Make housework great again: hygge i čarolija pospremanja

Popularni priručnici i(li) samopomoćnice općenito imaju reputaciju neuglednog, sumnjivog žanra koji čitatelji(ce) najradije čitaju potajice ili pod autoironičnom krinkom. Bi li nas drugi ozbiljno shvaćali da znaju da rješenje svojih problema najozbiljnije tražimo među njihovim koricama? Stoga me pomalo ozlovoljilo što su me nedavno neobjašnjivo privukla dva novija bestsellera iz ove kategorije — Hygge: danski recepti za sretan život i Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život — koje sam brže-bolje kupila potiskujući njihovu cijenu i apsurdnost nabave. Ipak, tko može odoljeti obećanju recepata za uživanje u malim radostima ili još fantastičnijoj čaroliji popremanja koja bi moj dom preobrazila iz umjereno neuredno-nedovršenog u savršenu harmoniju življenja?

Hygge popularizira istoimeni danski (i šire skandinavski) koncept udobnosti, uživanja u sitnicama i posebno u utočištu doma. Iako autor Meik Wiking radi na Institutu za istraživanje sreće, knjiga je miljama udaljena od znanstvene (pa i popularnoznanstvene) publikacije i najviše odgovara odrednici coffee table book, s puno ilustracija i malo — zamorno repetitivnog — sadržaja (trebate svijeće! tople čarape!), ujedno figurirajući kao plitka turistička promocija Danske.

Ilustracija: Milou Trouwborst

Čarolija pospremanja koja će vam pospremiti život mnogo je zanimljivije djelo. Marie Kondo profesionalno se bavi uvođenjem reda u stanove svojih klijentica i klijenata i obrazlaže svoju metodu inovativna imena KonMari. Veliko je pospremanje potrebno izvesti u jednom mahu, predmeti se kategoriziraju i zatim se vlasnica ili vlasnik odlučuje hoće li predmet zadržati i, ako da, gdje će mu biti mjesto. KonMari metoda u popularnoj je kulturi interpretirana kao pomodna ideja zadržavanja samo onih predmeta koji nas ushićuju, kao salivena za millenials, a na nju su se posprdno referirale i Girls i The Mindy Project. Knjiga spaja japanske koncepte (komono = mali raznorodni predmeti kao što su baterije, kovanice, privjesci, koromogae = smjena zimske odjeće ljetnom) s Kondinim iskustvima. „Dok su se druga djeca u školi igrala ‚lovice‘ ili skakala, ja bih krišom otišla presložiti knjige na polici ili provjeriti sadržaj ormara s potrepštinama za čišćenje, mrmljajući cijelo vrijeme o lošim metodama skladištenja“, Kondo korijene oduševljenja za pospremanje pronalazi u ulozi povučenog, zanemarenog srednjeg djeteta. Opsesija pospremanjem (pre)savršeno je utjelovljenje rodno obilježenog ideala dobre i uredne djevojčice koja perfekcionizmom nastoji dobiti odobravanje okoline. Posebno privlačna strana Kondina pristupa jest antropomorfizacija predmeta: autorica, primjerice, uvjereno tvrdi da je motanje čarapa u klupko najgore nasilje nad njima i postupak koji im ne dopušta da se odmore kad nisu potrebne. Umjesto kvrgavih kugli Kondo preporučuje presavijanje para po dužini i rolanje u opušteno klupko.

Čitajući Hygge i Čaroliju pospremanja, sve mi se više činilo da ih povezuje nešto više od poluslučajne situacije nabavke u kompletu. Oba teksta, naime, obećavaju promjenu odnosa prema kućanskim poslovima transformirajući ih u navodno zabavnu, kreativnu djelatnost. Pospremanje više nije dosadan repetitivni zadatak, već platno za izražavanje naše osobnosti, o čemu svjedoči i ponosno pokazivanje pospremljenih regala na Instagramu uz hasthtag #konmari. Isto tako, briga o unutarnjem uređenju doma — nabavka živežnih namirnica, SVIJEĆA i drugih kućanskih (ne)potrepština — oplemenjujuća je zabava, sugerira nam Hygge.

Oba pokreta marketinški su usmjerena na žene i teško se oteti dojmu da nam se još jednom želi prodati neotradicionalistička ideja o kućanskim poslovima kao ženskom putu do samoostvarenja. Kondina knjiga često se referira na ženstvene prostore kao ideal žena koje joj se obraćaju te i sama ohrabruje takve stereotipe — primjerice savjetujući ženama da za kućnu svakodnevicu biraju ženstvene i elegantne komade, a izbjegavaju pohabane trenirke. Hygge, doduše, deklarativno priznaje važnost ravnopravnosti i hyggelig učinak zajedničkog obavljanja zadaća, ali stvaranje atmosfere kućevnosti i dalje je pretežno i prešutno ženska zadaća. U pravilu su žene te koje se brinu o jelovniku i unutrašnjem uređenju doma, odlučuju o posteljini i posuđu. Topos muškarca koji se bez žene ne snalazi u vlastitom domu (samo jedan ovotjedni napis iz ropotarnice šaljivog patrijarhata: „Wife leaves town, husband is lost at home alone“) i ne uspijeva održati status quo, a kamoli učiniti prostor doma ugodnijim, zlatni je standard patrijarhalnog blagonaklono infantilizirajućeg humora.

Ilustracija: Milou Trouwborst

Iako se situacija postupno mijenja, gender gap u obavljanju kućanskih poslova se smanjuje, žene i dalje u prosjeku više rade u kućanstvu od muškaraca. Posebno rad koji je teško mjeriti — poput logističkih operacija („I am the person who notices we are running out of toilet paper“) — i dalje uvelike preuzimaju žene. Stvaranje atmosfere kućevnosti i općenito estetskog identiteta doma, zadataka koji se uglavnom ni ne percipiraju kao rad, a srž su hygge filozofije, pretežno spada na žene, koje su pritom često ismijavane zbog (pretjerane) gorljivosti u nastojanju da stvore udoban dom, pogotovo ako rezultate pokazuju na društvenim mrežama. Pritom je riječ o razumljivoj potrebi brojnih žena da njihov rad bude cijenjen i vidljiv barem u nekom obliku.

U 1950-ima i 1960-ima, razdoblju ubrzane modernizacije, kućanski poslovi, i dalje prešutno ženska zadaća kako u kapitalističkom tako i u socijalističkom režimu, percipirani su kao „nužno zlo“ te se primarno težilo njihovu pojednostavljivanju i ubrzavanju u sprezi s modernističkim (i socijalističkim) uzdanjem u znanstvena dostignuća. Kako održavati savremeni stan?, priručnik sarajevskog Gradskog zavoda za unapređenje domaćinstva iz 1967., paradigmatski utjelovljuje ondašnji pristup održavanju kućanstva. Zadovoljstvo se nije tražilo u procesu (čišćenja, kuhanja), već u konačnom rezultatu — urednom stanu i gotovom obroku. Ilustracije uz savjete posebno su znakovite: shematični, apstrahirani (ali još uvijek prepoznatljivo ženski) likovi u crno-bijelim su fotografijama reducirani na dijelove tijela bitne za određenu radnju. Kao što se težilo svođenju rada na minimum i njegovu konačnom iščeznuću, tako su i radnice u kućanstvu pod krinkom rastuće učinkovitosti pretvorene u sjene u pozadini blistavog kućanstva.

Zašto i dalje pristajemo na neravnopravnost u kućanstvu? Uz standardan repertoar izlika (žene jednostavno vide više prljavštine u svojoj okolini / brže i bolje obavljaju kućanske poslove / više vremena bi potrošile na popravljanje aljkavog posla svoga partnera nego kad same obave isti posao), jedan od aktualnih, sofisticiranijih mamaca jest zaogrtanje rastućeg broja kućanskih poslova u privlačan omot hobija. Hobizacija kućanskih poslova vjerojatno je najizraženija u kuhinji. Naravno da više vremena investiram u kućanstvo — to je zato jer volim kuhati, jer je kuhanje moj hobi! Nije pošteno uračunati to vrijeme u kućanske poslove kad je to nešto što me ispunjava!, dugo mi je govorio glasić grižnje savjesti. Ipak, izgleda da hobizacija počinje zahvaćati i područja u kojima mi se dosad činila nemogućom, poput pospremanja koje, prema KonMari metodi, postaje izrazom naše osobnosti i moguće ga je prezentirati u estetiziranoj verziji na društvenim mrežama.

Ilustracija: Milou Trouwborst

Blogerice i blogeri redom su oduševljeno pozdravili hygge ponosno tvrdeći da, i ne znajući za pojam, već odavno utjelovljuju njegov sadržaj. Uloženo vrijeme, trud i financijska sredstva skrivaju pod krinkom naturaliziranog uživanja koje ne traži naknadu. Sličan se fenomen mogao promatrati u slučaju food bloger(ic)a uhvaćenih u mrežu neplaćenog (ili potplaćenog) rada. I kad radimo ono što volimo, ili upravo u tom slučaju, priznanje da je riječ o radu ne omalovažava našu posvećenost i trud, već upravo suprotno. Dakako, otkrivanje neubitačnih aspekata notorno zamornih aktivnosti kao što je pospremanje te mogućnost kreativnog izražavanja mogu hvalevrijedno osvježiti svakodnevicu. Ipak, operacije koje svakodnevno održavaju kućanstvo — koliko god bile dobrodošla distrakcija (pogotovo ususret tištećem deadlineu) ili pak znak udobne rutine — jesu rad i kućanski se poslovi s razlogom ne zovu „kućanski hobiji“ ili „kućanske zabave“.

I Hygge i Čarolija pospremanja gorljivi su apostoli individualizma, presudnosti akcija pojedinaca nasuprot društvenim odnosima. Ipak, naizgled beskrajna, individualistička sloboda potrošač(ic)a koji bi osobnim izborom hygge predmeta trebali kreirati idealan dom po svojoj mjeri ispostavlja se bitno ograničenom: „to što jedemo ne smije biti ni previše svježe ni previše alternativno niti smije u bilo kojem drugom smislu biti izazov“, „nova zdanja od cementa, stakla i čelika jednostavno nemaju šanse u odnosu na hygge faktor spomenutih starih zdanja“, klasici su osobito hyggelig. Nadalje, estetika hyggea bitno se (i nimalo slučajno) podudara s ponudom skandinavskih trgovačkih lanaca kao što su Ikea i Tiger, a priručnik i eksplicitno povezuje vrijednosti hyggea s onima danskog dizajna (skromnost, jednostavnost). Nije stoga čudno da hygge asociramo prvenstveno s motivikom tih krajeva — poput sobova na toplim zimskim čarapama, puloverima i kutijama za kekse — a ne, primjerice, s tropskim motivima.

Oba priručnika zdušno promoviraju viziju doma-utočišta, duboko apolitične sfere. „Bez drame. O politici ćemo neki drugi dan!“, umiruje nas Wiking. „Što više sadašnji trenutak razlučuje od okrutne stvarnosti vanjskog svijeta, to nam je dragocjeniji“, autor niže hvalospjeve kućnoj idili koja odolijeva hujanju mećave u vanjskom svijetu. Jednaka bi nas opuštenost trebala preplaviti u savršeno pospremljenom domu. Povlačenje u privatnu sferu u kojoj odbijamo vidjeti iste strukturalne probleme prisutne na makrorazini razumljiv je odmak od teških vijesti, ali i opasno odvajanje osobnog od političkog koje nas sprečava da vidimo neravnopravnost u vlastitim svakodnevicama i da se borimo protiv nje. Wiking tek na kraju knjige gotovo nevoljko priznaje da Danska redovita prva mjesta na ljestvicama sreće barem djelomično zahvaljuje ekonomskom blagostanju i razgranatom, socijalno osjetljivom sustavu društvene potpore, a ne zaluđenosti svijećama i fotogeničnim šalovima. Ekonomska i socijalna sigurnost, a ne konzumeristički inventar osnova su ugodnog i sigurnog doma.

Ilustracija: Milou Trouwborst

Neizgovorena suprotnost i hyggea i KonMari metode nered je, kaos i — smeće. Konačno, ima li nešto što je manje hygge od otpada i nečistoće, tih vječnih prijetnji kućanstvu? Oba pristupa usredotočuju se doslovno na čišćenje pred vlastitim pragom, eliminiranje neželjenih pojava iz vlastitog okruženja, u prvom redu iz prostora doma. Tako nastala oaza doma konstruira se kao suprotnost okrutnom i prljavom vanjskom svijetu koji je nemoguće kontrolirati. Opremanje doma dopadljivim predmetima kao i održavanje njegove blistavosti ne postavljaju se u odnos prema konzumerističkom ciklusu i odgovornom zbrinjavanju onoga što više ne trebamo ili ne želimo.

Pogledamo li recentne domaće diskurse o zbrinjavanju smeća, pronaći ćemo zapanjujuće sličan naglašeno individualistički pristup i ignoriranje strukturalnih problema. „Nekultivirani“ građani i građanke koji bacaju smeće mimo kanti za smeće te ne znaju ili ne žele razvrstavati otpad redovito su konstruirani kao neprijatelj broj jedan u borbi za čisti grad. Čistoća, kompleksan pojam s neugodnom fašističkom implikacijom čistoće rase, nerijetko se artikulira i na toj simboličnoj razini kao granica između starosjedilaca i doseljenih, pravovaljanog nacionalnog tijela i Drugih.

Pritom u drugi plan pada činjenica da je zbrinjavanje otpada i na lokalnoj i državnoj razini neadekvatno, čemu Zagreb može zahvaliti nelaskavu titulu europske prijestolnice smeća. Nedavna kampanja u Srbiji „Ne prljaj. Nemaš izgovor!“ analogan je primjer prebacivanja odgovornosti s vladajućih struktura na pojedince. Ideal čistoće, agresivno i patronizirajuće promoviran na razini djelovanja pojedinaca, nije ništa doli krajnje površna iluzija. U zemlji u kojoj se samo 15% otpada reciklira (i to uglavnom posredstvom profesionaliziranih sakupljač(ic)a sekundarnog otpada, a ne privatnih domaćinstava) i u kojoj nedostaju temeljna postrojenja i komunalna oprema za zbrinjavanje otpada, građanke i građani praktički nemaju izbor nego da „prljaju“. Umjesto usmjeravanja angažmana na usvajanje boljih praksi za gospodarenje otpadom na lokalnoj i državnoj razini i pritiska na odgovorne institucije, odgovornost se prebacuje na one koji — ne pohvalno, ali ipak relativno benigno — bacaju smeće mimo koša.

Možda je osvanuće reklama za Hygge na brojnim predimenzioniranim zagrebačkim kantama za smeće samo puka slučajnost, ali volim vjerovati da je riječ o podudarnosti koja nas potiče na razmišljanje o mehanizmima distinkcije između „kulturnog“ i „nekulturnog“, „urednog“ i „neurednog“, nepomućene kućne idile i svega onog što je iz nje potrebno isključiti. Prostor doma nije apolitičan, hermetički zatvoren svijet, već itekako apsorbira rodne, klasne i druge nejednakosti te je poprište borbe jednako kao i vanjski svijet. Prljavština potonjeg (patrijarhat, klasna nejednakost, ekocid), ukoliko se protiv nje ne borimo, s lakoćom zapljuskuje i naše domove.

Naslovna fotografija: Milou Trouwborst