati muškarac nasilno umetne u život Maggie Nelson, njena je nelagoda daleko od apstraktne, ali, baš kao što to u većini slučajeva biva s uličnim uznemiravanjem, sve što službeno može dobiti jest slijeganje ramenima: “The bummer about stalkers, Lamprey told me when we first spoke, is that the best thing that can happen is nothing.”2 To je nelagoda bespomoćnog čekanja. Kao da su muškarci poput grmljavinskog nevremena koje možemo predvidjeti, za koje se možemo pripremiti, ali nadamo se da neće doći. I možda ponekad stvarno ne dođe.
http://www.rookiemag.com/2016/11/hide-seek/
Nitko nas ne uči da svoju nelagodu potisnemo ili samostalno razriješimo, uče nas samo da je učinimo nevidljivom. Naša je kondicionirana pristojnost odgovor na takvu kulturu. Prema Hanni Brooks Olsen, pristojnost može, u svoj svojoj pasivnosti i ranjivosti, djelovati kao štit:3
Radije bih da noću kući stignem sigurno nego da stanem na kraj muškoj povlaštenosti zato što moje povlađivanje ne uzrokuje njihovu povlaštenost kao što ni izostanak mog povlađivanja nije dovoljan da je dokine. Ako prestanem koristiti pristojnost kao oklop, neću ispraviti stoljeća kondicioniranja, pristajanja ili čak poticanja. Muškarca koji misli da mu je moje tijelo na raspolaganju moj stav neće natjerati da preispita cjeloživotno iskustvo koje mu govori suprotno.
Ipak, uz nju prianja još jedan sloj nelagode koji nas uvjerava da nismo neprilagođene zato što nam se prisilno smiješenje strancima na ulici čini pogrešnim. Osjećamo nelagodu čak i kad pribjegavamo jedinom načinu zaštite koji nam je oduvijek bio dostupan i možda je baš zbog toga najočitije koliko nas pristojnost zapravo iznevjerava. Možda nas “pričanje, smijanje, pasivno, pristojno, permisivno postojanje”, kako tvrdi Brooks Olsen, ponekad uistinu spašava, ali dodatna nelagoda onaj je signal koji nam ne dopušta da zaboravimo kako je naše djelovanje – djelovanje iz nelagode. (Bismo li to uopće mogle zaboraviti? Da.) To je utješna nelagoda, nelagoda-supatnica. Ona je suprotna klasiku “baš mi je nelagodno što mi je tako nelagodno” koji uvodi sluđenost vlastitom nelagodom na široka vrata. Kada smo stjerane u kut i ne znamo kako se drugačije ponašati nego pristojno i nasmiješeno, ovaj nam nelagodni štit neće dopustiti da pomislimo kako živimo u normalnom svijetu.
Kao Brooks Olsen, i sama sam nebrojeno puta muškarcu dala svoju ukroćenu, submisivnu pažnju. Od seksističkih opaski koje su strpljivo, uglađeno čekale moj smiješak do povika na ulici koji su računali na moj brz korak, na izostanak povratnih povika. Čuvala sam bijes, suze, podivljali strah za sebe. Iznad svega nisam dopuštala da uoče nelagodu koja se nastanila u meni puno prije negoli su zaustili nešto ili uopće ušli u moje vidno polje. Bojala sam se da će je nanjušiti poput pasa. Bojala sam se da će moja nelagoda biti ono za što će se uhvatiti. Da će ugristi i da neće puštati. Zato ne mogu objasniti kako sam točno došla do posljednjeg sloja, koji je možda i prvi. Bilo je to prošlog tjedna u dućanu, u redu za blagajnu. Ispred mene stajao je samo još jedan muškarac koji nikako da pokupi svoje vrećice i ode. Počinjem obraćati pažnju na ono što govori i shvaćam – opet slow motion, opet onaj razvučeni trenutak u kojem se formira odluka. Uživa dok izgovara šalu o lijepim konobaricama i gleda čas u prodavačicu, čas u mene. Sve osluškuje, sve čeka. Uhvatim njen pogled i odjednom shvatim da mu neće popustiti. Fokusiram se na obližnji Snickers. I tada, dok se njegova glava i dalje vrti, a pokreti mu postaju sve sporiji (neće otići, ostat će, želi slomiti naš pakt šutnje), počinjem osjećati ludu nadu. Dobacuje još nekoliko komentara o lijepim ženama, sada već implicitno vrijeđajući prodavačicu. One početne, ljepljive sekunde prolaze i drugim kupcima u redu postaje jasno da nešto predugo traje. Njegova je glava ružičasta mrlja koju vidim u kutu oka, pitam se hoće li se ispuniti proročanstvo Brooks Olsen: “Ako samo dam naslutiti da ne želim pričati, muškarac se u trenu transformira, kao kada okrenete igraću kartu, iz naizgled toplog i šarmantnog u nešto zastrašujuće i uznemiravajuće.” Caruje tišina. Isprva je ne prepoznajem. Ali onda se u nelagodnim pokretima i pristojnom, tihom „doviđenja“ ogledam kao u zrcalu.
http://www.rookiemag.com/2016/11/hide-seek/
“Za muškarce koji me uznemiravaju, koji upadaju u moj prostor i zahtijevaju moje vrijeme i pažnju, koji si dopuštaju da me dodirnu, takvo je iskustvo ugodno. Osjećaju da ih netko čuje, vidi, cijeni i daje im potvrdu.”4 Ako se usidrimo duboko u svojoj nelagodi, hoće li postati moćnija? Hoće li neskrivena nelagoda prijeći na drugoga? Postoji li čitav niz ljudi koje nelagodom možemo zaraziti? Pokvariti im “ugodno iskustvo”.
Neku sam večer gledala reprizu Everwooda, serije koja je kod nas bila popularna oko 2003. godine, i s tugom ustvrdila da su moji/e prijatelji/ce vjerojatno gledali/e epizodu u kojoj Andy Brown svojoj kćeri Deliji objašnjava da će djevojčice dječacima koji im se sviđaju ispeći kolače, a da će dječaci djevojčice koje im se sviđaju udariti. To su činjenice života, kaže nam patrijarhalna kultura. Kako da svom vršnjaku četrnaest godina i bezbroj patrijarhalnih stereotipa kasnije objasnim da, ako mi poželi svoj interes iskazati uličnim uznemiravanjem, ja njemu nikada neću ispeći kolače?
Lako je reći: “Neka i oni osjete nelagodu!” Teško je dopustiti nelagodi da postane vidljiva, da naša ranjivost u kulturi postane još očitija. Ponekad otpor pomoću nelagode djeluje onako kako je djelovao na muškarca u dućanu. Ne dijelimo istu nelagodu, to je nemoguće. No postoji pauza, postoji slow motion, možda će drugi put razmisliti. Aktivan otpor, onaj u kojem žrtva odbija osjećati nelagodu, glasna je i spremna na borbu, još je teži.
Nije prošao ni dan, a već sam slušala novog muškarca u novom dućanu s novim lascivnim komentarima i starim zahtjevom za pažnjom, za smiješkom. U dućanu je bilo nekoliko žena i sve su razmjenjivale brze poglede. Dok sam još usavršavala svoje ustrajanje u uskraćivanju pažnje, one su odlučile biti hrabrije i uhvatiti nelagodu za ruke. Vidjelo se da je dobro poznaju, ali nije ih sasjekla. Odlučile su.
Nelagoda je naša, mi ćemo je razoriti.
- Roxane Gay, Bad Feminist. London: Corsair. 2014.
- Maggie Nelson, The Argonauts. London: Melville House UK. 2016.
- http://everydayfeminism.com/2016/06/why-smile-sexual-harassment/
- Ibid.
Sve mi je ovo blisko i prepoznatljivo, a dodala bih još jedan sloj nelagode koji je posebno proklet, zazor od izazivanja tuđe nelagode. Ako, dakle, trbušasti susjed s kćerkom mojih godina osjeti neodoljivu potrebu da mi iskaže odobravanje zato što sam se udebljala, ciljajući pritom na izraženije obline na mom tijelu, svoj ću bijes zatomiti djelomice i zato što mi pomisao da otvoreno prozovem ovog naizgled dobroćudnog patrijarha i spočitnem mu krajnje neprimjereno ponašanje izaziva nepremostivi zazor. Moja pristojnost ponekad je poput čelične klopke koja mi priječi da drugome nanesem bol čak i kada je alternativa da moja noga ostane u njoj.
Ne mogu si odrediti točnu dijagnozu; Internet kaže da pokazujem zabrinjavajuće znakove codependencyja, u djetinjstvu stečene navike da tuđe potrebe stavljam ispred svojih. Jung tvrdi da sam naprosto INFJ tip ličnosti kojem je očuvanje skladnih odnosa dio prirode zato što tuđe emocije osjećam kao svoje vlastite. Istina je; emocije su zarazne, prenose se pogledom i zrakom. Izazvati susjedovu posramljenost značilo bi svojem bijesu i poniženosti pribrati i njegov sram, njegovu nelagodu. Prokleto je, ponavljam, štedjeti tuđe osjećaje na svoj račun, no neko me čudno milosrđe često priječi da zavitlam mačem i odsiječem im krestu. Djelomice je to i zato što kad prijeđem tu granicu obzira nemam mjere, već protivnika sasiječem na komade kao uglađeni Stefan iz Vampirskih dnevnika kad zabrazdi u svoj ripper binge. 🙂
Zanimljivo je da s daleko većom lakoćom kršim pravila ljubaznog ophođenja ako moj sugovornik, odnosno sugovornica, iskazuje nesnošljivost spram neke ranjive društvene skupine kojoj sama ne pripadam. Suprotstavit ću se bratiću koji ocrnjuje Muslimane i nepoznatoj ženi na plaži koja me uvjerava kako Romi “nisu poput nas”. U takvoj bi situaciji moja šutnja, a ne govor, bila suučesništvo u tuđoj boli, što mi je, kako već rekoh, nepodnošljivo. Radim na tome da mi i suučesništvo u vlastitoj postane jednako nedopustivo.
Ne moram ni reći da je i čitanje teksta i pisanje komentara podrazumijevalo navlačenje i svlačenje koprenastih slojeva nelagode, no ja se uvijek nadam da je Freud bio u pravu i da je ponekad dovoljno problem izvući na površinu pa da sam od sebe iščezne. 🙂
Slažem se, ta je nelagoda i meni uvijek bila jedan od najvećih tereta. Savršeno si je opisala! Ovaj je tekst bio pokušaj da je se otarasim, ako ne zauvijek, onda barem dovoljno dugo da me (i možda još nekoga) osnaži za sve nadolazeće susrete. Hvala ti na prekrasnom i pronicljivom komentaru! 🙂
fijuuu, zadnji je pasus kao iz kakvog filma tipa bodysnatchers-a – sve su zene u tisini razmjenjivale brze poglede pa uskracivanjem publike sasjekle dosadnjikavog ducanskog trola.
zar ne mislis da isti taj trol istim tim forama gnjavi i muskarce?
ili mozda mislis da se svi muskarci, razmjenjujuci brze podrige, cere i kimanjem glave hrane njegovu zelju za paznjom?
malo je zajebano u istom tekstu spominjati silovanje i blagajnicki susret prvog sloja, isto kao i svoditi muskarce na sadiste koji se potvrdjuju nelagodom, uznemirenoscu i strahom.
generaliziranje je majka zajeba.
ivo radat, biti pristojan nije isto sto i konzumirati tudje misljenje iliti jesti tudja govna.
ok, bijes izazvan rijecima starog, zelatinastog pizduna u kucnom ogrtacu razumijem, ali ponizenje..
kako te uspio poniziti svojom gluposcu, bezobrastinom, cime vec?
ako se te njegove rijeci tako taknule (mozda ne bi bilo lose preispitati zasto, hehehe), mogla si mu, ljubazno se ophodeci, uzvratiti da ga je skemba gadno postarala, pitajuci ga usput za zdravlje – sve uz ccc negirajuce mahanje glavom i izraz zaljenja koji covjek ima za tesko oboljele bez mogucnosti oporavka.
Dobar tekst. Naveo me da promislim malo i o svojim postupcima i ponasanju s blagajnicama. Naime, ja sam jedan od onih koji mnogo brbljaju na blagajni. Ne bacam neke seksisticke fore, lascivne ponude i slicno… Ali to ne znaci da ne stvaram neugodu blagajnicama koje mi zbog prirode svog posla ne mogu reci: “Daj zasuti, nedojebani muzjaku”.
Uvijek mi je bilo zanimljivo kako se u drustvu zena muskarac ne mora izboriti za svoj glas. Njemu se to odmah daje, stovise, nutka ga se da iznese svoje misljenje o bilo cemu, da presudi. I onda nakon toga razmisljam koliko sam ja privilegiran i koliko to koristim.
S druge strane, u drustvu muzjaka zena prakticki nema sto raditi. Bit ce preglasana, njeno misljenje cesto nece biti uvazeno, ona je vise ukras.
To se toliko mozda ne osjeti kad su igri tinejdzeri ili tako oko 25-30 godina. Ali sve starije od 35, fijuuuu.
ok, cemu sad taj apologetski nastup, rista?
i ja sam cesto pricljiv na blagajni, ponekad se zajebavam i s musterijama, pustim pred sebe one koji imaju jedan artikal – i prihvatim ako mi netko nudi da stanem ispred njega jer kupujem samo zvake i uloske. sto je u tome lose?
koji se kurac desio s nama da se ispricavamo jer komuniciramo?
zar bih blagajnici trebao tutnuti stvari, pristojno i neutralno poceti s ‘dobar dan’ i zavrsiti s ‘hvala’ i odjebati dalje?
je li itko od vas radio slican posao?
ja jesam. odurno, iscrpljujuce sranje.
ostali su mi u sjecanju samo fragmenti u kojima sam razgovarao s ljudima, nevazno jesmo li se slagali ili svadjali.
nakon tisuca razgovora, nekih se sjecam do u tancine. sjecam se osjecaja, ostavili su utisak, otisak. covjek u interakciji s drugim moze primiti i odaslati tako puno, zasto bismo se sveli na automatizam, golu pristojnost?
to ‘puno’ moze biti i zastrasujuce i ohrabrujuce, ali izbjegavanjem i tim jebenim slow motion-om (kaj god ti to znacilo) samo se zadrzavate u istom stanju. katatonicnom stanju.
zasto?
da ne bismo uvrijedili ili mozda bili uvrijedjeni?
vidim da ovdje prolaze samo odobravanje i slaganje, a komentari koji ne prihvacaju vase rijeci kao apsolutne ne bivaju objavljeni.
bas me zanima sto vas je toliko uvrijedilo u mom prijasnjem komentaru.
s druge strane, netko ih ocigledno cita kad se vec vrsi selekcija pa evo, da vam ukradem 3minute zivota.
mozda propustite spicu gilmorica, jebiga.
Zakaj netko ima potrebu posrat se na sasvim lijep i zaokruzen tekst prvenstveno namijenjen zenama koje ce ga moci razumjeti? Umjesto rijeci utjehe, ugazila sam u govno. Pa, krasno.
E bok, evo opet mene, slučajno sam skužila da se razvila mini rasprava, pa da se uključim u nju.
Prvo bih htjela malo raščistiti zrak, čini mi se da se nepotrebno uvukao animozitet u ovaj razgovor iz isključivo logističkih razloga; Mufovo uredništvo ovaj posao obavlja iz entuzijazma i u svoje slobodno vrijeme, pa ne bdiju nad komentarima u onoj mjeri u kojoj bismo to mi koji ih pišemo željeli. Primijetila sam da zbog toga neki komentatori uredništvu automatski upisuju loše namjere i shvaćaju taj logistički problem osobno, što upućuje na to da se autor komentara već u startu osjeća progonjenim i prozvanim od strane feminističkog govora, pa u skladu s time logistički problem tumači kao osobni napad.
Gle, semua, Maša je iznijela svoj doživljaj mnogih situacija u kojima se zatekla i tako artikulirala perspektivu mnogih drugih žena. Zašto to tebe toliko smeta? Mislim da je zato što te ispunjava nelagodom. Nelagodna ti je pomisao da je interakcija koja je tebi zanimljiva i dinamična nekom možda bila gnjavaža. Da je neki razgovor koji ti pamtiš kao zanimljiv netko drugi zapamtio kao naporan ili čak uvredljiv. I onda još yorkipolitika to čita i misli si, možda da promislim svoje ponašanje sad kad sam ga sagledao iz tuđe perspektive. I to te smeta, to je tek izdaja; kaj se rista sad ima slagati s feministicama! Ne mogu ti ublažiti tu nelagodu, ona proizlazi iz spoznaje da tvoj doživljaj situacije nije i tuđi doživljaj situacije. Ti je nastojiš zatomiti nabrušenošću i kontriranjem, iritira te yorkijevo slaganje, čemu sad to, pitaš se; pa čovjek ima drugačiji doživljaj teksta od tebe. Zar ne može? Smeta te pomisao da Mufovke možda ne trpe neslaganje, ali iz tvojih komentara izbija netrpeljivost prema drugačijem mišljenju i perspektivi.
E sad, što se tiče mojeg trbušastog susjeda; mislim da je muškarcu teško razumjeti to poniženje jer nije navikao na kontinuiranu objektivizaciju i komodifikaciju svog tijela. A objektivizacija je ponižavajuća jer je dehumanizirajuća, ona poseže u tvoj prostor kako bi te pretvorila u predmet tuđe požude ili pak gađenja, ovisno o tome uklapaš li se u prevladavajuće standarde ljepote ili ne, kao da postojiš da bi bila oku ugodna, a ne *za sebe*. Simpatično mi je da mi predlažeš promišljanje svoje reakcije, kao da postoji neko skriveno dno ove situacije koje ja ne vidim – a kad kažem simpatično, mislim, naravno, pokroviteljski. 🙂 Gle, mislim da si ti taj koji odbija vidjeti drugu stranu medalje, a Maša ti ju je pokazala. Nema ti koristi da se koprcaš; nelagoda je poput živog blata. Što se više koprcaš, dublje u nju toneš, a usput tratiš puno energije.
E, a trbušasti susjed ima visoki šećer i s tim me upilao već u startu. 😀 A sad ozbiljno, želim pronaći rješenje za ovakve situacije koje nije podjebavanje i trolanje, i nisam skroz nezadovoljna svojom reakcijom jer nisam šutke otrpjela njegovo ljigavljenje, ali me smeta što su takve situacije česte i ženama prepoznatljive, zato Maša i piše o njima, da bi ih iznijela na svjetlo dana zajedno s emotivnim talogom kojeg ostavljaju iza sebe. Ako ih tko shvati kao osobni napad – pa, i nad tim se vrijedi zamisliti.
And now let’s all be friends! 🙂
jes, sori zbog nestrpljivosti, skuzio sam da komentare objavljujete prema aploudu.
hm, ne smeta mi to sto masa pise nego iznosim utisak koji je ostavio njezin tekst – to sto nisam zena ne znaci da nisam empatican, pronicljiv ili zainteresiran pa ne mogu biti u tudjim cipelama, makar one bile zenske.
znaci, ne mogu pojmiti, barem ni povrsno, sranja koja trpe crnci, cigani, tranzici, slijepi itd. – ili su muskarci i zene toliko razliciti, taj tip diskriminacije toliko drugaciji od drugih da se ne mogu ‘zamisliti’ u ulozi onog drugog?
ili bih mozda trebao beskompromisno preuzeti njezino misljenje kao svoje da bih ‘shvatio’?
hm, ne znam jesi li to uocila, ali dinamican i zivotan razgovor je jako tesko simulirati.
ne govorimo o frazama i klisejima, vec interakciji dvoje ljudi.
osim toga, uvredljivost podjednako govori i o uvreditelju i o uvrijedjenim, ne mislis li?
sto se tice jorkipolitike, zaigrajmo se 🙂
zasto bi mu blagajnica odvratila s ‘nedojebani muzjaku’ samo zato jer blebece o vremenskoj prognozi?
zar je jedini razlog da zeni kazem ‘dobar dan’ prikrivena zelja da je okrenem na pokretnoj traci blagajne?
ne znam u kakvom se covjek drustvu krece, ali ja poznajem vise nepokolebljivih, samouvjerenih i vjestih zena nego muskaraca, iako su ponikle iz kamenjarskog patrijarhata.
covjece, iritira me jorkijev riplaj jer je povladjujuci, a ne jer mi je neshvatljiv.
ako tako razgovara i s blagajnicom, onda kuzim zasto bi mu odgovorila s ‘nedojebani muzjace’.
ok, i sam sam skuzio da ti nisam trebao ‘pisati’ upute za susjeda, hvala sto mi to ne nabijas na nos 😉
ajd, standardi ljepote ne postoje za muskarce, sretni mi – visok, kosat, misicav i elegantan je tako passé, daj ti meni trbusastog procelavog next door neighbour-a s tipom II, hehe.
Iritira tebe moj komentar jer ga ne razumijes, a ne zato sto je povladjujuci.
Primjerice ti i ovdje stvar gledas na seksualan nacin. Zar ti stvarno mislis da mi muskarci gledamo stvari iskljucivo na nacin da nekoga kresnemo? Pa ti onda ispadas mutav kao i oni koji cesto napadaju femistkinje s ono glupom teorijom da one zele da zene vladaju svijetom.
Ne radi se o tome da mi muskarci zelimo jebati sve, nego zelimo da sve zene budu opcinjene nama. Kuzis razliku? Ne? Ne cudim se. Ali objasnit cu je.
Ne radi se o tome da bi mi nuzno sevili svaku zenu, nego da svaka zena koja nas vidi pomisli kako smo zgodni, pametni, saljivi, sposobni. Kuzis sada? I dalje ne? Hm..
Znas ono kad zena ne moze otvoriti krastavce pa da muskarcu da pokusa. On ne moze pa uzima prijatelj, pa se obojica muce i znoje, ruke ih bole i skoro prdnu od muke. Zena trazi da joj vrate krastavce kako bi ona nozem pustila malo zraka i otvorila. Ali ne,, cemu nozem? Pa onda nema pobjednika. Onda zena ne vidi tko je “muz”, tko je supermen. Ako i sada ne kuzis onda mi je zao. Ne znam ni s bojicama niti s temperama.
P.S. Standarde ljepote muskaraca (i zena) poistovjetiti s komodifikacijom zenskog tijela.. ma nemam rijeci 😀
Problem monitorske korespondencije jest u shvacanju onoga sto je pisac htio reci. Nesto sto se svakako bolje osjeti u razgovoru gdje cujes boju glasa, intonaciju, vidis geste ruku i mimiku lica… Svakako, problem jest tu i nije ga lako rijesiti. Medjutim, uletiti u raspravu kao da se boga za kurac uhvatilo mi stvarno nema smisla.
Cijela je moja ideja bila da iskazem koliko mi ovakav tekst pomaze da samog sebe preispitam u svom djelovanju. Iako ne bacam seksisticke fore (barem se nadam, dakle i to bih mogao malo preispitati) to i dalje ne znaci da nisam muzjacki nastrojen, tj. da se ne ponasam kao pijevac medju kokosima. Ako je ikada itko vidio kako to funkcionira u zivotinjskom, kokosjem svijetu onda ce znati o cemu govorim.
Nisam nigdje napisao da bi trebala prestati zezancija, da se moram ograniciti na “dobar dan” i slicno. Nego da je potrebno malo autorefleksije.
BTW. radio sam takav posao i uopce mi nije bio problematican, stovise, uzivao sam u tom poslu. No to ne znaci da cu iz svoje pozicije ici prosudjivati kako je drugima koji to jos uvijek rade.
No, ako vec pricam iz svoje perspektive onda se svakako sjecam koliko sam ja bio ogranicen u zajebanciji jer je stranka uvijek u pravu, jer se stranku mora tretirati kao kralja/icu, jer postoji mogucnost otkaza. I uz sve to, mogu si jos zamisliti kako bi mi bilo da me dosla neka nedojebana zena zajebavati sa svojim forama :S Srecom, nisam imao te probleme.
Moja preporuka bi svakako bila da pokusate citati s razumijevanjem. A i malo autorefleksije ne bi skodilo 😉
zdravo, zdravo 🙂
jednom je jedna zena bila opcinjena mnome. najgorih pol godine mog zivota.
uff, pijevac i kokosi, kurati bog – tread softly :p
generale jorki, nema ‘mi muskarci’ – ako ti zelis da te zene slave i nekriticki upijaju svaku tvoju rijec, nemoj misliti da svi razmisljaju na taj nacin.
neki zele da ih slave i muskarci i zene.
postoje cak i zene koje zele da ih postuju, vole i slave druge zene, cak i muskarci.
suludo.
vidis, moja zena ne koristi noz da otvori teglu krastavaca nego se upinje kao mazga dok ne kapitulira. sto sad?
hm, s obzirom da tako dobro baratas terminima, ne mogu, a da se ne zacudim kako ti tek ovaj clanak otvara oci 🙂
s druge strane, sve je moguce s obzirom da ti je posao slican blagajnickom bio uzitak 😮
covjece, malo autorefleksije ti treba i kad si na sekretu, a kamoli u interakciji sa svijetom.
nakon sveg ovog piskaranja, jos uvijek mi smetaju iste stvari – tekst gdje se u skoro istom kontekstu spominju grc u kojem covjek zivi nakon traume (silovanje, gubitak bliznjih u ratu gdje je dojucerasnji susjed krvnik, itd.) i nelagoda koju uzrokuje ducanski trol seksist, ekskluzivna clanstva u sestrinstvu ili bratstvu, svojatanje te famozne nelagode.
reakcije ne mozemo svesti na spol ili rod, nego na individuu – moja bi se mati vjerojatno pristojno nasmijala, sestra bi mu detaljno objasnila zasto je debos, punica bi ga sterala u kurac, zena bi ga mozda i napucala.
nema ekskluzivnog sestrinstva ili bratstva.
sve se svodi na to tko si.
a taj si koji jesi, jebiga.
Svako malo se ovdje nadje neki nedojebani muzjak misleci da je ovo portal poput Indexa, Jutarnjeg, Vecernjeg, Narod, Forum… pa da i on da neki obol. E kad ga poklopis i popljujes onda bi htio da se bude kulturan i demokratican jer bi on htio raspravu. Slucajno ako mu se ne pojavi komentar iste sekunde onda place nad cenzurom. Ako mu velis da je seksist onda zaziva iz sjecanja svoje prijateljice i djevojke koje su cak sposobnije od muskaraca. Ako velis da je homofob onda ti prica kako ima prijatelje koji su pederi. Ako velis da je rasist onda ti kaze da navija za Brazil.
Nevjerojatno je kako je tesko naci polje koje nije kontaminirano glupanima. Covjek se pozeli odmoriti i nesto nauciti, a bude uvucen u bas blesavu raspravu u kojem mu muskarac objasnjava kako je to biti zena.
Ajmo redom:
Stavio sam “mi/svi muskarci” kao govornu figuru recimo. Mislio sam da ces shvatiti da se to ne odnosi na sve nas muskarce nego na vrlo veliku vecinu. Bio sam u krivu, moja pogreska, ok. Mea culpa.
Krastavci su bili pokusaj slikovitog primjera kako ce se vecina muskaraca. Ocito je bio samo pokusaj. Tvoja zena ne koristi noz i sve pada u vodu. Opet moj fail.
Da, ovaj clanak mi otvara oci. Tebi ocito otvara neke sfinktere i sve ok. Ni prvi ni zadnji koji nije skuzio poantu. Znao sam biti u drustvu gdje netko ne kuzi vic pa mu se objasnilo. I opet ga nije skuzio. I bilo je ok, nismo imali raspravu oko toga.
Zasto reakcije ne bi mogli vezati uz neki rod? Zbog tvoje obitelji? LoL.
Itekako se moze vezati uz rod, nacionalnost, seksualnu orijentaciju… Sve ovisi o kontekstu.
Zato se i moze u istom tekstu pricati o silovanju i problemima u lokalnom ducanu jer se radi o kontekstu, tj. o kulturi u kojoj zivimo.
najdublje se ispricavam zbog nekompetentnosti na polju koje obuhvaca tekst i neshvacanju figura i simbola, zahvaljujem na strpljenju i poduci o demokraticnosti i kulturi.
moze pitanje? 🙂
ako cemo reakcije vezati uz rod, spol, status itd. – ne postoji li sansa da svojim ocekivanjem tipicnog obrasca ponasanja diskriminiramo onog koga promatramo?
cigan krade, zena koristi noz za otvaranje tegle, muskarac objektivizira..
Covjek je kompleksno bice i reakcije ovise o mnogim stvarima, a medju inima je i kontekst. Ne moze se lakonski reci da “sve se svodi na to tko si ti”, tj. na neki individualizam. U pocecima nacisticke Njemacke ogromna vecina Zidova je imala istu reakciju, a to je bila sutnja, tisina, ne talasanje. Kontekst je bio jasan, a reakcija je bila vezana uz etnicitet/religiju.
Kada su neki moj srpski prijatelji/ce dobivali na pocetku 90-ih otkaze ili premjestenja na losija radna mjesta nisu psovali u lice hrvatine poslodavce, terali ih u kurac, objasnjavali im zasto su debosi i slicno. Nego su bili u tisini jer bolje pakracki dekret nego trinaesti bataljon, ako kuzis o cemu pricam. Dakle opet je reakcija bila vezana uz kolektivni element zbog konteksta.
Sto se tice drugog dijela pitanja, nisam ga shvatio. Pricamo li mi o reakcijama koje ljudi imaju u odnosu na normu drustva i dominantan stav ili o diskriminaciji tih istih ljudi koji te reakcije imaju? Kao sto rekoh, nisam shvatio.
hvala mašo, hvala iva na artikuliranju moje svakodnevnice.
dovoljno iskustva ne samo života u ovom rodu veći u svim vrstama uslužne djelatnosti da mi se želudac zgrči dok čitam tekst i komentare i ostane zgrčen još dobrih sat i pol nakon čitanja, dok sa isforsiranim smejškom gledam kroz ispitne kandidate koji misle da je zabavno, duhovito, LJUDSKI komentirati kako sam tako mlada pa još i žena pa još i tako izgledam i tako sam susretljiva i ljubazna a putem maila su stekli potpuno drugu sliku hihi haha huhu
zapravo, oboje.
ako se interakcija temelji na tvojoj pretpostavci koja dalje definira tvoj stav i misljenje o osobi s kojom komuniciras, pricamo o diskriminaciji, zar ne – uklapas tu osobu u sliku koju imas otprije i nije vazno cinis li to iz pozicije kakve ‘manjine’ ili zastupas ‘dominantni stav’.
u kratkom susretu je tesko (da ne kazem nemoguce) odrediti neciji motiv, a samo ponasanje (akcija, reakcija, kajgod) povrsno definira covjeka.
sori, malo sam otplutao.
tekst mi se svidio, ali popizdeknem na ‘mi’ ‘vi’ ‘oni’ – pogotovo kad takvo sto citam ovdje.
Osobno smatram kako ne moze ona tko je “donji” diskriminirati onoga tko je “gornji”. Meni je diskriminacija slicna toleranciji. Ne mogu ja onoga tko drzi pistolj na mom celu ni tolerirati ni diskriminirati.
Mozda govoris vise o predrasudama, pa da se na njima temelji moj kasniji odnos prema nekome. Tu bih se slozio da ulazim s predrasudama u bilo koji odnos. Mislim, predrasude su tu da nam olaksaju zivot, bez njih ne bi bilo moguce obavljati masu stvari. Problem (koji ja vidim jer ovo je moje misljenje i nisam citao literaturu o tome) jest u tome na koji nacin su te predrasude obojene.
Susret s blagajnicom jest kratak, ali s druge strane tu osobu ni ne poznajes. I ovisno o nacinu vodjenja razgovora i njegovoj temi smatram kako to itekako moze definirati covjeka.
Prije par godina sam bio u drugoj drzavi. Ulazim u gradski autobus i pitam vozaca moze li mi reci gdje je neka ulica, na kojoj stanici treba izaci… Vozac skuzi da znam pricati “naski” i nakon pruzenih informacija krenu tipicni razgovori dijaspore. Otkuda si, kako je u Rvacka i tako to. Nije proslo 2 minute naseg razgovora, a lik me vec trazio da idem u hrvatsku crkvu i da treniram nogomet u hrvatskom klubu. I ok, po mom sudu vjera je intimna stvar, ali mozda je covjek htio reci da i to postoji u tom gradu. No nakon toga on meni ide pricati kako se i on ustvari vise voli moliti sa svojom zenom u krevetu. Poceo je vec i o nekim detaljima, ali srecom smo dosli do stanice na kojoj sam trebao izaci.
Krakat susret, a ja sam izasao s brdo misljenja o njemu, mahom negativnih. I to kao covjek koji nema problema pricati o svemu, ali nemam namjeru okolo pricati pusi li moja zena kurac i pusi li ga dobro ili lose :S
Ukratko, covjeka sam definirao kao nedojebanog muzjaka 🙂