Boyhood = Odrastanje?
Jedne poslovično turobne nedjelje navečer dala sam se navući na eskapistički odlazak u kino bez ikakva znanja o filmu koji ću gledati osim perifernog sjećanja da je upravo Boyhood naslovni film tada aktualnoga broja besplatnoga magazina Indie Kino Berlin. Nisam znala ništa od navedenog: da ga je režirao Richard Linklater, da traje tri sata (i da nakon toga neću uspjeti pročitati ništa od hrpe tekstova koja me čekala za ponedjeljak), da je sniman dvanaestak godina s istom ekipom glavnih glumica i glumaca. Takvu nepripremljenu recipijenticu znatno bližu ideji tabule rase nego idealnom modelu gledateljice film je zabavio, ali ne i impresionirao. Himničke, hvalospjevne kritike koje sam zatim u nevjerici čitala (“kor hosana”, kako ih Sam Adams u tekstu “Why the Unanimous Praise for ‘Boyhood’ Is Bad for Film Criticism — and for ‘Boyhood'” pogođeno naziva, referirajući na impresivne kritičarske ocjene – 99%, odnosno 100% na portalima Rotten Tomatoes i Metacritic), kao ni oduševljenje ili barem blaga simpatija mojih prijatelj(ic)a za film nisu se slagali s mojim laganim negodovanjem. Prvi odlomak u entuzijastično afirmativnim kritikama redovito je posvećen maestralno epskoj dimenziji filma koja se može shvatiti i kao ambiciozna tendencija filmu koji je više od filma, autentičnosti zajamčenoj paralelizmom odrastanja glumaca i glumica s njihovim likovima, prelijevanjem fikcije u stvarnost.
Pozamašan vremenski raspon u sprezi s kronološkom organizacijom filma daje jednu ubrzanu evolutivnu crtu koja obuhvaća naizgled univerzalne ključne formativne događaje u odrastanju glavnog lika Masona (pubertetska prva veza, obiteljski brodolomi manjih i većih razmjera, matura, upis fakulteta). Jedna moguća nefikcionalna paralela kompilacijski su filmići nastali od svakodnevnih fotografskih autoportreta u rasponu od nekoliko godina, čest internetski efemerni sadržaj. Analognu strukturu ima i roman Davida Nichollsa Jedan dan koji u svakom poglavlju donosi događaje iz jednog 15. srpnja u rasponu od dvadeset godina te tako sondira uspone i padove prijatelja/ljubavnika Emme i Dextera od završetka koledža do srednje dobi. Ekranizacija toga romana u režiji Lone Scherfig ima strukturu vrlo sličnu filmu Boyhood, no zbog nedostatka izvanfilmskog jamca autentičnosti (ali, istini za volju, i beznadne osrednjosti filma) nije doživio usporediv uspjeh. Pozamašan vremenski opseg radnje ključan je oslonac za proizvodnju monumentalizacije, epičnosti – strategija na koje se Linklater obilato oslanja i u svojoj glasovitoj romantičnoj trilogiji (Before Sunrise, Before Sunset, Before Midnight), također zadržavajući isto glumački par (Julie Delpy + Ethan Hawke).
Takav kontinuitet stvara i određenu nostalgiju, koju je u meni pokrenula Coldplayeva pjesma Yellow na foršpanu, izašla prije 14 (!) godina. Taj me moment dirnuo i drugi put, kao pozadinski zvuk na Motovun film festivalu (na kojem je Boyhood bio glavna zvijezda) koji sam čula tek usputno, žureći na drugu projekciju. Ova sitnica, kao i drugi popularnokulturni artefakti (primjerice, Britneyna uspješnica Oops!… I Did Again, danas također četrnaestogodišnjakinja) zastupljeni u filmu otvaraju posebnu vezu prema publici koja je, poput mene, u srednjim dvadesetima. Boyhood tako potiče na autorefleksiju vlastita odrastanja početkom 2000-ih te bliže prošlosti, svojevrstan gorkoslatki splet memento mori, uživanja u činu prisjećanja i nagona za historizacijom (vidi i Mašin tekst o nostalgiji za 1990-ima).
Moja druga slobodna asocijacija na Boyhood bili su mozaični filmovi koji načelo vremenske sekvencijalnosti transponiraju u prostor. Riječ je o filmovima koji istovremeno prate više priča međusobno labavo povezanih likovima, modelu posebno omiljenom u romantičnim komedijama koje oko Valentinova vrebaju u multipleksima. Love Actually, Valentine’s Day i He’s Just Not That Into You neki su od mojih omiljenih primjera. Iako su takvi filmovi moj redoviti guilty pleasure, ipak imam i određeni problem s njima: konotaciju univerzalnosti. Ta tvrdnja na prvi pogled djeluje apsurdnom: upravo ti filmovi donose različite priče (par u procesu zaljubljivanja, rastava, jednostrana ljubav i slično), balans u strukturi ostvaruje se protutežom dominantnom modelu happy enda u vidu manjinskih nesretnih ili emocionalno neizvjesnih svršetaka. Sve su te priče ipak uklopljene u jedan široki okvir koji sugerira ujedinjenost u različitosti po modelu “United Colors of Benetton” – niz pojavnih oblika ljubavi koji u suštini dijele mnogo toga zajedničkog.
Ta me primjedba dovodi do još jedne nešto slobodnije asocijacije. Isti je princip “uravnilovke” prisutan, primjerice, u kultnoj izložbi Magiciens de la terre (1989), navodno prvoj izložbi suvremene globalne umjetnosti u organizaciji kustosa J.-H. Martina, ondašnjega ravnatelja pariškoga Centra Pompidou, oštro kritiziranoj iz postkolonijalne perspektive. Umjesto isticanja razlika i kontekstualiziranja djela pedeset “zapadnih” i pedeset “nezapadnih” umjetnika i umjetnica, težište je stavljeno na humanistički ideal zajedništva, esencijalizam ljudske vrste koja plače i smije se, stvara i uništava. Takva slika svijeta isključuje problematizaciju globalnih nejednakosti te sistemskih asimetrija u odnosima moći, zadržavajući se na populističkoj premisi “svi su ljudi braća”. Apstraktni pojmovi poput kreativnosti i ljubavi postaju općim mjestima čovječanstva, kao što je i odrastanje individualno, ali uvijek isto.
Nekonfliktno pretendiranje na opće važenje vidljivo je već u pretencioznu naslovu filma. Opća imenica dječaštvo sugerira upravo postojanje esencije odrastanja koja se dade izlučiti iz konkrektnoga slučaja. Hrvatski prijevod filma – Odrastanje – još je zornije problematičan. Naglašeno maskulino inscenirano odrastanje “guta” i žensko iskustvo: odrastanje se dominantno reprezentira kao stasanje muškoga subjekta. Problematizacija procesa muškoga subjekta u nastajanju opće je mjesto mnogih Bildungsromana, kao i proze u trapericama. Jedan od najslavnijih i najzornijih primjera svakako je Holden Caulfield, glavni lik Salingerova Lovca u žitu. Moglo bi se govoriti i o, primjerice, Adrianu Moleu ili pak Stephenu Dedalusu u Joyceovu Portretu umjetnika u mladosti. Takvo je muško iskustvo odrastanja upisano u strukturu kurikuluma književnosti u hrvatskom nižem i srednjem obrazovanju u kojem upadljivo prevladavaju upravo autori i junaci, a žensko je iskustvo (i mogućnost identifikacije) uglavnom svedeno na povezivanje s muškim likovima. Taj je fenomen posebno jasno vidljiv u nedavnom Facebook trendu kratkoga daha, listi od deset knjiga koje su vas obilježile (#BookChallenge), u kojem su se upravo takve knjige iz pubertetskoga, formativnoga razdoblja našle na većini popisa koje sam imala prilike vidjeti. Nemam ništa “osobno” protiv takvih romana, štoviše, i sama ih rado čitam, ali ipak želim ukazati na postojeće asimetrije i simptomatičan izostanak slojevit(ij)e artikulacije djevojaštva, kako u navedenim romanima, tako i u činjenici da ženskih romana sličnoga tipa i(li) funkcije (gotovo da i) nema u službenom nastavnom programu. Problem (nemogućnosti) identifikacije ističu i neke od feminističkih kritika Boyhooda, najdoslovnije Alyx Vesey u tekstu “Disidentifying with Boyhood“.
Na ovaj bi se moj argument moglo odgovoriti da Boyhood upravo i jest film o dječaštvu te se od njega ne treba i ne smije tražiti da zadovoljava i potrebu za kompleksnom reprezentacijom djevojaštva. Ipak, djevojaštvo tako prešutno postaje Drugo dječaštva, njegovo naličje. U filmu se pojavljuju tri ključne ženske figure (funkcije): majka, sestra i djevojka. Upravo odnos sestrinske i bratske funkcije daje prve naznake rodnoga razdvajanja tijekom puberteta. Na početku filma brat i sestra, Mason (Ellar Coltrane) i Samantha (Lorelei Linklater) sjede zajedno na stražnjem sjedištu auta samohrane majke Olivije (Patricia Arquette), što upućuje na relativno ravnopravan statusu pretpubertetske, ne izrazito rodno kodirane djece. Za nekoliko godina događa se rez: Samantha s prijateljicom odlazi u sobu slušati Lady Gagu ili Britney Spears, čitati ženske časopise i lakirati nokte, gotovo joj se gubi svaki trag i prisutna je tek u inicijacijskim, ceremonijalnim momentima, Masonovim “zvjezdanim trenucima” poput mature ili rođendana. Za to vrijeme Mason se odaje filozofiranju, potrazi za smislom života, razvijanju strasti za fotografiju – ukratko, formiranju i otkrivanju vlastita identiteta. Doduše, usputno saznajemo da Samantha studira, ali ne znamo što – njezin je profesionalni život izostavljen iz fabule (njezin dečko, simptomatično, nije). Izvjesna šturost, nedorečenost Samanthina lika onemogućava identifikacijski kontakt gledateljice s njom svodeći je sve više i više na štafažnu figuru, rutinsku uzvanicu na obiteljskim slavljima.
Najsloženiji ženski lik u filmu Masonova je majka Olivia. Paralelno s profesionalnim uspjehom (napredovanjem od obavljanja nekvalificiranih poslića iz nužde do strastvene i omiljene predavačice na community collegeu) pratimo njezine ljubavne katastrofe – muževe nasilnike i alkoholičare. Pandan njezinoj ulozi otac je njezine djece, Mason Sr. (Ethan Hawke), “vikend-zabavljač” koji očarava djecu, ali njegova je čarobnost kratka daha. Takav model cool, neuhvatljivog oca, “fantoma slobode”, avanturističkoga junaka za kojim djeca čeznu (“super-awesome-fun-weekend dad”), kontrapunkta požrtvovnoj majci kojoj preostaje monotona svakodnevica i nespektakularni odgojni zadaci, čest je tip u popularnoj kulturi (npr. Don Draper u epizodi Hands and Knees (S4E10) kompenzira svoju očinsku odsutnost vodeći Sally na koncert Beatlesa). Mason Sr. udobno se skrasio s ultrakonzervativnom, bezazlenom suprugom, uzornim oličenjem ženstvenosti, te priča iz njegove perspektive završava sretno. Olivia, s druge strane, doživljava mali emocionalni slom prilikom Masonove selidbe na kampus, ostaje sama u nevjerici se pitajući je li to sve što će dobiti od života, čeznući za “nečim više”: “This is the worst day of my life. I knew this day would come, except why is it happening now? First I get married, have kids, end up with two ex-husbands, go back to school, get my degree, get my masters, send both my kids off to college. What’s next? My own fucking funeral? I just thought it would have been better.” Upravo ovu situaciju ističe i kritičarka Livia Valensise za Zeit, interpretirajući Boyhood kod prizmu sve izraženijeg prodora nespektakularne svakodnevice u književnost i film.
Treća je varijanta prisutnosti žene u Masonovu životu figura djevojke (Zoe Graham). Njegova prva romantična veza, highschool sweetheart, primarno je karakterizirana upadljivom ljepotom. Indie romantika par excellence (npr. noćna sjediljka na krovu zgrade), blaža verzija one viđene u Submarine, ne zadire pod površinu. Nova veza je na pomolu u završnoj sceni, na čudnom spontanom izletu u četvero (Mason-cimer-cimerova cura-njezina cimerica) na početku koledža. O toj djevojci ne doznajemo ništa osim osnovne, upravo navedene relacije s drugim likovima, dominira tišina i Masonovo prepuštanje novostečenoj slobodi u divljemu američkom krajoliku. Takva završna apologija sazrelog subjekta u afirmativnoj sredini kapitalističkoga SAD-a ostavlja dojam da će se on i nakon posljednjeg kadra, u imaginarnom izvanfilmskom prostoru, i dalje uspinjati na ljestvici konvencionalnih must-do životnih događaja.
U filmu mi je nedostajao složeniji prostor muško-ženske komunikacije, prostor koji se ne ograničava samo na romantično-seksualne te obiteljske kontakte, već uključuje i, primjerice, muško-žensko prijateljstvo, rodno heterogene uzore i olabavljivanje konstrukta “samotnoga jahača”. Ukratko, željela bih da se putevi muškoga i ženskoga odrastanja u mnogo većoj mjeri i na plodonosnije načine ukrštavaju, čak (pogotovo!) u filmovima koji kreću iz ženske (vidi Bande de filles, Girlhood u engleskom prijevodu, obećavajući rasno osviješteni pandan Boyhoodu) ili muške perspektive. Tek takav film bit će dostojan opće imenice pisane velikim početnim slovom, Odrastanja s kojim ćemo se moći ili željeti barem djelomično identificirati.
Nažalost sam kliknula na “super-awesome-fun-weekend-dad” link i probrowsala arhive bloga pod tagom “feminism”. SERENITY NOW
😀 linkala sam blog samo zato jer mi se svidio termin koji je koristila pa sam htjela naznačiti izvor. već ime bloga – Wealthy Single Mommy – sugerira da ga treba uzeti s (povećim) zrnom soli 🙂
Ili s bazukom 😀
Dobro seciranje filma ali nekako s već postavljenim idejnim zahtjevima što bi on sve trebao obraditi, što je kritika s predrasudama i kao takva gubi na snazi… Možda se vidi da sam duboki ljubitelj i štovatelj Linklaterova opusa, ali ne bi me čudilo da je namjerno pustio korjenje u baš tom kutu gledanja u ovom filmu (napokon, i zove se BOYhood a ne childhood ili slično), i ne bih se također nimalo čudila da je tijekom svih tih 13 godina snimio tonu materijala iz različitih perspektiva i da ćemo u narednim godinama gledati tematske nastavke Girlhood, Motherhood ili čak Fatherhood! Svakako ima prostora da ostalim likovima da prostor da ocrtaju svoje osobnosti i putanje…
Hvala na primjedbama! Na moju je perspektivu sigurno utjecalo i to što nisam obožavateljica Linklatera 🙂 Ne znam hoćeš li uopće vidjeti ovaj komentar, ponešto sam odgovorila u komentarima na druge komentare.
Dobar prigovor, Anka! Riječ je o bazično predrasudnoj kritici, iako primjereno artikulirano napisanoj jer autorica očito ima dara, pa bi recimo mogla pisati i u emisiji Filmoskop Trećeg program Hrvatskog radija, gdje je rado pozivam. Inače, u samom završetku teksta ima i faktografska greška – nije točno da o potencijalnoj novoj djevojci ne saznajemo ništa osim da je cimerica cimerove djevojke; saznajemo naime i da se bavi plesom, da prakticira različite vrste plesa i da od svih najviše voli step zato što je najslobodnija forma. S obzirom da je ta završna scena prilično kratka i da dramaturško-psihološki upravo tako kratka i mora biti, o djevojci saznajemo taman onoliko koliko treba. Trebala nam je nekakva slutnja za kraj, i nju smo i dobili. Što se tiče “afirmativne sredine kapitalističkog SAD”, to je, opet predrasudno (trendovsko ljevičarski), potpuno iznuđena primjedba; naime ni jednog trena u filmu se ne afirmira kapitalistički SAD, štoviše, scena sa zakletvom SAD-u i Teksasu u učionici (a osobito sadržajem zakletve SAD-u) jasno i vrlo kritički daje do znanja da je SAD u tim stvarima gori od zemalja bivšeg ‘totalitarnog komunističkog’ bloka, a svakako gori od ex Jugoslavije. Kritički se prema SAD-u odnose i scene u crkvi te s poklanjanjem oružja.
Hvala na vrlo poučnoj kritici kritike! Kao što sam već spomenula u odgovoru na Majin komentar, moja je kritička perspektiva u ovom slučaju bila izraženo subjektivna (pa i predrasudna), što na momente može biti opasno (kao u slučaju previda plesačice stepa). Ipak, u kino nisam išla s predumišljajem (ciljem da o filmu pišem kritiku), već s potpuno eskapističkim namjerama, a tek me nezadovoljstvo viđenim nagnalo da to pokušam artikulirati. Mislim da je feministička perspektiva važna u analizi ovoga filma (a većina feminističkih kritika koje sam o “Boyhoodu” pročitala u srži je slična mojem dojmu), ali svakako ne i jedina.
Što se tiče SAD-a, nisam mislila na afirmaciju nacionalizma (Teksas, Biblija, oružje i slični stereotipi koji se u filmu, kao što ste naveli, redovito kritiziraju), već jednog mita o Americi uokvirenog prikazom američkoga prostranstva, “divljine” na kraju, a koji uključuje i mali američki san (vertikalnu obrazovno-ekonomsku mobilnost u maminu slučaju, nabavku auta za Masona i njegovo kao podmazano kretanje kroz konvencionalne životne punktove) te jednu određenu vrstu slobode.
Lajkala sam ovaj tekst prije nego što sam pogledala film, no nakon gledanja filma vidim da se baš i ne slažem s napisanim. Mislim da film ne pokušava ponuditi neutralan pregled najvažnijih događaja u Masonovu životu, nego da je fokus na, kao što je Anka spomenula, njegovu kutu gledanja, na događajima kojih se on sjeća i načinu na koji ih doživljava. I pritom se njegovo viđenje ne predstavlja kao objektivno, apsolutno, jedino koje je realno. Primjerice, tijekom jednog razgovora Masona i Samanthe s ocem oni mu otkriju kako se iz razdoblja zajedničkog života njega i majke najbolje sjećaju njihovih svađa, dok ih on, s druge strane, podsjeća da su često išli na kampiranje zajedno i općenito se dobro zabavljali.
Na kraju, pretpostavljam da će i urednice vidjeti ovaj komentar pa imam pitanje – jeste razmišljale o tome da, kao na Libeli, primjerice, na naslovnoj stranici vidimo i članke koji su zadnji komentirani? Pliz, pliiiz! 🙂 Čini mi se da ovdje zna biti jako zanimljivih komentara koji dosta dobro dopunjuju tekst, a teško ih je pohvatati kad je tekstova puno i kad komentari stižu naknadno.
dobro pitanje i sugestija, razmišljale smo o tome i problem je najviše estetske prirode 😀 uskoro ćemo malo unaprijediti neke dijelove dizajna pa ću se više pozabaviti i time! hvala!
Prvo, hvala na odličnim komentarima/kritikama, uvijek mi je nedostajalo ponešto feedbacka kod tekstova 🙂 Ova scena koju si izdvojila dobar je argument za subjektivnu perspektivu, meni se samo čini da je okvir filma postavio situaciju mnogo epičnije te, samim time, i barem malo pretendirajući na opće važenje (pogotovo u problematičnom hrvatskom prijevodu naslova kao “Odrastanje”). Inače nisam prečesto “feminist killjoy” u analizama popularne kulture, zato me čudilo što me se film tako negativno dojmio i u ovoj sam kritici pokušala, među ostalim, i samoj sebi to objasniti. Ne poričem svoju pristranost/subjektivnost, koja je na MUF-u možda još više izražena jer se ohrabruje uključivanje vlastite perspektive.
I ja se nadam da će se komentari nekako praktičnije prikazivati, ove komentare ne bih ni vidjela da nisam dobila usmenu obavijest 🙂