X-Men: Dani buduće prošlosti

Nedavno sam popljuvala Spider-Mana 2 jer je svojom pričom prizvao godine prije seksualne revolucije i popularizacije feminizma, dakle, afirmirao tradicijske vrijednosti koje bi trebale ostati u prošlosti. Mislim prije svega na potpuno promašeno tematiziranje ljubavnog odnosa između superjunaka i njegove djevojke koja je, po uzoru na strip, svedena na scenski rekvizit. X-Men: Dani buduće prošlosti (2014) također koristi stripovski predložak, ali to radi na puno aktualniji, uspjeliji način. X-Men nas iz distopijske budućnosti vraća u prošlost, točnije u 1973. godinu koju, nažalost, Spider-Man 2 svojom zastarjelom pričom nije mogao ni naslutiti. Dani buduće prošlosti pokazuje da ne moraju svi filmovi o superjunacima utegnutim u lateks biti dosadni i nenadahnuti. Naprotiv, mogu biti dobri. Jako dobri.

X-Men filmovi su mi, doduše, uvijek bili posebno dragi zbog sveprisutnih ženskih likova bez kojih franšiza ne bi imala nikakvog smisla. Ipak, puno je tih likova u priču ušlo tek sedamdesetih i osamdesetih godina (Storm, Mystique, Kitty Pryde, Rogue), što se u najnovijoj ekranizaciji itekako osjeti – nema nikakve iritantne anakronije zbog koje bismo se od superjunakinja htjele distancirati jer nas ne predstavljaju u najboljem svjetlu. Naprotiv, svaka je od njih u potpunosti ravnopravna svojim suborcima i posjeduje moći koje nisu rodno obilježene. Telepatija, na primjer, nije moć koju bi imale samo žene, a fizička snaga nije rezervirana isključivo za muškarce. Empatija, glavno svojstvo Charlesa Xaviera (James McAvoy), omogućava profesoru da osjeti i locira mutante širom svijeta, da se s njima emotivno poveže. Profesor X nije stoga samo važan prosvjetni autoritet, već i glavna majčinska figura čitave franšize. Nasljeđe koje prenosi svojim štićenicima i štićenicama X je kromosom koji ima „žensko“ obilježje: profesor promovira razumijevanje, toleranciju, osjećajnost. Nikakav ratoborni poklič ni poziv na dominaciju.

Profesoru X-u suprotstavljen Erik Lehnsherr aka Magneto (Michael Fassbender) u djetinjstvu je preživio holokaust u kojem je izgubio majku i oca. Duboko nepovjerljiv prema ljudima, Magneto vodi proaktivnu, agresivnu politiku zaštite mutanata od „istrebljenja“. Ta agresivna politika jako podsjeća na jednako agresivnu politiku Izraela. Istovremeno, Magneto smatra mutante nad-ljudima, novom, nadmoćnijom rasom – što svjedoči o prepoznatljivom štokholmskom sindromu: žrtva postaje agresor. Zanimljivo je da u X-Men: Dani buduće prošlosti imamo dvije verzije istog lika – mladi je Magneto kojeg pratimo u 1973. ustrajan u želji da opstanak mutanata osigura preventivnim ratom s ljudima koji to nisu, dok je stariji (Ian McKellen) u budućnosti suočen s potpunim slomom vrijednosti kojih se u prošlosti svojeglavo držao. Sentinels roboti ne prepoznaju nijanse koje su Magnetu toliko bile bitne: svjedok je novog holokausta koji ne razdvaja ljude od „nad-ljudi“.

Bitan razlog zbog kojeg je najnoviji nastavak X-Mena po meni bolji od svih prethodno snimljenih, pa i od hvaljenog X-Men 2 (2003), jest taj što se fokus priče s Wolverinea (Hugh Jackman) premjestio na Mystique (Jennifer Lawrence). Početak filma pokazuje apokalipsu – njezin je atentat na glavnog negativca Bolivara Traska (Peter Dinklage) 1973. godine omogućio da ljudi u budućnosti, koristeći njezin DNK, razviju tehnologiju kojom će detektirati i iz društva odstraniti mutante. Wolverine ima zadatak otputovati u prošlost, spriječiti to ubojstvo i tako osujetiti masovnu proizvodnju Sentinelsa, neuništivih robota koji gaze sve pred sobom. No, umjesto dosadašnjih filmova u kojima je Wolverine bio glavni akter, ovoga je puta on tek katalizator – pokretač radnje koju će razviti i okončati drugi: mladi Profesor X, Magneto i Mystique. Nije riječ o ljubavnom trokutu kakav smo imali u prva tri filma – onom između Wolverinea, Jane Gray aka Phoenix (Famke Janssen) i Cyclopsa (James Marsden), već o puno zanimljivijem, politički uzbudljivijem odnosu.

Kad stigne u prošlost, Wolverine tamo zatječe potpuno slomljenog Profesora X-a. Charles Xavier hoda, ali povratak nogu znači gubitak dara – glavu više uopće ne koristi da čuje tuđe glasove niti da se s njima telepatski poveže. Škola je zatvorena jer je većina učenika regrutirana zbog rata u Vijetnamu. Istovremeno, Xavier nikako ne može razumjeti da nije odgojio Mystique, već da su odrasli zajedno: tek je na samom kraju sposoban priznati da je ne kontrolira, da nije njezin skrbnik i da mu je ravnopravna – odluka što će napraviti u potpunosti je njezina, bez obzira na posljedice. Obje su budućnosti, dakle, njezino djelo: i ona iz koje se Wolverine vratio i ona u koju ga je kasnije poslala, što je, ako mene pitate, izrazito pozitivna poruka. Magneto je ostao izvan sretnog završetka, vlastitom krivicom: nefleksibilan kao i uvijek, izvor napetosti – s onu stranu prijateljstva i pomirenja. Kao što negativac i treba da bude.

Zanimljivo je da se u ovom, kao i u svim drugim X-Men filmovima, neprestano maše rukama. Profesor X dodiruje prstima vlastitu glavu kad drugima čita misli, Magneto koristi ruke da manipulira metalom, Kitty Pride (Ellen Page) rukama u prošlost šalje Wolverinea koji ne može bez ruku, i tako dalje, i tako dalje. Vjerojatno zato što je, bez obzira na sve spektakularne moći koji imaju, mutantima ipak najvažnija mutacija koja nas je odvojila od majmuna i dala nam moć pokretnog palca. Čini se da sva magija ljudstva izlazi kroz šake. Ne samo kad je brutalni Wolverine u pitanju. Sjetite se samo prošlog nastavka u kojem Hank (Nicholas Hoult) prije nego postane Beast ima ruke umjesto stopala. Ako to nije dokaz X-Menovske fetišizacije ruku, ne znam što je.

No da se vratim na buduću prošlost. Možemo slobodno reći da je X-Men: Dani buduće prošlosti zapravo film-brisanje i da smo na neki način i mi njime izbrisani kao gledatelji. Franšiza kreće iz početka, s tim da ne možemo točno znati gdje će taj početak biti smješten. Internet nagađa da će se sljedeći nastavak X-Men: Apocalypse (najavljen za 2016.) odigrati u osamdesetima, u Egiptu, ali to su samo nagađanja. Možemo završiti bilo gdje. Meni je samo bitno da ne završimo na Balkanu devedesetih, sve ostalo – jedva čekam.