#TheFappening ili o nepostojećem ženskom tijelu

Getrude Stein 1922. je godine u pjesmi „Sacred Emily“ napisala slavnu rečenicu „Ruža je ruža je ruža je ruža“. Objašnjavajući kasnije značenje tog stiha, Stein je rekla da nakon stotina godina i tisuća pjesama jezik više nije bio nov, kao u vrijeme Chaucera i Homera, i mnoge su se riječi toliko ispraznile da u njima nije ostalo nikakvog poetskog naboja, nikakvog uzbuđenja, zbog čega je teško biti pjesnik u modernom vremenu. „Nisam budala“, rekla je Stein, „znam da u životu obično ne idemo okolo govoreći „… je … je … je … je….“ (…), ali mislim da je u tom stihu ruža u engleskoj poeziji prvi put crvena u stotinu godina“.

U mainstreamu zapadne kulture žensko je tijelo tijekom stoljeća smješteno u položaj nepostojanja. Govorim o tijelu koje je autonomno, čiji se oblik i dimenzije ne nadziru, koje ima punu reproduktivnu slobodu i prava, čije se različite žudnje i ekspresije ne patologiziraju – o tijelu koje poznajemo, razumijemo i prihvaćamo. To ne znači da je žensko tijelo neprisutno. Teško da ima išta običnije i svakodnevnije od slike konvencionalno privlačnog ženskog tijela. Razumijete zašto sam počela s Gertrudom Stein – poput ruže prije 1922., žensko je tijelo naoko svuda, ali zapravo ne postoji.

Barem u najdostupnijim slojevima kulture, prikazi golog i odjevenog ženskog tijela koje nema nikakvu svrhu osim dekorativne (ili eksplicitno seksualne, u žanru poput pornografije) konstantna su vizualna prisutnost. U reklamama, na billboardima, u videospotovima, televizijskim serijama i emisijama, u malim uniformama na sportskim događajima, itd., itd., žensko se tijelo koristi da uljepša sliku, učini situaciju, proizvod ili trenutak privlačnijim, smekša i opusti publiku poput lijepog cvjetnog aranžmana. Navikli na žensko tijelo kao dio dekora i kao rekvizit, navikli smo žene raščlanjivati kao lutke sklopljene od nekoliko ključnih elemenata, identificirajući ih i ocjenjujući onda kao „onu s dobrim sisama“ ili „onu s lijepim licem“ ili „onu s kratkim nogama“. Privlačna  ženska tijela više su od ičega drugoga uporna pozadinska buka kulture. Više ih zapravo ni ne primjećujemo, osim u trenucima kad žensko tijelo postane skandal.

Što se dogodilo jučer, kad su ukradene fotografije niza holivudskih zvijezda postale glavna vijest u svim medijima jer su te slavne žene na njima gole. Internetske zajednice na kojima su se slike raspačavale i komentirale, 4chan i reddit, cijeloj su situaciji dale naziv The Fappening – „događaj za drkanje“. Ovo nije priča o problemima privatnosti na internetu ili naivnosti dotičnih žena (sva je odgovornost i krivnja za krađu apsolutno na kradljivcu), ovo je, opet, priča o različitim tijelima i njihovim slobodama.

Dovoljno je kratko istraživanje #TheFappeninga da vidite koliko su muškarci uključeni u njega uvjereni da je posjedovanje, gledanje i komentiranje tih fotografija njihovo pravo. Koliko otvoreno i zadovoljno najavljuju svoju višesatnu masturbaciju. „Današnji će dan u povijesti biti zapisan kao vrlo uspješan dan za sve muškarce“, piše jedan od sretnih muškaraca.

Žensko je tijelo posvuda, neprestano, ali muško tijelo postoji. Kroz cijelu ljudsku povijest, bijelo je heteroseksualno cis muško tijelo to koje osvaja, priskrbljuje, dominira, čiji rad cijenimo. Bijelo je cis muško tijelo konkretno, solidno, jer je neodvojivo od njegove osobe i od njegovih žudnji i strasti. Ta je osoba glavni lik naše prošlosti i sadašnjosti. Njegova je ljudskost dovoljno velika da sadrži i mane i vrline, i želje i poroke.

Zašto bi u kulturi u kojoj su prizori golih ženskih tijela manje od sekunde udaljeni od svih nas fotografije obnaženih holivudskih zvijezda izazvale senzaciju? Zašto je nešto što je svo vrijeme toliko normalizirano u drugom trenutku postalo skandal? Jer su u pitanju (kao u slučaju KJV-a) žene koje znamo ili poznajemo. Žene za koje smo možda i pomislili da su, za razliku od svih tih privlačnih, anonimnih ženskih tijela koja neprestano plove oko nas, osobe ili čak ljudi.

Patrijarhat – mizoginija – ne počiva na osjećaju mržnje, nego na ideji da su neki manje ljudi od drugih. Muško tijelo možemo doživjeti kao odbojno, neprivlačno, ružno, ali ne i istinski sramotno, skandalozno. Žensko tijelo, iako ga gledamo puno više, iako je to primarno ono što s njim činimo, tj. upravo zbog toga, može izazvati sramotu – jer nas podsjeća na to da za žene postoji distinkcija: biti tijelo ili biti osoba. „Sramota“ Jennifer Lawrence sramota je žene koja je željela biti osoba, a raskrinkana je kao tijelo. Biti oboje odjednom bez opasnosti da se ta ravnoteža skandalozno raspadne, biti kompletno ljudsko biće, za žene još uvijek nije stvarnost.

Žensko tijelo ne postoji jer u kulturi u kojoj se ogledamo ne postoji ni autonomna ženska osoba, ženska osoba kao čovjek. Beskrajni potencijal naše ljudskosti negira se tako što nas se tjera da i u discipliniranju svojih ženskih tijela i u građenju svojih osoba tragamo za idealnom esencijom ženskosti iako je jedina istina da tih esencija ima onoliko koliko ima ljudi koji svoju ženskost prakticiraju i oblikuju.

Nisam pesimistična. S rubova i iz dubina kulture navire sve više ljudi koji pomiruju svoja tijela i osobe i utjelovljuju radikalnu politiku prihvaćanja vlastite ljudskosti, svjesni da je uvijek politizirano i uvijek kulturno posredovano tijelo i dalje puno moći, tj. da je tijelo je tijelo je tijelo je tijelo.

Naslovna slika: Truth Coming Out of Her Well to Shame Mankind, Jean-Léon Gérôme, 1896