Distopsikon
Budući da je u ponedjeljak privedena kraju sedma sezona serije Bob’s Burgers, očite miljenice ove rubrike, moram priznati da sam malo klonula duhom. Stoga će današnji Popsikon biti nešto mračniji, ako ne u tonu, onda svakako u sadržaju. Nema dobrog trenutka za suočavanje s bešćutnim pogledom Franka Underwooda ili formiranje konačnog stava o Goopu, ali ako su me Tina, Gene i Louise išta naučili, onda je to da svaku nesretnu situaciju treba objeručke prihvatiti (i, po mogućnosti, učiniti je još nelagodnijom). Slijedi kratak pregled sadržaja koji ne samo da tugovanje za obitelji Belcher zamjenjuju drugim vrstama tugovanja, već prizivaju jezu zbog koje često bježimo upravo u popularnu kulturu.
Ne znam umišljam li to ili je Selina Meyer postala toliko okrutna da to više gotovo nije smiješno. Trenutačna politička klima u SAD-u te nagli zaokret u položaju i stremljenjima protagonistkinje očiti su razlozi zbog kojih Veep, serija koja je u prošlim sezonama brusila svoju satiričku oštricu prilično ujednačenim tempom, postaje sve bolnija za neobavezno gledanje. Selina je, kao i čitavo njezino bivše osoblje, izbačena iz glavne političke igre pa su njezini pokušaji da se dokopa minimalne količine moći ili sačuva dignitet bivše predsjednice sve očajniji i grčevitiji, što definitivno doprinosi gotovo grotesknoj atmosferi koja obavija novu sezonu. Ono što sam oduvijek voljela kod Seline (ili Julije Louis-Dreyfus koja to iz Seline može izvući) bila je njezina sposobnost da unatoč užasnom karakteru ostane unutar dometa gledateljske empatije. To joj polazi za rukom i ove godine iako i dalje nemilosrdno zadirkuje vlastitu kćer, krade priču svog najvjernijeg pomoćnika te (neuspješno) manipulira ljudima i situacijama kako bi dobila ono što želi. U trenucima najvećeg emocionalnog nereda, kada se njezini privilegiji možda najjasnije vide, Selina je ujedno i najsimpatičnija pa tako epizoda “Chicklet”, moj favorit ove sezone, donosi svojevrsnu kulminaciju osobnih problema, ali i kontekst koji gledatelji(ca)ma omogućuje da sa Selinom suosjećaju. S druge strane, Frank Underwood izgubio je moje suosjećanje ili ga nikada nije ni imao, nisam sigurna. U petoj je sezoni jednako nepodnošljiv kao i u prvoj, ali ovaj su put ulozi, naravno, veći pa njegova beskrupuloznost izaziva i veću dozu mučnine. Iako sam pogledala tek prve dvije epizode, prilično sam sigurna da ću uskoro imati priliku vidjeti Claire Underwood u ulozi predsjednice SAD-a čemu se, iskreno, bezgranično veselim. Ne zato što je Claire moralno bolja ili kvalificiranija, već zato što je žrtvovala više od Franka i pritom bila savršena ledena kraljica, što Frank, barem privatno, nikada nije mogao biti (kada ne dobije ono što želi, on je bijesan i agresivan). Predsjedništvo ne mora nužno značiti da će Claire nadigrati Franka, dapače, to je projekt na kojem Claire i Frank zajednički rade, ali nada umire posljednja. Stay tuned.
The Handmaid’s Tale glavni je hit proljetnog ciklusa. Ako stavimo na stranu fijasko uzmicanja pred diskusijom o potencijalnim feminističkim aspektima serije, The Handmaid’s Tale solidna je ekranizacija romana Margaret Atwood. Ili je solidno prvih šest epizoda koliko sam uspjela pogledati prije zastoja koji ne mogu objasniti (postaje li distopija prestvarna?). S estetske je strane serija vrlo raskošna i uglađena te me često podsjeća upravo na urednu i hladnu estetiku House of Cards. U tom se smislu odmiče od onoga što sam zamišljala kada sam čitala knjigu, kada mi se činilo da čak i najbogatija kućanstva moraju izgledati smećkasto i prašno, a red koji vlada u privilegiranom dijelu grada ipak ne bi trebao biti istovjetan redu normalnog, neometanog života. Ulaz u razlike između serije i knjige zbog tog je raskoraka između vizualnosti prve epizode i moje izmaštane distopije bio puno brži i pokazao se najboljim načinom da prihvatim prave preinake koje je serija unijela u priču o distopijskom životu sluškinje Offred. Jasno mi je i zbog čega su preinake bile potrebne – dok je knjiga polagala puno više pažnje na suzdržanost i ukočenost protagonistkinje te ostavljala tek mrvice novog poretka čineći tako čitatelj(ic)e dezorijentiranima (čitanje je poput zadržavanja daha), serija se odmah fokusirala na akciju, na šaputanja, saznavanja i pobunu (gledanje je poput žurnog, isprekidanog disanja) koje su logičnije ako se radnju želi smjestiti u suvremeni kontekst. Ipak, sve su glavne karakteristike totalitarnog režima u kojem se plodne žene opetovano siluje i tretira kao inkubatore zasad prisutne. Da, takva je radnja depresivna i jeziva, ali i potrebna.
OPROŠTAJNA SEZONA ALERT!
Počela je posljednja sezona serije Orphan Black, što bi bilo iznimno tužno da radnja nije toliko uzbudljiva. Teško je pričati o prvoj epizodi bez odavanja pojedinih linija radnje, pa ću vas uputiti na najavu iznad ovog ulomka i uvjeriti da, ako se u zadnjih četiri godine niste navukli/e, sada je idealan čas da nekoliko dana provedete s klonovima. Ja sam to učinila prošle godine i dajem iskustvu pet zvjezdica. Tatiana Maslany zaslužuje SVE nagrade, prva sezona prepuna je misterija i akcije, sve su ostale sezone prepune misterija i akcije (ali na drugačiji način!), zastupljenost LGBTIQA+ likova definitivno je iznadprosječna, glavnu riječ vode žene, komični su elementi dobro tempirani, a ozbiljne se teme nikada ne uvode s previše moraliziranja. Kao što rekoh, pet zvjezdica. Otpor distopiji koju živimo možemo pružati na razne načine, a jedan je od njih opsežno opisan u ovom tekstu. From Penelope to Pussyhats detektira problematična mjesta koja prate podcjenjivanje tipično ženskog rada, a super se nadovezuje i na Lein tekst o šivanju.
Od dana kada sam saznala za Goop, lifestyle projekt Gwyneth Paltrow, sporadično me muči kako točno izraziti što o njemu mislim. Napisane su stotine zlobnih članaka o Gwynethinoj ideji dobrog života, a njihovi su argumenti, ako ih je uopće bilo, ostali zameteni u bujici mržnje koju poznate žene često privlače na neobjašnjiv način (vidi i: Anne Hathaway). Zato mi je drago što je napokon izašao tekst koji više-manje pokriva Goopove vrlo stvarne nedostatke bez da napada Gwyneth jer je “presavršena” i “dosadna” te bez da izaziva krivnju u ljudima koji, ako ništa drugo, vole zaviriti na stranice s “luksuznim” proizvodima. Lindy West piše o prvoj Goopovoj konferenciji spajajući razumijevanje s dobro argumentiranom kritikom.
Unspeakable Appetites preporučujem iako filmove o kojima Francey Russell piše vjerojatno nikada neću pogledati:
While the vast majority of cannibal movies—and there are hundreds—are nauseatingly graphic, cheaply made exploitation films, this extreme premise has been put to subtler use in films that hardly count as horror. These movies tend to be slow and thoughtful, aesthetically arresting, punctuated by only rare eruptions of gore and violence. The cannibals of these films are self-aware, curious individuals, with familiarly disordered relationships with what they want to eat, unable to embrace their appetite and yet unable, or unwilling, to ignore it. And strikingly, these young, searching cannibals also tend to be young, searching women.
Reni Eddo-Lodge napisala je dugačak esej o sistemskom rasizmu i trebate pročitati svaku riječ.
Nakon mjeseci frustrirajućeg odgađanja stigao je Ctrl, prvi SZA-in studijski album. To je sretna, najsretnija vijest, ali album je svejedno tužan i kompliciran. Za razliku od svih ostalih promotivnih pojavljivanja koja trenutno možemo pratiti, SZA-ina je marketinška strategija razvodnjena i prepuna problema. Prvi fantastičan singl Drew Barrymore izašao je još u siječnju, dok je Love Galore s pripadajućim videom izašao tek krajem travnja bez ikakvog promoviranja najavljenog albuma u međuvremenu. SZA nije krila svoje nezadovoljstvo niti pokušavala djelovati sređeno, spremno ili entuzijastično, a takva mi se ćudljivost i nekooperativnost kod glazbenice koja se priprema vinuti u visine mainstreama neopisivo sviđa. Ctrl je divan, vokalno oslobođen nastavak SZA-inih prethodnih projekata, a posebno bih istaknula bolećivu 20 Something, kao i Supermodel u kojoj SZA-in glas jednostavno ne posustaje i tjera stihove na neprekidno ulančavanje, s rijetkim pauzama za uzimanje daha. Naravno, tu je i Drew Barrymore koju SZA opisuje kao brown grunge te koja baš poput ostalih spomenutih pjesama svjedoči o dubokoj tuzi traženja ljubavi i niskog samopouzdanja u dvadesetima, i uvijek.Ostavljam vas s (n)ovom Mallorynom rečenicom jer tuga nije vječna: “My heart is a very full cup of coffee! I don’t know how to drink it without spilling!”