Napokon superžena

Nakon stotinu milijuna različitih ekranizacija Batmana, Supermana, Spider-Mana, nakon nebrojenih adaptacija i ekranizacija žnj DC-jevih i Marvelovih muških superjunaka i antijunaka, Hollywood nam se napokon smilovao i dao šansu Wonder Woman, junakinji koja vrijedi više od Ant-Mana, Aquamana, Green Lanterna, Čuvara galaksije i Deadpoola zajedno. Da, WW vrijedi više, ali ljudi je sudeći po pojedinim reakcijama, kako je sam lik Wonder Woman (Gal Gadot) rekao, baš i ne zaslužuju. Wonder Woman (2017) redateljice Patty Jenkins zanimljiva je i uspjela ekranizacija poznate strip-junakinje. Njezina Wonder Woman nije nova Imperator Furiosa, ali razlog tome nisu ni superjunakinja ni redateljica, već činjenica da Wonder Woman ne pripada distopijskom svijetu Mad Maxa, već DC-jevom univerzumu koji nije u stanju sagledati i tematizirati vlastitu distopičnost jer, moramo to reći, svijet u kojem na stotinu superjunaka dođe jedna junakinja, itekako je distopijski.

Prije dva dana Marta Šarčanin sažeto je objasnila zašto je Wonder Women važna, pa ću se samo nadovezati na njezin stav: WW trebate pogledati jer iako ne možemo decidirano tvrditi da je u pitanju feministički film, itekako možemo reći da poteže feministička pitanja i koristi se feminističkim postupcima o kojima vrijedi razmisliti i razgovarati. Također, film je vraški uzbudljiv i ima odlične scene borbe Amazonki te uprizoruje potpunu fizičku nadmoć i neustrašivost superjunakinje, što je dobrodošla promjena s obzirom na to da smo navikle gledati muške superjunake u klinču s muškim superzlikovcima dok žene najčešće sjede po strani i svršavaju potiho na muške tajice od elastina, lateksta i čega već sve ne. Godinama gledamo sporedne ženske likove i nije mala stvar u kinu vidjeti glavni lik Amazonke kako jurca po bojišnici, metke odbija rukama i vitla lasom istine. Wonder Woman mali je korak za Hollywood, ali veliki za čovječanstvo. A koliko znam, feministkinje su sastavni dio čovječanstva, zar ne?

Kad kažem da redateljica Patty Jenkins koristi određene feminističke postupke i povlači feministička pitanja, na što točno mislim? Kao prvo, veliki je povijesni narativ o Prvom svjetskom ratu smješten u osobnu žensku priču o gubitku voljene osobe. Povijest se, dakle, filmom reducira na epizodu iz života naše superjunakinje: u tešku temu ratnog stradanja ulazimo kroz crno-bijelu fotografiju, odnosno kroz prisjećanje Wonder Woman na incident koji ju je iz sigurnosti otoka-grada Temiskire doveo u svijet ljudi. Taj incident zapravo je muškarac Steve Trevor (Chris Pine) koji rat uvozi u female-only prostor stavljen izvan vremena i ljudskog nasilja. Amazonke se doduše spremaju za rat s bogom Aresom, ali ga uopće ne priželjkuju, štoviše, kraljica Amazonki i Dianina majka, Hipolita (Connie Nielsen), dugo odbija svoju kćerku pripremati za boj, iako zna da je on neizbježan. Wonder Woman djelomično pacificira Amazonke i ne prikazuje ih u njihovom mitološkom, starogrčkom i nasilničkom ruhu: na Temiskiri nema ubijanja muške djece, nema sakaćenja muškaraca i njihovog porobljavanja. Dianinu tetku, Amazonku Antiopu (Robin Wright), u filmu ne otima pak, po običaju, junak Terzej, već je čeka drugačija sudbina. Antiopina je uloga ovim filmom itekako feministički revidirana. Prednost ovogodišnje adaptacije stripa o Wonder Woman leži također i u tome što je i slavna starogrčka povijest, poput većine DC-jevih stripova, užasno mizogina: Jenkins ne režira film o Amazonkama-ratnicama, već o Amazonkama koje su ratnice, ali nisu samo to. Ona im daje drugačiji kontekst i priču koja nije inherentno mizogina.

Wonder Woman zapravo je mnoštvo priča u jednoj i ta slojevitost spašava film od uobičajene holivudske patetike. Postoje, naravno, scene koje su dotaknute sladunjavim ljubavnim sentimentom i nostalgijom, ali sama priča između Diane i špijuna Trevora nije nategnuta i neuvjerljiva. Kemija između Gal Gadot i Chrisa Pinea je odlična, što sigurno nije odmoglo redateljici. Njihova je ljubavna priča glavna okosnica filma, ali se isprepliće s pričom o ratu, o prijateljstvu, roditeljstvu, s pričom o gubitku bez koje nijedna ljubav u stvari nije ni moguća. Već sam pisala o tome da su kod muških superjunaka centralnu ulogu igrali očevi koji su ih ili učili kako da postanu dobri ljudi, ili su ih nepovratno sjebali. Uglavnom, figura oca u franšizama o muškim superjunacima iznimno je važna jer gubitak oca postaje točka oko koje se gradi glavni lik. Protagonista motivira u prvom redu vlastiti otac ili figura oca i tek povremeno žena u koju je superjunak uvijek hamletovski poluzaljubljen. Wonder Woman nema oca, ali ona uopće ne mari što je otac odsutan i nema identitetsku krizu svaki put kad razgovaraju o njezinom porijeklu: majka je sasvim dovoljna, odnosno Amazonke su dovoljne da je odgoje i učine samostalnom ženom punom avanturističkog duha i samopouzdanja. Otac nije nužan da bi superjunakinja izgradila svoj karakter i očvrsnula ga. Veći manjak Wonder Woman osjeća kad joj majka brani učenje borilačkih vještina, odnosno kad se prema njoj ponaša previše posesivno i zaštitnički.

Isto tako, superjunakinji nije potreban ni ljubavnik. Ovo je vrlo eksplicitno izrečeno u filmu, jer Diana Steveu Trevoru objašnjava da zna sve o reproduktivnom seksu i tome da on nije neophodan za ženski užitak. S obzirom na to da joj seks sa američkim pilotom nije neophodan, romansa koju pratimo Dianin je svjestan izbor, što je važan odmak od uobičajenih ženskih likova u filmovima o superjunacima. Wonder Woman može bez oca, bez Trevora, može čak i bez majke. Ona je sama svoja žena. Upravo nas, međutim, ta njezina autonomija dovodi do problematičnog i paradoksalnog mjesta u filmu, do onoga što nas ipak podsjeća da ovo nije u prvom redu feministički, već holivudski film, i to blockbuster nastao u vrlo konkretnim financijskim uvjetima koji ne dopuštaju posve radikalan rez koji bi Wonder Woman iz priče o Prvom svjetskom ratu prebacio u otvorenu feminističku bitku iz 21. stoljeća.

Naime, fotografija koja započinje priču i ima sentimentalnu vrijednost za našu protagonistkinju, božicu Dianu, poklon je koji superjunakinja prima od Brucea Waynea, to jest od Batmana glavom i bradom. Fotografija stiže u oklopnom vozilu, u koferu, u pratnji naoružanog osiguranja. Bez obzira na svu moć koju Wonder Woman ima, resursi su, kao i veze, na strani Batmana: on je posrednik između Diane i njezinog sjećanja. Hollywood mora, dakle, Wonder Woman smjestiti u DC Universe u kojem je Batman ipak, zajedno sa Supermanom, glavna zvjerka, što bitno ograničava priču koju nam prva redateljica filma o superjunacima, Patty Jenkins, može ispričati. Što nam ova ograničena redateljska sloboda govori? Prije svega, postavlja se pitanje je li uopće moguće snimiti feministički film kapitalističkim ulaganjem? Wonder Woman film je koji mora zaraditi novac, on je ekranizacija koja računa na zaradu, a ne na emancipaciju. Feministička je poruka sekundarna u odnosu na profit Warner Brosa.

No, feminističke trenutke unutar filma svejedno ne možemo odbaciti kao irelevantne. Redateljica pametno i s velikom dozom humora u blockbuster ubacuje poruke koje nisu bez težine. Wonder Woman ulazi u kabinet u koji žene ne smiju, zna jezike koje muškarci uopće ne prepoznaju, nema problema da se nametne u razgovoru i u borbi, neposlušna je, odbija obući odjeću u kojoj se ne može lagano kretati, aludira na to da su sekretarice muško roblje, da seks s muškarcima nije neophodan za ženu, idealistkinja je. Ukratko, ona je feministička heroina. Druga je stvar što holivudski feminizam ima ograničen domet, ali to ni na koji način Wonder Woman ne čini lošim filmom. Naprotiv, čini ga neophodnim pomakom unutar izrazito problematične industrije zabave koja, iako je posve usmjerena na zaradu, svejedno ispred novca stavlja vlastite nazadne i šovinističke predrasude o tome tko novac može i smije zaraditi. Važno je to što su žanrovski film od kojeg su očekivali dobit holivudski producenti prepustili redateljici, a još je važnije to što u tom filmu koji zaradu obećava glavnu ulogu glumi žena.

Uvriježeno je mišljenje da žanrovska književnost, stripovi i njihove ekranizacije zanimaju samo muškarce, ali govorimo o sadržajima koji su davno prodrli u mainstream i koje konzumiramo apsolutno svi. Nemaran i neprecizan govor o ženama čitaju i žene koje bi izgleda svaki put kad nalete na kakvu mizoginu glupost trebale autorima progledati kroz prste, jer oni ipak pišu za muškarce o muškarcima, o tatama za sinove, i znaju napisati samo sporednu, bezimenu ženu zato što je muškarci žele čitati samo takvu – slabu i stereotipnu.

Važno je uvidjeti da, u opreci s gomilom poprilično mizoginih stripova i filmova, Wonder Woman pitanju roda pristupa bitno drugačije. Diana posjeduje snagu i borbenost koju Hollywood tradicionalno smatra muškim karakteristikama i svejedno nema nikakve sumnje da je u pitanju žena, jer paralelno s ratobornim dijelom njezine ličnosti, Wonder Woman njeguje duboke osjećaje pravednosti, suosjećanja i brižnosti. U određenim trenucima filma ona je božica-majka koja se brine o dobrostanju čitavog čovječanstva, ne samo o ljudima koje poznaje osobno. Njezin je idealizam vrlo impersonalan, nema robovanja osobnim simpatijama i animozitetima. Njezina se motivacija ne gradi ljubavnim ambicijama. Wonder Woman je velika ratnica, ali i jednako velika avanturistkinja (poput Disneyjeve Moane) koja sebe otkriva na način na koji se obično otkrivaju muškarci: putovanjem i borbom. U pitanju je ženski lik koji, baš u skladu s karakterom božice čije ime nosi, subvertira uvriježene rodne uloge jer njezino nasilje nije ništa manje žensko od njezine brižnosti.

Amazonke su poput sirena, mjesto neprestane muške nelagode: istovremeno ih privlače i plaše. U tom rascjepu između oprečnih muških emocija razvija se lik superjunakinje koji o tim muškarcima uopće ne ovisi jer je ona puno više od osjećaja koje u njima izaziva. Wonder Woman ime božice Artemide ne nosi slučajno. I u starogrčkoj mitologiji i u filmu Patty Jenkins Diana je stroga boginja, istovremeno blaga i ljutita, ali prije svega boginja koja ne ovisi o muškarcima, boginja kojoj muškarci nisu potrebni. Stoga se vrijedi pobliže pozabaviti likom njezinog ljubavnika i partnera Trevora koji možda nije potreban junakinji, ali je važan za njezinu priču. S jedne strane imamo apstraktnog muškarca-neprijatelja, boga rata Aresa, kojeg može poraziti samo Diana i to ne pasivnim otporom, već većom i okrutnijom silom od njegove. Da bi se Wonder Woman mogla realizirati kao osvetnica, ona u maniri svih superjunaka mora osjetiti gubitak. Iako na početku filma u borbi gubi dragu osobu, tek je Trevorov požrtvovni čin osnaži u dovoljnoj mjeri da porazi boga rata. Paradoksalno, upravo muška žrtva, odnosno smrt muškarca osnažuju Amazonku i čine je efikasnijim borcem protiv nepravde i zla. Naravno, ne govorimo o revolucionarnoj borbi za potpunu slobodu i jednakost svih ljudi jer bi, da je tako, Wonder Woman vjerojatno ubila i bogataša Brucea Waynea, ali tko bi joj onda nabavljao slike iz daleke prošlosti?

Trevor je također atipičan muškarac, kao što je Wonder Woman netipična žena: njegova je ljubav prema Diani trenutna, gotovo teleća. Govorimo o liku koji ima skrupule, hrabar je, ali isto kao i ona – brižan. Nijedan od ta dva lika nije prikazan plošno, maniristički. Wonder Woman nema slabosti, ali je svejedno slojevit lik koji snažnije od ljubavi doživljava nepravdu i laž. Lik Trevora svojevrsni je žrtveni jarac potreban svakoj Amazonki da bi se realizirala kao žena. Ne kao slaba žena kakvu muškarci loše pišu, već kao snažna žena koju dobro režira druga žena. Ženom se postaje, ali kakvom točno, to ovisi o sadržajima kojima tu ženu i njezino postajanje hranimo. Osobno, radije bih bila okružena ženama koje postaju ženama gledanjem filma Wonder Woman, nego ženama koje u postajanje dovode stereotipni stavovi da su sve ekranizacije stripova nužno glupe i loše. Nijanse su važne. Kontekst je bitan.