Šivanje: rad, hobi, tekst

U mojem sjećanju na djetinjstvo pozadinsko zujanje šivaće mašine neizostavan je lajtmotiv. U kući su bile čak tri – prastara Singerica s postoljem od željeznih vitica koju sam koristila kao stol za odlaganje časopisa, crni Bagat s drvenim kućištem kojem smo najviše privrženi unatoč staromodnom nožnom pogonu i, konačno, električna novotarija koja se koristila kad se „baš mora“. Već pogled na kolanje robnih marki povezuje naizgled efemernu obiteljsku priču sa širim kontekstom. Tvrtka Singer sredinom XIX. stoljeća patentira šivaće mašine za kućanstvo sprečavajući potpunu industrijalizaciju i profesionalizaciju šivanja. Zadarska tvornica Bagat, nazvana prema antifašističkom borcu Vladi Bagatu, osnovana je 1955. godine najavljujući val industrijalizacije u Jugoslaviji 1960-ih. Treća je šivaća mašina ponovno uvozni proizvod, simptom tranzicijske globalizacije.

Budući da je velika većina ženskog dijela obitelji (bila) zaposlena u tekstilnoj industriji, od moje bake do mame te bližih i daljh rođakinja, razgovori su se često vrtjeli oko šivanja, koristeći pritom meni nejasne, ali privlačne pojmove poput „endlati“, „špuljica“ i „falte“. Među prvim mutnim sjećanjima jest dan kad me mama povela na posao, a radnice u tvornici omotale su me trakama čička i koncima. „Magična“ ružičasta kutija s nizom pretinaca za dugmad i zatvarače bila mi je jednom od dražih igračaka. U mojem su ormaru mnogi komadi bili iz kućne radinosti – od čarobnog plašta za maškare preko torbe u obliku bubamare do maturalne haljine. Usprkos pogodnim uvjetima za razvoj vičnosti ručnom radu, ti su pokušaji uglavnom okončani plačem i frustracijom zbog nezadovoljavajućeg rezultata. Iako sam se okušala u šivanju, pletenju, vezenju goblena pa čak i kukičanju te pomalo opskurnom makrameu (na potonji sam nabasala u jednom izdanju Knjige za svaku ženu iz 1980-ih), ništa od toga nije me dugoročno veselilo.

Priča je nedavno dobila obrat: zbliživši se s jednom od kustosica u muzeju u kojem sam bila na praksi, oduševljenom DIY praktičarkom, iznenada me počelo zanimati to davno otpisano područje. Dotična je kustosica slika i prilika suvremenog DIY pokreta koji ručni rad doživljava kao hobi, a ne težak posao, te uglavnom šiva lepršave haljine, ali i „nefunkcionalne“ objekte poput ljupkih krpenih jazavčara. Moja je mama jedva dočekala buđenje nekakvog interesa i brže-bolje mi kupila šivaću mašinu.

Autor: Steven Wheeler

U ovom tekstu želim prići fenomenu šivanja iz triju perspektiva – radničke, hobističke i tekstualno-aktivističke – te posebno naglasiti rodnu obilježenost svih triju aspekata. Šivanje je bilo i ostalo pretežno ženski posao – za šivaćim mašinama sjede žene, muškarci dominiraju u rukovoditeljskim kadrovima, kao i u elitnim dizajnerskim vodama (haute couture), a usporediv fenomen polarizacije javlja se i u gastronomiji. Rodna se asimetrija od XIX. stoljeća sustavnije i intenzivnije naturalizira u nizu (popularno)kulturnih materijala. U romanu Nathaniela Hawthornea The Scarlet Letter (1850.) primjerice stoji: “Women derive a pleasure, incomprehensible to the other sex, from the delicate toil of the needle”.

U analizi ću koristiti shemu Sherry Schofield-Tomschin koja navodi pet osnovnih motivacija za šivanje u kućnoj radinosti tijekom XX. stoljeća: ekonomičnost (ušteda, odgovor na nesigurna vremena), savršeno, „kao saliveno“ pristajanje (mogućnost šivanja po mjeri), kvaliteta (materijala, kroja), razvoj vlastite kreativnosti te zabava.¹ Šivanje je, kao i izrada platna, do XX. stoljeća bilo sastavnim dijelom repertoara kućanskih poslova u većini europskih domaćinstava. Tek zanemariv dio stanovništva mogao si je priuštiti kupovnu odjeću, a njezin je asortiman prije industrijske revolucije bio osjetno sužen te su profesionalne krojačke usluge bile privilegij, a ne pravilo. S industrijskom revolucijom nužda u aspektu šivanja dobiva novo značenje, ono ekonomske prinuđenosti sve većeg broja žena na rad u (najčešće tekstilnim) tvornicama. Nadzastupljenost žena u tekstilnoj industriji poticali su i iskorištavali već američki industrijalci XIX. stoljeća te jedan od njih primjećuje: „Posao sa vunom zahteva više muškog rada, i upravo proučavamo kako da to izbegnemo. Žene su daleko spremnije da poštuju valjane propise, nisu sklone prevarama i ne udružuju se protiv nadzornika, kao što to muškarci čine“.² Otvaranje tvorničkih vrata radnicama s jedne je strane doprinijelo njihovoj emancipaciji uključujući ih u javni prostor i nudeći (doduše, skromnu) financijsku naknadu, ali je istovremeno nastavljeno s ohrabrivanjem rodne nejednakosti. U socijalističkoj Jugoslaviji procvat tekstilne industrije sastavni je dio gospodarskog zamaha krajem 1950-ih i početkom 1960-ih kad se formiraju kultne tvornice poput splitske Jugoplastike. U kratkom filmu Kreše Golika Od 3 do 22 (1966.) 22-godišnja Smilja Glavaš nije slučajno zaposlena u tekstilnoj tvornici Pobjeda, već predstavlja reprezentativan primjer jednog rodno obilježenog scenarija formiranja radničke klase.

Auotrica: Laurie Richards

Nezavidan socijalni položaj i izrabljivanje tekstilnih radnica radikalniji su i tragičniji oblik dobili u postsocijalističkom restrukturiranju, privatizaciji, valu kršenja radničkih prava i uručivanja otkaza – urušavanje utjelovljeno u sudbini radnica Kamenskog. Sadašnjost ne djeluje ništa više obećavajuće. Kako Clean Clothes Campaign izvještava: „hrvatska tekstilna radnica kući donosi 308 eura mjesečne plaće, gotovo 30 posto manje od muškog kolege u istoj industriji, s tim novcem često uzdržava cijelu svoju obitelj, boji se sindikalno organizirati, boji se pričati o svom potplaćenom poslu, a najviše ju je strah gubitka tog posla, kakav god on bio“. Chiara Bonfiglioli u izvrsnoj studiji Orodnjavanje socijalnog građanstva: tekstilne radnice u postjugoslavenskim državama primjećuje: „Dok zapadnoeuropski proizvođači investiraju u znanje (know-how), dizajn i tehnologiju te su u mogućnosti profitirati od kreiranja brendova i kolekcija, radno intenzivne faze šivanja stalno se outsourceaju u Istočnu Europu, sjevernu Afriku i Aziju kroz OPT sustav, čime se iskorištava niska cijena rada i manjak zakona koji štite radnička prava na globalnom Jugu i europskoj periferiji“ (str. 136). Tzv. Outward Processing Trade (OPT) odnosi se na uobičajene taktike dostavljanja sirovina u tvornice na globalnoj periferiji u kojima se proizvodnja dovršava po nižoj cijeni. (Jugo)istočna Europa postaje „šivačnicom EU“ zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi, ali i blizini zemalja zapadne i sjeverne Europe: roba može biti dostavljena brže i uz niže troškove transporta usporedi li se s tvornicama u (jugo)istočnoazijskim zemljama prednost kojih je, pak, još jeftinija radna snaga.

Bonfiglioli se posebno osvrće na feminizaciju rada u postsocijalističkom kontekstu: prekarni, slabo i neredovito plaćeni poslovi te nesigurnost zahvaćaju sve više profesija, a posebno su vidljivi u tekstilnoj industriji. Uvriježena predodžba o nekvalificiranosti temelji se na rodnim stereotipima: „Povezivanje žena sa ‘spretnim prstima’ rezultat je ženske izvježbanosti u kućanskim poslovima kao što je šivanje. Te su vještine prikazane kao ‘prirodne’ – shodno tomu i radna je snaga opisana kao nekvalificirana – zbog naturalizacije ženskoga kućanskog rada u privatnoj sferi“ (str. 134). Profit globalnih kompanija pokazuje svoje prljavo naličje izrabljivanja primarno žena i djece te nečovječnih radnih uvjeta, a krivnja se nerijetko problematično prebacuje na krajnje potrošačko tijelo jeftine konfekcije koje si u mnogim slučajevima ne može priuštiti ništa drugo.

Autor: Nenad Reberšak

Uz rad u tvornici šivanje se u Jugoslaviji prakticiralo i u okrilju doma. Napuci za šivanje te krojevi bili su sastavni dio većine jugoslavenske ženske štampe te čak i elitistički orijentirano jugoslavensko izdanje Ellea objavljuje krojne arke. Aktivnost, koja je u jugoslavenskom kontekstu zbog ograničenosti tržišne ponude i financijskih mogućnosti građanstva više potrebom nego hobijem, u popularnoj se kulturi zdušno predstavlja kao zabavna djelatnost za smisleno ispunjavanje slobodnog vremena.

Motivacije poput izražavanja vlastite kreativnosti i hobističkog užitka u punom su mahu krajem XX. i početkom XXI. stoljeća. Šivanje u kućnoj radinosti redefinira se kao zabavna, oplemenjujuća aktivnost koja se nastavlja na tradiciju XIX. stoljeća i mladih djevojaka iz više srednje klase koje su u nizu filmova i (pseudo)povijesnih te obiteljskih romana zaokupljene kupovinom vrpci i materijala za haljine, perioda u kojem se ručni rad shvaća kao uzorna ženska vještina. U berlinskom Muzeju filma i televizije jedan od interaktivnih zaslona sa ženskim zvijezdama iz prve polovice XX. stoljeća razvrstava njihove (polu)privatne fotografije u dvije kategorije – šivanje i čitanje – demonstrirajući tada uvriježen model „ženske“ dokolice. Šivanje postupno mijenja klasni predznak: dok se financijski slabije potkovano građanstvo okreće jeftinoj konfekciji globalnih brandova, među (višom) srednjom klasom javlja se strast za šivanjem u kućnoj radinosti koja nije izraz potrebe već luksuza i težnje individualizmu kojem savršeno odgovara „kao salivena“ odjeća. Sličan se obrat predznaka može pratiti i u drugim mikroelementima naše življene kulture (bijeli je kruh zamijenjen crnim u potrošačkoj košarici srednje klase, šparoge i artičoke transformiraju se iz jednostavne seoske kuhinje u gurmansku delikatesu). Transformacija habitusa funkcionira na principu razlike između društvenih slojeva koja se, kad prijeti homogenizacija, uvijek iznova mora uspostavljati. U tom procesu važan ulog ima fenomen kolumbizacije, „ponovnog otkrivanja“ nečega što odavno postoji. Nova strast prema šivanju bijelog srednjoklasnog stanovništva iznimno je ambivalentna. S jedne strane, ovaj se stil šivanja razlikuje od prethodnih: njegova su osnovna pogonska sila dizajnerski svježi blogovi i YouTube tutorijali redovito prilagođeni korisničkom tijelu s (ni)malo iskustva. Asortiman dostupnih tkanina također je znatno širi, a predlošci usklađeni sa suvremenim modnim i tehnološkim tekovinama (npr. etui za laptop ili mobitel). Odjeća i drugi dodaci iz kućne radinosti više nisu signal siromaštva i oskudice već – upravo suprotno – obilja slobodnog vremena.

Šivanje je integrirano i u umjetničke strategije kao taktika novog otpora i reinterpretacija tradicionalno ženskih „mekih“ vještina. Pokret guerrilla knitting (urban knitting, radical stitching) oblik je nove ulične umjetnosti koji se proslavio pletenim raznobojnim „vesticama“ za stabla u javnom prostoru, a koristi se i za slanje političkih poruka iz feminističkog, queer i antikapitalističkog dijapazona. Posebno je impresivan primjer AIDS Memorial Quilt, projekt započet 1985. godine u San Franciscu koji se sastoji od nepreglednog mnoštva ručno izrađenih četvorina (šivanjem, vezom, kolažem) povezanih u ogroman patchwork koji teži više od 50 tona. Svaki je komadić individualno sjećanje na jednu žrtvu AIDS-a koji su izradili njihovi prijatelji/ce ili obitelj.

Yinka Shonibare u nizu kostimiranih skultptura istražuje (neo)kolonijalnu stranu priče. Ovaj umjetnik, rođen u Londonu, odrastao u Lagosu, danas s londonskom adresom, bavi se slojevima značenja tzv. „afričke tkanine“. Potaknut zadatkom na studiju, Shonibare se dao u potragu za navodno autentičnim tkaninama sa zapadnoafričkim uzorkom da bi otkrio da su zapravo osmišljene i proizvedene u Nizozemskoj. Nakon neuspješnog lansiranja na indonezijsko tržište orijentacija na zapadnoafričko područje pokazala se profitabilnom. Shonibare, spajajući zapadnjačke historijske kostime sa za njih netipičnim uzorcima, daje jednu novu predodžbu o kolonijalnim odnosima i svjež pogled na pitanja identiteta, konstruiranosti tradicije, egzotizacije i odnosa moći.

Fenomen šivanja može se u prenesenom značenju pronaći i u polju književnosti. Sam pojam „tekst“ ima korijene u latinskom textum (tkanje, isprepleteno), što se odražava u srodnosti te riječi s riječju „tekstil“. Roland Barthes upućuje na to značenje kao slojevitost (pletivo, tkivo – isprepletenost niti), posežući i za tekstilnom metaforikom velova. Često kola i metafora Penelopina tkanja mrtvačkog pokrova koji ona lukavo uvijek iznova para osiguravajući njegovom nedovršenošću svoju čednost. Penelopa utjelovljuje ideal kućevne žene zabavljene doličnim ručnim radom, ali i jalovost ideje o iscrpljenju tekstualnih interpretacija. Povezivanje teksta s tekstilom, pisanja sa šivanjem ili pletenjem, njegova feminiziranja, s jedne strane reafirmira tradicionalno „ženske“ prakse, ali i povezuje sferu ženskosti sa senzualnom fizičkom prisutnošću, udaljavajući je od apsktraktnih koncepata (na sličan način Hélène Cixous uspostavlja vezu između pisanja i ženskog tijela). Doslovni primjer prožimanja teksta i šivanja roman je Dubravke Ugrešić Štefica Cvek u raljama života popraćen napucima iz krojačkog žargona i ispresijecan linijama nalik onima s krojnog arka. Preuzimanje formalnih obilježja krojnih araka funkcionira kao postmodernistička strategija privilegiranja tehnika patchworka, pastiša, ali šivanje je živo prisutno i na sadržajnoj razini kao ekskluzivno ženska aktivnost koja se prenosi s koljena na koljeno.

Nakon tjedana skeptičnog promatranja šivaće mašine moja je šivaća avantura okončana iznenađujuće uspjelom haljinom (ako se izuzme kratka drama slučajnog zašivanja otvora za ruku). Oboružana zakučastim uputama na njemačkom, maminim savjetima i savjetima sa stranica koje je Google izbacio na upit „sewing for beginners“, uspjela sam izaći na kraj sa strojem koji se ne čini ništa više user friendy no što je bio prije pola stoljeća. Moja početna pozicija neznalice, zastrašenost i zapanjenost logikom stroja (za cijelo su vrijeme šivanja prisutna dva konca! kakvi su ovo dijelovi u „tajnom pretincu“ ispod igle?) neočekivano se pretvorila u oduševljenje konačnim rezultatom i mogućnostima za nove šivaće projekte (ruksak! jastučnica! šos-hlače! prepravci postojeće odjeće!).

Moje je približavanje šivanju oblikovano naizgled oprečnim silnicama – radničkim podrijetlom i suvremenim DIY pokretom – te nastoji održati svijest o šivanju kao napornom i često potplaćenom radu, ali i pronaći oslonce za njegovo reinterpretiranje u ključu zabave i korisnog umijeća. Užitak u šivanju poput sjene prati i mračna strana eksploatacije koja podsjeća da ta aktivnost mnogima nije dokona razbibriga. Ove ambivalencije tjeraju nas na aktivno promišljanje šivanja kao prakse opterećene kapitalističkom eksploatacijom, ali i njegova subverzivnog potencijala, bilo u umjetničkom diskursu, bilo u praksi, poput samoorganiziranja dijela radnica Kamenskog, uprezanja vlastitih vještina u novi okvir. Kao što sam željela pokazati ovim malim putovanjem kroz ambivalentne konotacije kojima je šivanje opterećeno i obogaćeno, represivni mehanizmi (patrijarhat, neokolonijalizam, neoliberalni kapitalizam) na različitim osnovama nerazmrsivo su povezano klupko. Njihovu se djelovanju možemo suprotstaviti kolektivnom akcijom temeljenom na solidarnosti, ali ne treba zanemariti ni vrijednost naizgled efermerne intervencije u vlastitu svakodnevicu koju šivanje može oplemeniti.

*Fotografija štrajka radnica Kamenskog Nenad Reberšak.

1. Sherry Schofield-Tomschin: “Home Sewing: Motivational Changes in the Twentieth Century”, u: The Culture of Sewing: Gender, Consumption and Home Dressmaking (ur. Barbara Burman), Berg, Oxford & New York, 1999, str. 97-110.
2. Herbert C. Gutman: “Industrijalizacija rada i radnička kultura u Americi 1815.-1919.”, Kultura: časopis za teoriju i sociologiju kulture i kulturnu politiku, br. 72, 1986, str. 88.